DOSTA PLJAČKE! Druga strana priče o poticanju kupnje ekoloških vozila!

Oznake

ekopoticaj, električna vozila, fond, hibrid, porez, poticaji, sufinanciranje, zaštita okoliša

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode objavilo je prošli tjedan novi javni poziv za sufinanciranje kupnje električnih i hibridnih vozila građanima i tvrtkama. To je drugi takav natječaj ove godine, a sredstva se mogu povući do kraja kalendarske godine. U ovoj tranši na raspolaganju je 7,5 milijuna kuna.

Dodajmo malo perspektive u priču; tim milijunima država može potpomoći kupnju 1000 električnih mopeda (do 7500 kn po vozilu), ili 750 električnih motocikala (do 10000 kn po vozilu), ili 500 lakih električnih kvadova (do 15000 kn po vozilu), ili 250 teških električnih kvadova (do 30000 kn po vozilu), ili 250 hibrida (npr. Toyota Yaris), ili 150 plug-in hibrida (do 50000 kn po vozilu, npr. Mitsubishi Outlander), ili cca 107 potpuno električnih automobila (70000 kuna po vozilu, npr. Tesla, ZOE, iMiev, C-Zero i slični), ili pak neku kombinaciju svega navedenoga.

Interes za poticaje uvijek postoji, jer novi automobili se uvijek kupuju, pa mnogi ovu mjeru koriste kako bi uz pomoć tuđeg novca, posredstvom države, kupili automobil kojega vjerojatno ne bi kupili kada bi morali platiti njegovu punu, tržišnu cijenu.

Država uzima novac iz džepova šire populacije poreznih obveznika i njime pomaže relativno dobrostojeću, manjinsku populaciju građana da kupe high-tech automobil za manje vlastitog novca. High-tech automobil je mnogim poreznim obveznicima nedostižan, ali upravo zato je Vladi moguće dijeliti poticaje. Jer kada bi baš svima bio dostižan, a poticaj omogućen, tada bi cijela intervencija države bila suvišna te bi svatko platio punu cijenu vozila. Ovako svaki građanin koji neće kupiti high-tech vozilo biva zakinut malo, da bi onaj koji će ga kupiti dobio puno. Tako će oni koji imaju veliku korist od poticaja o njima glasno pričati, zagovarati ih, jer od njih imaju koristi, pričati bajke o zaštiti okoliša i činiti sve što treba da ih se domognu, dok će ostatak građana, tek neznatno zakinutih, odigrati rolu useful idiota i de facto prešutno odobriti vlastito iskorištavanje.

Za ilustraciju, ako spomenutih 7,5 milijuna kuna podijelimo na 1 milijun poreznih obveznika (toliko ljudi otprilike radi u realnom sektoru) tada svaki od njih u ovoj mjeri participira sa 7,5 kuna. Beznačajan iznos, a takva je i reakcija. Tko će na ulice zbog 7,5 kuna, zar ne? No godišnje država poreznim obveznicima otme pa podijeli svojim odabranicima preko 20 milijardi kuna. To je već konkretna brojka, 20000 kuna po poreznom obvezniku. To bi trebalo izazvati revolt, no očito ga nema. Stvar je u tome što su poticaji istrančirani, pa se stvar uvijek svede na neke beznačajne iznose po poreznom obvezniku. Nitko tu gomilu sitnih iznosa za ovu ili pak onu svrhu ne sumira. Zbog toga nije izgrađena šira slika te nema odgovarajućeg revolta. Uz to izvještaj o rashodima državnog proračuna je takav da tek profesionalci koji se bave fiskalnim auditom mogu shvatiti razmjere ove nevolje. I njih par koji se time bave teško će nadglasati euforičnu rulju koja uokolo galami i traži poticaje i potaknuti one koji će poslužiti svrsi da se tome suprotstave.

O matematici iza državnih poticaja pisao sam u tekstu “Matematika državnih poticaja for dummies“.

Uglavnom, iz razloga što država uzima jednima da bi dala drugima ovu stvar ne podržavam. Štoviše, smatram je suštinski nemoralnom, prezirem je i protivim joj se. Zbog planske, političke redistribucije mi propadamo. Uz pomoć države i politike novac odlazi u ruke, na račune, za kupnju vozila i realizaciju raznoraznih fiks ideja ljudi koji ga ne zaslužuju, niti bi ga bez državne intervencije tako lako dobili. Zbog državne intervencije uništavaju se resursi i imovina poštenih i produktivnih građana.

Ukoliko se protivite tome da država uzima novac jednima pa ga daje u obliku poticaja drugima tada možete pomoći. Stvar je ovakva:

Sredstva iz Fonda koja su namijenjena kupnji električnih i hibridnih vozila se rezerviraju po podnošenju zahtjeva. Postupak je opisan ovdje i trivijalan je. Nakon što preda zahtjev i dokumentaciju korisnik ima 6 mjeseci da kupi željeno vozilo i dostavi Fondu račun za kupnju vozila. Nakon što dostavi račun za kupnju vozila Fond mu isplaćuje poticaj u novcu na bankovni račun. Ako korisnik ne kupi vozilo u roku – rezervacija propada, a novac ostaje neiskorišten!

I eto gdje je prilika. Ono što možete učiniti jest izabrati neko električno, hibridno ili plug-in vozilo, predati zahtjev i dokumentaciju Fondu, i jednostavno zaboraviti na stvar.

Već to je dovoljno da se dio sredstava iz Fonda rezervira za vas, što znači da taj iznos neće moći iskoristiti nitko drugi. Sredstva iz Fonda će u toj mjeri ostati neiskorištena. To ostavlja tanašnu nadu da se u idućem proračunu sredstva za poticaje smanje, zbog nedovoljnog odaziva građana. U suprotnom veliki odaziv bit će (i već jest) poticaj Vladi da poveća budžet za poticaje, što iz perspektive poreznih obveznika znači povećanje porezne presije i daljnji pad standarda, dakako osim onima koji se dočepaju poticaja. Njihov će standard zahvaljujući dobivenom novcu (kroz nepravednu politički uvjetovanu redistribuciju) porasti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Za koga je dobra nacionalizacija drugog mirovinskog stupa?

Oznake

drugi stup, fond, fondovi, HZMO, Jurčić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, prenzije, prvi stup

Novi List je jutros iznio kritiku drugog stupa obveznog mirovinskog fonda koja bi se u svakom pogledu mogla okrenuti prema prvom, državnom tzv. međugeneracijskom mirovinskom “fondu”.

Povod mnogobrojnim tekstovima u domaćim medijima proteklih tjedan-dva jest najava reforme mirovinskog sustava u RH koja u suštini ne donosi ništa osim neznatnih kozmetičkih zahvata koji neće spasiti građane od toga da ih država ponovno izradi za njihov vlastiti novac. Za podsjetnik, reforma pomiče dobnu granicu umirovljenja prema gore i usmjerava se na dodatnu penalizaciju u slučaju prijevremenog umirovljenja.

Država ulaže velike napore kako bi vam oduzela novac kroz obvezno plaćanje mirovinskog fonda, da bi vam zatim na sve moguće načine pokušala uskratiti pravo na mirovinu, i to prije svega zbog mnogobrojnih građana iz jednako tako mnogobrojnih socijalnih kategorija stanovništva koje se nastoji zbrinuti o trošak produktivnih građana, u ime socijalnog mira i pravednosti.

Primjerice, doprinose jednog radišnog građanina, koji je mirovinski fond financirao tijekom 40 ili više godina (zahvaljujući zakonskoj prisili) država će podijeliti sa nekolicinom njegovih sugrađana koji za razliku od njega nisu doprinosili tom zajedničkom fondu (bilo uopće, bilo u toj mjeri). Tako on sam ostaje uskraćen za adekvatan iznos mirovine dok ovi drugi zahvaljujući državnoj preraspodjeli dobivaju mirovinu koju nisu zaslužili. Naravno ovo je tek površna kritika znatno dubljeg problema – postojeći umirovljenici nemaju svoj fond već se njihove mirovine financiraju u hodu iz doprinosa trenutnih radnika, kojih je sve manje. U ovom trenutku već su potrebna 2 radnika koji će svojim doprinosima pokriti tek jednu mirovinu.

Mišljenje mnogih je kako je to pravedno. Ja ipak mislim da je to pljačka koja se sustavno provodi u ime države blagostanja, koju revno grade kolektivizmom očarani političari i koju utopistički podržava većina građana na vlastitu štetu. Konačni ishod jest njihovo osiromašenje i obespravljenje.

Tekst Novog vrti se oko izjave poljskog premijera Tuska:

Rad tih privatnih mirovinskih fondova djelomice se temelji na ekspanziji javnog duga i pokazuje se vrlo skupim, rekao je poljski premijer Donald Tusk, obrazlažući zašto je Poljska odlučila sredstva iz drugog stupa vraćati pod državnu kapu

Dakle nacionalizaciju drugog stupa, što oduzimanje sredstava privatnog fonda i prebacivanje u državni proračun jest, opravdavaju ekspanzijom javnog duga. 

Vrijedi objasniti o čemu se tu radi, za što ću koristiti hrvatski primjer, jer Novi list svojim tekstom sugerira kako bi i Hrvatska trebala na jednak način sredstva iz drugog stupa prebaciti u državni proračun i smanjiti javni dug. Kada bi porezni obveznici bili svjesni zamke koja im se ovdje podmeće pod noge nikada ne bi dopustili tako nešto.

Obvezni mirovinski fondovi, koji upravljaju drugim stupom, su ništa drugo do li politički instrumenti. Zakonskim odredbama definirano je koliki udio državnih obveznica oni MORAJU imati u svojem portfelju. Minimalno 80% su domaći vrijednosni papiri (50% državne obveznice + 30% dionice domaćih tvrtki), a maksimalno 20% strani vrijednosni papiri. Diverzifikacija portfelja tih fondova je vrlo mala te fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice i domaća dionička društva s dominantnim udjelom države u vlasničkoj strukturi. Je li ikojem građaninu u interesu da ulaže u vrijednosni papir države koja je zadužena 200 milijardi HRK?

Otkupom državnih vrijednosnih papira fondovi su dobili “papir” (obećanje ludom radovanje), a država novac kojeg građani uplaćuju u te fondove. Proces razmjene novca za državne obveznice jest konstantan i svako malo država plasira novu tranšu papira i zamijeni je za cash. Uostalom zato su i pred fondove postavljene zakonske norme. Oni moraju od države kupiti papir. Nadalje, taj novac se troši po volji političkih planera, uglavnom na financiranje države blagostanja i kao garantno sredstvo za dodatno zaduživanje i povećanje javnog duga za istu svrhu. Politički kriminal, kleptokracija i kronizam su neizbježne nuspojave. 

Nacionalizacijom drugog stupa država bi povukla izdane papire, što bi tek matematički pomoglo smanjenju javnog duga, a u državni proračun bi uplatila sredstva iz fondova – KOJIH NEMA jer su ranije zamijenjeni za državne papire. Genijalno. Ali nema ni sredstava u prvom mirovinskom stupu, ona se nalaze u tekućim plaćama malobrojnih zaposlenih građana te se iz mjeseca u mjesec redistribuiraju umirovljenicima u okviru farse zvane međugeneracijska solidarnost.

Nacionalizacijom drugog stupa dobivamo “međugeneracijsku solidarnost 2“, dakle još jedno obećanje kako će za vaše mirovine u budućnosti raditi neki budući radnici (vaša djeca). 

Novi list se za mišljenje obratio neprikosnovenom all-round intervencionistu Ljubi Jurčiću:

Obavezni drugi stup je isforsirana konstrukcija financijskog sektora, koja je povećala troškove i mirovinskom sustavu, i javnim financijama. Dio novca za mirovine, koji joj pripada, naša država danas daje privatnim fondovima, a zatim taj isti novac od njih posuđuje i vraća u proračun, uz kamate od pet do sedam posto. To je dodatni trošak za državu i građane, jer treba plaćati i naknade privatnim fondovima, za upravljanje tim novcem. Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke je sasvim logična jer su one shvatile da od obaveznih privatnih mirovinskih fondova imaju više štete nego koristi, tvrdi Jurčić

Obvezni drugi stup je isforsirana konstrukcija državnih financijskih brigadira koji su:
a) nametnuli građanima još jednu u nizu obveza
b) nametnuli zakonsku naredbu fondovima da mijenjaju novac građana za bezvrijedne državne papire
c) novcem prikupljenim u prethodnoj točki povećali državnu potrošnju, potaknuli krivu alokaciju resursa uslijed sve veće planske redistribucije
d) uvjerili građane kako je sve navedeno za njihovo vlastito dobro (civilizacijski doseg)

Ono što je povećalo troškove državi jest država blagostanja koja sustavno uništava produktivne građane i oduzima im prava da raspolažu vlastitim novcem za vlastitu korist i stvara ih ovisnicima o državi i njenim monopolističkim, neracionalnim uslugama.

Niti jedna kuna koju su građani odvojili za vlastite mirovine ne pripada državi već građanima koji imaju zakonsku obvezu vlastiti novac uplaćivati u te fondove. Unatoč tome to ne sprječava državu da građanima otima njihov novac (zakon-papir-cash), da nacionalizira drugi stup, niti Ljubu Jurčića da priča gluposti o istome.

Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke (koja je tek na tragu nacionalizacije) jest logična samo u jednoj stvari – u tome da će žrtvujući imovinu građana, koja se nalazi u tim privatnim fondovima, otpisati dio državnog duga kojeg su načinili povampireni političari na račun tih istih građana i u ime države blagostanja. 

* zadovoljna lica poljskih vlastodržaca u trenutku prezentiranja odluke o nacionalizaciji “drugog stupa”.

Ima jedna dobra stvar u cijeloj priči, no ne polažem u istu prevelike nade jer su obvezni privatni fondovi kao što rekoh politički instrumenti. Naime ulaskom u EU prestala je važiti zakonska odredba o diverzifikaciji portfelja u iznad navedenim postocima. To znači da već sada fondovi mogu umjesto u hrvatske obveznice ulagati u što žele (uvjetno rečeno ali za tezu prihvatljivo) pa i u manje rizični portfelj. Zamislite sada situaciju u kojoj bi se fondovi odlučili zauzeti stranu i interes građana i jednostavno sve manje ulagati u hrvatske obveznice (koje više nemaju pokriće uslijed enormnog duga, deficita i ekonomske krize), a sve više u obveznice nekih drugih država (možda Njemačke) ili u perspektivne strane tvrtke (možda i domaće) gdje naši kolektivistički vlastodršci nemaju prste niti prava glasa.

Tko bi dobio, a tko izgubio u toj situaciji? Treba li i to pojasniti? Novac građana fondovi bi diverzificirali čime bi činili korist za građane i njihovu starost, a hrvatski političari bi ostali bez izvora financiranja. I to je dobro. Smisao odvajanja novca u mirovinske fondove nije prosperitet političara niti izgradnja države blagostanja po njihovoj recepturi već vaš vlastiti prosperitet i sigurnost u starosti.

Ipak, ako građani Poljske nisu uspjeli obraniti svoju imovinu i interese pred ciljevima i interesima političara tada ni ja nemam razloga nadati se kako će to uspjeti nama. 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vratit će se rode, a bit će i poticaja

Oznake

bijela roda, Država, fond, gnijezdo, HEP, Klepetan, Malena, poticaj, roda, Čigoč

Jutros, taman negdje iza 7 sati, razmazujem putar i pekmez po komadićima kruha i trpam ih u sebe uz periodično zalijevanje crnom kavom (jačom), na televizoru Dobro jutro Hrvatska. Pogledam uglavnom one prve vijesti i vremensku prognozu – ponekad ih prespavam pa pogledam one u pola osam, i u svakom slučaju kuhara Alda kako vješto “miješa sastojke” u neko novo fantastično jelo o kojem ću razmišljati kasnije dok ću jesti pohano, pomfrit i sezonsku salatu.

I tako iza vijesti lijepa priča o rodama od kojih je na Bartulovo (24. kolovoz) put juga krenula i posljednja među njima, podsjetnik na Klepetana i Malenu koja ga već 20 godina vjerno čeka i nada se njegovom povratku, pa će ga tako čekati i ove zime sve do proljeća i nadam se zajedno s njom da će ga dočekati. Gospodin koji se brine o Malenoj napominje kako se o njoj brine iz ljubavi i kako nije sve u novcu. Naravno, ima nešto i u penziji i slobodnom vremenu no to zapravo nije bitno. U to se taman počelo razvedravati pa sam postao još malo sretniji jer ću očito i danas do posla i natrag komutirati biciklom.

Kad li prilog o rodama završava, odlazimo u studio i tamo neka njuška. Uopće se ne sjećam kako se zvao ali znam dobro o čemu je pričao, a to o čemu je pričao me razbudilo bolje od one crne kave – da ne kažem kako me i potjeralo na wc.

Priča o očuvanju roda još je jedna u nizu priča o državi blagostanja čiji razmjeri su realno nesagledivi. Ono što možemo sagledati u tom smislu jedino je 120 milijardi kuna proračunskih rashoda, koje je prije toga trebalo i namaknuti, i još 200 milijardi javnog duga države kojima se podmiruju njeni ukupni troškovi. U slučaju roda ideja javnih dušebrižnika jest očuvati i povećati njihov broj pod svaku cijenu, a cijenu će platiti porezni obveznici da toga nisu ni svjesni kao ni većine troškova koje podmiruju u okviru države blagostanja.

Bijelu rodu tretira se kao trajno zaštićenu životinjsku vrstu te je Zakonom zabranjeno njeno uznemiravanje, uništavanje gnijezda, a osobito ubijanje. Kazne za te radnje sežu preko 14.000 HRK. Kako se dio populacije roda gnijezdi na stupove električne mreže netko je osmislio i patentirao drveno postolje koje se montira na vrh električnog stupa kako roda ne bi došla u kontakt sa električnim vodom i stradala. Kaznu u tom slučaju valjda podmiruje nadležna općina, a možda i nitko. Ta drvena postolja postavlja ekskluzivno HEP tako da nemojte sami pomagati rodama u selidbi sa krova na stup jer usput riskirate kaznu za uznemiravanje i uništenje gnijezda. A zašto biste to uopće i radili kada postoji nešto zanimljivije.

Druga mjera je poticajnog karaktera, a odnosi se na gnijezda koja rode odluče splesti na krovovima kuća. Radi se o svojevrsnoj satisfakcijskoj mjeri jer zakon s jedne strane čovjeku brani da gnijezdo ukloni ili preseli, zapravo mu prijeti pozamašnom kaznom, a s druge strane čovjek ipak ima pravo raspolagati vlastitom imovinom koju mu roda na neki način i oštećuje (ili možda tek kaka po njoj). Rodino gnijezdo može težiti i preko jedne tone. Uglavnom od 1500 registriranih gnijezda u Hrvatskoj čak 70% (1050) nalazi se na krovovima kuća. Vlasnicima tih kuća država osigurava 700 HRK poticaja godišnje na konto očuvanja vrste u sklopu projekta “Bijela roda”. Sredstva su osigurana dijelom iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a dijelom iz lokalnih proračuna. Fond se između ostaloga puni i plaćanjem parafiskalnog nameta prilikom registracije automobila, možda vam je i poznata ta stavka na računu (CO2, okoliš?).

Da su rodina gnijezda na krovovima kuća realan problem on bi se mogao rješavati i na slijedeći način – Vlasnici tih kuća neka se udruže i osnuju vlastiti fond kojeg će puniti vlastitim novcem i koji će se koristiti za međusobnu pomoć i sanaciju eventualne štete. Unutar udruge mogu osnovati neku komisiju koja će ići od kuće do kuće i raditi procjenu temeljem koje će redistribuirati sredstva po načelu “kome treba više-njemu više, a kome treba manje-njemu manje”. Tako bi svi bili zadovoljni. Ili možda ne bi? Zadovoljni bi bili oni koji bi tuđim novcem sanirali štetu u iznosu većem nego što bi sami participirali u fondu dok bi nezadovoljni bili oni koji bi uplatili, a šteta im ne bi bila sanirana. To je ujedno i kratka ilustracija osnovnog problema redistribucije unutar socijalističkog društva. Sama ideja planske redistribucije ljude okreće jedne protiv drugih i nepravedna je jer se povoljniji položaj jednih financira novcem drugih koji se time nađu u nepovoljnijem položaju.

No što će se desiti u slučaju da država prestane isplaćivati poticaje za rodina gnijezda? Hoćemo li vidjeti okretanje čovjeka protiv roda i masovno rušenje gnijezda? Možda bi tako nešto odgovaralo HEP-u koji bi profitirao poslovima masovnog preseljenja gnijezda s krovova kuća na patentirane platforme? Tko će ga znat. A tko će znat zašto ovih dana slušamo o masovnom štrajku zdravstvenih djelatnika i kakve to veze ima s rodama?

Bilo kako bilo porezni obveznik danas financijski obeštećuje građane na čijim su kućama rodina gnijezda i time navodno štiti rodu, a da to možda nije ni znao. Kažem “navodno” jer vas se uvjerava kako bi bez te mjere građani valjda ubijali rode, unatoč zakonskim kaznama, što je notorna, indolentna i skupa pretpostavka. Porezni obveznik plaća direktno ili indirektno i ekipu koja popisuje i registrira rodina gnijezda, a da to možda nije ni znao. HEP-ov kupac u cijeni kilovata struje plaća izgradnju i postavljanje patentiranih platformi za rodina gnijezda na električne stupove, a da to možda nije ni znao. Plaća i birokraciju koja sve navedeno hendla, a da to možda nije ni znao. A možda niste ni znali kako i TV reklame o fiskalizaciji, iza kojih stoji Porezna uprava, također plaćate kroz poreze, no to je već druga priča u moru priča o visokoj cijeni države blagostanja u kojoj živite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kakve reforme možemo očekivati na skliskom terenu?

Oznake

65 godina, fond, Hrvatska, izračun, mirovina, mirovinsko, Mrsić, penzija, reforma, staž, vlada

Kakvu god reformu pokušali učiniti naši vlastoljupci oni riskiraju okliznuti se na skliskom terenu i slomiti nogu. Stoga su sve reforme redom konfekcijske prirode, a noge pošteđene lomova. Izuzev poreznih reformi koje su jasno usmjerene na novčanike građana.

U tijeku su izmjene niza zakona vezanih za rad i zapošljavanje ali i mirovinskog sustava na kojem ću se zadržati ovom prilikom. U tijeku su i javne rasprave prijedloga izmjena tih zakona u koje se možete uključiti i sami bez osobite šanse da će vaše mišljenje biti od ikakve uloge u konačnoj formi zakona koji će se naći pred Saborom. O reformi mirovinskog sustava u aranžmanu kukuriku vlade počelo se govoriti još u ožujku kada sam pisao o propasti mirovinskog sustava u tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” koji je kasnije proširen u suradnji sa Monopolizmom (tekst “Održivost mirovinskog sustava“) i objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, doduše nešto reduciran, pod naslovom “Kako je bankrotirao mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna” ali na čak tri stranice u najčitanijem izdanju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista.

Prijedlog reforme mirovinskog sustava, na koju je jučer podsjetio ministar Mrsić u Dnevniku Nove TV, odnosi se na konfekcijsko uštimavanje dobnih granica za odlazak u mirovinu te godina sakupljenog staža. Uvjeti za odlazak u redovnu starosnu mirovinu tako bi se promijenili sa postojećih 65 godina starosti i minimalno 15 godina staža u 67 godina starosti ili 41 godinu staža. Zanimljivo je kako u nacrtu izmjena zakona na kojeg sam linkao iznad ni na jednom mjestu nisu navedeni ti novi parametri. Na čemu ministar temelji svoje konkretne brojke tako ostaje javnosti nepoznato.

Ako se prisjetimo libertarijanske analize iz ožujka vidjet ćemo kako se postojeće mirovine osiguravaju sredstvima iz mirovinskog fonda sa tek 54% udjela u ukupnoj masi, potpomognutim direktnim financiranjem iz državnog proračuna sa dodatnih 46% kako bi se omogućila potrebna masa novca. Dakle baratanje ionako nepovoljnim omjerima zaposlenih i umirovljenih je samo polovica tragedije mirovinskih fondova.

Vidljivo je u analizi i kako je prirast novih participanata mirovinskog fonda sve manji, jer se mladi ljudi zapošljavaju sve kasnije – najčešće zbog ideje o “društvu znanja” kojom ih se ucijenjuje da naganjaju visokoškolsko obrazovanje pod svaku cijenu, što znači da su kraće vrijeme radno aktivni i imaju problem u dostizanju materijalne sigurnosti u starosti (čekanje na posao uslijed krize dodatno im smanjuje tu šansu), te vjerojatno ono najvažnije – kako bi broj zaposlenih ljudi koji uplaćuju u mirovinskih fond trebao biti 2,5 milijuna kako bi se zadržao postojeći standard ionako mizernih mirovina. Imamo li 2,5 milijuna zaposlenih? Ne, imamo manje od milijun.

Sasvim je jasno kako reforme koje predlažemo u libertarijanskoj analizi nećete vidjeti u praksi jer su one suviše radikalne za građane koji su navikli ovisiti o odlukama vlastoljubaca, iako su takve reforme jedine realne reforme u smislu održanja kakvih-takvih šansi da postojeći radnici u budućnosti dočekaju mirovinu, a postojeći umirovljenici ne ostanu zakinuti i bespomoćni.

Ukoliko vam se ne čita kompletna analiza iz ožujka navest ću taksativno libertarijanske prijedloge navedene u njoj:

• revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava
• povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost
• ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju
• pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima
• ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju
• smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača
• ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.
• povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob

Libertarijanske reforme danas nisu izgledne jer bi vlast na njima riskirala gubitak nadzora nad 19 milijardi HRK koje radnici uplaćuju u monopolistički državni fond ili sestrinske kronističke privatne fondove koji ulažu u propale državne tvrtke (npr. brodogradilišta). Nijedna vlast očito ne želi gubiti nadzor nad tolikim novcem (osobito ne socijalistička vlast koja teži sve većem nadzoru novca), a radi se samo o dijeliću ukupnih sredstava s kojima raspolažu i manipuliraju i koja su ubrana od građana kroz razne oblike prisile zaštićene rigidnim zakonima.

No prije nego bi vlast izgubila svoju ulogu, kada bi naumila krenuti u radikalne reforme, mnoge povlaštene skupine građana ostale bi zakinute za svoja “prava”, tj. za ono na što su ih vlastoljupci naviknuli da smatraju svojim pravima. Tako bi povlaštene skupine presudile svakoj liberalno radikalnoj vlasti prije nego bi ona uopće pokrenula reforme u tom smjeru. Nužne reforme jednostavno nećemo doživjeti, nažalost, i izglednija je u slučaju Hrvatske neka nova socijalistička revolucija u bližoj budućnosti (sa elementima nacionalizacije drugog mirovinskog stupa) do koje ćemo vidjeti još ponešto konfekcijskih reformi, ponovno nažalost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac