Oznake
energetski cerfitikat, energija, EU fondovi, kuća, Nekretnine, oglas, okoliš, pravilnik o certificiranju, prodaja, stan, Taritaš, zakon, zeleni
Energetski certifikati su briljantan primjer sistema prisile građana na kupnju besmislenog papira. Iza njih stoji vlastodržac, motiviran novcem iz zelenih fondova EU, koji je uvjetovan uvođenjem mjere energetskog certificiranja, ali i interesne skupine među kojima prednjače tvrtke koje su dočepavši se licenci za izdavanje certifikata došle u respektabilan rentijerski položaj. Osim njih tu su i zeleni aktivisti, lažni moralisti i štovatelji svega što provodi vlast osobito ako se odnosi na financijsko kažnjavanje sugrađana za koje procjenjuju da su u boljem položaju od njih samih.
Lijep prikaz odnosa tih figura u društvu napravio je Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar), a osobito je značajan položaj birača, građana i poreznih obveznika, koji služe tek kao sredstvo ostvarenja političkog cilja i u krajnjoj liniji kao financijski pokrovitelji:
Ova dinamika ilustrira održivi razvoj birokracije i s njom povezanih igrača. Mjere koje ta kasta nudi građanima na odobrenje u pravilu se donose na štetu građana. Energetski certifikati su realno običan parafiskalni namet, i to vrlo skup.
Za održivost položaja eksploatatora bitno je osigurati funkcioniranje sistema na način da se onemogući ikakvo tržišno natjecanje, iako je to samo po sebi apsurdno s obzirom da se trguje krajnje netržišnim i nikome korisnim “dobrom” (cerfitikatom), stoga je država uspostavila sustav licenciranja, kako bi nadzirala i ograničila broj pružatelja usluge certifikacije, dok su sami certifikatori organizirali udrugu energetskih certifikatora (HUEC) kako bi kroz nju pokušali sa što manje trzavica definirati način održivog djelovanja (možemo smisao i metode operiranja izjednačiti s kartelom). U cjelini može se steći dojam postojanja tržišnih mehanizama no radi se o kleptokratsko-kronističkoj namještaljci.
Dobro posložen sustav ostavlja dojam urednosti i funkcionalnosti pa takav odolijeva kritici javnosti. Problem koji se gotovo odmah pojavio pred kartelom jest što postoje certifikatori koji spuštaju cijenu certifikata, na korist građana koje se obvezuje da ga pribave (uvjetno rečeno korist, s obzirom na dosad rečeno), što nikako ne ide na ruku održivosti kartela. Kartel se poziva na zakonsko ograničenje minimalne cijene, no istina je, ako sam dovoljno dobro proučio pravilnik o certificiranju, kako je zakonom određen tek plafon cijene. Minimuma nema. Zanimljiv refleks jednog od certifikatora iz kartela možete pročitati ovdje.
Država je svoj dio održivosti osigurala zakonski te je propisala obvezu zanavljanja energetskog certifikata svakih 10 godina, a sprema se i izmjena postojećeg zakona kojim će se obveza izbavljanja certifikata proširiti i na dosad nepogođene nekretnine površine manje od 50 čm.
Negativne socioekonomske posljedice su očite. Osim što se građane prisiljava na kupnju izmišljenog papira (direktan atak na kućne budžete i standard građana) svjedočimo i strmoglavom padu broja ponuđenih nekretnina na tržištu s danom stupanja zakona na snagu. Naime broj oglašenih nekretnina na Njuškalu 1.1.2014 kretao se oko 300.000. Nakon što je portal obavijestio oglašivače o primjeni novog zakona čak 240.000 oglasa je obrisano (povučeno iz ponude).
Nije li upravo bizarno kako birokracija otima i hrani se novcem građana? Kako u tu svrhu osmišljava perfidne mjere i mehanizme te ih podmeće upakirane u šareni papir omotan mašnom? Porezni obveznici, kao poslodavci i sponzori birokracije, istu sude baš po tom šarenom paketiću, financiraju je i, najgore od svega, daju joj ekskluzivno pravo da radi tek sebi u korist, donoseći mjere kojima nastavlja financijski eksploatirati te iste građane, naravno uvijek s nekim “ozbiljnim” opravdanjem i podržana od mnogobrojnih interesnih skupina.
Ovaj dinamički proces mogao bi se još opisati odnosom lovine i lovca kojeg sam ukratko opisao u jednom od ranijih tekstova.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 