Informatika u rukama državnog obrazovnog monopola i opći pogled na obrazovanje u 21. stoljeću

Oznake

certifikat, fakultet, informatika, obavezni predmet, obrazovanje, tečaj, učilište, škola, školovanje

Kako se družim sa dosta informatičara, a poznajem ih još i više, primijetio sam kako su sve više razočarani, čak i frustrirani time što država nema razumijevanja za informatiku. Ima u tome i ponešto lobiranja (cendranjem do ugovora za kojeg jamči država) no u ovom slučaju komentirat ću “razumijevanje” koje se odnosi na pitanje obrazovanja gdje vide problem u tome što informatika nije uvrštena u obrazovni program kao obvezni predmet.

Evo što mislim o tome.

Domaća informatika, koju respektiram zbog sasvim pristojnih rezultata i mnogih izvanrednih ljudi, ne duguje ništa posebno državnom obrazovnom monopolu. Najmanje znanje. Način na koji su današnji lideri u hrvatskoj informatici učili o informatici u največem broju slučajeva ne može se povezati sa državnim obrazovanjem. Učilo se iz časopisa i teško dostupnih knjiga. Grijale su se stolice i grbilo se nad tastaturom.

U tom pogledu, a poučen (katastrofalnim) rezultatima koje državni obrazovni monopol ostvaruje svakodnevno u okviru onoga čime se bavi, treba biti oprezan oko toga što domaća informatika zapravo želi postići zagovarajući prepuštanje primata u prenošenju informatičkog znanja u ruke istog. Najmanje što nam u tom pogledu treba je u konačnici neka hiperprodukcija kadrova koji će se natjecati za manji broj radnih mjesta i poslova. Iako je ova primjedba danas kontraintuitivna, jer potražnja za IT kadrom premašuje ponudu, prisjetimo se ekonomije i hiperprodukcije ekonomista koja još uvijek traje i koja je posljedica vizije tog istog državnog obrazovnog monopola u pitanju razumijevanja onoga što tržištu treba. S druge strane treba razmišljati i o sklonostima djece. Sklonost djeteta za neku stvar roditelj će uočiti mnogo prije nego škola, dok će ova u pravilu činiti upravo suprotno – djecu prisiljavati na štošta bez obzira na njihovu sklonost, prema shvaćanjima i vizijama nekog (u suštini) političkog tijela, u ovom slučaju to bi značilo dijete koje nema sklonosti za informatiku vrednovati prema rezultatima koje će ostvariti u informatici.

Za početak manje bi zlo bilo zagovarati informatiku u formi izborne izvannastavne aktivnosti. Ipak primarno sam za to da se državni obrazovni monopol u potpunosti isključi iz ovog pitanja te da se počnu promovirati alternativni oblici podučavanja/učenja poput on-line seminara (Udacity, Coursera i sl.) te izvanškolskog obrazovanja (privatna učilišta koja će kroz kvalitetnije i pristupačnije obrazovne programe privlačiti djecu sa sklonostima za informatiku). Kako bilo budite sigurni u jedno – blistava budućnost nas ne čeka u školskim klupama državnog obrazovnog monopola.

Paradigma obrazovanja se mijenja. Tome sudi vječita ljudska želja za znanjem, koja osobito dolazi do izražaja danas, kroz informatičku revoluciju, i koja se odupire idejama koje zastupa državni obrazovni monopol. Ključni trenutak u tom pogledu, ta promjena paradigme, bit će onaj u kojemu će znanje verificirano od alternativnih “učilišta”, bez obzira govorimo li o certifikatu Udacityja, Coursere ili nekoga trećega, biti prepoznato na tržištu i postati relevantnije od svjedodžbe ili diplome državnog obrazovnog monopola. Neki su već i prepoznati (Oracle, Microsoft, CFA, PMI…).
– Diplomirao si poslovnu informatiku? Pa dobro.
– Imaš Oracle ACE certifikat!? Now we’re talking!

Hoćete jedan iz domene ekonomije i političke filozofije? – Mises institute.

Osobitu preporuku i pohvale dajem cijenjenom profesoru Toniju Milunu i njegovom fantastičnom projektu “Where math is fun“.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ma po čemu je to direktna demokracija bolja od parlamentarne?

Oznake

demokracija, direktna demokracija, fakultet, filozofski, izborni sustav, odlučivanje, parlament, plenum, skupština

Plenum je javna sjednica na kojoj je pravo prisustvovanja i aktivnog sudjelovanja dano svim građanima. U svojem praktičnom smislu plenum se ne razlikuje mnogo od koncepta “skupštine” odnosno poznatijeg koncepta parlamenta iliti sabora. Na plenumu se kao i u saboru odlučuje o pitanjima od društvenog značaja. Barem u teoriji.

Osnovna razlika između sabora i plenuma nalazi se u modelu zastupanja. U sabor su putem izbornog sustava izabrani zastupnici koji svojim glasom artikuliraju interese građana, stoga je njihovo glasovanje upravo prenošenje prava zastupanja u trajanju mandata, dok na plenumu tih zastupnika nema već se zainteresirani građani zastupaju samostalno jedni pred drugima po načelu jedan “čovjek – jedan glas”, a suma glasova je argument konačne odluke o nekom pitanju.

Pojedinac na plenumu definira, prezentira i brani vlastite interese i zajedno sa okupljenima glasuje o politikama koje proizlaze iz tih interesa. Interesi mogu biti vezani za specifične i uske teme ali i one šire koje se odnose na društvo u cjelini. Pojedinac će na plenumu ostvariti svoj interes ako za njega dobije odobrenje od 50% + 1 glas (u trenutku izglasavanja svojeg prijedloga) odnosno “ne ostvariti ga” ukoliko ne dobije potrebnu podršku.

Plenumski model odlučivanja povezuje se s političkim sustavom koji se naziva direktna demokracija, a parlamentarni model odlučivanja uz predstavničku demokraciju kakva je danas Hrvatska ali i većina država Svijeta.

U praksi ne postoji država koja svoj politički sustav bazira na direktnoj demokraciji niti o unutarnjim državnim pitanjima odlučuje plenumski. Švicarska je, primjerice, iako poznata po referendumskom odlučivanju, ipak parlamentarna demokracija koja ustavom građanima jamči mogućnost da direktnim glasovanjem odlučuju o određenim pitanjima. Ne postojanje određenog sustava u praksi nije istovremeno argument na kojemu bi se isti moglo odbaciti.

Razmatranje mora započeti s razlogom zbog kojega se direktnu demokraciju i plenumsko odlučivanje prezentira kao bolje rješenje od parlamentarnog sustava ili čak kao nužno rješenje kako bi se zaštitio opći interes građana. Taj razlog se prvenstveno nalazi u razilaženju između interesa građana i interesa zastupnika koje oni odaberu u parlament. Stječe se osjećaj, koji bi se mogao potkrijepiti i empirijskim dokazima, kako se interesi birača i zastupnika počnu razilaziti netom nakon prijenosa prava zatupanja na potonje, odnosno nakon što izbori završe. Neposrednih primjera ima mnogo, a kako vrijeme mandata prolazi tako ih je, čini se, i sve više. Jedan od aktualnih primjera je nabavka novog voznog parka za državu sa više od 1500 vozila među kojima su i luksuzna vozila namijenjena baš tim predstavnicima građana. Tijekom prenošenja prava zastupanja građani nisu mogli odlučiti o nabavci tih vozila kao ni o brojnim drugim pitanjima koja su u konačnici stvorila konkretan trošak građanima. Javni dug države (oko 200 milijardi HRK) nastao je na istom principu, sumom pojedinačnih odluka zastupnika koje su iziskivale konkretan trošak.

Iz navedenog slijedi kako izabrani zastupnici uživaju respektabilnu razinu autonomije i samovolje u upravljanju državom i gdje se vrlo često ili gotovo uvijek suprotstavljaju opći interesi građana i osobni interesi zastupnika. Pitanja koja oni detektiraju od društvenog značaja ispostave se kao društveno nebitna, istovremeno bitna za njih osobno, a u konačnici za društvo (građane) štetna. U ovom kontekstu može se nastaviti rasprava o problemu monopolizacije moći, o korištenju države kao poluge za stjecanje osobnog bogatstva zastupnika i njihovih odabranika (poticanje poduzetnika, predstečajne nagodbe…) te pojave korupcije, odnosno o smislu države općenito. No time se u ovom tekstu neću baviti.

Zagovornici direktne demokracije i plenumskog odlučivanja svoju primjedbu baziraju na upravo izrečenom, dakle razilaženju interesa građana (općeg interesa) i onoga što u konačnici u politiku i djelo pretvore zastupnici. Rješenje stoga vide u izmicanju prenosa prava zastupanja sa građana na zastupnike i prepuštanje upravljanja državom građanima u ruke.

Međutim ako se parlamentarna demokracija pokazala kao nevaljala zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i direktna demokracija biti jednako tako nevaljala? Ukoliko je centralni objekt i dalje država, a možemo pretpostaviti da jest, te se pitanja kojima će se plenum baviti i dalje od općeg interesa postoji realna opasnost da će takav sustav naslijediti bolesti parlamenta. Štoviše, mogao bi postati i mnogo gori.

Parlamentarna demokracija je kao pozitivnu novinu u svoje vrijeme donijela mogućnost da se prema unaprijed zadanim pravilima odredi svrha i doseg vlasti. Za razliku od autokratskih sustava koji su prethodili parlamentarnim, sa monarhom na čelu čijoj samovolji se svatko morao pokoravati, parlametnarni sustav pokazao se pravednijim jer se njime po prvi puta ograničila samovolja države nad građanima i uspostavili kontrolni mehanizmi (Ustav, zakoni, trodioba vlasti…).

Problemi suvremenog društva baziranog na parlamentarnoj demokraciji nastaju tijekom vremena kako vlast žudi za poturanjem sve većeg broja društvenih pitanja pod kapu politike pa tako u vrijeme Bismarcka ona asimilira sustave socijalnog osiguranja, zdravstvene skrbi, škola itd., koji su do tada bili bazirani mahom na voluntarnoj osnovi (i to vrlo uspješno), da bi se nadalje u sve većoj mjeri počela baviti pružanjem raznovrsnih usluga građanima, uspostavljanjem monopola itd.. Očuvanje integriteta države i općeg interesa građana kroz zauzdavanje samovolje vlasti nad građanima postajalo je sve više sporedna stvar. Država socijalnog blagostanja, nastala na hiperprodukciji i sve učinkovitijem korištenju resursa, postala je primarna okupacija vlastodržaca.

Međutim u pogledu građanskih sloboda izgradnjom države socijalnog blagostanja svjedočimo svojevrsnoj regresiji u smjeru autokratskog doba i karakteristične visoke razine samovolje vladajućih. Javnost često rezonira da se vraćamo u feudalno doba.

Za razliku od promjene koju je narod mogao ostvariti nasilnom smjenom autokrata, uz pomoć revolucije koja je za cilj imala njegovu abdikciju (najčešće i egzekuciju), moderne revolucije ne donose očekivane rezultate. Autokrat naime više nije jedan niti se udio odgovornosti za nastali problem može pravedno rasporediti na sve pojedinačne zastupnike građana kako bi oni bili adekvatno sankcionirani (smijenjeni, zatvoreni, imovinski obespravljeni ili što već predlažu revolucionari).

Kada se govori o prednostima direktne demokracije nad predstavničkom tada se može konstatirati da one nisu onoliko očite koliko su bile u skoku sa autokratskih na parlamentarne sustave. Pitanje je postoje li uopće ikakve prednosti direktne demokracije u odnosu na parlamentarnu jer od zagovornika direktne demokracije i plenumskog odlučivanja zapravo možemo vidjeti kako osnovni motiv promjene nalaze u očuvanju države socijalnog blagostanja koja je nastala kao posljedica sve veće samovolje nositelja parlamentarne demokracije. Ipak onaj pravi problem je sasvim sigurno regresija parlamentarne demokracije u smjeru autokratskih sustava i karakteristične samovolje vlasti.

Ako u potpunosti zanemarimo motive zagovaranja direktne demokracije i dalje ostaje problem plenumskog odlučivanja koji je u praktičnom smislu jednak parlamentarnom uz mnogo problematičnije neposredno funkcioniranje.

Naime ako pristup plenumu omogućen svim građanima tada bismo i dalje imali problem razgraničenja osnovnih društvenih vrijednosti od utjecaja plenuma. Ima li išta što u smislu države vrijedi i što se nikako ne smije mijenjati ili je sve podložno promjenama baš na svakom plenumu? – Primjerice može li plenum odlučivati o životu pojedinca pa i o tome da se nad njegovom imovinom izvrši eksproprijacija?

Ukoliko se na svakom plenumu može postaviti baš svako pitanje i mijenjati baš sve što je definirano prethodnim plenumima tada ćemo sasvim sigurno stvoriti vrlo nestabilan društveni sustav. Na jednom plenumu ćemo odlučiti za, a na drugom protiv o istom pitanju, i tako unedogled. Pitanje braka, primjerice, plenumski bi se u jednom trenutku definiralo kao pravo isključivo heteroseksualnih parova, na drugom pleumu svih ljudi bezuvjetno, na trećemu opet ono prvo, na četvrtom iz inata samo LGBT populaciji itd. Jer podsjećam plenum u teoriji nije ideološki motiviran, on je sredstvo kroz koje građani slobodno odlučuju o onome što žele, a njegovi zagovornici pravednost tog sustava vide isključivo u tome što većina odnosi pobjedu. Ako i nije tako tada plenumu mora prethoditi neki jasan temelj, a temelji su u principu uvijek ideološkog predznaka. Plenumi tako nemaju niti svoj početak, a niti svoj cilj. Barem kako sada stvari stoje.

Dopuštajući svakome da iznosi prijedloge i glasuje na plenumu sustav direktne demokracije potencira neusporedivo veću opasnost od one koju nalazimo u parlamentarnom sustavu kojeg se želi njome zamijeniti. U domeni bujanja korupcije i kronizma to se može lijepo ilustrirati. Zagovornici direktne demokracije i plenuma u većini slučajeva su žestoki kritičari kapitalizma (antikapitalisti). Ako su već detektirali po društvo razarajuću spregu političara (parlamentarnih zastupnika) i kronista koji međusobno zadovoljavaju vlastite interese na štetu građana, što usput rečeno nije kapitalizam već “kleptokracija i kronizam”, tada ti isti političari i kapitalisti i dalje imaju pristup plenumu i direktnoj demokraciji. Oni i dalje imaju otvoren put da na isti način definiraju pravila sebi u korist, a ostatku građana na štetu. Uz otvorena vrata većinu na plenumu oni će lako osigurati.

Pojedini plenumi, primjerice ovi u BiH, zabranili su prisustvo političarima. No kakva je to demokracija? Ako to (“demokratski”) zanemarimo pa zabranimo pristup plenumu političarima za koje se generalno tvrdi da su pokvareni, a sasvim sigurno jesu, tada plenumu i dalje pristup imaju kapitalisti koji su danas skloni trgovati s političarima. Plenum dakle nije mjesto koje će zaštititi građane od bolesti parlamentarnog sustava s kojima su danas suočeni već je mjesto na kojemu će se još lakše trgovati interesima na štetu nezainteresiranih. Može li se zabraniti pristup plenumu i kapitalistima? Kako? Tko su kapitalisti među građanima i koje metode su dokazano uspješne u detekciji kapitalista? Ima li među kapitalistima razlike? Primjerice može li na plenum vlasnica neke male cvjećarnice ili vlasnik bike-shopa? Zašto je vlasnik bike-shopa manje kapitalist od vlasnika nekog trgovačkog centra? Gdje se podvlači crta?

Plenumi tehnički funkcioniraju baš kao i sabor ili kakva druga skupština. Plenum od 1000 građana može se moderirati jednostavno ako se diskutira o vrlo uskoj temi. Sama tehnička izvedivost plenuma nije dokaz tome da on funkcionira u političkom smislu, kao sredstvo direktne demokracije, niti se u tom smislu može koristiti kao argument. Za razliku od parlamenta i okvira kojima je parlament ograničen plenum naizgled nema okvira. Ako ih i ima tada trebaju biti jasno artikulirani da bi se o njemu mogla dati jasna i kompletna kritika.

Iz svakodnevnih događaja vidimo da se na plenumima uglavnom razglabaju revolucionarne i subverzivne teme te kako je bastion domaće plenumske klike Filozofski fakultet u Zagrebu – koji je od 2009. naovamo održao ni manje ni više 200 plenuma. Umjesto da su okupirani studijem mnogobrojni studenti filozofskog vrijeme troše na plenumske aktivnosti (blokade predavanja i slično) ne mareći pri tome kako im se sredstva za studij omogućuju iz državnog proračuna kojeg puni masa od države obespravljenih građana (uključujući i Todorićeve blagajnice koje im služe kao mjerna jedinica robovlasničkog odnosa). Te blagajnice osim što su u funkciji pokvarenih političara i kroni-kapitalista su na jednak način i u funkciji sponzoriranja aktivističkog djelovanja revolucionara s FF-a.

Jedna od agendi te klape je i “besplatno obrazovanje za sve”. Pa ako nemate namjeru eksploatirati tu blagajnicu na koga ćete onda prebaciti trošak svojeg studija? Na svoje pajdaše političare s kojima sada u talu eksploatirate ovu jadnicu? Teško. Vama političari trebaju da bi održali mit o besplatnom obrazovanju. Vama treba potlačena klasa koja će biti u funkciji državnog proračuna iz kojega se zajednički financirate. Vama treba država kao centralna točka za osiguranje vaših osobnih interesa.

Dakle po čemu je to direktna demokracija sa plenumom na čelu bolja od predstavničke na čelu sa parlamentom i kako se blagajnica može obraniti od utjecaja oba suštinski jednaka sustava?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Isplati li se u Hrvatskoj školovati? UNEDITED

Oznake

diploma, doktor, fakultet, Hrvatska, medicina, mirovina, odljev mozgova, plaća, plaća liječnika, plaća SSS, posao u inozemstvu, prosječna plaća, specijalizacija, srednja škola, studij, sveučilište, Štednja, školovanje

Tekst u reduciranoj verziji objavljen je u današnjem Jutarnjem listu.
Slijedi needitirana, puna verzija članka:

Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Osim osnovnog troška školovanja na konto proračunskih sredstava subvencionira se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom „društva znanja“ koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.

No ipak za očekivati je da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kakvim ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao „u struci“, s pravom se pitamo –  isplati li se u Hrvatskoj školovati?

Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme te liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.

Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19.  godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka ostvario je iznos akumuliranih primitaka  od 3,7 milijuna kuna nakon plaćenih doprinosa (bez uključenih osnovnih troškova života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa spec. Liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom on odmah kreće sa specijalizacijom iz krirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna. Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim ukoliko je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija, koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti niže u tekstu.  

Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna. Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od neto prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od neto prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ukoliko razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara jasno je kako on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ukoliko mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.

Nema sumnje kako SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi. Ali prosperitet liječnika nažalost nije moguć u Hrvatskoj.

Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini. Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procijenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ukoliko novopečeni doktor medicine ima sreće tada će ugrabiti specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijalizaciranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 30.000 kuna po godini specijalizacije – ukupno najmanje 120.000 kuna. Uz ukupne troškove života za vrijeme studija koje će podmiriti naknadnim kreditom ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna. Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom slijedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,56 milijuna kuna ili 140 tisuća manje od SSS-a. „Grijeha troškova studija“ oslobodit će se tek u 51. godini života. Primjer troška moguć je tek u marginalnom broju slučajeva no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici doktor može očekivati ukoliko sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija. No i uz stipendiju na račun državnog proračuna njegova plaća u konačnici neće biti motivirajuća.

Držati trošak čim bliže mjestu njegovog nastajanja je poželjno, no očito je kako će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu put studija medicine čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu kako cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.

Otvaranjem granica prema EU svjedočimo novim trendovima, nepovoljnima za građane koji žele kvalitetnu zdravstvenu skrb, na čemu liječnicima ne treba zamjerati jer tek koriste danu mogućnost kao što su je koristili i za vrijeme studija i specijalizacije koju su uglavnom financirali novcem poreznih obveznika. Naime već u prvom mjesecu članstva Hrvatske u EU primijećen je odljev 36-ero liječnika. Nastavi li se odljev istim tempom očito je kako će godišnje iz Hrvatske odlaziti broj liječnika usporediv sa brojem koji u istom razdoblju diplomira na hrvatskim medicinskim fakultetima. Hrvatskoj prema okvirnim procjenama već u ovom trenutku nedostaje 1200 liječnika specijalista, a da do ovog trena nitko nije ozbiljno razmotrio mogući problem odljeva mozgova.

Što preostaje?

Uvoziti jeftinije doktore školovane u zemljama ispod hrvatskog standarda dok ćemo istovremeno na trošak hrvatskih poreznih obveznika financirati školovanje hrvatskih doktora za izvoz?

Ako je takav scenarij kome uvredljiv kako onda sprječiti odlazak liječnika? Represivnim zabranama u maniri totalitarne države koja ne dozvoljava svojim građanima da ostvare puni potencijal u potentnijim državama Svijeta kao i pravo na bolji život i prosperitet? Ili možda tek neznatno manje represivnim uvođenjem ugovorne klauzule studentima medicine kojom bi se doktore medicine po završetku studija zakonski obvezalo da ostanu raditi u Hrvatskoj narednih deset ili koliko već godina ili da u protivnom vrate sredstva uložena u njihovo obrazovanje? Pitanje je u tom slučaju koliko bi se studenata uz tu klauzulu uopće odvažilo studirati medicinu.

No i nedostatak domaćeg stručnog kadra ne bi bio gori scenarij od trenutnog, gdje odlučno školujemo građane koji potom odlaze iz države, jer bismo izbjegli trošak školovanja doktora u većoj mjeri i bili prisiljeni krenuti sa organizacijom zdravstvenog sustava prema tržišnim načelima što znači i dopuštanje stranim doktorima da konkuriraju svojom praksom unutar hrvatskih granica.

Priljev radne snage i otvaranje granica idu i ministru Mrsiću na ruku, naime on je svjestan depopulacijskog problema, kamena spoticanja državnog mirovinskog stupa, s kojim će se suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje više od milijun produktivnih radnika koje će iskorištavati za podmirivanje obveza umirovljenicima i brojnim drugim korisnicima privilegija koje omogućuje država socijalnog blagostanja. No niti prihvaćanje tržišnih načela u tom „srednjem putu“ neće uspješno riješiti motivacijski problem radne snage koju želi privući iz manje razvijenih država, vjerojatno s jugoistoka Europe.

Domaće liječnike bi od emigracije sasvim sigurno demotivirale veće plaće? No kako im iste omogućiti s obzirom da je državni proračun tek jedan veliki lonac iz kojega se ministarskom rukom jednima dijeli čas više čas manje dok se istovremeno neke zbog toga zakida pa se brže bolje podižu u prosvjedničke povorke. Veće plaće stoga se mogu osigurati lukavijom planskom redistribucijom proračunskih sredstava ili većim poreznim opterećenjem prema građanima. Valja pri tome znati kako su porezni obveznici danas tek manjina sa sve nižim stupnjem tolerancije pred novim financijskim presijama „u ime državnih usluga“.

Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj nema dvojbe kako daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja. Što je školovanje dulje tim je računica ostanka nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista.

Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu biti porezni obveznik u Hrvatskoj i financirati školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit kako građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi naša očekivanja ne koreliraju sa odljevom mozgova. Uz odljev mozgova suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti primjerice u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvariti veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti. Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje duplo viša nego u Hrvatskoj, a liječnika specijalista više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.

No mogu li se trendovi okrenuti?

Idealno rješenje moglo bi se iznaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegovog visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju – Švedskom!

Švedska je još 1982. godine privatizirala obrazovni sustav i uvela voucher kao model financiranja. Voucherima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma te inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.

Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca sa dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi sa hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država Svijeta.

Vrijedi još napomenuti kako je idejni tvorac modela vouchera od mnogih omraženi nobelovac neoliberal Milton Friedman. Dakle ukoliko su građani za „švedski model“ imaju i moju punu podršku!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Strategija obrazovanja – dokument o nadogradnji državnog monopola u obrazovanju

Oznake

9 godina, fakultet, MZOS, Osnovna škola, reforma obrazovanja, strategija obrazovanja, visoko obrazovanje, školovanje

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije je podsjetnik na činjenicu kako država polaže apsolutno pravo (Vladina propaganda će reći – “odgovornost”) na razvoj i upravljanje obrazovnim sustavom. Kada kažem “država polaže pravo” zapravo upućujem na to kako pravo na isto pitanje vlast oduzima građanima i posebnim zakonskim okvirom, stvorenim isključivo za tu svrhu, to pravo dodijeljuje institucijama pod upravom pojedinaca i organizacija, postavljenih od te iste vladajuće političke strukture, te ih definira kao “obrazovni sustav”. Razmatranje negativnih osobina državnog monopola se u pravilu ne razmatra, država polaže pravo na monopol u obrazovanju “oduvijek” i teži tome da ga kroz reforme učvrsti (npr. Hrvatski kvalifikacijski okvir).

Ova nedvosmislena, nedvobena i neosporna činjenica je u kontradikciji sa svakom daljnjom tezom o smislu i ciljevima obrazovanja koju “obrazovni sustav” iznosi u samoj strategiji.

Prije svega netko tko sebi uzima za pravo da druge obrazuje bez pristanka, što znači da svoje postupke u svrhu obrazovanja građanima nameće kao mandatorno postupanje, obvezu, koju bih mogao s lakoćom i bez isprike izjednačiti s prisilom pod prijetnjom kaznenih sankcija (država će koristiti te instrumente u slučaju građanskog neposluha), teško da može biti objektivan u određivanju onoga što obrazovanje jest za pojedinca ili za društvo u cjelini. S druge strane teško je odrediti kakav učinak na razvoj znanosti i opći napredak ima obrazovanje pojedinca pod patronatom sustava baziranog na prisili državnih institucija i zakona jer nažalost u praksi ne poznajemo alternativu istome s kojom bismo ga mogli doslijedno uspoređivati.

Ipak mogu uputiti na OECD-ov “Education at a glance 2013”, opsežan dokument u kojem se nalazi mnoštvo statističkih pokazatelja o utjecaju obrazovnih politika država na kvalitetu obrazovanja. Zanimljivo je kako je odnos javnog financiranja u usporedbi sa privatnim financiranjem u najobrazovanijim i najrazvijenijim državama Svijeta znatno niži nego u nižerangiranim državama. U prvih 10 država Svijeta prema broju visokoobrazovanih čak 8 država visoko školovanje financira po načelu dobrovoljnog privatnog financiranja. Dakle ukoliko se građanin želi fakultetski obrazovati tada u pravilu sam plaća trošak školovanja.

Mogu stoga na jednak način zaključiti kako osim po udjelu troška obrazovanja, primjerice u odnosu na BDP, ključnu kariku u određivanju utjecaja na ekonomski rast, tehnološki napredak i prosperitet stanovništva jedne države ima i način financiranja školovanja, gdje veći udio privatnog financiranja znači i povećanje navedenih parametara. Veći udio privatnog financiranja školovanja ima za posljedicu racionalniji odabir smjera obrazovanja pri čemu pojedinac sam prosuđuje – razmatrajući vlastite interese, sklonosti, kompetencije i osluškujući signale koje prima od ljudi koji ga okružuju (od tržišta) – o tome u kakvu vrstu školovanja mu se najviše isplati ulagati vlastiti kapital. Mogućnost takvog racionalnog odabira djeluje osobito motivirajuće na pojedinca, stoga je prolaznost u takvom sustavu veća kao i stečene kompetencije i znanje kao konačni cilj školovanja. Pojedinac koji je racionalno pristupio odabiru vlastitog školovanja, te mu je takvo načelo odabira bilo omogućeno, u pravilu je produktivniji, sretniji i prosperitetniji od pojedinca kojem država sužava izbor ili nameće okvir unutar kojega ima obvezu školovati se po viziji političkih planera obrazovnog sustava. Prosperitetne države su države sretnih i ispunjenih pojedinaca koje politika ne sprječava u ostvarivanju vlastitih ambicija. Takve države također prednjače u tehnološkom razvoju te kulturi.

Politika, koja odlučno stoji iza obrazovnog sustava RH, zasigurno će zanemariti tu ključnu kariku (udio privatnog, dobrovoljnog financiranja vlastitog školovanja) te će inzistirati na daljnjem povećanju obujma i financiranja državnog obrazovnog sustava ukazujući na to kako je ono (financiranje) u odnosu prema BDP-u još uvijek ispod razine EU ili najrazvijenijih država Svijeta. Pri tome će u potpunosti izostaviti sumu troškova koju građani već sada dobrovoljno izdvajaju za školovanje u privatnim visokim školama povrh participiranja u trošku državnog obrazovnog sustava koji se načelno financira iz općih poreza.

Cjeloživotno učenje je nit vodilja strategije. Istovremeno ono je i siva zona pred kojom se našao državni obrazovni sustav. Istovremeno tu slabost birokrati žele pretvoriti u snagu. Strategija korektno kaže kako Hrvatska mora biti otvoreno, inovativno i mobilno društvo ukoliko želi dostići razinu visokorazvijenih zemalja. Naime zbog sve veće uključenosti u globalne društvene tokove javlja se potreba za sve većim brojem različitih kompetencija gdje cjeloživotno učenje predstavlja osnovnu pretpostavku za prilagodbu pojedinca novim trendovima i okolnostima unutar kojih nastoji djelovati optimalno. Postojeći obrazovni sustavi, kako hrvatski tako i većine država Svijeta, imaju ozbiljne probleme s prilagodbom tom principu. Oni gotovo da ne uspijevaju pratiti trendove globalnih društvenih i tehnoloških promjena. Cjeloživotno učenje tako je princip proizašao iz konkretne potrebe ljudi da se prilagode potrebama za novim oblicima kompetencija, o čemu glavnu riječ zasigurno vodi tržište, i uslijed nemogućnosti ustaljenog obrazovnog sustava da im pomogne u tom pogledu. Taj princip naravno nije ništa novo. Otkako je ljudi postoji i taj princip, no ono što se strategijom mijenja jest razina političkog uplitanja u njega. Tako je cjeloživotno učenje u ovoj priči postalo principom kojeg uvodi upravo Strategija o kojoj govorimo. Država širi svoju ulogu u obrazovanju građana sa osnovnog, srednjeg i visokog formalnog školovanja i u tu nedefiniranu zonu cjeloživotnog učenja – neformalno te informalno obrazovanje, te najavljuje polaganje prava na određivanje pravila i u tim zonama. No zašto?

Zasluge neformalnog i informalnog obrazovanja, kao važnih dijelova cjeloživotnog učenja, i djelovanja pojedinca koje proizlazi iz istog, neosporne su u shvaćanju napretka te podizanju općeg standarda ljudi širom Svijeta. Najvažnija ljudska postignuća, bez obzira o kojem da govorimo, nisu ostvarena zahvaljujući viziji birokrata već viziji nadarenog i kreativnog pojedinca. Jezik, pismo ili moderna znanost nisu nastali uslijed unaprijed definiranog razvojog plana neke birokratske klike niti njihove “strategije”, već uslijed spontanog razvoja potaknutog slobodnim djelovanjem pojedinca te prihvaćanjem ideja u širem razmjeru zbog njihove realne koristi uslijed primjene.

Pojavom suvremenih škola, odnosno formaliziranjem znanja i metoda posredstvom birokracije, počinje pripisivanje zasluga za svaki novi uspjeh upravo sve više tome što država isto regulira, a sve manje tome da je ostvareni uspjeh produkt inovativnosti i kreativnosti pojedinca koji djeluje usprkos formalnim i neprirodnim ograničenjima nametnutim od birokracije. Širenjem utjecaja u zonu cjeloživotnog učenja vlast traži nove obrazovne obrasce koje bi mogla u budućnosti na jednak način formalizirati i podvesti ih u sustav obveznog javnog školovanja.

Ne bih volio da ovo ispadne kao isprazna priča, kompilacija iracionalnih strahova i previranja, no zasluge za sva dosadašnja postignuća čovječanstva već su si pripisali i o tome nas također informiraju u Strategiji:

Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje i funkcioniranje u društvu nužno je steći u službenom sustavu odgoja i obrazovanja, a one prema Preporukama Europskog parlamenta i Vijeća EU-a obuhvaćaju: komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranim jezicima, matematičku kompetenciju i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učiti kako učiti, socijalnu i građansku kompetenciju, inicijativnost i poduzetnost te kulturnu svijest i izražavanje.

Teza kako primjerice “matematičku kompetenciju” nije moguće steći izvan službenog sustava odgoja i obrazovanja, odnosno kako je istu nužno steći unutar istog, nije korektna, a nije niti konkretna – dakle nije točna. Zajedno sa ostatkom tvrdnji strategija zvuči gotovo uvredljivo. No citirana teza je ipak dio temelja strategije odnosno onog dijela kojim birokracija opravdava samovoljno uplitanje u proces cjeloživotnog učenja tj. asimilaciju neformalnog i informalnog obrazovanja građana temeljem kojeg oni samostalno stječu nove vještine potrebne tržištu uslijed brze prilagodbe novim okolnostima.

Uplitanje birokracije u područje neformalnog i informalnog obrazovanja, kao i redefinicija uloge države u obrazovanju vidljiva u strategiji, loše je barem iz navedenih razloga:

1. Otežava mogućnost liberalizacije formalnog obrazovanja u budućnosti – matematičke, jezične i ine ključne kompetencije mogu podučavati i škole izvan “službenog” sustava odgoja i obrazovanja jer su načela znanosti koja stoje iza njih egzaktna ili o njima postoji visoka razina opće znanstvene usuglašenosti i opće prihvaćenih standarda. Dakle ono što bi pospješilo kvalitetu obrazovnog sustava upravo je element kompetitivnosti s jedne strane i dobrovoljnosti participacije s druge. Opravdano je očekivati kako jedna privatna škola može ponuditi javnosti jednak program kao i državna škola. Građani bi trebali imati izbor da sami odluče, i o vlastitom trošku, hoće li financirati upravo tu privatnu umjesto državne škole. No daljnja monopolizacija obrazovanja indikretan je dokaz kako se birokracija upravo plaši mogućnosti kako bi građani uslijed liberalizacije obrazovanja za svoj novac mogli zatražiti i dobiti jednako kvalitetno obrazovanje u humanijim uvjetima te uz visoko motivirane učitelje koji su plaćeni prema tržišnim principima, dakle sukladno kompetencijama temeljem kojih ostvaruju mjerljive rezultate, a ne primjerice po godinama staža ili čak po partijskoj osnovi.
2. Jača monopol države – s obzirom da postojeći obrazovni sustav proizvodi sve veće troškove za porezni sustav i građane, a demografska slika svjedoči o sustavnom padu broja učenika osnovnih i srednjih škola, neopravdano je takav sustav nadograđivati kako novim elementima tako ni nagrađivati sve većom ulogom u obrazovanju građana na način da se formalno širi u sferu neformalnog. Isto će nužno dovesti do dodatnih troškova koje će morati podmirivati porezni obveznici kao i sada, te učiniti još nestabilnijim ionako nestabilan i neodrživ model. Poticanje monopola ne može biti od općeg interesa niti potiče razvoj znanosti i obrazovanja. Monopol ne otvara niti čini državu mobilnom i inovativnom. Država bi trebala učiniti promjene u suprotnom smjeru – reducirati svoju ulogu prema segmentu primarnog obrazovanja gdje se elementarne zakonitosti podučavanih predmeta s vremenom ne mijenjaju, ili tek neznatno mijenjaju, i gdje postoji mogućnost da bi još neko vrijeme sustav javnog obrazovanja mogao učinkovito funkcionirati. No i u tom slučaju pojavom alternativnih škola koje pružaju isti program, pod povoljnijim uvjetima za porezne obveznike, trebalo bi dokidati javne škole koje se financiraju zajedničkim novcem i uslijed toga smanjivati porezno opterećenje građana kako bi vlastiti novac mogli samostalno usmjeravati tamo gdje on za njih ima veću vrijednost.
3. Daje birokraciji pravo da sama sebi dodijeli nove uloge i građanima nametne nove obveze u budućnosti – već sam napomenuo kako u okviru cjeloživotnog učenja tj. neformalnog i informalnog obrazovanja, nad kojim u ovom trenutku birokracija nema kontrolu (ili bolje rečeno interes), ona vidi upravo šansu za detekciju novih vještina koje građani razviju samostalno te podvođenje istih pod formu državnog obrazovanja. Širenje uloge države u tom smislu je nesagledivo kao i daljnji troškovi koji će pratiti rast takvog sustava te mjere koje će država provoditi nad građanima kako bi isti financirala. Ovakva vrsta autonomnog odlučivanja o onome što bi u budućnosti mogle postati obveze građana, uz istovremeno nametanje troška, je suprotno načelima vladavine prava. Kaže strategija u tom pogledu:

Projektirat će se i uspostaviti baze podataka za evidenciju ljudskih potencijala, razviti modeli i instrumenti za analizu kao i za prognoziranje budućih potreba za znanjima i kvalifikacijama.

Birokrati će u svrhu prognoziranja budućih potreba za znanjima i kvalifikacijama projektirati raznovrsne sustave nadzora kompetencija, koje će se modelirati i instrumentirati, kako bi se građanima mogla nametnuti neka nova birokratska odluka, a zabraniti vlastita, uz argument savršenog birokratskog mehanizma. Birokrati naravno nikad neće priznati da društvo ne funkcionira poput stroja, te da pojedinci nisu tek skup dijelova već iracionalne individue sklone pogreškama baš poput njih samih, samouvjerenih i bahatih utopista koji širom svijeta nadograđuju taj nakaradni stroj. U iznalaženju konačnog rješenja oni će težiti stvaranju poslova za nove birokrate.

Ako ste još uvijek skeptični:

Od ranog i predškolskog odgoja pa do visokog obrazovanja predlaže se uspostava postupaka, službi za otkrivanje, poticanje i usmjeravanje sposobnosti i potencijala pojedinaca.

Tako je jedan od prvih poteza koji se najavljuje uvođenje licenciranja učitelja koji će umjesto postojećeg državnog ispita morati periodički prolaziti postupak relicenciranja, nadalje uvođenje modela trajnog profesionalnog razvoja učitelja, sustava podrške djeci i učenicima, standardiziranog sustava rane identifikacije razvojnih i okolinskih rizika, nacionalne mreže potpore inkluzivnom obrazovanju, nacionalne mreže za obrazovanje darovitih učenika, uvođenje cjelodnevne nastave, regionalnih centara kompetentnosti za strukovno obrazovanje, sustava samovredovanja, sustava periodičnog vanjskog vrednovanja i tako dalje. Sve navedeno predstavlja nadogradnju monopoliziranog i neučinkovitog sustava obrazovanja pod kontrolom birokracije i opravdanje za stvaranje još mnogih jednako bespotrebnih radnih mjesta koja se financiraju novcem građana.

Nema sumnje kako se u strategiji iznose neki realni problemi i ukazuje na potrebu racionalizacije, osobito u domeni visokog obrazovanja. Ipak osobitu zamjerku dajem inzistiranju na razlikovanju sveučilišnih i stručnih studija. Stručni studiji, koje birokracija drži studijima niže kvalitete od sveučilišnih, zbog većeg stupnja prilagodbe tržišnim potrebama uskoro bi mogli dovesti do produkcije visokoobrazovanog kadra koji će biti konkurentniji i postizati bolje rezultate na tržištu te posljedično ostvarivati viši životni standard. No država već sada postavlja ograničenja polaznicima stručnih studija u smislu daljnjeg nastavka obrazovanja na sveučilišnim postdiplomskim studijima.

Strategija obrazovanja, kao i svaka druga strategija o kojoj sam imao prilike slušati te je samostalno proučiti, na mene ostavlja dojam suhoparnosti iza koje se krije velik prostor za daljnje manipulacije na račun i dobrobit građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalniji pogled na visokoškolsko obrazovanje

Oznake

fakultet, MZOS, obrazovanje, reforma, stipendija, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, upisi, Zdravstveno osiguranje, škola, školarina, školovanje

U današnjem Jutarnjem tekst o neučinkovitosti i rastrošnosti državnog sustava visokoškolskog obrazovanja koji je postao takav uslijed obilatih beneficija koje su dane studentima. Troškovi studija redovnih studenata pokriveni su do 26. godine starosti, a tijekom tih sedam ili osam godina studija oni uživaju pogodnosti poput subvencioniranog smještaja u studentskim domovima, prijevoz, diskontnu cijenu prehrane, zdravstveno osiguranje, ulaznice u muzeje i mnoštvo drugih bogomdanih luksuza. Studenti će reći da su to minimumi civilizacijskog dosega i samim time oni na njih imaju pravo.

No upravo zbog tih civilizacijskih dosega većini studenata nedostaje motiva da se zapravo bave studijem. Tako tek 5-10% njih završi studij u roku. Preddiplomski studij završi tek 50% upisanih i to uz 50% dulji rok studiranja. Očito je kako se novac poreznih obveznika nemilice razbacuje. No o tome se ne govori. Tekst Jutarnjeg se zapravo bavi iznalaženjem boljeg modela ali i njegovog financiranja jednakom silinom.

Novi model tako pretpostavlja uštedu od 1,4 mlrd HRK ukoliko bi se financiralo samo studije dovršene u petogodišnjem roku. Ta ušteda potom bi se mogla ulupati u neke druge projekte unutar samog sustava od izgradnje i opremanja sve većeg broja novih državnih škola, do uvođenja obilatih novčanih stipendija za predane studente pa čak i kupovinu 10 godišnjih zaliha iPadova (kao analogija).

Tekst tako na indirektan način ukazuje na činjenicu kako se jednom uvedeni porez naknadno ne namjerava smanjiti ili ukinuti. Premda su prvi porezi modernih država uvedeni kao nužno zlo, za pokriće tek osnovnih troškova državne administracije, razvojem ekonomije i prosperitetom jačala se i uloga same države kao ponuđača sve šireg spektra usluga (monopola) što je dovelo do suludo visokih nameta za porezne obveznike. Od ovog problema danas pati većina razvijenih država Svijeta, a osobito one sa usađenim kolektivističkim mindsetom potput Hrvatske.

Iako se u jednom dijelu teksta spominju voucheri, što je dobra stvar jer studentu daje mogućnost da njime plati i neki privatni fakultet (barem dijelom), ipak prednosti tog načina plaćanja nisu spomenute već se ponovno u priču uguralo još malo države.

Doprinos u tom pogledu svojim komentarom dao je dekan Građevinskog faksa iz Splita g. Harapin:

Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao. – Za to bi se trebala osnovati državna banka, poput HBOR-a. To bi moglo ubrzati studiranje, a i fakulteti bi na taj način bili zainteresiraniji da studentima ponude bolje programe

Za ovu politiku naravno nije potrebna nikakva banka pa ni državna koju kolega Harapin smatra nužnom osnivanja. Tu politiku može provesti i postojeći sveučilišni sustav odnosno Ministarstvo obrazovanja. Već sama činjenica da se novac za izgubljenu godinu mora vratiti iz vlastitog džepa pomogla bi u najmanje dvije stvari:

1. smanjila bi broj studenata
2. povećala bi prolaznost upisanih

Vrijedi ukratko obrazložiti. Naime nije svakome suđeno da bude formalno visokoobrazovan. Nažalost tabula rasa je teorija koja u stvarnom životu pada u vodu. S njome pada u vodu i “društvo znanja” na kojem se ideološki inzistira. Ukoliko je tko sposoban dosegnuti viši intelektualni nivo tada će on sam stremiti ka tom cilju, onaj manje sposoban neće. Ključni uvjet u kojem će oba pojedinca postupiti racionalno jest da odluku o pitanju vlastitog školovanja donose u potpunosi autonomno i o vlastitom trošku. Upisanih studenata tako bi bilo više iz kategorije intelektualno snažnijih individua, što bi nužno dovelo i do veće konačne prolaznosti, dok bi one manje sposobne svoje kompetencije morale dokazivati van sveučilišta u nekoj drugoj društvenoj sferi i ekonomskim aktivnostima.

Ono što čini ovaj pogled na problem osobito pravednim jest kako bi studenti u tom slučaju sami snosili trošak svojeg studija, a ne bi putem države, njenih institucija i poreznog sustava trošak prebacivali na porezne obveznike koji su zakinuti za studij (intelektualno, financijski…) – kao što je sada slučaj. No i sadašnji slučaj vrijedi potkrijepiti činjenicom kako se za zadržavanje prava na besplatni studij i vezane pogodnosti glasno bore upravo one skupine građana koje zapravo nemaju intelektualni kapacitet niti sposobnost završiti fakultet već uživaju u nadrealnom životu na tuđi račun. Njih naravno ne treba kriviti za sudjelovanje u igri, u koju ih je navuklo ideološko vodstvo države, već im rasvjetliti zabludu o “društvu znanja”.

A što bi pomoglo fakultetima? Naravno, voucheri. Voucheri su u ovoj priči sinonim za konkurenciju. Konkurencija na slobodnom tržištu, kamo školovanje spada po prirodi stvari iako se građane uči da je školovanje monopolističko pravo države (pa i crkve), djeluje stimulirajuće na fakultete koji će svjesni postojanja konkurentskih fakulteta za naklonost studenata nuditi bolje obrazovne programe i nižu cijenu. Oba parametra su ključna za dobro studenata, fakulteta, a osobito poreznih obveznika i društva u cjelini. Dakle za opće dobro. Nažalost ono što bi pomoglo fakultetima ne bi nužno pomoglo fakultetskim usidjelicama organiziranima u profesorsko klanovlje. Kvalitetni profesori, predani svojem pozivu i željni prenošenja znanja tako bi dobili veće šanse. Utaborene usidjelice razvoj stvari u tom smjeru neće gledati prekriženih ruku i na sam spomen takve reforme začuli bi glasnu i jasnu kritiku.

Što bi pomoglo poreznim obveznicima? Naravno, niži porez, više prava u donošenju odluka za osobnu korist te odgovornost za vlastite postupke u tom pogledu. Osobito ukoliko tko nema sposobnosti ili ambicije studirati tada bi vlastiti novac, kojeg sada mora putem poreznog sustava davati za financiranje studenata, mogao iskoristiti za neku drugu svrhu za osobnu korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (38)

Oznake

fakultet, Liberalna misao, obrazovanje, sveučilište, znanje, škola, školstvo

Školujući se u državnim školama i fakultetima pojedinac riskira kronični gubitak sposobnosti kritičkog promišljanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac