Na što država troši oporezovani novac građana?

Oznake

donacije, Država, državni proračun, EU, porez, prihodi, rashodi, službeni automobili, subvencije

Kada se govori o poreznom sustavu države, naročito kada ga se kritizira, često se nailazi na znatan otpor i protukritiku. Porezni sustav, naime, smatra se osnovnim preduvjetom funkcioniranja civilizirane države putem kojega se od produktivnih građana prikupljaju financijska sredstva, legitimnom “mekanom” prisilom (propisom po novčaniku umjesto batinom po plećima) i time osigurava stabilnost i razina standarda države.

Istovremeno smatra se da će svaka oporezovana kuna biti utrošena svrsishodno, dakle a priori za korist građana koji su porezni obveznici. To znači u svrhu financiranja prijeko potrebnih javnih servisa, ne ulazeći sada u to je li bolje da su oni organizirani kao javni monopol ili na tržišnim osnovama, govorim tek o tome što se od oporezovanog novca očekuje i na koji način se porezni obveznici zadovoljavaju činjenicom da im se nešto paušalno uzima. Odnos prema poreznoj politici, a osobito prema oporezovanom novcu u pravilu je idealiziran. Oporezovani novac, naime, uglavnom ne odlazi na one stvari pod čijom izlikom se oporezuje.

Kako bih potkrijepio zadnju tvrdnju koristiti ću se podacima Ministarstva financija, preciznije planom prihoda i rashoda državnog proračuna za 2014. godinu. Podaci ministarstva govore o tome koliko se novca građana oporezuje, a koliko (i na što) potroši.

Suma novca oporezovanog na konto dohotka, dobiti, dodane vrijednosti i drugoga, dakle ukupan iznos prikupljenih poreza iznosi cca. 63,6 milijardi kuna. Taj iznos čini otprilike 54,5% prihoda državnog proračuna koji je u sumi težak oko 116,7 milijardi kuna. Dakle od navedenih 63,6 milijardi kuna plaćenog poreza porezni obveznici očekuju mnogobrojne usluge (komocije) posredstvom države. Govoreći o tome što očekuju često će izaći i izvan okvira poreza pa se dotaknuti pitanja poput zdravstva i mirovina koji se načelno ne financiraju kroz porez (iako su u naravi jednaki porezu) već putem posebnih doprinosa. Dakle na što odlazi porez kojeg moraju platiti državi?

33% sveg prikupljenog poreza odlazi na plaće zaposlenih na državnom proračunu. Koliko mi je poznato Ministarstvo uprave još uvijek broji zaposlene pa ne znam o kojem je točno broju riječ. Morat ću vjerovati podatku bivšeg prvog podpredsjednika Vlade koji je konstatirao da ih ima 250.000. Dakle 250.000 zaposlenih na državnom proračunu pojede trećinu sredstava koja u državni proračun uplati milijun i pol poreznih obveznika (što fizičkih, što pravnih osoba). Razmjerno zakonu trećine kojim se u potrošnji vodi država ispada da trećina od milijun i pol poreznih obveznika, dakle njih 500.000, cijelo vrijeme radi za plaće 250.000 zaposlenih na proračunu. Pola milijuna poreznih obveznika već je na prvoj stavci lišeno prava da barem fantaziraju o tome da se njihov oporezovani novac koristi za njihovo vlastito dobro. Tako financiranje svojih fantazija moraju prebaciti na ostatak od milijun poreznih obveznika. No rashode proračuna tek smo načeli.

Dodatnih 18% prikupljenog poreza država potroši na plaćanje kamata po kreditima i obveznicama koje su vlade tijekom vremena podigle kako bi ulagale u kapitalne projekte, ili kupovale socijalni mir. Ništa od tog novca nije urodilo plodom. To se vidi u razmjerima ekonomske krize koja se ustalila unutar hrvatskih granica. Dakle 18% oporezovanog novca odlazi na servisiranje duga za uzaludno utrošeni novac. Hrvatska treba Vladu koja će u svoj modus operandi uvesti tzv. “accountability načelo” odnosno polagati račune hrvatkim građanima za stvari koje čini (ili ne čini).

Narednih 14% prikupljenog poreza odlazi dijelom na financiranje proračuna Europske Unije (cca 3,5 milijardi), dok većim dijelom odlazi na tekuće i kapitalne pomoći unutar države.

Sljedeća stavka po veličini ponovno se odnosi na zaposlene na državnom proračunu. To su dodatni materijalni rashodi u koje spadaju naknade za službena putovanja državnih službenika, njihovo dodatno školovanje, za život odvojen od obitelji, uredski materijal, službenu odjeću i obuću, usluge za potrošenu energiju, telekomunikacije, najamnine i drugo. Njihov udio u prikupljenom porezu je nemalih 13%, odnosno 8,06 milijardi kuna.

9%, ili 5,7 milijardi kuna, prikupljenog poreza odlazi na subvencije javnim i privatnim trgovačkim društvima. Privatne tvrtke dobivaju veći dio tog novca, 4,6 milijardi kuna, dok javnim trgovačkim društvima odlazi 1,1 milijarda.

Gotovo istovjetan iznos prikupljenog poreza (9%) , ili 5,6 milijardi kuna, odlazi na donacije i druge kapitalne pomoći. Veći dio tog iznosa odlazi na kapitalnu pomoć javnim i privatnim financijskim institucijama, 2,4 milijarde HRK, a tu je i gotovo 300 milijuna kuna kazni koje država mora platiti građanima koje je oštetila u nekom pogledu i koji su bili ustrajni pa putem inertnog pravosuđa uspjeli naplatiti svoja potraživanja. Da je pravosuđe kojim slučajem ekspeditivnije s pravom se pitam koliko bi veći bili ovi izdaci? S obzirom da se teži smanjenju rashoda proračuna, makar paušalno rečeno, povećanje tog troška može biti jedan u nizu razloga zbog kojega se odgađa temeljita reforma i ubrzanje pravosuđa.

Na kraju niza nalaze se troškovi nabave imovine sa udjelom od 4% u iznosu prikupljenih poreza, a u tu stavku ulaze automobili državnih službenika, nekretnine u kojima sjede, ali i stavke poput kupnje zlata, umjetnina te druga nefinancijska ergo materijalna imovina.

Ako ste obratili pažnju na ove postotke, naročito ako ste ih usput zbrajali, možete zaključiti jedino da zadnjom stavkom završava priča o potrošnji oporezovanog novca. Naime sa njome smo potrošili 100% iznosa oporezovanog novca – više od 63 milijardi kuna.

Jesu li to stvari na koje ste mislili da će država potrošiti vaš teškom mukom zarađeni novac?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O kažnjavanju, prosperitetu i vladavini prava

Oznake

EU, kazna, pravila, totalitarizam, vladavina prava, zakon

U posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata (i od različitih ljudi) čuo konstatacije tipa “u Njemačkoj nema šanse da učiniš ovo ili ono jer te država žestoko kazni” i prisjetio se da su Hrvati, od kojih ćete u pravilu čuti ovakve izjave, zapravo opsjednuti kaznenim aspektom društva. Prema mišljenju nekakve većine Hrvata, a to pak zaključujem empirijski, država je tu da kažnjava i bavi se progonom građana.

S obzirom da u Hrvatskoj zakonima nije regulirano baš sve što bi se prosječnom Hrvatu prohtjelo zna se desiti da on pronađe neku situaciju koju druga država regulira (i kažnjava), a kako Hrvatska to ne čini često će reći da živimo u neurednoj državi gdje se ne zna tko pije, a tko plaća (ili svatko radi što hoće) pa će često ovom društvu dodjeljivati anarhične etikete (što se pak u pravilu miješa s kaosom), a to se pak lako kalemi na ideju o slobodi pojedinca pa i slobodi tržišta kao donositelja prosperiteta. No dobro.

Konfuzija nastaje kod dovođenja kaznenog aspekta nekog zakonskog okvira sa prosperitetom građana ili države. Bojim se da ljudi ovdje nekako smatraju da je količina kaznenih odredbi u zakonima usko povezana s prosperitetom. No ono što čini Njemačku prosperitetnom, za razliku od Hrvatske, je upravo nešto drugo. Tradicija njemačkog pravnog sustava je dugačka i uz Englesku možemo reći da je ona sazdana na temeljima vladavine prava (Rechtstaat). Tu vladavinu prava je osobito važno naglasiti jer ona umjesto da se bavi primjerenim kažnjavanjem građana, što istovremeno podrazumijeva postojanje autoriteta (države) nad građanima i s većim pravima od građana, ona se bavi upravo zauzdavanjem autoriteta (ponovno države). Ono što je potrebno za ekonomski prosperitet građana, a posljedično i cijele zajednice (države) jest izjednačavanje individualne i zajedničke pozicije u pravnom pogledu. Ako pojedincu nešto nije dozvoljeno onda to nije dozvoljeno niti državi. Mogu usred noći nabrojati barem deset stvari koje su jednom Hrvatu zabranjene ali Hrvatskoj (državi) dozvoljene. U toj činjenici nalaze se uzroci mnogih naših nevolja, osobito onih ekonomskog i socijalnog predznaka.

Njemačka je poučena nedostacima weimarskog ustava i razvojem nacionalsocijalizma svoj pravni okvir učinila rigidnijim, otpornijim na totalitarizam. Državu su vratili u okvir koji mogu dobro nadzirati. Međutim pošasti modernog doba doskočile su i tome. Tako danas uz Njemačku i ostale države, članice EU, razvijaju specifične oblike totalitarizma i represije. Počevši od unije koja je u začetku zamišljena kao unija slobodne trgovine da bi se do danas, a osobito nakon donošenja maastrichtskog odnosno lisabonskog sporazuma, većina odluka donosila umjesto u parlamentima domicilnih država u bruxelleskom parlamentu, u kojeg pak svaka država članica bira svoju predstavničku vlast (vlada iznad vlade?). O rastućem poreznom opterećenju širom EU, javnom dugu kojeg stvaraju vlade (otplaćuju porezni obveznici) i koji se iz dana u dan nošen krilima interesnih skupina (sindikata i drugih žderača proračunskog novca) strelovito uspinje, pa i kolosalnom regulatornom okviru ili pak ideji o uvođenju bankarske unije, da ne govorimo. Čini mi se da ni jedna država članica EU nema zakonski okvir koji je u stanju prepoznati postepeni razvoj nekog novog oblika totalitarizma. Totalitarizam se tragično poistovjećuje s kakvim despotom koji zauzima tron države, no ovaj današnji, moderni oblik totalitarizma, nedvojbeno proizlazi iz pera birokracije. Države u razvoju, poput Hrvatske, i bez ikakve tradicije kada govorimo o vladavini prava, danas su osobito ugrožene, odnosno ugroženi su njihovi obespravljeni i (“legalno”) pokradeni građani.

Vladavina prava možda je oduvijek neshvaćena, ili se za nju ne mari onoliko koliko bi trebalo, a danas je, mogli bismo reći, tek mrtvo slovo u ustavima svih redom država EU.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Oznake

BDP, Branko Grčić, droga, ekonomija, ESA 2010, EU, GDP, kriminal, metodologija, proračun, prostitucija, rast, vlada

Nemojte se začuditi ako na nekoj od narednih Vladinih press konferencija vidite Branka Grčića odjenutog u sako kakav dolikuje kakvom svodniku te pritom obznanjuje da je nakon 10 kvartala uzastopnog pada konačno zabilježen rast BDP-a! Sve to zahvaljujući ESA 2010 metodologiji izračuna prema kojoj se u bruto domaći proizvod ubraja prostitucija te krijumčarenje i prodaja droge i alkohola! Primjena nove metodologije kreće od rujna 2014 uz, naravno, ponovni izračun prethodnih podataka od BDP-u, a sve kako bi se građane moglo dezinformirati o tome kako je sveopći osjećaj siromaštva i beznađa u ovoj zemlji svo ovo vrijeme bio lažan. 😮 To bi valjda trebalo probuditi onaj optimizam koji se očekuje od ulagača ali i građana koji su sve suzdržaniji prema potrošnji ali i prema državi koja se nameće kao kolovođa.

S obzirom da se radi o načelno ilegalnim djelatnostima za koje ne postoji pouzdana ukupna vrijednost, EU birokrate će zadovoljiti i “kvalitetna procjena”, što je također stvar metodoloških naputaka po kojima će birokrati raditi izračune. Osjećaja radi, prostitucija i droga u Velikoj Britaniji procijenjuje se na 0,7% BDP-a. Prema procjenama DZS-a prostitucija i droga u Hrvatskoj teška je između 2,3 i 4,5 milijardi HRK, odnosno 0,8% BDP-a u prvom slučaju do 1,5% BDP-a u drugom slučaju. Iz ove procjene mogli bismo reći kako hrvatska vlast i njena birokratska mašinerija drži svoje sugrađane i više nego duplo promiskuitetnijima od Britanaca. Naravno, ja ne mogu znati ima li u tome istine, ali ruku na srce ne mogu ni birokrati bez obzira na metodološke naputke.

Stoga na njihovu procjenu gledam više kao na izraz sumnjičavosti vlasti prema građanima koje će uslijed sve slabije naplate poreznih prihoda radije držati nadprosječno promiskuitetnima (što znači da svoj novac obrću u ilegali) nego li jednostavno siromašnima – što pak smatram jedinom istinom u našem slučaju, i to upravo zahvaljujući svemu onome što čine (sve jači) vlastodršci, od prošle godine potpomognuti EU mašinerijom istog kalibra.

U konačnici nije ni bitno kolika je vrijednost prostitucije i droge u jednoj nacionalnoj ekonomiji. Bitno je tek ono što će (bolji) rezultat nove metodologije omogućiti vlastodršcima. Nema sumnje kako će povoljniji izračun vrijednost ekonomije momentalno smanjiti razinu fiskalne neodgovornosti vlastodržaca (prekomjerni deficit i sl.). Javni dug koji se ogleda u BDP-u tako će relativno pasti. U praktičnom smislu za građane, porezne obveznike, to neće donijeti nikakvo olakšanje, upravo suprotno, stvorit će tek povoljniju poziciju za vlastodršce i gurnuti javni dug još malo prema gore.

Na prvi pogled primjena nove metodologije za Hrvatsku je dvosjekli mač. Vlada žarko želi prikazati rast BDP-a bez obzira na realno stanje ekonomije, a kakvo je to stanje najbolje osjećamo sami u svakodnevnom životu. S druge strane taj novi (bolji) rezultat donosi sa sobom i veće obveze prema EU koje se plaćaju iz državnog proračuna Hrvatske. Dakle ako kurvanje i šverc pomognu da hrvatski BDP nakon 10 kvartala konačno pokaže pozitivan predznak tada će obveze prema EU biti i do 500 milijuna kuna veće. Kakva farsa! Domaći i EU birokrati ukrali nam loptu i sada je jedan drugome namještaju na volej! Ovo što meni kao poreznom obvezniku izgleda kao dilema, rekoh “dvosjekli mač”, nije nikakva dilema jednom Branku Grčiću, jer on ne gubi ništa u slučaju da mora platiti 500 milijuna kuna veću EU članarinu. To ionako nije njegov novac već novac poreznih obveznika, dakle dilema ne postoji. Taj trošak će staviti u korelaciju sa rastom BDP-a pa će isti neinformiranom građaninu on izgledati opravdan. Ipak za poreznog obveznika nema praktične koristi od uzimanja u račun sive ekonomije. Za njega ostaje, kao i obično, tek da plati trošak ove nakaradne političke igre.

Država je javna kuća, BDP kurva, a porezni obveznik bio i ostao – jebena stranka!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

Birokratski konzumerizam

Oznake

birokracija, Država, ekonomija, energetski certifikat, EU, konzumerizam, kriza, planiranje, politika, potrošnja, projekti, resursi, siromaštvo, strategija, subvencije

Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.

Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.

Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.

Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.

Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.

Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda

Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.

U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.

No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?

Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.

Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).

Primjer drugi – Energetski certifikati

Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.

Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.

Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.

U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.

U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.

Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?

Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?

Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.

Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.

U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.

Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:

Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Inicijativa “Pravo na grad” se izborila za poskupljenje vode

Oznake

cijena, EU, građanska inicijativa, infrastruktura, Jakovina, kanalizacija, kriza, ljudska prava, odvodnja, poskupljenje, Pravo na grad, priključak, projekti, standard, voda, vodovod

Cijena vode 1. travnja raste, procjenjuju, za oko 10-15%. Jučer su o tome pisali manje više svi mediji, a ja ću samo kratko podsjetiti što se krije iza poskupljenja zbog toga što želim dati na znanje svima koji su odobravali građansku inicijativu “vodovod i odvodnja su ljudsko pravo“, o čemu sam napisao komentar u kolovozu prošle godine, da se rezultat podržavanja iste ne poklapa sa onime što su aktivisti njome zagovarali.

Inicijative ovog prizvuka uglavnom gađaju na emocije građana od kojih se očekuje podrška, a podrška je nužna jer institut “europska građanska inicijativa (ECI)” funkcionira tek ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa građana o određenom pitanju, u ovom slučaju teze kako su vodovod i odvodnja (infrastruktura) ljudsko pravo.

Kako su posljedice provedbe projekata koji će proizaći iz inicijative negativne na financijskom planu tako se oni ne spominju u propagandnim porukama tijekom prikupljanja potpisa jer tada ljudi ne bi bili skloni inicijativu podržati. Svojim potpisom, shvatili bi, tada odobravaju izravno terećenje vlastitih novčanika u svrhu realizacije nečije fiks ideje.

Možete mi zamjeriti na generalizaciji, naime svrstavam navedenu inicijativu u isti koš sa svim ostalima koje sam vidio da su proizašle iz ECI, jer se uglavnom radi o inicijativama koje podrazumijevaju ostvarivanje utopijskih ciljeva računajući unaprijed na velike količine novca kojeg će biti potrebno oteti poreznim obveznicima širom EU. Inicijative koje se suprotstavljaju financijskoj eksploataciji građana u ime i putem države, za usporedbu, ne postoje. Šteta.

Hrvatska je od EU preuzela obvezu širenja vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, što nema sumnje podržavaju udruge okupljene pod nazivom “pravo na grad” koje su prikupljale potpise za inicijativu unutar hrvatskih granica, a kako bi projekte realizirala država mora namaknuti dodatna financijska sredstva. Ali kako?

Poznato je da država nema vlastiti novac za ostvarivanje tog i sličnih ciljeva već ga namiče represivnim metodama nad građanima (oporezivanjem, kontrolom cijena itd.), u ovom slučaju nad onima koji imaju priključak vode. U realizaciju projekata tako mora krenuti povećanjem cijene vode što se izravno manifestira na kućne budžete građana i njihov standard odnosno na njihovo ljudsko pravo na vlasništvo koje je nužan preduvjet za dostojan životni standard (također ljudsko pravo). Vrijedi usput spomenuti kako je i međustopa PDV-a nedavno podignuta sa 10% na 13% što će također pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije projekata.

Međutim, povećanje cijene vode u industriji može posljedično dovesti do lančanog poskupljenja druge robe, primjerice hrane, što će dovesti do daljnjeg pada standarda građana, slabljenja kupovne moći i daljnjeg pada ekonomske aktivnosti na ovim prostorima.

Za kraj ne zaboravimo kako se priključak na vodu i kanalizaciju plaća, što je ekonomski u potpunosti razumljivo (meni), pa ako se građanima sruši standard i kupovna moć, što je logična pretpostavka posljedice nametanja financiranja adhoc izgradnje nove infrastrukture na njihova leđa, odakle će smoći novac potreban za plaćanje tog priključka koji je nedvojbeno proizašao iz borbe da bude omogućen kao ljudsko pravo tih istih građana? To bi bilo najbolje pitati okupljene oko inicijative “pravo na grad”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Poticaji hrvatskim ribarima da ne budu ribari

Oznake

bespovratna sredstva, EU, EU fondovi, Europska komisija, MARE/2013/09, poticaji, ribarstvo

Može li priča o poticajima biti bizarnija od same činjenice da su poticaji ništa drugo do li novac opljačkan jednim građanima u ime drugih građana koji su skloni političkoj borbi za ta sredstva?

Može!

Europska komisija nudi 1,2 milijuna eura poticaja ribarima za izlazak iz ribarstva! Naravno, pozadina je i u ovom slučaju vizija nekog EU birokrata kako je ribarska flota mediteranskog priobalja jača od prosjeka EU pa će davanjem bespovratnog novca ribarima mediterana te ribare pretvoriti u nešto drugo, mediteransku ribarsku flotu uprosječiti sa EU, zaštititi ribolovni fond, okoliš, šta god već i u osnovi je nebitno. U tom smislu raspisan je natječaj za testiranje te ludosti, kodnog imena “MARE/2013/09 – čuvari mora”, na koji će se vjerojatno navući izvjestan broj ribara polakomljenih za besplatnim novcem. Specifični ciljevi natječaja otkrivaju zastrašujuće manipulacije građanima (identificirati, testirati, utvrditi) u ime realizacije birokratske vizije. Rastuću europsku totalitarnu birokraciju ne zanimaju realne potrebe tržišta već modeliranje ekonomije u maniri centralističkih planera. Socijalizam par excellence.

Medijska kritika kao i obično nije usmjerena budalaškim namjerama birokrata, i preispitivanju štetnih ideja koje nude i nameću građanima, nego prema nespremnosti domaće birokracije da povuče taj “besplatan” novac. Krivi su tako redom ministarstvo poljoprivrede, uprava za ribarstvo, obrtnička komora, ceh ribarstva, njihove internetske stranice pa i neki birokrati glavom i bradom, što nisu na vrijeme obavijestili i nagovorili ponekog ribara da ostavi svoj brod, postane pokusni kunić u ovom testnom projektu, uzme besplatan novac i otvori recimo obrt za krpanje mreža ili pravljenje mamaca za preostale ribare, dojučerašnje konkurente. Ako projekt ne pokaže željene rezultate i propadne, birokrate neće biti osobito briga, jedan ribar više-manje, neka se prijavi u neki od programa socijalne pomoći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Europska građanska inicijativa u novom pohodu – egzistencijalni minimum

Oznake

Bruxelles, ECI, EU, europska građanska inicijativa, Europska komisija, Europski parlament, Kapitalizam, minimalac, neoliberalizam, peticija, socijalizam, socijalna pravednost, socijalni minimum, univerzalni temeljni dohodak

O Europskoj građanskoj inicijativi, institutu direktne demokracije, pisao sam ovdje. Ukoliko do sada niste imali prilike čuti za ECI preporučam da pročitate linkani tekst prije ovoga.

Novi list izvještava – “Europljani traže pravo na egzistencijalni minimum”, prikupljaju potpise diljem Europe, susjedi Slovenci prednjače sa dosad 70% prikupljenih od ukupno 6000 potrebnih potpisa. Cilj utopijski, ali koga briga. ECI nastoji uvjeriti europćane kako je osnova inicijative demontaža neoliberalnog kapitalizma koji se nastanio širom Europe, što je naravno notorna glupost kada znamo da kapitalizam demontiraju europski birokrati postavljanjem bezbrojnih prepreka pred slobodnotržišne principe poslovanja. Dovoljno je već spomenuti kvote za većinu proizvedenih dobara koje se centralistički nameću državama članicama. O tome kako kvote uništavaju tržište, tvornice, poduzetnike i radnike pisao sam na primjeru virovitičke tvornice šećera Viro. Dakle ono što se realno dešava u EU, pa i u Hrvatskoj koja se pridružuje građanskoj inicijativi, jest, možemo reći, ubijanje i onog neznatnog preostalog postotka (kada bi se tako nešto moglo izmjeriti) iskonskog liberalnog kapitalizma koji se možda ponegdje i ispolji u socijal-totalitarnoj Europi.

Za one sumnjičave kojima primjer kvota nije dovoljan dokaz o tome tko uništava prosperitet europćana evo jedan bliži dokaz, iz Hrvatske. Zaposlenih građana u Hrvatskoj je manje od milijun, no neka bude okruglo milijun zbog jednostavnijeg prikaza veličina. Tih milijun građana ujedno su i porezni obveznici. Zadnji popis stanovništva govori o 4.284.889 živućih stanovnika RH. Odnos produktivnih i neproduktivnih skupina građana stoga je 1:3,28, što znači da na trošak jednog radnika živi još 3,28 stanovnika. Bez potrebe za dubljom analizom u ovom slučaju neosporno je kako se radi o pripadnicima mnogobrojnih socijalnih skupina. Naravno, ne radi se nužno o sirotinji već o stanovnicima koji su svoj status osigurali zahvaljujući socijalnoj državi blagostanja tj. glasovanjem za život na tuđi račun.

Posudit ću od Monopolizma prigodnu sličicu:

Kada bi postojala kakva statistika o socijalnom statusu glasača ove građanske inicijative vjerojatno bismo ustanovili kako se radi o dijelu skupine građana koji su se “utovarili na kola” i teško podnose činjenicu da među onima koji vuku još uvijek postoji netko kome ide dobro. Takvoga naravno treba oporezovati više kako bi se na kola mogao ukrcati još poneki član ali usput i podignuti standard cijeloj utovarenoj klapi.

Sadašnji sustav, čija definicija ovisi gledate li na problem s kola ili sa kraja užeta, tako očito proizvodi raslojavanje, čija definicija ovisi o pogledu i položaju onoga tko o raslojavanju govori. Tako će predvodnik skupine na kolima detektirati veliki nesrazmjer između sebe i onog najprosperitetnijeg pojedinca na kraju užeta (1:99 jaz), njegov indiferentni suputnik složit će se s njime kako bi im trebalo pružiti više dostojanstva i sigurnosti te podržati teoriju, dio onih koji vuku kola počet će i sami fantazirati o socijalnoj pravednosti uslijed teškog položaja u kojem se nalaze dok će onaj najjači s kraja užeta gledati kako da zapravo pusti to uže.

S obzirom da je državu blagostanja stvorila državna birokracija uz demokratsko odobrenje samih građana, a ne neka tamo babaroga koju ECI glasači vide u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu, ta ista birokracija ulaže i nastavit će ulagati nadljudske napore kako bi svima koji vuku kola ruke trajno zalijepila za uže. Država blagostanja je na točki pucanja pa birokratima više nije u interesu da na kola tovare nove putnike niti da postojeće s njih skidaju. Status quo će vjerojatno srušiti ovu inicijativu pred Europskom komisijom.

Zanimljiva informacija u istom članku, Švicarska će nakon ekspresno prikupljenih 130.000 potpisa morati raspisati referendum o uvođenju socijalnog minimuma od 2.500 CHF za sve stanovnike, bilo zaposlene ili nezaposlene. Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja. Nema sumnje kako će ta mjera uzrokovati i izumiranje mnogih tvrtki i profesija koje se nalaze u toj marginalnoj zoni. Isto će se odraziti na proračunske prihode Švicarske, iz kojih se očekuje realiziracija većih rashoda, kao i na rast cijena proizvoda i usluga koje su nudile na ovaj način upropaštene tvrtke i koje će Švicarci ubuduće morati potražiti izvan svojih granica.

Zagovornici socijalnog minimuma tako će reći:

Iako će se mnogima u Hrvatskoj već i sama ideja univerzalnog temeljnog dohotka učiniti egzotičnom i neprovedivom, riječ je o dojmu koji je ponajprije rezultat neobaviještenosti i nepostojanja bilo kakve ozbiljnije rasprave o alternativama postojećem poretku, iako je on očigledno pogrešan.

pa iako se slažemo kako je “postojeći poredak” uzrok problema zagovornici politike socijalnog minimuma će reći kako je prepoznavanje socijalne države blagostanja kao uzročnika problema tek pogrešan dojam proizašao iz neobaviještenosti i nedostatka ozbiljnije rasprave u koju realno sami nisu spremni ulaziti. Oni od građana ne očekuju ozbiljniju raspravu niti kritiku već tek da u ideju povjeruju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Pravo na grad” u borbi za ljudska prava primjenom totalitarnih mjera

Oznake

EU, inicijativa, komisija, ljudsko pravo, peticija, politika, prava, Pravo na grad, totalitarizam, trošak, UN, voda i odvodnja

Inicijativa raznoraznih građanskih i nacionalnih udruga pod nazivom Pravo na glad, pardon, Pravo na grad, danas me putem facebookovog automatskog sustava obavijesti o zanimljivim sadržajima obavijestila o svojoj najnovijoj ideji – Prikupljanju potpisa za prvu Europsku građansku inicijativu koja na dnevni red tijela Europske Unije pokušava staviti pitanje prava na vodu i kanalizaciju za sve Europćane. Kodni naziv ideje je “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“.

Prije svega razjasnimo što je to Europska građanska inicijativa (ECI). To je metafizički instrument predan u ruke europćana koji im omogućuje da Europsku komisiju natjeraju da radi ne samo ono što si sama zamisli već ono što si udruženi europćani zamisle. Uspješnost ECI obvezuje Europsku komisiju da podnese zakonodavni prijedlog vezan za problematiku na koju ECI upućuje.

ECI ne postoji kao fizičko tijelo već se rađa nebrojeno puta oko određene društvene ideje i to u slučaju kada se oko iste sakupi složnih milijun europćana, a kako ne bi prevladali interesi pojedinih zemalja osmišljene su minimalne kvote po pojedinim državama članicama koje u sumi čine najmanje milijun idealista. Hrvatska tako može sudjelovati u ECI već sa prikupljenih 9000 potpisa podrške nekoj kolektivnoj ideji sa svojim europskim sumišljenicima. Zapravo teško možemo nazvati ideju jednog milijuna kolektivnom idejom, s obzirom da je europćana 500 milijuna, stoga je sam ECI prije instrument za ostvarenje ciljeva interesnih i lobističkih skupina nego instrument za ostvarenje općih društvenih ciljeva. Iako će ECI reklamirati upravo tako.

Pravo na grad je odlučilo pokrenuti blic akciju (dva dana prije krajnjeg roka) prikupljanja potpisa potpore hrvatskih europćana ideji “Voda i odvodnja su ljudsko pravo“. Ipak malo su zakasnili jer udruženi europćani već su prikupili dovoljan broj potpisa među sobom da izađu pred Europsku komisiju i dobiju prijedlog zakona po mjeri plemenite ideje. Stoga je ova domaća akcija okarakterizirana kao akcija podizanja svjesnosti o europćanskoj inicijativi u Hrvata kroz koju bi se sustavno povećavao njen legitimitet, što je ističu – važno.

Ideja nije došla iznebuha, naime generalna skupština UN-a još je prije 3 godine donijela rezoluciju u kojoj pravo na dostupnost čiste i pitke vode te kanalizacije svrstava u ljudska prava, a sukladno milenijskim razvojnim ciljevima (Millennium Development Goals) obvezuje članice UN-a da do 2015. godine poduzmu sve potrebne mjere kako bi se broj ljudi kojima je pitka voda nedostupna (884 milijuna) prepolovio:

Calls upon States and international organizations to provide financial resources, capacity-building and technology transfer, through international assistance and cooperation, in particular to developing countries, in order to scale up
efforts to provide safe, clean, accessible and affordable drinking water and sanitation for all

prevedeno na hrvatski:

Skupština UN-a poziva države članice i međunarodne organizacije da osiguraju financijska sredstva, povećaju kapacitete i tehnološki transfer, uz međunarodnu pomoć i suradnju, osobito zemljama u razvoju, kako bi se povećali napori koji bi omogućili sigurnu, čistu, dostupnu i prihvatljivu pitku vodu i kanalizaciju za sve!

Otkako je rezolucija donesena 2010. godine gotovo da nisu postignuti ikakvi pomaci u ostvarenju konačnog cilja. UNICEF prošle godine izvješćuje o još uvijek žednih 783 milijuna stanovnika planeta Zemlja. Stoga je mogućnost aktivacije instrumenta ECI postala šansa skupini eruopćana koja gura pitanja prava na vodu i kanalizaciju, iz pozicije stanovnika najrazvijenijih zemalja svijeta gdje se žedni broje u promilima, te se od EK očekuje prvi zakon u novijoj povijesti koji bi osigurao to novopečeno ljudsko pravo europćanima i pokrenuo potrebne mjere za njegovo ostvarenje u obliku zakonske prisile.

Uvođenjem nekog zakona, koji bi vlade europskih zemalja prisilio da trošak financiranja vodoopskrbe i odvodnje prebace na državne proračune, neće učiniti europćane išta manje žednima, jer kao što rekoh oni zahvaljujući svojoj razvijenosti već odavno nisu žedni. Zakon ih doduše može učiniti tek više žednima i to na način što će se trošak održavanja i nadogradnje sustava besplatne vode i odvodnje ponovno prelamati na njihovim leđima kroz rigidnije oporezivanje. Ako i to ne bi bio problem tada je smisao oživotvorenja takvog zakona u EU više simboličkog karaktera. Nerazvijene zemlje imale bi se povesti za primjerom razvijenih zemalja, no zamislite do kakvih financijskih posljedica po porezne obveznike jedne Namibije bi dovelo stavljanje na snagu takvog zakona.

Da li ideja o dovođenju pitke vode i kanalizacije čak i u stotinama kilometara udaljene pustinjske oaze u kojima žive nomadi opravdava prisilu nad poreznim obveznicima koji bi vlastitim novcem morali omogućiti izgradnju te infrastrukture? Je li dovođenje vode i kanalizacije jednom jedinom živućem čovjeku na vrhu Himalaje opravdava utrošak svih raspoloživih resursa? A što je s vremenskom preferencijom u tom slučaju? Za koji vijek se gradi ta investicija? Što je sa slobodom kretanja ljudi? Zamislite da se plati suludo visok trošak izgradnje vodovodne i odvodne infrastrukture u nekom zabačenom brdskom selu, a nova generacija stanovnika se odluči preseliti u urbanu sredinu te selo ostane napušteno. Ljudsko pravo kojeg čovjeka će u tom slučaju osiguravati vodovodna mreža kada ni jednoga tamo više nema?

Mora li se interese čovjeka A, koji živi u urbanoj sredini, podrediti realizaciji fiks ideje kako čovjek B, koji je gorštak i živi negdje u brdima, mora na njegov račun dobiti pitku vodu i kanalizaciju, kao da sam nije svjestan svoje pozicije? Ili je možda zarobljenik koga ili čega pa ne može otići živjeti u urbanu sredinu gdje po četvornom kilometru postoje stotine slavina s tekućom pitkom vodom i jednako toliko WC školjaka i kanalizacijskih odvoda?

S druge strane nevjerojatno velik i pozitivan učinak na ovu problematiku pokazalo bi već ukidanje svih zakona i pravilnika koji reguliraju načine crpljenja pitke vode iz zemlje i koji upravo u ovom trenutku sprječavaju europćane, i ostale građane razvijenih i prereguliranih država svijeta, da se napiju vode do grla. Država, njeni zakoni i pravilnici ne dozvoljavaju vam da u vlastitom dvorištu bez pitanja izbušite bunar. Dužni ste u tom smislu tražiti odobrenje birokrata i dati im novac, a to će opravdavati brigom o vodi i zaštitom okoliša. Dozvolu za bunar mora tražiti i onaj gorštak iz prethodnog pasusa, koji je izabrao živjeti slobodnjačkim životom, jer u suprotnom riskira nasrtaje države u obliku novčane i zatvorske kazne.

Pravo na grad sa svime navedenim pretpostavljam neće složiti jer kaže:

Pravo na vodu i odvodnju dodatno je ugroženo tržišno orijentiranim pristupom Europske komisije te naglaskom na natjeacanju i liberalizaciji u sektoru ovih javnih usluga. No, ljudska su prava iznad interesa tržišta, a voda je javno dobro neophodno za život i zdravlje. Stoga voda mora ostati izvan pravila tržišta.

Pravo na grad predlaže totalitarne mjere (toga vjerojatno nisu svjesni) za ostvarenje ovog “prava” i zahtjeva da:

1. Institucije EU i države članice budu obvezane osigurati da svi stanovnici uživaju pravo na vodu i odvodnju.

Kapitalac: Obveza i provedba ideje podrazumijeva prisilu države nad građanima. Država nema vlastiti novac kojim bi mogla dovesti vodu i kanalizaciju u dom svakog građanina već taj novac prethodno mora građanima oduzeti da bi njime gradila takvu infrastrukturu. Građanin koji nema vodu sasvim sigurno će vodu imati visoko na listi prioriteta i platit će realnu cijenu uvođenja vode u svoj dom i bez intervencije države.

2. Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta EU te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga.

Kapitalac: Spomenuo sam primjer s bunarom. Građanima nije dopušteno da na vlastitoj zemlji izbuše bunar kako bi došli do vode. Istovremeno očekujete da se za pitanje opskrbe besplatnom vodom pobrine vlast države koja u ovom trenutku zakonima i pravilnicima brani pristup vodi tom istom čovjeku. Možda nije jasno na prvi mah ali radi se o kontradikciji. Ako netko čovjeku sprječava korištenje vode onda je to država prije svega, a ne tržište ili liberalizacija.

3. EU uloži veće napore u postizanje univerzalnog pristupa vodi i odvodnji.

Kao što rekoh, ideja je plemenita ali put kojim ste krenuli u njeno ostvarenje vodi u smjeru daljnje neracionalnosti u upravljanju resurstima nad kojima vlade država te upravljačke strukture EU polažu sve veća prava uz posljedično smanjenje prava građana da raspolažu vlastitom imovinom kojom se politički ciljevi, te ciljevi interesnih skupina, plaćaju. S obzirom da se projekt posredstvom vlada i osiguran zakonom koji očekujete može sprovesti tek uz obilato financiranjem novcem građana EU time ulazite u njihova druga ljudska prava – primjerice pravo na imovinu. Dakle jedino što može pomoći žednim građanima jest upravo tržište i spontana suradnja ljudi u izgradnji sretnije i prosperitetnije te manje žedne budućnosti svih stanovnika planeta Zemlje, a anđeli ne sjede u vladama i centraliziranim komisijama već visoko na nebesima.

Već sam jednom bio napomenuo, ali budem opet (i opet ako treba), kako se ovakve ideje, politike i mjere koje iz njih proizlaze ne smiju suditi po osnovnim namjerama, doista ideja o svima dostupnoj vodi je sjajna i volio bih živjeti u takvom svijetu, no okanimo se beletristike i fikcije. Ideje treba suditi po njihovim realnim učincima i konačnim rezultatima, naročito kada govorimo o pitanjima u kojima se obraćamo vlastodršcima sa zahtjevom za iznalaženje zakonskih rješenja i novih regulacija. Vlast i birokracija imaju nisku otpornost na razmnažanje uslijed promoviranja takvih ideja, a liječenje proizašlih posljedica često je nemoguće i skupo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Profesionalni lovci na EU projekte

Oznake

EU, fondovi, Grčić, Hrvatska, investicije, kohezija, kriza, lovci, oporavak, projekti, socijalizam

Bez obzira radi li se o novcu kojeg vama osobno vlast otima kroz poreze ili o novcu nekog drugog EU stanovnika koji je otet na sličan način nema sumnje kako su interesi Hrvatskih i EU građana podređeni političkim interesima koji se realiziraju tim sredstvima. Žrtvuje se jedino vaš novac i vaš interes, što je iz perspektive političara prihvatljivo. Prihvatljivo je i iz perspektive lakovjernih građana i bit će prihvatljivo sve dok ih politika uvjerava da se radi o njihovom dobru i dok vjeruju da isto financira netko drugi, a ne oni sami (Liberalna misao 35).

S obzirom da su izvori sredstava za političke manipulacije unutar granica postali ograničeni, a istovremeno se povećava mogućnost “isisavanja” sredstava iz EU fondova, vlast ulaže osobite napore u razradu strategija koje bi to isisavanje učinile maksimalno učinkovitim. U tu svrhu angažirani su profesionalni lovci na EU projekte. Dok se cijela priča o EU projektima i kohezijskom financiranju prezentira kao nešto dobro, zapravo se radi o dosad neviđenom jačanju uloge političara i procvatu socijalističke redistributivne politike širom EU. No to iz libertarijanske perspektive i nije neka novost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac