Izabrao sam ne glasovati

Oznake

drugi krug, glasački listić, glasovanje, izbori, Josipović, Kolinda, Kujundžić, predsjednik, prvi krug, Sinčić

Po prvi puta nisam glasovao na izborima. Izabrao sam ne glasovati. Moja odluka bi nekima mogla biti jasnija danas, dan nakon izbora, nekima će biti jasnija dan nakon “drugog kruga”, nekima možda za godinu, dvije ili pet, kada će uz “novog” predsjednika ovom državom kormilariti neka “nova” vlada i parlament u nekom “novom” sastavu. Nekima ta odluka neće biti jasna nikada, a neki pak posljedice političkog djelovanja u budućnosti neće biti u stanju povezati sa nesudjelovanjem u političkom procesu jučer.

Nisam izabrao ne glasovati zbog tog “novog” kojim aludiram da zapravo nema ništa novoga u izboru između poznatih igrača, već zbog toga što nema ništa novoga u samom načinu kojim se nastoji utjecati na pozitivne društvene promjene. Čitajući gomilu facebook komentara s temom predsjedničkih izbora ostao sam iznenađen koliko su ljudi opterećeni politikom, koliko pozornosti posvećuju ispraznim analizama i s koliko volje sudjeluju u tom teatru apsurda. Da ne govorim o artikulacijama njihovih očekivanja od budućeg predsjednika. Besmisleno. Shvatio sam koliko je politika razarajuća za vrijednosti koje na ovom blogu zagovaram, počevši od slobode i vladavine prava, imovinskih prava građana, ekonomije i tržišta, suradnje i solidarnosti među ljudima, civilizacije i njenog napretka. Malo toga ove stvari duguju politici. Najveća postignuća ostvarena su izvan političke arene, bilo u glavama filozofa, matematičara, inženjera, liječnika, kao plod znanosti s jedne strane ili teškog rada i suradnje ljudi s druge.

Ako se zbog čega ovo društvo ne mijenja onda je to upravo politika. Ispada da nema pitanja za koje nije nadležna politika i koje se ne rješava u nekom državnom resoru, na zasjedanju nekog povjerenstva ili na “radnom” stolu nekog birokrata. Politika odlučuje o odgoju i obrazovanju djece, o kulturi, o ekonomiji i razvoju gospodarstva, o obitelji, o vašem zdravlju, o energiji, o transportu, o vašoj mirovini pa ako želite čak i o vašoj vjeri. Vjeruj u što želiš, ili ne vjeruj ako želiš, ali dio onog što jesi uzet ćemo ti kroz porez za tu namjenu. Odluka je to politike. Vjeruj u slobodno tržište ako želiš, dokazuj da je ono učinkovitije od reguliranog ako želiš, ali mi ćemo tvoje dijete ionako podučavati da je tržište nestabilno i neučinkovito i da ga je potrebno regulirati. Nije to političko pitanje već je politička odluka da je to političko pitanje. Vjeruj u vladavinu prava, eto stavit ćemo je u ustav, neka piše, ali ćemo s druge strane raditi po ćeifu i napisati gomilu zakona u kojima će jedni biti jednakiji od drugih, bez obzira radi li se o davanju socijalnih prava ili pak prava na milijunske poticaje iz državnog proračuna za suitu kronista (idioti će ove izjednačavati s kapitalistima). Politika odlučuje o tome koliko mojeg novca pripada nekome drugome.

Politička borba na sve strane i neću više duljiti o tome jer toga mi je puna kapa. Valjda ste shvatili.

I zato sam proveo dan s djecom na snijegu. Klinac, koji će uskoro navršiti godinu dana, prvi je put u životu vidio snijeg te u istom danu oblaufao sve spustove i presanjkao sve staze u kvartu. U naručju svoje dosta starije sestre nije skidao osmjeh s lica. Te slike na čovjeka djeluju iscjeljujuće. Još malo sam umjesto o politici razmišljao o odlasku iz Hrvatske te radio na aktivaciji kreativnih (apolitičnih!) dijelova mozga. Ovo drugo je bitno za prvo.

Pokraj sanjkališta nalazi se lokalno izborno mjesto. Pogledao sam par puta u tom smjeru, valjda zato što se tuda kretalo više ljudi nego inače, i svaki put zapitao se samo jedno – je li ovaj što sada ide prema biralištu na welfareu ili je kronist?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.