Zašto je radnicima Imunološkog zavoda porez pojeo plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Imunološki zavod, neto, plaća, porez na dohodak, porezni sustav, povrat poreza, prirez, progresivni porez

Na početku odmah i odgovor: Zbog progresivnog poreznog sustava.

Ako kojim slučajem niste upoznati sa tim sustavom, a takav imamo u Hrvatskoj, sukladno Zakonu o porezu na dohodak, dovoljno je da znate barem sljedeće – To je način oporezivanja koji veće plaće radnika kažnjava primjenom sve većih poreznih stopa.

Ako vas zanima malo više od toga, recimo kako se to primijenjuju porezne stope (i u kojem postotku), a ovisno o visini plaće red je da pogledamo Zakon, koji kaže da se porez plaća po stopi od 12% na poreznu osnovicu do visine 2.200,00 kuna, po stopi od 25% na razliku porezne osnovice između 2.200,00 kuna i 13.200,00 kuna te po stopi od 40% na poreznu osnovicu iznad 13.200,00 kuna. Usput rečeno “Porezna osnovica” je iznos kojeg dobijemo nakon što od bruto plaće oduzmemo doprinose za mirovinsko osiguranje te osobni odbitak (poreznu olakšicu). Doprinosi za mirovinsko iznose 20% bruto plaće (15% za I.stup + 5% za II. stup), dok iznos osobnog odbitka ovisi o raznim faktorima (npr. broju djece, stupnju invalidnosti…) međutim svakome je priznat osnovni osobni odbitak u iznosu od 2600 kuna. U svakom slučaju taj dio vaše plaće, nakon što se oduzmu doprinosi za mirovinsko, neće biti oporezovan već samo preostala razlika i to samo ukoliko je veća od 2600 kuna (npr. kod minimalca razlika bruto-mirovinsko-osobni odbitak je manja od nule pa se ta plaća uopće ne oporezuje).

Za detaljnije od ovoga molim vidite tekst “Što je bruto, a što neto plaća?”

Zakon svakom radniku jamči pravo na 12 osobnih odbitaka godišnje, odnosno jedan odbitak mjesečno. Ako imate više primitaka unutar jednog mjeseca oporezivi iznosi nastavljat će se na one prethodne te razrezivati po sve većim poreznim stopama, dakako ovisno o samom zbroju primitaka (npr. ako unutar mjeseca primite par puta po 100 kuna i dalje nećete platiti niti kune poreza, međutim ako primite par puta po 7000 kuna ući ćete sa zadnjim primitkom i u poreznu stopu od 40%).

U slučaju radnika Imunološkog problem je nastao upravo zbog te prakse odnosno zbog progresivnog poreznog sustava zahvaljujući kojemu su se njihove zaostale plaće stale prelijevati u sve više porezne razrede te im tako zbog progresivnih poreznih stopa (12%, 25% i 40%) odnositi iz ruku sve veći dio očekivanog neto dohotka. Kažu “nepravda”. I jest. Bez daljnjeg. Progresivni porezni sustav je opipljivo nepravedan i kao takav, a sukladno Ustavu koji kaže da se porezni sustav mora temeljiti na pravednosti, trebao bi biti ukinut i zamijenjen sustavom ravnomjernog oporezivanja poznatijim još pod nazivom “flat tax”. Nepravdu koju su na svojoj koži ovih dana osjetili radnici Imunološkog zavoda svakog mjeseca osjećaju mnogi drugi radnici čiji je dohodak oporezivan progresivno.

Vizualizirajmo to što se desilo radnicima Imunološkog, a dešava se otkako je Hrvatske (i progresivnog poreznog sustava) mnogim drugim radnicima:

Za primjer uzmimo hipotetskog (ali moguće stvarnog) radnika Imunološkog zavoda s bruto plaćom od 10.000 kuna kojemu su tijekom kolovoza isplaćene tri plaće te su za svaku obračunati doprinosi te porez i prirez u skladu sa zakonom te progresivnim modelom oporezivanja. Uzmimo u obzir zagrebački prirez od 18%  te osnovni osobni odbitak od 2600 kuna (dakle naš radnik nema djece, nije invalid, samac je, ili jednostavno rečeno nema pravo na korištenje ikoje porezne olakšice). Njegova neto mjesečna plaća iznosi 6.744,48 kuna. Platio je 1.255,52 kune poreza i prireza, te 2000 kuna doprinosa za mirovinsko. Neto + porez i prirez + mirovinsko = 10.000 kuna, što vidimo u prvom stupcu prikazane tabele (stupac 1. isplata (10000 kuna)):

Da je poslodavac uredno isplaćivao plaće tijekom tri mjeseca, za svaki mjesec jednu plaću, naš radnik zaradio bi neto ukupno 20.233,44 kune. Što je zbroj tri neto mjesečne plaće od spomenutih 6.744,48 kuna. No kako poslodavac nije uredno izvršavao svoje obveze već sa zakašnjenjem (ovdje ne ulazim u razloge jer razmatramo učinke progresivnog poreza, a ne promašenih politika i lošeg upravljanja tvrtkom), desilo se to da je ovaj isplatio tri plaće unutar jednog mjeseca. Zbog ranije opisane karakteristike progresivnog sustava oporezivanja svaka nova plaća unutar mjeseca obračunavala se prema sve većim poreznim stopama. Tako je na drugoj isplati (stupac 2. isplata (10000 kuna)) kumulativno porez narasao na čak 3.094 kune, što je preko 2000 kuna više nego u slučaju redovne mjesečne plaće, a na trećoj isplati (stupac 3. isplata (10000 kuna)) na šokantnih 6.294 kune. Tijekom tri redovne mjesečne plaće suma poreza i prireza iznosila bi 3.192 kune što je duplo manje nego što ispada kod obračuna tri plaće unutar jednog kalendarskog mjeseca.

Usporediv s time je gubitak neto plaće kojeg će osjetiti radnik. On neće zaraditi očekivane 20.233,44 kune (3 neto plaće) već 16.573,08 kuna, što je 3.660,36 kuna manje. Gotovo pola mjesečne plaće odnijela je država zahvaljujući progresivnom poreznom sustavu, i kao što rekoh u uvodu – kaznila radnika zbog toga što je radio i zaradio više.

Ovdje imamo još neke grafičke prikaze koji su izvedeni iz gornje tabele:

1. Prikaz kako se neto plaća smanjuje zbog kumulativnog obračuna i progresivnog sustava
   
   
2. Udio i rast poreza prilikom svake pojedine isplate unutar kalendarskog mjeseca
   
   
3. Usporedba iznosa tri neto plaće kod obračuna tijekom tri kalendarska mjeseca i unutar istog kalendarskog mjeseca
   
   
4. Usporedba iznosa plaćenog poreza kod obračuna tijekom tri kalendarska mjeseca i unutar istog kalendarskog mjeseca
   
   
5. Usporedba gubitka neto plaće usljed progresivnog oporezivanja
   

Za detaljni uvid u podatke i izračun budite slobodni poslužiti se ovim excelom.

Zaključak:

Ipak, ukoliko tijekom 2015. godine dobiju očekivanih 12 plaća radnici Imunološkog zavoda mogu doći do razlike poreza i prireza koju su preplatili usljed obračuna više plaća u jednom kalendarskom mjesecu. Poslodavac ima zakonsku obvezu na zadnjoj isplatnoj listi za 2015. godinu obračunati i godišnji porez, što znači “raspeglati” njegove primitke tokom godine kroz 12 osobnih odbitaka na koje ima pravo. Ako to ne učini onda do svojeg novca mogu samo ako podnesu godišnju poreznu prijavu (ovo vrijedi samo u slučaju da su svi doprinosi uredno plaćeni te da radnik nije imao drugih prihoda. Jer drugih prihoda prema zakonu ima svakojakih, baš kao i metoda oporezivanja istih, pa je tu mogućnost povrata poreza relativna i treba se utvrditi od slučaja do slučaja).

U slučaju kojeg razmatramo država će izvršiti povrat preplaćenog poreza, negdje tijekom 2016. godine. Dakle radnici će doći do svojeg novca ali će se morati strpiti. Strpljenje je potrebno također zbog poreznog sustava koji je progresivan u slučaju dohotka od nesamostalnog rada ali i vrlo šarolik u pogledu drugih oblika rada za koje se primijenjuju specifične metode obračuna poreza.

Sve to komplicira postupak usklađivanja sa poreznim zakonima i regulativom, sustav zahtjeva kolosalnu birokraciju, inertan je i kao takav nevaljao. Porezni sustav potrebno je pojednostaviti, a flat tax je u tom pogledu najjednostavnije rješenje. Uskladiti se sa flat tax sustavom jeftinije je, brže i transparentnije od postojećeg progresivnog sustava.

Osim toga bilo bi krajnje korektno od Porezne uprave da svakom poreznom obvezniku koji je preplatio porez i prirez bez posebne zamolbe i komplikacija vrati preplaćeni iznos. Ovako kako je to danas postavljeno ona će taj višak nonšalantno zadržati za sebe (državu), a što ste lošije upoznati sa poreznim sustavom to je incidencija takve prakse veća, što ide na ruku vlasti (kojoj dajete taj novac na raspolaganje) ali ne i vama (koji gubite vlastiti novac). I u tom smislu govorimo o nepravdi koja se dešava unutar postojećeg poreznog sustava i koju, ponavljam, Ustav ne tolerira. Svim dionicima vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, mogu reći tek “molim vas, zamislite se malo nad sustavom kojeg ste izgradili”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linkovi na neke vijesti o ovoj temi: HRT, 24Sata

Koliko je porezno opterećenje 1 kune neto plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porezna olakšica, porezna osnovica, Porezna reforma, progresivni porez

Ako zanemarimo da je porez, bez obzira o kojem obliku govorimo, ništa drugo do li ozakonjena pljačka kojoj je smisao oduzimanje dijela imovine poreznom obvezniku kako bi se omogućilo financiranje (različito od “ostvarivanja”) političkih ciljeva vlastodržaca, tada se često upuštamo u rasprave o tome koji je oblik poreza štetniji od drugog. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da je porez na dohodak najštetniji oblik poreza, jer se izravno odnosi na pitanje plaće nekog radnika, nisam siguran da je ispravno smatrati, primjerice, porez na nekretninu, koju će radnik s vremenom izgraditi ili kupiti od ostatka svoje plaće, manje štetnim oblikom. Isto tako možemo li reći da je porez na dobit tvrtke koja posluje konkurentno i racionalno, čime ostvaruje interese radnika i potrošača, manje štetan oblik? Je li od svih oblika poreza najpošteniji (podsjećam da smo zanemarili suštinu poreza) porez na dodanu vrijednost ili se pak radi o najperfidnijem obliku poreza jer on na svakom koraku proizvodnog procesa uzima dio vrijednosti konačnom proizvodu i koji u konačnici kažnjava krajnjeg kupca?

Bilo kako bilo porez na dohodak je u žiži zbivanja, a ovdje ćemo se baviti lošom stranom poreznog sustava u Hrvatskoj, odnosno modelom progresivnog poreza na dohodak.

Stvarni, negativni učinci ovog modela nisu u potpunosti vidljivi na prvi pogled. Opće je poznato kako se dohodak oporezuje u tri koraka, ovisno o njegovoj visini. Oporezivi iznos dohotka dobije se tako da se bruto plaća umanji za doprinos za mirovinsko osiguranje (20%) i zatim neoporezivi dio plaće (2.200 kuna). Neoporezivi dio plaće započinje od 2.200 kuna za sve ali se uvećava ovisno o raznim olakšicama poput onih za djecu, uzdržavane članove, invalidnost, život u područjima od posebne državne skrbi itd. Na oporezivi dio dohotka primijenjuju se stope od 12% (za oporezivi iznos do 2.200 kuna), zatim 25% za oporezivi dio dohotka koji ulazi između 2.200 i 8.800 kuna te 40% za iznos iznad 8.800 kuna. Oporezivi dohodak iznad 8.800 kuna oporezuje se tri puta (sa 12%, 25% i 40%), onaj do 8.800 kuna dva puta (12% i 25%), dok se dohodak do 2.200 kuna oporezuje samo po stopi od 12%.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja za neto minimalac od 2383,77 kuna (zagrebački prirez). Bruto minimalac od 3017,61 kuna, umanjen za mirovinsko i neoporezivi dio dohotka, iznosi 214,09 kuna na koje se primijenjuje 12% poreza što iznosi 25,69 kuna. Na porez se zbraja prirez gradu (npr. Zagreb ima prirez od 18%) što u ovom slučaju znači 4,62 kune od iznosa poreza. Ukupno to je 30,31 kuna poreza i prireza. Iznos od 30,31 kune poreza i prireza je 1,2% od neto mininalne plaće. U toj mjeri on je štetan za radnika na minimalcu.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja na neto plaću od 10.000 kuna. Bruto plaća u ovom slučaju iznosi 16.729,45 kuna, doprinosi za mirovinsko 3.345,89 kuna, neoporezivi dio je kao i u prethodnom slučaju 2.200 kuna. Razlika daje oporezivi iznos dohotka od 11.183,56 kuna. Ukupni porez i prirez iznose 3.383,56 kuna. U odnosu na neto plaću to je 33,8%. U toj mjeri on je štetan za radnika s neto plaćom od 10.000 kuna. Radnik s plaćom 10.000 kuna, što je okvirno četiri puta veća plaća od minimalca, platit će 111 puta više poreza od radnika na minimalcu (3.383,65 kuna : 30,31 kuna). U ovome se pak očituje nepravda zbog nesrazmjera poreznog opterećenja koju osjeća radnik s većom plaćom.

Tu nepravdu je najbolje prikazati grafički. U primjeru ćemo vidjeti koliko lipa poreza (i prireza) vlast uzima radnicima za svaku kunu neto plaće. Uz to vidjet ćemo i kako porezna reforma utječe na istu stvar:

Učinak porezne reforme vidljiv je na zelenoj liniji. U svakom pogledu neto kuna radnika nakon reforme bit će opterećena manje nego do sada. No za neke će ti efekti biti izraženi u većoj mjeri, a za neke u manjoj. Ponovno zahvaljujući progresivnom oporezivanju. Zelena linija je pomaknuta malo udesno zbog najavljenog povećanja neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.600 kuna, što znači da dio radnika koji sada plaćaju porez, poput radnika na minimalcu, nakon ove reforme više neće plaćati porez. Učinak ove reforme stoga je upravo najveći kod nižih plaća unatoč nižim iznosima. U slučaju radnika na minimalcu, koji je dosad plaćao 30,31 kunu poreza i koji nakon reforme više neće plaćati porez, možemo reći da je učinak ove mjere 100%. Zamjetnije odmicanje zelene linije od plave na višim iznosima neto plaće uvjetovano je pomicanjem praga porezne stope od 40% sa 8.800 kuna na 13.200 kuna.

Na grafu možete primijetiti kako se obje krivulje dva puta prelamaju. Radi se o točkama na kojima započinje viši porezni razred.

Bruto plaća iznad 5.500 kuna, nakon oduzimanja doprinosa za mirovinsko, daje oporezivi dohodak nešto veći od iznosa maksimalno neoporezivog dijela poreznog razreda od 12%, te ovdje započinje stopa poreza od 25%. Na plavoj krivulji to ćete vidjeti kao prvi lom ili ulegnuće nakon kojega kreće jači uspon jer veći porez odnosi sve veći iznos dohotka između 2200 i 8800 kuna oporezivog dijela. Na prvom prelasku iz niže u višu poreznu stopu neto plaća iznosi 4.089 kuna na koju se plaća 311,76 kuna poreza, što znači da je svaka neto kuna opterećena sa 7,62 lipe poreza. Porezno opterećenje nastavlja rasti do bruto plaće 13.750 kuna za koju je oporezivi dio jednak neto plaći (8.800 kuna) kada započinje nova stopa poreza od 40%. Do ovog koraka porezno opterećenje jedne kune neto plaće naraslo je na 26,26 lipa međutim porezna stopa od 40% daje novi vjetar u leđa opterećenju plaća iznad iznosa od 8.800 kuna. Na neto plaći od 10.000 kuna svaka kuna je opterećena sa 33,84 lipe poreza, neto od 15.000 kuna sa 52,36 lipa, dalje da ne nabrajam, no iznosi poreza rastu na 70 lipa poreza za svaku kunu neto plaće pa i više od toga.

Učinak porezne reforme na smanjenje poreznog opterećenja 1 kune neto plaće možemo vidjeti na sljedećem grafu. Očito je kako porezna reforma donosi najveće postotno smanjenje poreznog opterećenja na nižim iznosima, osobito u zoni minimalne plaće koja se više neće oporezovati, zatim na ulasku u porezni razred od 25% gdje je učinak vezan također uz povećanje neoporezivog dijela dohotka nakon čega učinak opada do ulaska u porezni razred od 40% koji se širi sa postojećih 8.800 na 13.200 kuna. Ovaj grafikon otkriva kako će najmanju korist (porezno olakšanje) od ove reforme imati upravo oni radnici koji trenutno imaju neto plaću na granici poreznog razreda od 40%, što je i logično jer progresivan porez od 12% i 25% do ovog je trenutka pojeo znatan iznos njihovog dohotka pa pomicanje neoporezivog dijela ima minimalan učinak.

Zona u kojoj se učinak smanjenja poreznog opterećenja pripisuje pomicanju neoporezivog dijela dohotka sa 2200 na 2600 kuna je obojana plavom pozadinom, a zona učinka pomicanja poreznog razreda od 40% crvenom.

Maksimalno moguće smanjenje poreznog opterećenja odnosno povećanje neto plaće koje će se desiti ukoliko se porezna reforma provede u parametrima koji su dosad prezentirani jest 967 kuna! To je maksimalna moguća korist koju se može izvući zahvaljujući povećanju neoporezivog dijela te pomicanja poreznog razreda od 40% sa 8.800 na 13.200 kuna. O tome je neki dan pisao Monopolizam od kojega možete preuzeti i kalkulator plaća u excelu.

Međutim u ovoj priči nedostaje još jedan pogled na stvar. Ukupan iznos davanja državi za svaku kunu neto plaće. U ukupan iznos, uz porez i prirez, ulazi doprinos za mirovinsko, zdravstveno te ostali nameti koji čine razliku do bruto 2 plaće radnika. Opterećenje naše jedne neto kune plaće ovdje poprima frapantne razmjere.

Crvena crta koja odmah upada u oči predstavlja granicu nakon koje za svaku kunu neto plaće još jednu dajete u državni proračun. Danas (plava linija) ta granica je na 11.000 kuna neto, nakon reforme (zelena linija) ona se pomiče na 13.700 kuna neto. Radnik na minimalcu danas za svaku kunu plaće daje u proračun 46 lipa, nakon reforme će davati 44 lipe, što je iznos doprinosa i nameta, jer više neće plaćati porez i prirez. Radnik s prosječnom plaćom od 5.500 kuna za svaku kunu daje u proračun 68 lipa, a nakon reforme 64 lipe. Visokoplaćeni radnici, u pravilu visokokvalificirani stručnjaci za svaku kunu dati će u državni proračun i 1,3 kune pa i više od toga.

No takvi su rijetkost. Možda upravo i zbog same prirode progresivnog poreznog sustava koji destimulira visoke plaće ali i većinu članova društva koji posljedično gube poticaj i smisao vlastitog stručnog i intelektualnog razvoja. Oni unaprijed znaju da razvoj u tom smislu nije isplativ ili bolje rečeno – država ga kažnjava. Poslodavci će također vrlo rijetko svojim radnicima ponuditi veća primanja jer za takvu priliku trebaju imati dobar razlog. Tako će plaće težiti nižim iznosima, u pravilu što nižim gdje je porezno opterećenje manje, dok će se plaće bolje plaćenih radnika koncentrirati oko 4.100 kuna te 8.800 kuna odnosno na prelasku iz nižeg u viši porezni razred.

Rješenje? Ako se dohodak mora oporezovati onda je jedino pošteno rješenje da postotni iznos poreza bude jednak za sve radnike. To znači flat-tax.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac