Za koga je dobra nacionalizacija drugog mirovinskog stupa?

Oznake

drugi stup, fond, fondovi, HZMO, Jurčić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, prenzije, prvi stup

Novi List je jutros iznio kritiku drugog stupa obveznog mirovinskog fonda koja bi se u svakom pogledu mogla okrenuti prema prvom, državnom tzv. međugeneracijskom mirovinskom “fondu”.

Povod mnogobrojnim tekstovima u domaćim medijima proteklih tjedan-dva jest najava reforme mirovinskog sustava u RH koja u suštini ne donosi ništa osim neznatnih kozmetičkih zahvata koji neće spasiti građane od toga da ih država ponovno izradi za njihov vlastiti novac. Za podsjetnik, reforma pomiče dobnu granicu umirovljenja prema gore i usmjerava se na dodatnu penalizaciju u slučaju prijevremenog umirovljenja.

Država ulaže velike napore kako bi vam oduzela novac kroz obvezno plaćanje mirovinskog fonda, da bi vam zatim na sve moguće načine pokušala uskratiti pravo na mirovinu, i to prije svega zbog mnogobrojnih građana iz jednako tako mnogobrojnih socijalnih kategorija stanovništva koje se nastoji zbrinuti o trošak produktivnih građana, u ime socijalnog mira i pravednosti.

Primjerice, doprinose jednog radišnog građanina, koji je mirovinski fond financirao tijekom 40 ili više godina (zahvaljujući zakonskoj prisili) država će podijeliti sa nekolicinom njegovih sugrađana koji za razliku od njega nisu doprinosili tom zajedničkom fondu (bilo uopće, bilo u toj mjeri). Tako on sam ostaje uskraćen za adekvatan iznos mirovine dok ovi drugi zahvaljujući državnoj preraspodjeli dobivaju mirovinu koju nisu zaslužili. Naravno ovo je tek površna kritika znatno dubljeg problema – postojeći umirovljenici nemaju svoj fond već se njihove mirovine financiraju u hodu iz doprinosa trenutnih radnika, kojih je sve manje. U ovom trenutku već su potrebna 2 radnika koji će svojim doprinosima pokriti tek jednu mirovinu.

Mišljenje mnogih je kako je to pravedno. Ja ipak mislim da je to pljačka koja se sustavno provodi u ime države blagostanja, koju revno grade kolektivizmom očarani političari i koju utopistički podržava većina građana na vlastitu štetu. Konačni ishod jest njihovo osiromašenje i obespravljenje.

Tekst Novog vrti se oko izjave poljskog premijera Tuska:

Rad tih privatnih mirovinskih fondova djelomice se temelji na ekspanziji javnog duga i pokazuje se vrlo skupim, rekao je poljski premijer Donald Tusk, obrazlažući zašto je Poljska odlučila sredstva iz drugog stupa vraćati pod državnu kapu

Dakle nacionalizaciju drugog stupa, što oduzimanje sredstava privatnog fonda i prebacivanje u državni proračun jest, opravdavaju ekspanzijom javnog duga. 

Vrijedi objasniti o čemu se tu radi, za što ću koristiti hrvatski primjer, jer Novi list svojim tekstom sugerira kako bi i Hrvatska trebala na jednak način sredstva iz drugog stupa prebaciti u državni proračun i smanjiti javni dug. Kada bi porezni obveznici bili svjesni zamke koja im se ovdje podmeće pod noge nikada ne bi dopustili tako nešto.

Obvezni mirovinski fondovi, koji upravljaju drugim stupom, su ništa drugo do li politički instrumenti. Zakonskim odredbama definirano je koliki udio državnih obveznica oni MORAJU imati u svojem portfelju. Minimalno 80% su domaći vrijednosni papiri (50% državne obveznice + 30% dionice domaćih tvrtki), a maksimalno 20% strani vrijednosni papiri. Diverzifikacija portfelja tih fondova je vrlo mala te fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice i domaća dionička društva s dominantnim udjelom države u vlasničkoj strukturi. Je li ikojem građaninu u interesu da ulaže u vrijednosni papir države koja je zadužena 200 milijardi HRK?

Otkupom državnih vrijednosnih papira fondovi su dobili “papir” (obećanje ludom radovanje), a država novac kojeg građani uplaćuju u te fondove. Proces razmjene novca za državne obveznice jest konstantan i svako malo država plasira novu tranšu papira i zamijeni je za cash. Uostalom zato su i pred fondove postavljene zakonske norme. Oni moraju od države kupiti papir. Nadalje, taj novac se troši po volji političkih planera, uglavnom na financiranje države blagostanja i kao garantno sredstvo za dodatno zaduživanje i povećanje javnog duga za istu svrhu. Politički kriminal, kleptokracija i kronizam su neizbježne nuspojave. 

Nacionalizacijom drugog stupa država bi povukla izdane papire, što bi tek matematički pomoglo smanjenju javnog duga, a u državni proračun bi uplatila sredstva iz fondova – KOJIH NEMA jer su ranije zamijenjeni za državne papire. Genijalno. Ali nema ni sredstava u prvom mirovinskom stupu, ona se nalaze u tekućim plaćama malobrojnih zaposlenih građana te se iz mjeseca u mjesec redistribuiraju umirovljenicima u okviru farse zvane međugeneracijska solidarnost.

Nacionalizacijom drugog stupa dobivamo “međugeneracijsku solidarnost 2“, dakle još jedno obećanje kako će za vaše mirovine u budućnosti raditi neki budući radnici (vaša djeca). 

Novi list se za mišljenje obratio neprikosnovenom all-round intervencionistu Ljubi Jurčiću:

Obavezni drugi stup je isforsirana konstrukcija financijskog sektora, koja je povećala troškove i mirovinskom sustavu, i javnim financijama. Dio novca za mirovine, koji joj pripada, naša država danas daje privatnim fondovima, a zatim taj isti novac od njih posuđuje i vraća u proračun, uz kamate od pet do sedam posto. To je dodatni trošak za državu i građane, jer treba plaćati i naknade privatnim fondovima, za upravljanje tim novcem. Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke je sasvim logična jer su one shvatile da od obaveznih privatnih mirovinskih fondova imaju više štete nego koristi, tvrdi Jurčić

Obvezni drugi stup je isforsirana konstrukcija državnih financijskih brigadira koji su:
a) nametnuli građanima još jednu u nizu obveza
b) nametnuli zakonsku naredbu fondovima da mijenjaju novac građana za bezvrijedne državne papire
c) novcem prikupljenim u prethodnoj točki povećali državnu potrošnju, potaknuli krivu alokaciju resursa uslijed sve veće planske redistribucije
d) uvjerili građane kako je sve navedeno za njihovo vlastito dobro (civilizacijski doseg)

Ono što je povećalo troškove državi jest država blagostanja koja sustavno uništava produktivne građane i oduzima im prava da raspolažu vlastitim novcem za vlastitu korist i stvara ih ovisnicima o državi i njenim monopolističkim, neracionalnim uslugama.

Niti jedna kuna koju su građani odvojili za vlastite mirovine ne pripada državi već građanima koji imaju zakonsku obvezu vlastiti novac uplaćivati u te fondove. Unatoč tome to ne sprječava državu da građanima otima njihov novac (zakon-papir-cash), da nacionalizira drugi stup, niti Ljubu Jurčića da priča gluposti o istome.

Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke (koja je tek na tragu nacionalizacije) jest logična samo u jednoj stvari – u tome da će žrtvujući imovinu građana, koja se nalazi u tim privatnim fondovima, otpisati dio državnog duga kojeg su načinili povampireni političari na račun tih istih građana i u ime države blagostanja. 

* zadovoljna lica poljskih vlastodržaca u trenutku prezentiranja odluke o nacionalizaciji “drugog stupa”.

Ima jedna dobra stvar u cijeloj priči, no ne polažem u istu prevelike nade jer su obvezni privatni fondovi kao što rekoh politički instrumenti. Naime ulaskom u EU prestala je važiti zakonska odredba o diverzifikaciji portfelja u iznad navedenim postocima. To znači da već sada fondovi mogu umjesto u hrvatske obveznice ulagati u što žele (uvjetno rečeno ali za tezu prihvatljivo) pa i u manje rizični portfelj. Zamislite sada situaciju u kojoj bi se fondovi odlučili zauzeti stranu i interes građana i jednostavno sve manje ulagati u hrvatske obveznice (koje više nemaju pokriće uslijed enormnog duga, deficita i ekonomske krize), a sve više u obveznice nekih drugih država (možda Njemačke) ili u perspektivne strane tvrtke (možda i domaće) gdje naši kolektivistički vlastodršci nemaju prste niti prava glasa.

Tko bi dobio, a tko izgubio u toj situaciji? Treba li i to pojasniti? Novac građana fondovi bi diverzificirali čime bi činili korist za građane i njihovu starost, a hrvatski političari bi ostali bez izvora financiranja. I to je dobro. Smisao odvajanja novca u mirovinske fondove nije prosperitet političara niti izgradnja države blagostanja po njihovoj recepturi već vaš vlastiti prosperitet i sigurnost u starosti.

Ipak, ako građani Poljske nisu uspjeli obraniti svoju imovinu i interese pred ciljevima i interesima političara tada ni ja nemam razloga nadati se kako će to uspjeti nama. 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rasprodaja mirovina: u bivšoj državi Đerdap – danas autoceste

Oznake

autoceste, Država, dug, fondovi, HAC, koncesija, Linić, mirovine, mirovinsko, monetizacija, obveznice, vlast

Obvezni mirovinski fondovi, njih četiri – AZ, RBA, Erste i PBZ, većinu svog portfelja, tj. novca kojeg radnici odvajaju u svoj drugi stup, drže u obveznicama Republike Hrvatske, manji dio ulažu u državne tvrtke poput Croatia Osiguranja, dio u nekdašnje državne tvrtke u kojima još uvijek postoji državni udio (HT, INA), a tek neznatni dio u druga dionička društva, domaće ili strane fondove raznih vrsta.

Ulaganjem u državnu obveznicu fondovi vaš novac prebacuju u državni proračun u zamjenu za ugovor kojim se država obvezuje vratiti fondu posuđeni novac nakon dospijeća obveznice uz dogovorenu kamatu kao periodički prinos (otprilike 4-7% godišnje). To je praktički sve što trebate znati o obveznicama.

Državne obveznice su instrument kojim se vlast domaže novca kojeg onda troši. Znamo do čega je došlo uslijed te gorke želje i pohlepe vlastoljubaca kojima se taj novac predaje u ruke – konstantnog povećanja prihoda (poreza) i rashoda (potrošnje) na štetu građana, te enormnog javnog duga od gotovo 200 milijardi HRK. Novac je građanima pokraden različitim političkim malverzacijama, i nastavlja se bjesomučno krasti, pod izlikom državnih investicija, zdravlja, obrazovanja, mirovina i drugoga.

Preuzete obveze države, uslijed opetovanih debakala državnih projekata koji su “trebali pokrenuti ekonomiju” i opravdati otimačinu imovine građana, postale su omča oko vrata vlastoljupcima kojima su preostali samo očajnički pokušaji da spase vlastite guzice pa se tako u agoniji zadužuju gdje god mogu, bez obzira na uvjete (ekstremno visoke kamate) jer ionako se ne radi o njihovom već vašem novcu s kojim će se dugovi vraćati, a sve da bi pokušali pokriti dospjele obveze. I to im iz dana u dan sve teže ide, a država je na putu prema bankrotu. Dovoljno će biti ne podmiriti jedan paket dospjelih kamata i priča je završena. Krivca će u tom momentu politika nuditi u kapitalizmu i stranim centrima moći kojima smo prodali sve što imamo, a građani će u tu priču vjerovati.

No istina je samo jedna – vlastoljupci su se dočepali prevelike moći i za trenutak vlastite slave upropastili sudbinu svih redom građana Republike Hrvatske, koji ni sami više ne znaju razlikovati realnost od farse, tko je krivac, a tko žrtva.

Najnovija farsa sprema se na relaciji “mirovinski fondovi – autoceste”. Još na početku priče o tzv. “monetizaciji” autocesta pisao sam o tome kako nije vjerojatno da će Vlada naći budalu sa 3 milijarde eura koja bi uzela autoceste u koncesiju i preuzela obvezu zadržati sve postojeće parametre u sadašnjim okvirima (npr. broj zaposlenih). No moram priznati da mi u toj priči nisu pali na pamet mirovinski fondovi. Kada sam pročitao današnju vijest u Jutarnjem malo sam se razočarao sam u sebe – “Zločesti Kapitalac, ajde u kut!”.

S obzirom da su mirovinski fondovi marionete vlastoljubaca i drže po njihovom nalogu većinu portfelja u državnoj blagajni uz obećanje prinosa (koji se isplaćuje novim zaduživanjem na drugoj strani), sasvim je logično da će biti natjerani ulagati i u autoceste. Bože pomozi. Pa zar je moguće da građani nisu naučili ništa o rasprodaji mirovina uslijed političkih manipulacija i to u vrijeme kada još uvijek živi parsto tisuća umirovljenika čije mirovine su rasprodaje u bivšoj državi na državne projekte (Benkovac, Đerdap…)??? Heh, naravno da je moguće jer postojeće umirovljenike nije osobita briga za problem mirovina današnjih radnika pa o tome neće ništa ni reći današnjoj radničkoj klasi. Na problem prodaje vlastitih mirovina još uvijek žmire, a na prava se pozivaju farsom zvanom “međugeneracijska solidarnost” i vlastitoj djeci će predložiti da po istom principu prepuste pitanje mirovina na rješavanje svojoj djeci (“Građani razmnažajte se, trebate nekoga da vas financira u starosti. Što biste sami brinuli o vlastitom dupetu dok možete? E da, i buditi odani poslušnici političarima bez obzira na sve.”).

Zašto je vlastoljupcima osobito zanimljivo da mirovinci monetiziraju autoceste? Već sam rekao kako većinu portfelja drže u domaćim obveznicama koje će ovom manipulacijom doslovno zamijeniti za udio u koncesiji autocesta, a vlastoljupci će povratom obveznica u svoje vlasništvo moći fiktivno smanjiti javni dug države i pohvaliti se građanima fiskalnom odgovornošću. Građani će zapljeskati, čestitati Liniću i Vladi, ponovno ih izabrati, a magareće glave će im se povećati za jedan konfekcijski broj i tako do neke nove monetizacije iza koje zapravo stoji rasprodaja privatne imovine, novca, svakog građana ponaosob.

Svu ljepotu farse mirovinskih fondova možemo naći i u riječima koje dolaze iz jednog od njih:

Našim članovima je u interesu da nemaju baš 70 posto imovine uložene u državne obveznice. Njihov je interes da odnos cijene i rizika bude minimalan, a procjena je da bi ulaganje u monetizaciju moglo biti takvo.

Ako je članovima u interesu da nemaju 70% imovine u državnim obveznicama zašto je onda više od 70% njihove imovine upravo tamo? Što je to sada odjednom prestao biti njihov interes s obzirom da se jedan od tih fondova diči parolom…

Fond ostvaruje prinos isključivo u korist članova

….?
O beskrupuloznoj izjavi kako je ulaganje u monetizaciju u cilju smanjenja odnosa cijene i rizika da ne govorim. Užas nad užasima, manipulacija nad manipulacijom, laž povrh laži.

Priča o investicijama mirovinskih fondova jest priča o problemu razdvojenosti vlasništva od upravljanja. Vi, kao vlasnik novca, nemate apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odluke upravljača što će s njime činiti. I onda vas uvjeravaju da je to za vašu korist. Za vašu korist bilo bi da možete u ovom trenutku, kada vidite u što se fond sprema ulupati vaš novac, odlučiti da taj novac uzmete natrag u svoje ruke (pa uložite u nešto drugo ili ga gurnete u čarapu ako baš to želite) ili na isti način nastavite vjerovati porukama koje vam šalju vlastoljupci i upravitelji fondova i uložite u autoceste. Ovako, nema sumnje da se radi o ucjeni i manipulaciji koju ćete osjetiti na vlastitoj koži u budućnosti. U trenutku kada ćete se trebati umiroviti bojim se da se više nećete imati o čemu brinuti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Profesionalni lovci na EU projekte

Oznake

EU, fondovi, Grčić, Hrvatska, investicije, kohezija, kriza, lovci, oporavak, projekti, socijalizam

Bez obzira radi li se o novcu kojeg vama osobno vlast otima kroz poreze ili o novcu nekog drugog EU stanovnika koji je otet na sličan način nema sumnje kako su interesi Hrvatskih i EU građana podređeni političkim interesima koji se realiziraju tim sredstvima. Žrtvuje se jedino vaš novac i vaš interes, što je iz perspektive političara prihvatljivo. Prihvatljivo je i iz perspektive lakovjernih građana i bit će prihvatljivo sve dok ih politika uvjerava da se radi o njihovom dobru i dok vjeruju da isto financira netko drugi, a ne oni sami (Liberalna misao 35).

S obzirom da su izvori sredstava za političke manipulacije unutar granica postali ograničeni, a istovremeno se povećava mogućnost “isisavanja” sredstava iz EU fondova, vlast ulaže osobite napore u razradu strategija koje bi to isisavanje učinile maksimalno učinkovitim. U tu svrhu angažirani su profesionalni lovci na EU projekte. Dok se cijela priča o EU projektima i kohezijskom financiranju prezentira kao nešto dobro, zapravo se radi o dosad neviđenom jačanju uloge političara i procvatu socijalističke redistributivne politike širom EU. No to iz libertarijanske perspektive i nije neka novost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Studija Ekonomskog instituta o koristima decentralizacije i prijedlogom centralizacije

Oznake

centralizacija, ciljevi, decentralizacija, Država, ekonomija, Ekonomski institut, EU, fondovi, poticaji, razvoj, regije, studija, županije

U kontekstu javnih poslova države i njihovog nadziranja ne postoji ništa bolje od decentralizacije. Decentralizacija disperzira i umanjuje moć birokracije.

Situacija u Hrvatskoj danas je takva da se većina poreza prikupljenih u lokalnim zajednicama slijeva u državni proračun iz kojega se potom dio novca redistribuira raznim kanalima natrag lokalnim zajednicama u manjoj ili većoj mjeri. Ukoliko vlast smatra da neku regiju treba razvijati više tada će namjerno usporiti razvoj onih jačih regija kako bi njihov novac davala slabijima. Tek manji dio novca lokalne zajednice ne odlazi u državni proračun tj. ostaje u startu u “lokalnoj blagajni”.

Jutarnji web jutros ukratko govori o tendencioznoj studiji Ekonomskog instituta (EI) u kontekstu decentralizacije pa sam se na trenutak i ponadao jednoj dobroj ideji u eteru općenito ispunjenim idiotskim idejama. No ponovno radi se o idiotskoj ideji, ili možda bolje rečeno još jednoj u nizu političkih manipulacija nad slobodom građana.

Ukratko, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU te Ministarstvo uprave naručila su od EI studiju o lokalnoj samoupravi temeljem koje bi se reformiralo administrativne regije. Kaže Jutarnji kako se radi o Vladinom planu decentralizacije. Studijom su došli do zaključka kako su županije neučinkovite jer ne raspolažu vlastitim novcem, on kao što rekoh u startu odlazi u državni proračun pa se prema odlukama vizionara s Markovog trga eventualno vraća u manjoj mjeri nazad, slijedom toga nisu autonomne pa slijedom toga gube svoj smisao.

Kaže nova ravnateljica EI:

Povećanje stupnja decentralizacije trebalo bi značiti da će o većem dijelu ukupnih javnih prihoda i rashoda odlučivati niža razina fiskalne vlasti… Prava decentralizacija treba rezultirati prijenosom javnih poslova, odgovornosti i sredstava na lokalne jedinice.

S čime se slažem, novac kojeg se građani odriču u “javne” svrhe ipak je lakše kontrolirati ako se nalazi u lokalnoj blagajni nego u državnoj, no gđa. ravnateljica EI, iako shvaća prednosti decentralizacije, ipak predlaže nešto sasvim drugo:

Naši uvjeti ukazuju na to da bi se postojeći broj regionalnih jedinica trebao svesti na maksimalno trećinu postojećeg broja kako bi se povećala efikasnost i ciljevi regionalnog razvoja.

Kako bi se potaknula administrativna učinkovitost studija predlaže umjesto decentralizacije upravo suprotno – centralizaciju. Ukinuti 20 županija i kreirati 7 jakih administrativnih regija (naglasak na “jakih”). Onda bude sve u redu. Efikasnost je naravno u rukama državne vlasti, koja drži u šaci novac lokalnih samouprava, i u takvoj poziciji je lako postavljati ciljeve. Lokalne samouprave kojima se novac otima sasvim sigurno bez novca u rukama ne mogu biti učinkovite niti imati ciljeve.

S obzirom da je EI očito došao do spoznaje o nedostatku autonomnosti lokalnih samouprava, o čemu kaže:….

Na žalost, njihovi administrativni i fiskalni kapaciteti su izuzetno ograničeni te većina postojećih županija ne može kvalitetno udovoljiti postojećim zadaćama. Najveći dio proračunskih prihoda županija dolazi od poreza na dohodak i pomoći središnje države, dok je u njihovim proračunima samo 12-13 posto ukupnih rashoda usmjereno razvojnim rashodima.

… kako to da nije predložio reforme u smjeru jačanja njihovih autonomnosti? Heh. Kao što vidite iz navedenih postotaka, tek 12-13% novca lokalne samouprave one mogu koristiti na vlastiti razvoj, dok ostatak pojede država (administracija, monopolističke usluge države poput zdravstva, školstva, cesta itd.).

Eventualni prijedlog o potrebi stvarne decentralizacije i prebacivanja veće uloge na lokalne samouprave štetio bi kompletnom državnom aparatu iznad njih, koji je centraliziran u malobrojnim resorima koji su se utvrdili oko državnog proračuna i ne puštaju nikoga blizu.

S obzirom da je naručitelj studije taj isti državni aparat očito da nije za očekivati kako će studija rezultirati kritikom njihove pozicije i prijedlogom rasturanja iste u korist autonomnosti lokalne samouprave i samih građana koji sustav financiraju, a nalaze se na kraju lanca potpuno obespravljeni odlučivati o tome kako će se koristiti novac koji im država otme kroz poreze, prirez i bezbroj drugih oblika nameta.

Zaključak studije sasvim sigurno ide na ruku Ministarstu regionalnog razvoja i EU fondova kao i onom Uprave. Oba ministarstva centralizacijom bi dobila značajniju ulogu u državnim poslovima tj. poslovima lokalnih samouprava koje bi time u potpunosti izgubile svoju ionako malu autonomnost te se u kontekstu razvoja ponovno teži jačati ulogu politike u određivanju ekonomskih ciljeva kroz planske, centralizirane redistributivne mehanizme.

Kada sam već dotaknuo problematiku decentralizacije, moram spomenuti izjavu bivšeg HDZ-ovog potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića od neki dan u kojoj spominje kako će jedna od prvih reformi po pitanju “decentralizacije”, kada preuzmu vlast, biti razmještanje ministarstava poljoprivrede u Osijek, prometa u Rijeku, a pomorstva u Split. Mislim da je jasno kako decentralizacija i razmještanje nisu ista stvar. Decentralizacija podrazumijeva spuštanje uloge u izvršenju javnih poslova sa više na nižu razinu, ili sa točke na vrhu piramide (vlade i ministarstava) u više točaka na dnu piramide (nebrojena lokalna samouprava). Decentralizacija je reforma koja teži vraćanju uloge u upravljanju vlastitim pitanjima i novcem građanima u ruke.

Na to bivši potpredsjednik naravno nije mislio već predlaže još malo zakomplicirati ulogu precentraliziranog državnog aparata i povećati troškove kroz vozikanje državnih dužnosnika vamo-tamo (ovo je zapravo najmanji problem ali čitatelji će možda najlakše shvatiti). I novinari T-portala sve zajedno ne shvaćaju pa špekuliraju o tome kako se Milošević bavi populizmom i kako takav hrabar potez, decentralizaciju, nikada ne bi povukao da se domogne vlasti, dok ga ministari aktualne Vlade redom  indirektno proklinju zbog očito “dobre” ideje koje se nisu sami sjetili.

Svako dobro,
vaš Kapitalac