• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: gospodarstvo

O degeneraciji hrvatskog agrara i gospodarstva općenito

22 Ponedjeljak ruj. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 37 komentara

Oznake

agrar, ekonomija, gospodarstvo, izvoz, poljoprivreda, Poljska, poticaji, proizvodnja jabuka, strategija, subvencije, trgovinska bilanca, uvoz

Kada se govori o uvozu roba često se, ili bolje rečeno neizostavno, spominje tzv. uvoznički lobi koji uništava domaće gospodarstvo. Time uništava i naš izvoz, što promatrano u cjelini narušava našu trgovinsku bilancu (Detaljnije o tom kvaziekonomskom parametru više možete pročitati ovdje, ali ukratko on se oslanja na ideju da je loše kada je trgovinska bilanca negativna, a dobro kada je ona pozitivna, međutim zanemaruje kompleksnost i motive takvih transakcija čime zapravo promašuje suštinu ekonomije inzistirajući na jednostavnosti matematičke algebre).

Istina je sljedeća:

Uvoz ne uništava izvoz. Nema uvozničkog lobija. Radi se tek o trgovcima koji pronalaze i nude domaćem kupcu robu koju si ovaj može priuštiti. Većina hrvatskih radnika ne može si priuštiti hrvatsku potrošačku košaricu te dočekati u plusu sljedeću plaću. Većina hrvatskih radnika sretna je što imaju mogućnost kupiti jeftiniju uvoznu robu. U mnogim slučajevima to predstavlja razliku između sitosti i gladi, života i smrti. bez pretjerivanja.

Izvoz je posljedica naše sposobnosti da proizvedemo i prodamo robu (ili usluge poput primjerice turizma) izvan granica naše države. Kako bismo uspjeli u tom naumu potrebno je podići vlastitu produktivnost na razinu višu od razine produktivnosti konkurentskih, stranih proizvođača. Dakle ako se u čemu natječemo sa proizvođačima izvan naših granica onda je to produktivnost. Ne natječemo se u količini, kvaliteti ili cijeni robe. Te stvari dolaze na kraju priče, kao rezultat odnosno posljedica naših djela ili nedjela.

Na našu nesreću uvriježeno je mišljenje kako se produktivnosti ekonomije doskače intervencionizmom države. Pri tome mislim primarno na novčane i ine subvencije dane gospodarstvenicima na teret državnog proračuna te na gospodarske strategije gdje mislim na nametanje strateških razvojnih planova (poput negdašnjih petoljetki). Potonje imamo i dan danas u vrijeme za koje se vjeruje da je ispunjeno zlim neoliberalnim supstratom što, očito ne ide jedno s drugim.

Na našu nesreću upumpavanjem (redistribucijom) novca iz produktivnih grana ekonomije u manje produktivne (ili potpuno neproduktivne) grane šteti se produktivnima, dakle onim granama koje su bez primanja poticaja postigle zavidnu razinu produktivnosti, čime posljedično mogu ostvariti i izvozne ciljeve (ukoliko se bave izvozom). Ideja kako se neproduktivnima može podići produktivnost upumpavanjem novca je u startu promašena. Za primjer uzmimo taj hipotetski sukob sa uvoznim lobijem.

Jeftiniju uvoznu robu proizveli su visokoproduktivni proizvođači. To znači da su svoj posao optimizirali. Kao posljedicu optimizacije imamo najmanji mogući trošak proizvodnje, najmanju moguću prodajnu cijenu i najmanji mogući profit. Najveću korist od toga ima krajnji kupac kojemu se u konačnici služi. Takvim produktivnim proizvođačima mi želimo suprotstaviti neproduktivne domaće proizvođače. Uz upumpavanje novca iz državnog proračuna očito je da to ne može dobro završiti niti je ikada do sad završilo dobro. Žalim (sa gađenjem) svakoga kome država obeća subvenciju jer znam da će njome biti zatrovan, donosit će krive odluke te u konačnici biti upropašten. Sa gađenjem kažem iz razloga što znam odakle dolazi novac za subvencije.

Za ilustraciju poslužimo se sljedećim prikazom:

jabuke_subvencije

Poljska (u prikazu označena kao A), kao najveći europski proizvođač jabuka, u stanju je proizvesti jabuke po cijeni nezamislivoj hrvatskim okolnostima. Recimo da je njihov trošak proizvodnje jabuka 100 novčanih jedinica. Uz prodajnu cijenu od 120 oni ostvaruju dobit od 20 novčanih jedinica. Hrvatski proizvođač (B) ima troškove proizvodnje od 130, što znači da bi prodavajući jabuke po cijeni od 120 bio na gubitku 10 novčanih jedinica za svaku proizvedenu jedinicu robe. Minimalna cijena po kojoj on može plasirati svoju jabuku jest 131 pri čemu ostvaruje dobit od 1 novčane jedinice. Ovdje su očite četiri stvari: 1) cijena domaće jabuke ne zadovoljava domaće kupce 2) dobit ne zadovoljava domaće proizvođače 3) cijena hrvatske jabuke ne zadovoljava strane kupce (ergo izvoza neće biti jer su poljske jabuke bolji izbor) 4) hrvatski proizvođač ne može konkurirati poljskom.

Država uskače sa intervencijom (označenom kao B1) – Kako bi omogućila domaćem proizvođaču da proizvede jabuku uz trošak usporediv sa troškom poljskog proizvođača (100 novčanih jedinica) država potpomaže proizvodnju sa 30 novčanih jedinica. Ukupni trošak je i dalje 130 međutim subvencioniranjem 30 novčanih jedinica država u toj mjeri trošak proizvodnje prebacuje na sebe ODNOSNO na porezne obveznike koji pune državni proračun, a ne predstavljaju konkurenciju subvencioniranima (bave se nečim drugim)! Država ovime građane uvlači u nepotrebne sukobe. Što to znači? Država ne može pomagati svima. To bi značilo da svima uzme novac (porez) pa im onda taj isti novac vrati kroz subvencije (Dakle u uzimanju svima i vraćanju svima istog novca pomaganja nema. Uzmeš – vratiš = zero sum game). Subvencionirati znači uzeti novac od svih pa ga dati samo nekima. Onima koje država odabere. Tako državnom intervencijom jedni profitiraju na račun drugih (koji gube). Usput rečeno, na temeljima ovakve redistribucije, putem državnog proračuna, nastala je kompletna lobistička industrija koja se načelno bori za ostvarivanje partikularnih interesa kroz socijalizaciju troška. Vratimo se na račun…

Subvencioniranjem domaćeg proizvođača sa 30 novčanih jedinica država omogućuje da ovaj uloži tek 100 novčanih jedinica vlastitog kapitala, pri čemu može ostvariti prodajnu cijenu usporedivu s poljskom cijenom od 120 te dobit od 20 novčanih jedinica. Pri tome smo dakle postigli cijenu usporedivu cijeni poljskih jabuka ali smo u to ime žrtvovali i dodatnih 30 novčanih jedinica opterećujući produktivno društvo.

Uz prodajnu cijenu od 119 i dobit od 19 novčanih jedinica on će biti konkurentniji od poljskog proizvođača. Ova pozicija omogućuje promjenu trenda trgovinske bilance odnosno jačanje izvoza pred uvozom. Za razliku od situacije u kojoj država ne intervenira, a cijena je rezultat tržišnog nadmetanja, ovdje se proizvodnja i dobit ostvaruju na štetu koja je jednaka ukupnom iznosu subvencija. Ovdje smatram nužnim napraviti regresiju – subvencije su dakle trošak koji je država prebacila na porezne obveznike čija je produktivnost zbog toga, i u toj mjeri, smanjena ili bolje rečeno iskorištena za račun neproduktivnih gospodarskih grana. Kao što vidimo problem neproduktivnog proizvođača ovime nije eliminiran već je socijaliziran na račun produktivnih. Građani će u prvom koraku jabuku platiti 120 novčanih jedinica, a u drugom koraku, kroz poreze, i preostalih 30. U tih 30 će se pak natjecati sa sugrađanima koji primjerice ne jedu jabuke. Borba za sredstva očituje se i na ovoj razini (oni koji jedu jabuke podržat će državnu intervenciju (osim Kapitalca koji pojede dvije dnevno), a oni koji ne jedu neće).

Cijena je elementarni tržišni signal. U ovom slučaju njime proizvođači komuniciraju sa kupcima. Državnim petljanjem u cijene stvara se šum u komunikaciji, izvitoperena slika stvarnosti ali u pravilu znatno uljepšana. Problem je tim veći jer čovjek voli kada je nešto lijepo. Dok proizvođači i kupci vjeruju u pozitivne ishode transakcija očito je kako će se problem manifestirati na nekoj drugoj strani, na padu produktivnosti naizgled nepovezanih gospodarskih grana. Državni intervencionizam tako otežava prepoznavanje uzroka neželjenih događaja s kojima se suočava. To dodatno otežava i vremenski odmak između nastanka uzroka i nastanka posljedice pa se tako posljedice intervencionizma često nastoje ispraviti s još intervencionizma što u konačnici dovodi do prereguliranosti i nemogućnosti birokracije da obavlja poslove u okviru kojega je sama kreirala, što izgleda vrlo konfuzno, a često se miješa sa kaosom pa čak i anarhijom.

S obzirom na navedeno, kako onda okrenuti negativne trendove, kako općenito gospodarske tako i one vezane uz izvoz?

Na primjeru 30 novčanih jedinica kojima država subvencionira proizvodnju jabuka, ili bilo čega drugoga, ustanovili smo da se zapravo radi o direktnoj šteti za produktivne gospodarske grane. Ako želimo stvoriti i sačuvati produktivne gospodarske grane očito je kako im treba prestati nanositi štetu. Subvencioniranje neproduktivnih treba momentalno prestati. To ne znači prijeći u drugu krajnost već jednostavno prestati alocirati resurse na ovaj (neprimjeren) način. Državnim birokratima u tome nema mjesta. Prestati subvencionirati neproduktivne znači prestati stvarati šum u transakcijama na tržištu. Želimo čisti signal između proizvođača i kupca. Želimo znati da je niska cijena rezultat optimalnog poslovanja, a ne pljačke produktivnih građana s druge strane. Što to znači za neproduktivne gospodarske grane? Balon neproduktivnosti mora se ispuhati. Neproduktivni se moraju prestati sladiti nektarom produktivnih te svoj smisao na tržištu potražiti u gospodarskim granama u kojima mogu biti produktivni. Za mnoge među njima to znači da prestanu uzalud trošiti svoje vrijeme (i novac poreznih obveznika) te da ustupe svoj rad poslodavcima koji znaju kako postići produktivnost i konkurentnost na tržištu. Možda nekom sljedećom prilikom ponovno probaju postati poduzetnici.

Prepreka ovom scenariju je ideološke naravi. I dalje je donimantna ideja da se na ovim prostorima treba proizvoditi sve što padne napamet nekom birokratu ili lobistu, i da se o tim stvarima odlučuje političkim sredstvima. Tržišni signali se u potpunosti zanemaruju kao faktor koji određuje uspjeh ili neuspjeh. Ako proizvesti jednu jabuku znači oduzeti poreznom obvezniku kruh iz usta, nema sumnje – to se mora učiniti, današnja je paradigma. Zbog planskog pristupa ekonomiji rasipamo rad i kapital produktivnih članova društva. Globalnoj ekonomiji pristupamo na potpuno neprimjeren način. Rezultati koje ostvarujemo tako su u skladu s našom nespremnošću na prilagodbe, nespremnošću na promjenu paradigme, nespremnošću da odbacimo principe karakteristične socijalističkim društvima. Na startnoj crti Grand-Prixa ponosno sjedimo za volanom Zaporošca dok oko nas tutnje motori nadmoćnih ekonomija koje nas neće pregaziti na startu kada se crvena svjetla ugase, da ne bi bilo zabune oko toga što zapravo jest ekonomija, već će nas ostaviti daleko za sobom, da pokušamo postati i ostati samodostatni. To je antiideal za kojim ćemo konstantno prdekati istovremeno očekujući svoje prisustvo u društvu velikih, drugačijih, produktivnih, bitnih. Nedostižno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda!

25 Petak tra. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 7 komentara

Oznake

deficit, fiskalna odgovornost, gospodarstvo, kriza, politika, porez, Pusić, reforme, siromaštvo, vlada, zakon, Štednja

Cilj je smanjenje deficita, a ne novi porezi – kaže Pusić.

Naravno! Novi porezi su tek sredstvo kojim bi Vlada željela ostvariti taj cilj. Međutim čini mi se da smo premašili prijevoj Lafferove krivulje odnosno točku nakon koje daljnje podizanje poreza donosi manje novca u državni proračun, povećava defitit, guši ekonomsku aktivnost, a građane osiromašuje. Građanima se na vrat stavlja sve veći javni dug i njihov standard posljedično pada. Porezi neće pomoći. Načiniti će štetu koju će biti nemoguće ispraviti. Kada bolje pogledam oko sebe možda je neprimjereno koristiti futur.

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda. Vlada mora početi trošiti manje jer zbog provođenja neprimjerenih politika i izbjegavanja nužnih reformi prihoduje sve manje. Fiskalno neodgovorna Vlada građane je uvukla u spiralu socijalnog beznađa. Fiskalnu neodgovornost čak su i (paradoksalno) zaštitili Zakonom o fiskalnoj odgovornosti izbacivši odredbe temeljem kojih bi državni dužnosnici snosili posljedice za vlastite postupke (izmjene zakona od 12.02.2014).

Prave reforme značile bi da se država zbog potrebe za manjim troškovima mora početi odricati mnogih poslova nad kojima polaže ekskluzivno monopolno pravo i koje, nažalost, koristi kao sredstvo manipulacije građanima (ucjenjuje ih stvarima koje spadaju u domenu osnovnih ljudskih potreba civiliziranog čovjeka). Proizvodnja birokratskih postupaka mora momentalno prestati, a postojeća skalamerija zakona i propisa raspetljati, skratiti. Ne vidim drugog puta da se izbjegne slobodan pad u ponor siromaštva.

No Vlada će umjesto radikalnih reformi, kroz koje bi sama morala pretrpjeti bolne udarce i odreći se statusa (moći) kojeg uživa, radije nastaviti iscrpljivati porezne obveznike. Pritom obećavajući kako će posljednje kapi krvi koje im isisava ovaj puta investirati kako treba. Donosit će neviđene strategije i obećavati spektakularne rezultate koji će opravdati žrtvu, povratiti izgubljenu nadu i svima donijeti zasluženi prosperitet. Ništa od obećanog neće se desiti. Dok građani shvate da su obmanuti, navučeni na “spiku”, a mnogi i na socijalni dop, bit će prekasno, a njihov integritet bit će nepovratno narušen.

Daljnje porezno opterećenje i eksploatacija poreznih obveznika kao potpora planskom ekonomiziranju, u očekivanju nekakvog čudesnog hrvatskog “new deala”, obično je mazanje očiju. Preambiciozna vlast, koja teži upravljati svim mogućim aspektima društva, ne može učiniti ništa osim naštetiti društvu. Ona je izgubljena u ambicijama, razočarana rezultatima te uvijek oslobođena krimena vlastitih nedjela. Njene grijehe, kao i uvijek, platiti će građani svojom imovinom i slobodom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

HSLS-ov gospodarski plan i hrvatsko političko jednoumlje

13 Srijeda stu. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 8 komentara

Oznake

ekonomija, gospodarski plan, gospodarstvo, HSLS, politika, program, stranka

GreyScale

Gospodarski plan HSLS-a, kao i zadnja vijest o njihovoj viziji regionalnog ustroja Republike Hrvatske u paketu čine svojevrstan manifest još jedne u nizu socijalističkih, ili korektnije rečeno – kolektivističkih stranaka – hrvatskog političkog spektra. Nema na političkoj sceni nekog šarenila, da se razumijemo. Politička realnost Hrvatske je monokromatska, a razlika između ljevice, desnice ili tzv. centra je u količini vode kojom se razrijeđuje crnilo kolektivističkih vizionara koji stoje ispred njih.

HSLS tako predlaže, da krenem obrnutim slijedom počevši od zadnje vijesti, centralizaciju države kojom bi se, smatra Ferdelji, riješio problem “županica povampiranih za luksuznim automobilima”. Tako bi poput aktualne vlasti reducirao broj županija odnosno podijelio Hrvatsku na nekoliko administrativnih regija koje bi se učinkovitije nastavile baviti istim poslom kojim se bave i sada. Racionalnost, u ovom smislu, dakle definira više kao uži odnos između speficičnog zadatka i izvršitelja (1:1) nego kao pitanje smisla samo zadatka kojeg je država preuzela pod svoje ili nametnula građanima. Naime politika poticaja, koju spominju u gospodarskom programu, daje mi za pravo reći kako ne vjerujem u njihovu sposobnost racionalizacije jer oni i dalje namjeravaju novcem jednih građana (poreznih obveznika većinom iz kategorije fizičkih osoba) poticati druge građane iz kategorije poduzetnika ili mase socijalno ugroženih (ugroženi su postali upravo zbog bezbrojnih programa koji potiču socijalu). Razlika između modela horizontalnih poticaja koje predlažu te vertikalnih kakve imamo sada je, uvjeravam vas, tek u broju slova u tim riječima. U praksi je nema. Novac će tek biti redistribuiran nekome drugome, a korist po oporezovane građane bit će ista kao i u aktualnom modelu poticajne politike.

S druge strane tu je ideja da svaka regija a priori mora funkcionirati kao država u malom. Tako u svaku regiju smješta sveučilište, kliničku bolnicu, i pazite ovo – narodno kazalište kao i “prirodno pripadajuće ministarstvo”. Zar ovo ne zvuči kao čisti komunizam? Ja doista vjerujem kada bi građani podržali ovaj program da bi vlast koja smišlja ovakve ideje stvarno pokušala iste i realizirati. No realno ne postoji nešto poput “prirodno pripadajućeg ministarstva”, pri čemu mislim na vezu ministarstva poljoprivrede i Slavonije pa turizma i Dalmacije, a isto se odnosi i na ideju aktualne vlade da se promet veže uz Rijeku. Bezveze. Radi se naravno tek o manipulaciji mišljenjem javnosti. Prirode nema u ovoj priči kao što ni državnih institucija nema u prirodi. Iza svega je vizija neke osobe ili usuglašene organizacije u lovu na politički tron. Ovdje ne smatram HSLS nečim posebnim. Svaka borba političke stranke bez obzira na njen polaritet svodi se na isto.

Ono što u vijesti završava Josip Budimir, njihov ekonomski strateg, sa argumentacijom uštede koja bi se ostvarila regionalnim reustrojem, može se postići općenitom redukcijom uloge države i lokalne uprave koje iziskuju financiranje javnim novcem odnosno novcem koji se osigurava represijom nad poreznom bazom – građanima. Država se treba kroz institucije baviti sa manje stvari nego što se bavi danas, što znači da se financira s manje novca građana. No straha u raspuštanju državne birokracije i javnog sektora ne bi trebalo biti iako je on dominantan. Naime ljudi imaju sposobnost uspostaviti sve potrebne servise na tržišnim principima što će stimulirati prirodnu alokaciju resursa u one stvari koje su poželjne i korisne ljudima pri čemu se štedi sav novac koji se danas izdvaja za financiranje nepotrebnih ali zakonski nametnutih birokratskih mjesta troškova za koje uglavnom nismo ni svjesni da postoje. Stoga je pretpostavka da će manji broj birokrata u manjem broju regija za manje novca uspješno obavljati isti broj zadataka po mojem skromnom mišljenju – slab argument. Prije će se desiti da će se manji broj zakonski određenih postupaka moći zadovoljiti u istom vremenu. Povjerenje koje su građani dali strankama s argumentima ovog tipa u pravilu se iskoristilo protiv građana.

Riječ-dvije o gospodarskom programu

Na samom uvodu je kritika ekonomskih strategija dosadašnjih vlasti koje se okarakteriziralo kao izgubljene u problemu planske redistribucije (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”). Ipak dosadašnje vlasti prakticiraju neoklasičnu sintetiziranu ekonomiju, a u tom smislu HSLS-ova fiksacija BDP-om te razlikom uvoza i izvoza koje stavljaju u središte svoje ekonomske priče govori da su na potpuno jednakom potencijalu. Ideje koje nude samo su dosad neiskušane makroekonomske strategije unutar istog dominantnog ekonomskog okvira, a ideje HSLS-ovih vizionara su jednake idejama aktualnih vođa, jednako totalitarnog prizvuka i bez ikakvog argumenta. Kažu tako da rast BDP-a nakon provedenih reformi koje nude “mora” iznositi 6%. Ma nemojte. A što ako DBP na kraju padne za 3%? Nikome ništa pretpostavljam osim građanima čiji će standard ljosnuti još malo u smjeru siromaštva i potpune apatije. Tko povjeruje u tu priču sasvim sigurno će za desetak godina čitati produženu listu promašenih predviđanja koju je započeo Nedjeljni komentar u odličnom tekstu o promašenim makroekonomskim predviđanjima koja proizlaze iz mainstream politika.

No ja ipak radije ne bih riskirao pa zato sada i drobim kako bih možda nekome skrenuo pažnju da u ovoj novoj priči i ideji nema baš ništa novo i neiskušano.

Nadalje, visoku potrošnju države, javni dug, deficit i fiskalnu centralizaciju rješavaju flat tax stopom poreza od 23% za poreze na dobit, dohodak, PDV. Porez na dobit dakle raste sa 20% na 23%. Čudi stoga što također dvije točke niže navode kako nije za očekivati oporavak gospodarstva dok se ne smanji porezno opterećenje jer poreze namjeravaju povisiti. Uz zadržavanje uloge države u postojećem okviru, uz manje birokrata u manje regija, očito je da možemo očekivati još gore gospodarske rezultate odnosno nastavak poznatih negativnih trendova. Jer ne znam zašto bih temeljem ovih ideja mogli očekivati nešto drugo. Zaista čudi kako ljudi smatraju da će ponavljanjem istog eksperimenta dobiti drugačiji rezultat, u našem slučaju rast gospodarstva. Ovo je matreijal za sociologe i psihijatre.

Vrijedna posebnog spomena je i ta fiskalna centralizacija kao problem. Naime ovogodišnji rashodi opće države od 142 milijarde HRK podijeljeni su između središnje države i lokalnih samouprava u omjeru otprilike 90:10 u korist središnje države. HSLS zamjera centralizaciji pa ipak predlaže ukidanje lokalnih samouprava i centralizaciju u nekoliko regija. Statistički tada bi redistribucija bila pravilnija, a u praksi lokalne samouprave financirale bi regionalne proračune pri čemu bi same u većini ostale zakinute za vlastiti novac. U gospodarskom planu navodi se nešto sasvim suprotno – decentralizacija pa čak i prepuštanje cjelokupnog prihoda od poreza na dohodak općinama i gradovima. Unatoč tome ne sumnjaju da će moći ustabiliti državni proračun i nastaviti baviti se jednakom količinom nepotrebnih birokratskih poslova kao i danas. Kontradiktorno, kontraintuitivno i nadasve neuvjerljivo.

O monetarnoj politici ne govore mnogo

Ipak spominju moment u kojem se smanjenjem obvezne pričuve nastojalo potaknuti banke na kreditni rizik, pa usmjeriti kapital na izvozne aktivnosti, što je rezultiralo debaklom pa se brže bolje vraćalo pričuvu na 14% i povlačenjem novca zbog stabilizacije kune prema euru. Problem koketira sa socijalnom kategorijom pa ni sami ne znaju što bi. Kažu ciljana inflacija je najbolja, pri čemu bi nužno smrznuli plaće, mirovine i socijalne naknade. I tu staju. Valjda su shvatili da su izgovorili nešto čega se ne bi posramio ni prekaljeni komunist. No debakl s izvozom je eksperiment koji su sasvim sigurno voljni ponoviti jer to je, ako se podsjetimo, osnova njihove ekonomske strategije.

Regulatorna politika

Ni riječi o tržišnoj ekonomiji. Naravno, jer to nije priča koju priča i jedna hrvatska stranka pa tako ni ova. Fleksibilnije radno zakonodavstvo o kojem govore vrlo opskurno je jedino što bih mogao povezati sa nečim pozitivnim. Obećanja da će država raditi brže i bolje, da će depolitizirati upravljanje državnim monopolističkim poduzećima, da će pravednije dijeliti poticaje, poticati izvozne aktivnosti (vidi monetarnu politiku) te da će ukinuti neke parafiskalije, ponovno su stvari kojima se gađa u emocije lakovjernih. Depolitizacija upravljanja monopolističkom tvrtkom jednostavno nije moguća jer se radi o tzv. “interesima države” koji su prvo i osnovno politički interesi. Nije u interesu vlastodržaca da državnom tvrtkom upravlja osoba koja nije stranački poslušnik, a kamo li poslušnik stranke u opoziciji. Stručnjake se u tom smislu ne sluša. Nije li nedavno Bandić najavio smjenu nepodobnih stručnjaka u svojim redovima? Da pogodim, to je svatko tko se stručnim argumentima suprotstavlja njegovoj političkoj komandi. Takav je prepreka. Zamislite sada kakve igre bi se odvijale u prepuštanju državne monopolističke tvrtke na upravljanje nekom tko ne sluša pa i kad ispadne da taj netko nije poželjnog morala pa i sam “hapa” na svoju stranu, a iza svega opet stoji država kao garantor posla i porezni obveznici koji financiraju neracionalno poslovanje.

Energetska politika

Ne damo INA-u, ne damo HEP, ne damo JANAF, ne damo ništa! Kapitalističke babaroge napadaju domaće vrednote! Usput štitimo okoliš! Ulažemo novac poreznih obveznika u obnovljive izvore energije! Donosimo strategije! U priču ubacuju i privatnike, no realno svjedočimo sinergiji planske ekonomije i poduzetnika koji će na oskudnom tržištu povlastica voditi prave ratove za kupnju boljeg položaja na tržištu. Ako to nije fašizam onda ne znam što je. Najava nastavka kleptokratsko-kronističke antitržišne i antikapitalističke realnosti u svakom slučaju jest jer ponovno ne znam zašto bi ovaj puta ista stvar urodila drugačijim plodom. Presudno je poštenje i dobre namjere? Ma dajte. Da ima išta u tome tada bi se borili za vaš novac nečime što vam je od direktne koristi, a ne vašim novcem da dođu na poziciju s koje će vam nastaviti uzimati novac naredne četiri godine, sami ili u talu s nekom drugom interesnom skupinom u obliku kakve koalicije.

Mirovinska politika

Da podsjetim. Novac postojećih umirovljenika isplaćuje se umirovljenicima od rada postojećih radnika, odnosno pola isplaćenih mirovina dolazi od uplata doprinosa tih radnika, a druga polovica iz općih poreza. Dakle u financiranju mirovina danas sudjeluju baš svi porezni obveznici, a mirovinski sustav, koji bi u svojoj naravi trebao biti fond s kapitaliziranom štednjom koju radnici ostvaruju tijekom svojeg radnog vijeka i od svojeg rada, pretvorio se u borbu za štrucu kruha koju za sebe i svoju obitelj stvara današnji radnik. Da ne govorimo o tome što tog radnika čeka sutra kada će očekivati mirovinu po istom principu jer od svojeg drugog stupa i neće dobiti mnogo, ako uostalom do tada i preživi tendencije nacionalizacije zbog puke potrebe isplate trenutnih mirovina.

Da vidimo što kaže HSLS o problemu. Kažu da je sustav neodrživ, a neodrživ je po njihovom mišljenju jer je preliberalan. Mili bože. Ovo će opet netko shvatiti kao produkt kapitalizma, “povampirenog liberalizma” (ovaj Lesarizam otkriva mogućeg partnera u koaliciji) i slobodnog tržišta. Mirovinska politika dakle prema njihovoj viziji treba biti restriktivna, a ljude demotivirati od preranog umirovljenja. Jel shvaćate apsurd? Dakle radi se o novcu građana kojeg očekuju koristiti u starosti u obliku mirovine, a država je ta koja im treba braniti da taj novac počnu koristiti kada to i žele. Prvo i osnovno tu su dobne restrikcije koje imaju tendenciju daljnjeg povisivanja dobne granice te mnogobrojne povlaštene mirovine koje se isplaćuju na temelju uskraćivanja prava onih koji doprinose mirovinskom sustavu. I ne radi se više samo o štednji jednog umirovljenika koju mora podijeliti sa još jedim, povlaštenim iliti socijalnim umirovljenikom koji za života nije uštedio ni pare, već o tome da niti ta prva štednja ne postoji u obliku tzv. fonda već se radi o razmetanju novcem radno aktivnog stanovništva, što sam spomenuo u prethodnom pasusu. Što je tu liberalno pobodu? Dijeljenje povlaštenih mirovina posredstvom politike i zahvaljujući državnom monopolu nad mirovinskim sustavom s apsolutnim pravom redistribucije novca jest sve samo ne liberalno.

U tom smislu predlažu mjere povratka osiguranika iz drugog stupa u prvi te odmah nakon toga primicanje principa funkcioniranja prvog stupa drugom stupu. Ovdje je nešto očito kontradiktorno. Naime ako drugi stup ne valja, na što otvoreno aludiraju i nude mogućnost povratka u prvi stup tada nije jasno zašto onda žele da prvi stup funkcionira više kao drugi stup. A drugi stup očito funkcionira dobro, za sada, jer se štednja uspješno kapitalizira za razliku od prvog stupa koji realno više ne egzistira u obliku fonda jer, ponavljam i opet, novac dolazi od tekućeg rada aktivnog radnog stanovništva, a ne od kapitalizirane štednje. Dakle HSLS bi rado da prvi stup funkcionira kao drugi, a s obzirom da se u drugi stup izdvaja tek 5% bruto plaće, za razliku od 15% koliko se mora izdvajati u prvi stup, očito je da u dogledno vrijeme to neće biti dostatno za normalan život pa je jedino rješenje koje vide upropastiti i to malo drugog stupa u upropašteni prvi stup. Ostaje jedino vjerovati da će prvi stup nakon toga funkcionirati više po načelima drugog stupa, što naravno neće.

Zdravstvena politika

Vrlo slična situacija kao i kod mirovina. Država jamči svakome zdravstvenu zaštitu, a tek malobrojnim poreznim obveznicima nameće obvezu da ga i plate. Rezultat je raspad sustava potkapacitiranog sa strane resursa, a zatrpanog sa strane potražnje. Dugovi se saniraju novcem iz proračuna, dakle obveznici cijenu sustava plaćaju višestruko, liječnici štrajkaju, liste čekanja sve duže. Monopol je očuvan jer liberalizacija bi, vjeruju mnogi, vratila kugu na ulice hrvatskih gradova.

Da vidimo viziju HSLS-a. Sustav koji se rasuo iz gore navedenog razloga spasit će kozmetičkim promjenama u postojećem okviru. Reogranizirat će, unaprijedit će, uskladit će, regulirat će, redifinirat će, završiti započeto. HZZO pretvaraju u suvremenu, stručnu i vrhunski informatiziranu financijsku instituciju. Da ne duljim, osuvremenjuju neučinkovit monopolistički sustav, a rezultat tih briljantnih ideja bio bi jednak današnjim rezultatima do kojih su dovele jednake ideje. Kao da ih prepisuju jedni od drugih. Nema sumnje, ovaj put će biti drugačije.

Obrazovna politika

Obrazovanje nije stvar koja se smije prepustiti građanima u ruke, jer bi oni, vjeruje se, odlučili degenerirati par stoljeća unatrag. Matematika bi se bavila kruškama i jabukama, a Zemlja bi ponovno postala ravna ploča. Stoga obrazovni sustav mora ostati državni monopol, a građane se mora poput ovaca usmjeravati u profesije za koje se garantira da su perspektivne i korisne. I tako smo po svim parametrima daleko ispod prosjeka svih država EU. Nema dosta visokoobrazovanih, nema dosta doktora, nema tehničara, nema istraživanja i nema znanosti. Rješenje za monopol jest upumpavanje još više novca u njega, nezadovoljnim učiteljima povisiti plaće, omogućiti studentima još više “besplatnog” studiranja i mnoge druge mjere kroz koje država uzima u svoje ruke još veću ulogu. Ukidanje obveznog školovanja nije opcija, a ne razmatra se niti uvođenje vouchera kao modela financiranja. Štoviše, razmatra se uvođenje programa genijalnog naziva “sve u školi” koji znači upravo to – učenika obvezati da pohađa državnu školu, poreznog obveznika da to plaća, a učenik, da se vratim na njega, u školi bi trebao obavljati apsolutno sve aktivnosti koje ga u teoriji mogu zanimati, počevši od prehrane, dopunske nastave, izvannastavnih aktivnosti, sporta i inoga. Najbolje da im organiziraju i trajni boravak u školi po uzoru na kineske obrazovne logore. Sve u ime statistike i izjednačavanja sa EU prosjecima. Liberalizam par exellance.

Socijalna politika

Sustav socijalne skrbi je preširok i institucionalizirano preusitnjen. Stoga je smatraju neracionalan. Posljedice stoga trpe, pazite ovo – državni proračun s jedne strane, a korisnici socijalne pomoći s druge strane. A gdje su porezni obveznici može li tko reći? Tko njih šljivi. Oni su samo sredstvo. Uglavnom sustav će racionalizirati, poboljšati, s jedne strane centralizirati s druge decentralizirati. Jedni će ostati bez potpora, a drugi će dobiti više. Sve skupa nastavak iste politike na kojoj se temelji država socijalnog blagostanja. Pomoći žele tuđim novcem sve većem broju zainteresiranih socijalnih narkomana.

Reforma lokalne samouprave i javne uprave

Decentralizacija kroz centralizaciju (21 županiju mijenja 6 regija), pravednija redistribucija proračunskog novca, sa 90:10 na 70:30 (povećanje u korist lokalnih samouprava). Učinkovitija birokracija čiji cilj je učinkovitije sisanje novca iz EU fondova, a to je birokratima osobito bitno s obzirom da je hrvatska bara presušila, otpuštanje par tisuća zaposlenih, racionalizacija, optimizacija itd. Zanimljivo je da se zalažu za smanjenje broja ministarstava ali kako ne spominju otpuštanje znatnog broja ljudi očito je da se zalažu tek za integraciju postojećih ministarstava u manji broj novih. Troškove reforme očekuju povratiti u državni proračun tijekom godine i pol dana. To je naravno glupost, a zašto je glupost pogledajte “Yes minister” i “Yes prime minister” pa ćete vidjeti. Neke stvari teško je protuargumentirati brojkom jer su po prirodi stvari sociološke.

Turizam

Turizam je važan i zato mu trebaju poticaji. A u nastavku pogledajmo upropaštavanje jedine gospodarske grane koja još uvijek donekle funkcionira, a funkcionira upravo zbog toga što je visoko disperzirana i teško se politički kontrolira. Ali i to se može okrenuti u korist političkog planiranja, samo treba ustrajati. Strategija razvoja turizma već postoji.

Poljoprivreda

Ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe, sve više hrane uvozimo – hrane koja je, usput rečeno, nekvalitetna i opasna, ljudi napuštaju selo, a polja se pretvaraju u šikare. Kriste.
Sve što treba jednom političkom planu jest da iznese hrpu negativnih besmislica i onda im okrene predznak te isto predstavi kao rješenje. Pa nije rješenje izmišljenog problema reći kako tog problema više neće biti! Rješenje problema jest ne izmišljati problem gdje ga nema jer pri tome izbjegavamo uvidjeti gdje on uistinu jest i kakav jest. Hrvatsko selo uništeno je, uvjetno rečeno, inzistiranjem na ekspanziji putem političkih razvojnih planova koje su slijedile politike poticaja raznih oblika. Tržište nije reagiralo na te signale kako su vizionari očekivali jer su vrlo brzo prepoznati kao lažni. Uvozna i manje opterećena roba lakše se plasira na domaće tržište i to je jedini razlog zbog kojega je ona češći odabir domaćeg potrošača koji oskudijeva resursima jer se oni troše osim za financiranje kolosalne državne administracije, socijalne, zdravstvene, mirovinske svrhe i na poticanje domaćeg gospodarstva gdje je poljoprivreda najznačajniji primatelj. Poticaji su doveli do prevelikog broja igrača na tržištu koji opterećeni preuzetim kreditima za proizvodnju na nepostojećem tržištu proizvode robu koja je cijenom odbojna domaćem i ikojem kupcu. Situacija u kojoj se našao poljoprivrednik nalaže da cijenu proizvedene robe podiže, u nadi da će njenom prodajom podmiriti preuzete obveze, a kako prodaja izostaje tako se računica urušava zajedno sa lažnom nadom. Ostaje bijes.
No bijes, kao ni osnovni problem, neće se riješiti nekom novom politikom istog tipa niti dodatnim poticajima “U ime gladnog hrvatskog puka” kako sugerira HSLS.

Promet

Ulaganja u luke, željeznicu, zračni prijevoz. Sad već doista vjerujem da stranke međusobno razmijenjuju strategije, nakon toga promijene font i prored u tekstu te isto pljusnu na svoj memorandum. “I dosad neviđena priča je tu”. Pristup dosad vodećih stranaka koji su kritizirali na početku (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”) ovdje je ponovno ispravan, a razlika je u tome što su se oni odlučili što će graditi, za razliku od dosadašnjih vlasti koje su… također odlučile isto.

Pravosudna politika

Sam uvod u ovu cjelinu otkriva kako i ova politička stranka smatra pravdu, pravo i pravosuđe državnim monopolom. Kažu, “efikasno i neovisno pravosuđe osnovni je uvjet za gospodarski rast…” – TOČNO! Jer jedna od osnovnih zadaća prava i pravosuđa jest zaštita imovinskih prava građana – pa nastavljaju: “… , za ostvarenje socijalne države te ostvarenje zakonom zajamčenih prava građana” NETOČNO! Pravo i pravosuđe se ne bi trebalo baviti izgradnjom socijalne države u kojoj su doista zakoni bitni za ostvarenje zajamčenih prava građana – u naravi ne radi se o pravima već povlasticama koje su osigurane zakonima osmišljenima isključivo u tu svrhu. Navedeno nije u skladu s načelima vladavine prava, a s vladavinom prava se vole razmetati sve političke opcije. Naravno, sasvim neopravdano.

Kažu “skratit će rok sudovanja na godinu dana”, a već u slijedećoj točci kako neće osnivati nove sudove. Naime rok je relativna stvar, doista okolnosti suđenja nije moguće uvijek unaprijed predvidjeti pa govoriti paušalno o određivanju maksimalnog roka “sudovanja” (zanimljivo je kako su lukavo izbjegli reći “rok za donošenje pravomoćne presude”) nema nikakvog smisla ni osnove, kako u teoriji tako ni u praksi. Upravo osnivanje novih sudova može uvelike pomoći ubrzanju pravosudnog procesa i to na način da se zakoni usklade s načelima vladavine prava i dozvole samostalna sudišta ili arbitraže na tržišnim principima. Zakoni bi trebali biti egzaktna forma, ne apstrakcija poput postojećih, koji služe interesima političara i zaštićenih skupina, a kao egzaktne ih može tumačiti i u sporovima arbitrirati baš svatko.

Ostatak ove cjeline uglavnom se odnosi na preimenovanje sudova, npr. Općinske bi preimenovali u Temeljne, te organizacijske rošade u smislu pripajanja jednih sudova drugima i obrnuto.

Kultura

Još jedno u nizu ekskluzivnih prava države odnosno kako kulturu percipiraju političari. Da ne ulazim u detalje.

A ne bih niti za kraj davao neki poseban zaključak s obzirom da je ovo u cijelosti tek subjektivan komentar. Ipak, pitanje je koji je realno interes građana da opetovano podržavaju iste političke ideja koje cirkuliraju iza naziva političkih stranaka, gdje je sam naziv stranke očito jedina razlika? Potez predsjednika HSLS-a da si smanji plaću vremenski se poklapa sa objavljivanjem gospodarskog plana HSLS-a koji očito kreće u neku vrstu ofenzive. Eventualnim dolaskom na poziciju u dogledno vrijeme i nastavkom politike na koju smo već navikli od dominantnih stranaka pozicije i opozicije taj simbolični potez bit će u potpunosti kompenziran jer vlast znači kontrolu nad najvećom blagajnom u okviru hrvatskih granica – državnim proračunom teškim više od 120 milijardi HRK.

Napisat ću još jedan tekst u dogledno vrijeme u kojem ću usporediti programe političkih stranaka, u obliku nekog crosstaba, gdje se nadam da će te sličnosti o kojima govorim isplivati na površinu i postati očitije. Čekam gospodarski plan HDZ-a koji još nije objavljen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linićeve opsjene o privatnom sektoru

07 Ponedjeljak lis. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 17 komentara

Oznake

doprinosi, gospodarstvo, investicije, javni dug, kriza, Linić, PDV, privatni sektor, proračun

Vlada je svoje napravila, a privatni sektor nije napravio ništa! Tvrdi Linić.

Uistinu, Vlada je napravila sve kako privatni sektor ne bi mogao napraviti ništa. Na stranu kozmetičke intervencije oko smanjenja pojedinih međustopa PDV-a kada je osnovna stopa podignuta sa 23% na 25%. Tih 2% višeg PDV-a neizmjerno je veće opterećenje poduzetnicima od troška doprinosa na plaće koji je spušten sa 15% na 13%, no ipak o tom rasterećenju će govoriti kao velikom poklonu hrvatskom gospodarstvu. Konstantne izmjene i nadopune ionako kompleksnih birokratskih procedura i zakona vjerojatno su i veća prepreka od postojećih poreza, a privatni sektor očito korespondira na isto te polako izumire. Je li stoga kriv bolesnik ili uzorčnik bolesti? Vidimo koga je ponajviše uzrujala činjenica da uskoro više neće imati koga eksploatirati.

Privatni sektor nažalost nema svojeg glasnogovornika, kakva usta koja bi mogla upravo sada jasno i glasno demantirati Linićevo opsjenarstvo, pa se isto lako širi eterom, pušta korijenje među naivnima i nalazi potporu među proračunatima.

Linićeva anamneza tek je jeftini spin. Zar nije očito kako se u ovom rasulu, gdje se krivca traži u posrnulom privatnom sektoru, tek nalazi idealna prilika za vlastodršce da preuzmu još više moći u vlastite ruke? Ako privatni sektor nije napravio ništa, onda ja hoću! O tome razmišlja birokrat.

Novih investicija nema. Domaći poduzetnici eventualno uspijevaju ukoliko su u direktnoj vezi sa politikom, što je u pravilu povezivo tek sa kronistima, dok strani investitori mahom bježe iz države tek što su zakoračili u nju. Zašto, pitate se?

Osim birokratske skalamerije koju im hrvatska birokracija postavlja na put još je jedan razlog njihovog odustajanja od ulaganja u hrvatsko gospodarstvo – problematična imovinska prava. Naime vlastodršci smatraju kako je načelno sav profit jednog poduzetnika u Hrvatskoj u startu vlasništvo države. Nakon ostvarenog profita država uzme malo na konto poreza, a vraća poduzetniku većinu. Iz tog odnosa prema profitu poduzetnika proizlazi Linićevo tumačenje dobrote, pa tako sam kaže:

Privatni sektor iz proračuna je dobio 7,8 milijardi kuna, a ništa nisu napravili

… misleći pri tome na poduzetnike u turizmu kojima je PDV smanjen na 10% čime su ostvarili 7,8 milijardi kuna više prihoda.

Profit po prirodi stvari pripada onome tko ga je stvorio, nakon čega dolazi država sa svojim pravom iz poreznih zakona da dio prihoda otme u ime ovog ili onog razloga.

Kada država svojata nečiji profit, a dobit nakon oporezivanja tumači kao nagradu poduzetniku koja mu je omogućena poduzimanjem unutar hrvatskih granica, tada će svaki pošteni poduzetnik shvatiti kako u Hrvatskoj nešto ozbiljno nije u redu. Hrvatska ne poštuje privatno vlasništvo i kapital. Dok pošteni poduzetnici zaobilaze Hrvatsku ili iz nje bježe (dok još mogu), tko onda ostaje?

Zadatak hrvatske politike očito je tek osigurati što veću i učinkovitiju potrošnju proračunskog novca kojeg prikupe oporezivanjem privatnog sektora i građana. Kako novca ne prikuplja dovoljno politika si je davno dodijelila još jedan zadatak – namaknuti novac kroz dug. Proces političkog uništenja hrvatskog gospodarstva i poreznih obveznika nije se zbio preko noći, ili što mnogi smatraju od 2008. godine s početkom krize na ovamo. Već 2008. javni dug iznosio je više od 100 milijardi kuna, a rastao je do tog trena usporedno sa cjelokupnim gospodarstvom koje je u vlastitom zanosu opraštalo političarima prosječan godišnji rast državnog proračuna od 12% u periodu od 2001. – 2008.. Uz sve veći proračun u istom preiodu javni dug povećao se za 33 milijarde kuna ili 4,1 milijardu godišnje. Zapravo se ne radi o oprostu već o tome da se do krize nitko nije ozbiljno zamarao time što politika radi, na što troši i da li bi posao koji si je sama dala u ruke mogao učinkovitije obavljati u privatnom sektoru, sve dok sami nisu trpili posljedice političkog uplitanja i letjeli na krilima gospodarskog rasta.

Privatni sektor je na krizu reagirao kontrakcijom, usporio je, rezerviran je i oprezan, osluškuje i odmjerava, dok vagon kojeg je vukao za sobom (državni proračun i politička potrošnja) nastavlja juriti isim smjerom i brzinom. Pitam se koliko se građana osim političara usput utovarilo na taj vagon i znaju li uopće u kakvom su im stanju kočnice. S obzirom na Linićeve pokliče s vagona očito je da nisu svjesni problema:

Zbog čega se privatno gospodarstvo ne razvija? Stalno pričamo kako je država skupa, a i dalje se bavimo pitanjima hoće li oni plaćati porez ili neće?

trci_na_vlak

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Priručnik za razvoj poduzetništva

03 Četvrtak lis. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 4 komentara

Oznake

austrijska škola ekonomije, CEA, ekonomija, gospodarstvo, Iustitia, klasični liberalizam, kriza, priručnik za razvoj poduzetništva, razvoj poduzetništva

U 23 godine postojanja suvremene hrvatske države, bili smo svjedoci strašnih posljedica nepromišljenih i neuspješnih intervencija državnog monopola sile u mnoge sfere života hrvatskog društva, a posebno u gospodarstvo. Porezno opterećenje u Hrvatskoj jedno je od najvećih na svijetu, radno zakonodavstvo preuzeto iz sustava samoupravnog socijalizma jedno od najrigidnijih u Europi, a glomazan aparat državne uprave iznimno je birokratiziran i neučinkovit.

Država tako svojim politikama sustavno guši i uništava najmanje poduzetnike, kojima je i u najslobodnijim tržišnim uvjetima teško pokrenuti uspješan biznis koji će stvarati (a ne samo redistribuirati) bogatstvo, nova radna mjesta i omogućavati pojedincima da žive od plodova svoga rada, a ne od socijalnih davanja.

Devastirajući rezultati ovakvih intervencionističkih ekonomskih politika očituju se poglavito u visokom stupnju nezaposlenosti, sve manjem privatnom sektoru i smanjenoj proizvodnji, te sve većem zaduživanju središnje države i proračunskom deficitu. Dodamo li navedenom činjenicu da socijalni transferi danas predstavljaju 54% hrvatskog proračuna dok dodatnih 19% čine naknade za zaposlene u javnom sektoru, ostaje nerazumljivo kako dobar dio hrvatske intelektualne i političke elite krivca za stanje u našem društvu može vidjeti u liberalnom kapitalizmu koji u Hrvatskoj zapravo nije nikada ni zaživio.

Glasni zagovornici snažne socijalne države kao da odbijaju vidjeti da upravo državna kontrola i sveprisutnost koče napredak i blagostanje društva. Svojom populističkom mantrom o snažnoj regulaciji privatnog sektora i visokim porezima oni guraju društvo u opasnu padajuću spiralu loših i sve gorih državnih intervencija iz koje je sve teže i teže izaći.

Najbogatiji i najkorumpiraniji u ovom sustavu najbolje prolaze upravo zato što imaju kapital kojim lakše podnose masivno oporezivanje i regulaciju dok birokratske prepreke nerijetko preskaču “podmazivanjem” određenih državnih službenika. To im omogućuje održavanje oligopola njihovih poluuspješnih kompanija koji bi se u sustavu liberalnog kapitalizma urušio pred boljim konkurentskim idejama i uspješnijim poduzetnicima.

Uočavajući ove tendencije u Hrvatskoj i proučavajući primjenu ideja ekonomske politike liberalnog kapitalizma koje leže u osnovama Austrijske škole ekonomike u nekim drugim europskim državama poput Estonije, Švedske i Slovačke, Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) i Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” kroz ovaj priručnik predlažu zaokret od neuspješnih i propalih intervencionističkih ekonomskih politika hrvatskih vlada te daju pregled konkretnih makroekonomskih mjera i prokušanih metoda za oslobađanje gospodarstva i postizanje prosperitetnog društva.

Također, čitateljima se nudi i niz mikroekonomskih savjeta za pokretanje vlastitog posla u postojećim nepovoljnim uvjetima kako bi se poduzetnicima što više olakšalo poslovanje i potaklo ih se na pretvaranje vlastite poduzetničke ideje u uspješan biznis te tako što prije pokrenuo rast privatnog sektora i smanjio utjecaj države na gospodarstvo.

Priručnik možete preuzeti na web stranici udruge “Iustitia”.

prirucnik_poduzetnistvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Širimo optimizam porezima i planskim rastom cijena!

26 Četvrtak ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ Komentiraj

Oznake

BDP, deficit, ekonomija, fiskalizacija, gospodarstvo, inflacija, javne investicije, Linić, nameti, planska ekonomija, porez, poticaji, proračun, rast, rast cijena, rebalans, rezovi, socijalizam, turizam, vlada

Niti smanjenje nameta turizmu, niti fiskalizacija ugostitelja i tržnica nije zadovoljila gladna usta političara niti apetit državnog proračuna. Vrijedi stoga grešku u očekivanjima tih institucija ispraviti povratkom na staro, što nažalost ne znači ukidanje zakona o fiskalizaciji ako ste se već poveselili, već podizanje poreznog opterećenja. Ugostitelje koji nisu pomogli proračunu s PDV-om od 10%, unatoč uvođenju moderne fiskalizacijske tehnologije (koja postaje Vladin izvozni proizvod), ministar financija odlučuje motivirati povećanjem PDV-a na 13%. U istoj mjeri raste stopa poreza na ulje, šećer ali i na vodu. Voda, taj čovjeku najvažniji prirodni element tako će nam postati još i bliži, zahvaljujući većem porezu (vodovod je i vaše ljudsko pravo, pa vrijedi i da ga državi bez puno pitanja platite). Srećom pa je briga o vodoopskrbi i odvodnji u rukama naših javnih poduzeća koja će nam vodu učiniti dostupnijom, zahvaljujući posljedično višoj cijeni. Nelogično? Ne brinite,

u nadi je spas!

Ekonomija u ruinama još jednom će morati pokušati nemoguće – rastom podržati želju državne birokracije da nastavi bujati na njen račun. Utopija. Odlučno se nastavljaju povećavati državni rashodi, dakle političkim putem umaknuti od poreznih obveznika više i potrošiti više.  Nažalost u tom manijakalnom i nelogičnom postupanju, krađi i trošenju tuđeg novca, tek manji dio otpada na onu vrstu potrošnje koju bi građani bili spremni u znatnoj mjeri odobravati kao potrebnu zbog financiranja voljenog državnog školstva, zdravstva i drugih usluga za koje su navikli da im nude državne monopolističke institucije.

No prikupiti više pa to potrošiti znači ujedno i zadržati deficit na trenutnih 13 milijardi kuna, ali to nije ono što planira Vlada. Njen plan je potrošiti još i više, zadužiti živućeg i još nerođenog poreznog obveznika sa dodatnih 6 milijardi kuna i to već do kraja slijedeće godine. Javni dug bi do tog trena mogao premašiti i 230 milijardi, ako je vjerovati planu novog zaduženja to je jedino u što nemamo razloga ne vjerovati.

Trošit će se više na više birokrata, na članstvo u ime njenog veličanstva EU, kao i na još više poticaja odabranim gospodarstvenicima kleptokratima, državnim tvrtkama “od posebnog interesa” (prema “Poslanici birokratima: 6.20.” ) među koje spadaju i prema posebnim aranžmanima privatizirana brodogradilišta čiji će vlasnici za njihovo daljnje financiranje trošiti ne svoj novac već novac građana.

U ime općeg dobra radna mjesta i tvrtke za koje tržište više nema potrebe tako postaju kulturna baština koju se štiti od propadanja na način da se njihovim financiranjem upropaštava ostatak malobrojnih produktivnih građana koje tržište još uvijek treba. Skretati novac mimo realnih potreba tržišta i građana, a braniti interese političara i njihovih igrača u ime antikapitalističkih ideala, ionako je put kojim ovo društvo odlučno korača, pa neka mu i bude po volji. Ako nam ponestane WC papira uvijek možemo vojnom akcijom preuzeti nečiju tvornicu papira, a na isti način i sve ostalo što se dotiče nečijeg osobnog vlasništva nad sredstvima.

Tako su rezovi koje je samo jezikom provodila Vlada dovršeni i s obzirom da blebetanje nije dalo rezultata valja im da konačno zasukaju rukave i krenu odlučnije nastaviti s poreznom pljačkom u čije ime će se izroditi još zakona kojima će je poduprijeti i učiniti legitimnom. Svi koji se s tim pogledom na pravdu ne slažu jamačno su antidržavni element koji će podleći pravdi.

Ali ne prepustite se olako osjećajima razočaranja jer Vlada ovaj puta daje nešto nečuveno, nažalost tek u slučaju ako vam se pamćenje briše nakon 12 sati, ona širi optimizam i uvjerava vas kako se svjetlost na kraju tunela već nazire. Ne zamarajte se gledati u daljinu jer ste prenisko da biste svjetlo ugledali. Svjetlo vide tek oni s Markovog Trga. Vi ćete prema njihovim računicama morati pričekati do kraja iduće godine, kada će se ukazati rast gospodarstva od 1,3% (valjda na konto poticaja HŽ-u, brodogradnji i birokratskih poslova, dakle opet od novca koji vam je otet na štetu realnog ekonomskog rasta), a u 2015. kad planska ekonomija doživi svoje prvo proljeće u povijesti čak 2,2%. Uslijedit će početak 2016. i prvo ljeto planske ekonomije, sa 2,6%, te nakon njega još dugi niz plodnih i pod odlučnom rukom prosvjećenih tirana vođenih godina. Isplatit će vam se kupiti i nove kupaće gaće, osim ako ne bude nestašice istih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o gospodarskom kolapsu i povratku planske ekonomije

21 Ponedjeljak sij. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 42 komentara

Oznake

gospodarstvo, investicije, projekti, vlada, zakon, zakon o strateškim investicijskim projektima

cudo

Vlada je danas u javnost pustila prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

Ustavnu osnovu za ovaj Zakon Vlada nalazi u članku 2., stavku 4. i podstavku 1. koji kažu:

Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Us­tavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj

Dakle Vlada pušta ovaj zakon pred Sabor, koji je izabran neposredno od građana, da samostalno i u skladu sa Ustavom (rekurzija) i zakonom (relativan pojam, s obzirom da se zakoni pišu po potrebi) odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u RH. Ovaj ustavni članak potvrda je političkog apsolutizma. Politička stranka na vlasti posjeduje pravo da odlučuje o svakom pitanju pa tako i o pravdi i pravu per se, a kroz puštanje u proceduru ovog novog Zakona vidimo da se taj Ustavni članak tamo nije našao bez vraga.

Što je sporno u prijedlogu Zakona?

1. Ocjena stanja
Vlada je ocijenila hitnom potrebu pokretanja investicijskog ciklusa – planska ekonomija ispred slobodnog tržišta i prava građana da raspolažu svojom imovinom i da je ona nepovrediva.
U tu svrhu Vlada želi stvoriti preduvjete za povećanje investicija, a u tome će pomoći “interes Republike Hrvatske” – Što je “interes Republike Hrvatske” zakon ne definira.
Vlada se poziva na Ustavom propisanu mogućnost da se zakonom u interesu Republike Hrvatske ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1.)

2. Osnovna pitanja
Osiguravaju raspoloživost sve imovine u vlasništvu RH ukoliko se kroz nju namjerava realizirati strateški projekt – Što je strateški projekt zakon ne definira.

3. Posljedice zakona
Uspostava pravnog okvira koji će omogućiti preduvjeti provedbe strateških projekata te niz suhoparnih floskula poput napretka i socijalnog blagostanja građana i održivi razvitak Hrvatske i njenog gospodarstva.

4. Izvori potrebnih sredstava
– Za provedbu Zakona nije potrebno osigurati sredstva u državnom proračunu – osim što će indirektno nastati potreba za zapošljavanjem dodatne birokracije u funkciji koordinatora projekata koje se želi pokrenuti

5. Donošenje Zakona po hitnom postupku
A kako bi drugačije i moglo nego po hitnom postupku, ta ipak se radi o hitnoj potrebi pokretanja investicijskog ciklusa unutar planske ekonomije

Članak 1.
Još malo floskula o napretku i socijalnom blagostanju, o pozivanju investitora koji će donijeti prosperitetne investicije i o raspolaganju nekretninama u vlasništvu RH – nije jasno zašto sada izričito navode nekretnine (?) no dobro, to zna Vlada koja osmišljava Zakon ne bi li provela svoj centralno-planski naum u djelo.

Članak 2.
Strateški projekti odnose se na bilo koji segment ekonomije i bilo koju javnu imovinu koja može poslužiti provedbi tih projekata.

Članak 3.
Strateški projekti su od interesa Republike Hrvatske – ova deklaracija nije bez veze. U Zakonu se samo treba na nju pozvati i sva vrata se time otvaraju.

Članak 4.
U njemu se pozivaju na hrpu načela koja redom ovim Zakonom krše, a pošto je navedeno da ih poštuju onda njihovo kršenje automatski postaje poštivanje.

Članak 5.
Što je strateški projekt određuje Vlada

Članak 6.
Definira razna povjerenstva i akcije kroz koje će se određivati što jest, a što nije strateški projekt.

Članak 7.
Strateškim projektom može biti proglašen samo projekt koji se nalazi na Listi prijedloga strateških projekata koju priprema i vodi središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo u suradnji s drugim tijelima vezanim za svaki pojedini projekt – opa, plodno tlo za bujanje birokracije, svaki projekt može imati svoje birokrate, a o tome odlučuju birokrati koje postavlja centralno-planski politički vrh.

Strateški projekt može kandidirati bilo država, pravna ili fizička osoba. O tome je li to od strateškog interesa za RH odlučuje tijelo države, a nakon uvrštenja projekta na listu projekata isti može financirati bilo država, pravna ili fizička osoba.

Članak 8.
Opet floskule o razvitku i blagostanju. Slijedi strahota – ukoliko se projekt nađe na listi, a vrijedi 150mn HRK podrazumijeva se da ima povoljan utjecaj na floskule koje sipaju već u nekoliko prethodnih članka kao i u uvodu prijedloga Zakona. Prednost će imati projekti s većim učinkom na ukupni gospodarski razvoj (valjda ako se pokaže direktno povezan s Keynesovim multiplikatorom) te na razvoj javnog sektora.

Članak 9.
Središnja tijela državne uprave kandidiraju projekte. Ovo je već navedeno u spomenu države u članku 7., no očito ne škodi nekoliko puta kroz zakon ponoviti tko je glavni u ovoj priči.

Članak 10.
Tehnički detalji sadržaja projektne dokumentacije od interesa za državu.

Članak 11.
Ako nema zainteresiranih za projekte i investicije ovim člankom Vlada si uzima za pravo pozivati koga hoće da investira i da to proglasi strateškim projektom i interesom.

Članak 12.
Tehnički detalji oko potpisivanja ugovora sukladno prethodnim pregovorima.

Članak 13.
Isključuje članke 11. i 12. iz poslova javne nabave.

Članak 14.
Bavi se istim detaljima kao i članak 11., dakle središnje državno tijelo može pozvati investitore objavom poziva u domaćim i stranim javnim glasilima.

Članak 15.
Opisuje detaljnije birokratsku hijerarhiju vezano za koordinaciju realizacije strateških projekata. Očito je da država namjerava držati sve konce u investicijama, dakle vi ulažete, a oni koordiniraju, nadziru i djeluju. Osobito strašno je što se imenovanim tijelima daje apsolutno prvenstvo u rješavanju svakog birokratskog pitanja unutar nadležnih tijela te se svi postupci nužno moraju riješiti unutar 10 dana. Ukoliko se ne riješe u zadanom roku definiraju načelo “šutnje administracije” što podrazumijeva, da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje, suglasno sa svima aspektima strateškog projekta. Dakle ni jedan papir nije zapravo niti potreban. Dovoljno je šutjeti 10 dana i prepreka projektu je po načelu “šutnje administracije” uklonjena.

Članak 16.
Govori još malo o hijerarhiji birokracije i definira članove Operativne skupine (to ej ona koja koordinira) državne dužnosnike i službenike.

Članak 17.
Uvod u članak 18.

Članak 18.
Daje apsolutno pravo vlasti da strateškom projektu ustupi bilo koju državnu imovinu, čak i javne ceste. Vrijedi reći da se mnogi građani slažu da se privatnoj osobi oduzme zemlja ukoliko preko nje treba proći cesta (osim ako se ne radi o njihovoj zemlji), no ovdje se i cesta podređuje strateškom projektu koji je novi vrh društvene hijerarhije i apsolutno javno dobro kako god da ga vlast zamislila.

Članak 19.
Još malo reguliranja otimačine imovine

Članak 20.
Državno odvjetništvo dobiva zadatak davati pravno mišljenje kao podršku provedbi strateških projekata.

Članak 21.
Pravosudni sustav mora hitno provoditi sve sudske i upravne postupke u vezi s imovinom i pravima potrebnima za provedbu strateškog projekta. Ovo je horor. Dokaz kako je pravda i pravosuđe marioneta političke vrhuške.

Članak 22.
Agencija za upravljanje državnom imovinom rješava poslove vezane za raspolaganje državnom imovinom iz članka 18.

Članak 23.
Pomorsko i kulturno dobro može biti dano kroz koncesiju ukoliko se strateški projekt realizira na njemu. Ovaj članak je jedan od onih koji se nekako duhom ne uklapaju u ostatak teksta, kao da nije slučajno tamo. Vidjet ćemo u praksi.

Članak 24.
Koncesije iz prethodnog članka dodijeljuje Vlada. Ovaj članak mogao je biti i dio prethodnog.

Članak 25.
Središnje tijelo daje mišljenje o svrsishodnosti gospodarskog korištenja pomorskog ili kulturnog dobra. Dakle još malo birokratizacije.

Članak 26.
Stručne poslove vezane za pomorsko dobro obavlja središnje tijelo nadležno za pomorstvo, za razliku od članka 22. gdje je glavna Agencija za upravljanje državnom imovinom. Dakle još malo birokratizacije.

Stručne poslove vezane za kulturno dobro obavlja središnje tijelo nadležno za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Dakle još malo birokratizacije. 🙂

Članak 27.
Malo o granicama pomorskog dobra. Ako nešto treba riješiti vezano za iste onda se to očekuje u hitnom postupku.

Članak 28.
O pitanjima granica pomorskog dobra računa vodi središnje tijelo nadležno za pomorstvo. I ovaj članak je mogao biti dio prethodnog članka.

Članak 29.
Središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu okoliša dužno je utvrditi potrebu, ukoliko ona postoji, izrade Procjene utjecaja na okoliš strateškog projekta u roku od 10 radnih dana. Osim ako se ne primijeni načelo “šutnje administracije” iz članka 15. 🙂

Članak 30.
Lokacijske, građevinske i uporabne dozvole izdaje središnje tijelo državne uprave nadležno za prostorno uređenje i graditeljstvo. I bez ovog članka to je već poznato i zakonom regulirano pitanje. Čemu redudantnost pitam se?

Članak 31.
Aha, članak 30. je naveden zbog toga što za strateške projekte postoje iznimke vezane za urbanističko planiranje. 😉

Članak 32.
Tehnikalije oko ishodovanja dozvola

Članak 33.
Dakle zakon prema članku 13. ne regulira poslove javne nabave ali u članku 33. sva pitanja javne nabave vezano za strateške projekte rješavaju se hitno. 😀

Članak 34.
Definira rokove. Unutar 30 dana Vlada će osnovati “Povjerenstvo”. Nadležno tijelo za gospodarstvo će sklepati Listu strateških projekata u roku od 60 dana, ali prije toga sva središnja tijela države imaju rok od 30 dana da kandidiraju strateške projekte iz svojeg djelokruga.

Znači u 2 mjeseca vlast i njena tijela riješavaju sva pitanja planiranja prosperiteta i socijalnog blagostanja građana.

Članak 35.
Regulira manje bitne detalje iz vezanog Zakona o poticanju investicija.

Članak 36.Objava u Narodnim Novinama. Amen.

[Dodatak]:
Nije trebalo dugo da kolektivisti iskoriste priliku za kritiku. Ono što smatraju spornim u cijeloj priči jest pravo koje si vlast ovim zakonom daje u rasprodaji nacionalnih resursa. No ne spominu ni jednom riječju kako je uopće moguće da si vlast daje pravo bilo kojem građaninu oduzeti imovinu ukoliko je ona prepreka provedbi strateškog projekta!!! I to jest ono što prije svega zaslužuje kritiku i posebnu pozornost.

Liberalizam prije svega štiti imovinska prava građana putem Vladavine prava (koju Hrvatska nije implementirala u svoj pravosudni sustav) što je u potpunosti oprečno ovome Zakonu koji ih krši u svakom svojem dijelu. Ovaj Zakon političke interese definira kao državne interese i stavlja ih ispred interesa građana.

Vezati kolektivističke centralno-planske metode upravljanja društvom, koje provodi aktualna vlast, sa ičim liberalnim pa time i neoliberalnim jest skandalozno.

index_vijest_zakon_o_str_in

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatska je stala?

15 Četvrtak stu. 2012

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 3 komentara

Oznake

ekonomija, gospodarstvo, investicije, javni radovi, Čačić

http://www.vecernji.hr/biznis/radimir-cacic-nije-uspio-stali-radovi-vrijedni-1-4-milijardi-kuna-clanak-475376

Ako je Hrvatska stala, pri tom misleći na ekonomiju, zbog ostavke ministra i prvog podpredsjednika Vlade Radimira Čačića (radi odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva mađara automobilom), kako je moguće da živimo u kapitalizmu i liberalnoj državi?

Evidentno jest da je većina građana uvjerena u zla koja širom svijeta, a naročito u Hrvatskoj, čini liberalizacija, kapitalizam i slobodno tržište (po ovome ispada da smo među vodećim zemljama svijeta u prakticiranju kapitalizma i liberalizma, što je naravno potpuno suprotno od istine), pa se s pravom pitam ukoliko je ispravno uvjerenje kako hrvatski građani žive u slobodnoj zemlji, slobodno trguju na slobodnom tržištu i uživaju sigurnost u okviru vladavine prava, kako je moguće da je država, odnosno njena ekonomija, stala samo zbog odlaska člana Vlade i čelnika njenog gospodarskog resora?

Nije li barem nešto sumnjivo u vezi onoga u što se građane uspješno uvjerava kroz političku propagandu i medije te onoga što se realno dešava?

Novinar Večernjeg lista, u linkanom tekstu, špekulira o općem zastoju ekonomije zbog Čačićeve kapitulacije, jer je on bio ključni igrač u realizaciji brojnih javnih projekata, što je sasvim sigurno još jedna špekulacija, te je u navedenim projektima ostalo zatočeno cca 1,4 mlrd HRK. I ne tvrdi isto samo novinar već prema njegovim riječima i  “Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) – institucija koja je osnovana radi praćenja realizacije investicija, ali i pomoći u svladavanju problema. Kako bi CEI trebao pomoći u ovom slučaju nitko ne objašnjava, a meni ništa ne pada na pamet u tom pogledu. CEI je osnovan na Čačićevu inicijativu pa je možda i on ovime blokiran, no to je moja sarkastična špekulacija.

Ovdje je infografika radova u zastoju http://www.vecernji.hr/vijesti/stali-radovi-vrijedni-cak-1-365-milijardi-kuna-clanak-475425.

Dakle očito je problem u javnim radovima, iniciranima od vlasti, koji se realiziraju u okviru javnih tvrtki ili u okviru javno privatnog partnerstva (JPP) putem javnih natječaja. Ukratko, tu su elektrana Plomin 3, nekoliko dionica cesta i autocesta, jedan most, jedna termoelektrana, jedna hidroelektrana i jedna trafostanica. Razlozi zastoja odnose se na nedostavljenu dokumentaciju, na čekanje vezanih javnih tvrtki da ispune određene obveze po kojima kasne, na čekanje stranih izvođača da ispune obveze, na nepravilnosti u javnim natječajima, čak i povlačenje nekih tvrtki iz posla u okviru JPP.

Ruku na srce, radovi kasne, a Čačićevim odlaskom možda će kasniti još i više, no to realno ne može potvrditi nitko kao što nije moguće potvrditi da bi isti bili dovršeni da je Čačić ostao na svojoj funkciji.

Problemi sa zastojem očito su malo drugačije prirode. Moje mišljenje jest da upravo ovaj problem dokazuje kako je hrvatska ekonomija u velikoj mjeri planska. Naravno, ne u potpunosti, postoje i nebrojene privatne tvrtke koje s javnim sektorom nemaju dodirnih točaka – osim kroz porezni sustav kroz koji privatnici financiraju državu, pa i njene projekte – koji sada stoje, čime sami ostaju zakinuti za korištenje i investiranje oporezovanih sredstava.

Vjerovanje kako je zemlja sada ekonomski blokirana potvrđuje i uvjerenje građana kako ih vodi državna ekonomija i ti refleksi očito govore suprotno od onoga što se svakodnevno čuje u kritikama slobodnog tržišta i kapitalizma – koji vidimo očito nisu naš problem.

Teza kako svim javnim projektima koordinira jedna osoba (potpredsjednik Vlade, ministar gospodarstva) također ide u prilog tvrdnji da planska ekonomija dominira nad tržišnom. Može se reći kako većina spomenutih radova spada u zonu nekakve vrste specifičnih infrastrukturalnih radova pa stoga zahtjeva tehnički monopol države, iako osobno nisam uvjeren da je to jedina opcija, pa su samim time aktivnosti države opravdane – no jasno je da ni jedan od navedenih projekata nema osnovu za brz povratak uloženog na investirano (i dugoročno je upitno, gotovo nije vjerojatno) pa ne možemo govoriti niti o tome da je ekonomija, čak i planska, stala. Sve što se desilo jest da novac neće biti potrošen po planu, jer ključna figura nedostaje, a što opet ne dokazuje da novac neće biti potrošen. Samo će se replanirati i nastaviti, malo sporije, ili mnogo sporije, a usput će se možda potrošiti i još koja milijarda više.

Zavrzlame koje su vezane uz zastoje projekata ukazuju na to da je do istih došlo unutar mreže javnih, državnih tvrtki te njihovih partnera (a neki zastoji su i vezani za sumnju u legalnost natječaja) iz ne potpuno jasnih razloga ali u ovom smislu i manje bitnih od pomisli kako je sve navedeno upravo dokaz intertnosti, rizičnosti i štetnosti planskog ekonomiziranja.

Potpunim podređivanjem društva interesima političara, čak i kada oni govore o “nacionalnim interesima” ili se pozivaju na svoje ekonomske stručnjake, očito sadrže preeksponiranu dozu rizika od neuspjeha, i to neusporedivo veću dozu od one koja bi bila prisutna kada bi o ekonomskim pitanjima više brige vodilo društvo samo, dakle građani kroz svoje poduzetničke pothvate i inicijative.

Neuspjeh se ne odnosi samo na nedovršene projekte, čak i da nikome nije bitan povrat na uloženo (što je zaseban nonsens), već činjenica kako je trenutno blokirano 1,4 mlrd HRK. To je novac građana, koji je u ovom trenutku trebao kolati među njima i biti pokretač ekonomske aktivnosti. Čak i naša vlast, gledano makroekonomski, radi na tome da pokrene novac – no to radi na krivi način, uvođenjem poreza na imovinu ona oslobađa novac jednog građana ali pri tome drugu stranu u trgovini “oslobađa” imovine, što je sasvim sigurno negativna posljedica porezne politke.

Nema sumnje da vlast i dalje očekuje imati dominantnu ulogu u ekonomiji, ona uvodi poreze da prikupi novac koji će onda investirati u projekte poput ovih koji sada stoje. Ne radi se o tome da vlast priželjkuje zastoje ili podbačaje projekata koje započinje, sasvim sigurno to nije tako, ali očito je da je ekonomija prekompleksna društvena pojava da bi se mogla uspješno obavljati iz jedne točke. U tezu “Hrvatska je stala” mogu dakle povjerovati samo zbog činjenice da građani imaju sve manje novca za investicije jer vjeruju vlasti da ona može investirati bolje – i to novcem građana.

Da građani svojim novcem mogu raspolagati racionalnije ne vjeruje niti novinar Večernjeg, niti vlast, niti građani sami. Ustrajanje u toj vjeri može imati, i ima, dugoročne posljedice za sve nas. Traženje krivca u kapitalizmu i slobodnom tržištu očito je pitanje vjere, a ne upućenosti građana i političara u socio-ekonomsku problematiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...