Postoje područja u kojima Hrvatska bez dvojbe bilježi značajan rast. Ta područja su: porezno opterećenje, nezaposlenost, siromaštvo, cijene/inflacija, broj zatvorenih tvrtki i obrta, deficit državnog proračuna uz istovremeni rast državne potrošnje i birokracije, neučinkovitost državnog i javnog sektora, dugovi javnih tvrtki, dugovi socijalnih i zdravstvenih ustanova države, javni dug kojega na račun građana kreiraju političari na vlasti, političke afere, broj neriješenih sudskih predmeta, rast zakonodavnog i regulatornog okvira.
Raste i opće nezadovoljstvo građana situacijom u kojoj se nalaze kao i pritisak kojeg stvara ukupna neizvjesnost i nedostatak perspektive. Iako će mnogi zamjerati svojim sugrađanima na nedostatku protesta, ipak građani su do danas protestirali u više navrata. U izbornoj 2011. godini održano je desetak prosvjeda kroz koje su građani ojačali zajedništvo i ukazali na mogućnost zajedničkog djelovanja. Prosvjedi su bili okarakterizirani kao “anti-vladini” no zapravo se radilo o socijalnim prosvjedima. Ono što je nedostajalo u tom trenutku bila je artikulacija suštinskih problema te se vladajuća stranka održala na vlasti do kraja godine i parlamentarnih zbora.
Nakon godine dana djelovanja nove koalicijske vlasti stanje u Hrvatskoj je neusporedivo gore nego početkom 2011. Registrirana nezaposlenost građana bliži se brojci od 400.000, što je povratak na razinu iz 2001. godine. Državni proračun je u odnosu na 2001. uvećan 2 puta, a javni dug čak 2,5 puta. Dalje nije nužno nabrajati, pogoršanje svih parametara je očito te se sasvim sigurno nalazimo u najtežem razdoblju od završetka Domovinskog rata.
Prosperitet ne dolazi od “ekonomskog plana” nametnutog iz vrha, već s ekonomskom slobodom građana koji sami odlučuju o tome kako će i pod kojim uvjetima korisiti svoj rad, znanje i ideje te rezultate istih koji predstavljaju njihovo neprikosnoveno vlasništvo. Da li je možda problem u konstantnom očekivanju građana da vlast ponudi plan za rješavanje problema koje bi načelno trebali rješavati građani sami?
Sloboda od materijalne odgovornosti tj. sklonost prepuštanju te odgovornosti drugome na brigu (vladajućoj stranci) prilično je problematičan koncept. U konačnici građani izgube kako materijalnu sigurnost, koju su očekivali ostvariti kroz realizaciju političkog plana, tako i osobnu slobodu. Problem je to kojeg su građani Hrvatske zadržali i nakon osamostaljenja. Umjesto tranzicijskih promjena iz socijalizma u slobodno društvo, te u ekonomskom pogledu zamjene planske ekonomije slobodnim tržištem, odlučilo se i dalje podržavati odluke vlastodržaca i pokoravati se njihovom političkom planu.
Geneza ovog konstantnog problema nalazi se u povijesti. Počevši od izučavanja marksističke dogme unutar socijalizma u građanima se postepeno oblikovala svijest o nužnom podređivanju interesima kolektiva, a interese kao takve definira i njima manipulira političko tijelo. Keynesova ekonomska računica, kao opće prihvaćen pogled na ekonomiju širom Svijeta, bio je idealan model kojim se nastavilo upravljati općim ekonomskim parametrima društva. On podrazumijeva dominantnu ulogu države (vlasti) u kontroli ekonomskih agregata i za krajnji cilj ima multiplicirati ekonomski rast kroz manipulaciju vrlo malim brojem danih parametara (poput agregata proizvodnje, potrošnje i investicija).
Dok se hrvatski, europski i svjetski političari zabavljaju Keynesovim manipuliranjem ekonomskim agregatima, osmišljavanjem ekonomskih, poreznih, fiskalnih i monetarnih politika, kao nužnog instrumentarija za podršku ideji trajnog ekonomskog rasta, očito je da rezultati tih napora odvode u sasvim suprotnom smjeru od očekivanog.
U promašenim rezultatima nalazi se konstantno opravdanje i motiv da se pogreške ispravljaju dodatnim politikama unutar istog okvira te se, u posljednje vrijeme, krize javljaju sve češće, bivaju sve teže, a javni dug kojeg političari stvaraju na račun građana premašuje sve granice racionalnog postupanja, odgovornosti i morala. U tom suludom procesu prosperiraju samo oni koji se nađu u milosti političara i razvojnog plana, što je dodatno ojačalo nastojanja pojedinaca i lobista da svoje interese nametnu putem države kao dio općih razvojih strategija i podrške provođenju plana. Primjerice, u Hrvatskoj je u usponu IT industrija koja dobiva sve veću pozornost i potporu vlasti dok problemi ostatka građana ostaju izvan fokusa.
A što je s građanima? Oni su izgubljeni, kako u lošim potezima političara, tako i u vlastitim očekivanjima prema njima ili općenito prema onome što misle da im država treba pružati. Kroz digresiju na motive prosvjeda mogao bih reći kako građani i dalje od države očekuju prosperitet, posao, materijalno i socijalno blagostanje ili jedostavnije rečeno – konačno riješenje svih problema, pri čemu tek rijetki vide da su vlastodršcima uslijed toga potpali u milost ili nemilost. Je li moguće uopće dizajnirati društvo, postaviti konačne parametre djelovanja svakog čovjeka i time utjecati pozitivno, jednakom mjerom, na sve članove društva i osigurati ekonomski rast?
Različitost današnje polarizacije lijevih i desnih političkih stranaka u biti je svedena na irelevantne detalje. Iz perspektive građana potpuno je svejedno hoće li biti podređeni vodstvu lijevih ili desnih jer podređeni će biti u oba slučaja, uz minimalne različitosti u planu i istu šablonu.
Istinska polarizacija nalazi se između skupina ljudi koji drže vlast alatom za ostvarenje materijalnih i socijalnih prava (osobni cilj = materijalna sigurnost ispred materijalne odgovornosti), te skupine ljudi koja smatra da navedeno predstavlja moralni hazard, stimulira korupciju i guši građansku slobodu koja je nužna za ostvarenje maksimalnih potencijala društva kroz slobodno tržište.
F.A.Hayek (1899.-1992.), kao jedan od predvodnika Austrijske škole ekonomije, klasični liberal i nobelovac, bio je najistaknutiji Keynesov oponent i kritičar. Njihova neslaganja definirana su u nalaženju subjekta koji upravlja općom ekonomijom, te u njegovom optimalnom načinu djelovanja. Dok je Keynes zagovarao jaku kontrolu i nadzor ekonomije putem politike i države Hayek je ukazivao na nemogućnost dizajniranja i optimizacije takvog sustava, a ponajviše na latentnu opasnost uslijed jačanja političke moći, počevši od korupcije pa do krajnje radikalnih posljedica, na štetu građana (knjiga Put u ropstvo – “The Road to Serfdom”).
Ne podsjeća li Hayekovo razmatranje na današnju realnost? Vrijedi sada spomenuti da je Hayek svojeg “Nobela” 1974. godine zaslužio na ekonomskoj opservaciji nastanka “Velike depresije 1929. godine” dokazujući uzroke i problematiku državne intervencije u monetarnoj i ekonomskoj politici kao i nemogućnost iznalaženja konačne ekonomske računice u planskoj ekonomiji koju zagovaraju socijalisti. (http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/economics/laureates/1974/press.html).
Kao najbolje sredstvo za ekonomsku alokaciju resursa Hayek zagovara slobodno tržište, unutar kojega građani kroz socijalni kontakt i razmjenu informacija spoznaju svoje realne potrebe, grade ekonomiju i društvo bazirano na zadovoljenju tih potreba, pri čemu se služe cjenovnim signalima kao surogatima znanja. Istovremeno, polazi od čovjeka kao neracionalnog bića koje nije sposobno spoznati sve uvjete i činjenice unutar kojih se odvija ekonomska aktivnost, već svoje odluke donosi uslijed ograničene količine informacija s kojima raspolaže u danom trenutku i u tom smislu postupa maksimalno racionalno ukoliko to čini slobodno i na dobrovoljnoj osnovi.
Kako bi u konačnici prosperirali, građani Hrvatske trebali bi preispitati vlastita očekivanja prema državi i političarima. Ukoliko konačno žele slobodu i autonomnost u donošenju odluka za vlastitu korist, vrijedi insistirati na:
- Reformi pravnog okvira kojeg treba izgraditi na temelju Vladavine prava (eng. “The Rule of Law”, grč. “Isonomia”) – (http://www.jurlandia.org/rol.htm) s nezavisnim, nepristranim sudstvom i pojednostavljenim zakonima,
- Smanjenju volumena i dosega državne vlasti, političara, institucija i birokracije, te usluga koje se financiraju paušalno iz državnog proračuna tj. oporezovanim novcem građana,
- Smanjenju poreza, nameta i ograničavajućeg regulatornog okvira,
- Nepovredivosti i neotuđivosti imovine građana,
- Slobodnom tržištu na kojem će građani neometano zadovoljavati međusobne potrebe,
- Neotuđivosti prava na javno izražavanje mišljenja
Ove pretpostavke temelj su slobodnog društva, a države Svijeta koje ih nastoje prakticirati ostvaruju najvišu zabilježenu razinu ekonomske slobode, pravne sigurnosti i zadovoljstva građana.
U “Indexu ekonomskih sloboda” (http://www.heritage.org/index/), kojeg godišnje objavljuje The Heritage Foundation (http://www.heritage.org/), možete vidjeti razinu ekonomskih sloboda 185 država Svijeta. Među najslobodnijim državama svijeta su Hong Kong, Singapur, Australija, Novi Zeland i Švicarska. U one najrepresivnije spadaju Sjeverna Koreja, Kuba, Zimbabwe i Venezuela.
Hrvatska se nalazi na 78. mjestu, među umjereno slobodnim zemljama, a kao osobito problematična istaknuta je visoka razina korupcije unutar pravosudnog sustava, koji potkopava nužne reforme i onemogućuje uspostavu Vladavine prava, kao i korupcija u javnim tvrtkama, sveučilištima, poslovima javne nabave i zemljišno-knjižnim poslovima. Od ostalih opaski tu je visoko porezno opterećenje, visoka državna potrošnja, prereguliranost tržišta, tromost birokracije, rigidni radni zakoni, itd.
Dok nas mediji svakodnevno zabavljaju trivijalnim temama, oni suštinski problemi teže se razabiru, no pomaka u tom smjeru ipak ima. Nadam se da je ovaj tekst pomogao u nekoj mjeri prebaciti fokus na suštinske probleme koje treba rješavati. Iako je opće stanje građana Hrvatske teško, ono nije bezizlazno i promjene sa pozitivnim ishodom su moguće. Pozivam građane da po prvi puta podrže društvene promjene u smjeru željno iščekivane građanske slobode i prestanka dugotrajnog političkog diktata i represije koju smo naslijedili iz prošlosti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 