Kroz Solidarnu naknadu Vlada muze građane!

Oznake

HEP, namet, Opačić, solidarna naknada, struja, vlada

Na današnjoj 246. sjednici Vlada je donijela Uredbu o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umreženih sustava.

Tko je ugroženi kupac teško je odgovoriti u jednoj rečenici jer se definicija isprepliće sa Zakonom o socijalnoj skrbi, nadležnošću i postupcima centara socijalnih skrbi, te drugim zakonskim i podzakonskim aktima pa i direktivama EU parlamenta i vijeća.

Stoga je dovoljno reći da je ugroženi kupac osoba koja je prema kriterijima Vlade siromašna (ali ipak ima nekretninu u vlasništvu, pa čak i automobil ako je invalid), i to do te mjere da je ova odlučila uvesti novi namet na kilovat struje koju kupuju svi ostali iz kategorije kućanstva kako bi ovima pomogla. Visinu tog nameta Vlada je postavila na 0,03 kn/kWh i nazvala ga “solidarna naknada”. Na solidarnu naknadu dodatno se plaća i PDV.

Mehanika stvari:
1. Kupac kupuje struju opterećenu “solidarnom naknadom”,
2. Opskrbljivač je uplaćuje u državni proračun, a potom
3. Ministarstvo socijale je isplaćuje ugroženim kupcima nakon upravnog postupka u kojem se određuje vrsta i opseg prava koja mu pripadaju s obzirom na utvrđen status kao i način sudjelovanja u podmirenju troškova energije.

Zadnja točka je dakako problematična jer ona je ta koja zapravo prima “solidarnu naknadu”, odnosno keš kojeg opskrbljivači u to ime prikupe od potrošača i uplate u državni proračun, te potom određuje koliko će i kome proslijediti. U toj točki stoluje vlast, moralni hazarderi te se u njoj zbog ovakvog načina rješavanja problema u društvu stvaraju koruptivne točke, potiče birokracija i s njom povezane negativne pojave poput mita i korupcije.

Već pogledom na iznos “solidarne naknade” od 0,03 kn po kilovat satu potrošene električne energije upalio mi se alarm. Ovo smrdi na klasičnu pljačku novca poreznih obveznika u ime solidarnosti, a dobrim dijelom za račun vlasti. No koliki je taj dio treba pokušati izračunati, barem približno.

Zahvaljujući jednom izvrsnom portalu (Energypress.net) koji piše o energetici saznajem da su u 2014. godini hrvatski potrošači potrošili 16,9 milijardi kWh električne energije. Od toga 40,4% bila je potrošnja kućanstava koja će od sada biti dodatno opterećena i plaćanjem ovog nameta.

Računica je jednostavna. Kada bi i dalje trošili isto kupci iz kategorije kućanstva potrošili bi 6,83 milijarde kWh električne energije godišnje. Na svaki potrošeni kilovatsat platit će namet od 0,03 kn + PDV (0,0375 kn). Ukupno, to je 256.125.000 kuna koje će se sliti iz džepova potrošača u državni proračun.

Prema riječima ministrice Opačić u Hrvatskoj ima oko 125.000 ljudi koji bi bili obuhvaćeni ovom mjerom. Socijalna naknada, ministrica kaže “vaučer za plaćanje cijene energenata”, neće biti dana svakome od tih ljudi ponaosob već svakom kućanstvu. Ministrica predviđa da će za realizaciju ove mjere biti potrebno 170 milijuna kuna (86 milijuna kuna manje od iznosa kojeg će prikupiti ukoliko potrošnja hrvatskih kućanstava ostane na istoj razini), te da će iznos naknade biti oko 200 kuna mjesečno. Iz ova dva podatka možemo pretpostaviti da spomenutih 125.000 ugroženih građana živi u 70833 kućanstava.

@KapitalacTwitt Ta će se naknada isplaćivati kućanstvu.

— Vlada R. Hrvatske (@VladaRH) September 3, 2015

Dijeljenjem 256.125.000 kuna sa pretpostavljenim brojem kućanstava (70833) dobivamo prosječnu vrijednost vaučera po kućanstvu od 3616 kuna godišnje, odnosno 301 kuna mjesečno.

I eto nesrazmjera. Opačić kaže 170 milijuna, a iz potrošnje struje vidimo da će to prije biti 256 milijuna. Opačić kaže da će biti vaučer od 200 kuna mjesečno, a izračun kaže da će biti 301 kuna. Ta ukupna potrošnja struje ipak ne može toliko pasti.

Pa jel sad dobar trenutak da konstatiram kako će razliku od 170 do 256 milijuna, iliti 86 milijuna kuna, pojesti država? A što mislite, jel s obzirom na to postoji neka mala, možda najmanja mogućnost da država ćupne još koju kunu i od onih 200 obećanih kuna po kućanstvu i ostavi je sebi? Mislim, pa neće biti neke statistike o iznosima pojedinačno isplaćenih vaučera, niti javno objavljenog konačnog broja korisnika iz čega bi netko s kalkulatorom pri ruci mogao izračunati što se zapravo dešava. Jel shvaćate sada što je moralni hazard, moć političara i države u usporedbi sa pravom svakog onog potrošača da zadrži te pišljive 3 lipe po kilovatu za sebe (kad već jesu njegove)?

Povrh svega razmišljam o tom broju 0,03 kn/kWh. Kako su došli do toga? I gledam taj višak što će ga država popapati, i mislim si – pa što ga nisu mogli odmah ostaviti u džepovima potrošača umjesto da ga zadrže za sebe? Trebalo je samo bolje izračunati, da ne ulazim sad u prostu činjenicu da je to što rade samo po sebi obična, nepatvorena pljačka jednih za račun drugih. Rekoh, idem vidjeti koliko bi prikupili kada bi naknada bila samo 1 lipu niža, dakle 0,02 kn/kWh + PDV.

I dobijem Opačićkinih 170 milijuna kuna. Slučajno?

Za kraj informacija. Solidarna naknada počet će se naplaćivati od 1. listopada, tako da na sljedećem obračunu struje mnogi mogu očekivati razliku za uplatiti, jer će do obračuna tu stvar realno kreditirati opskrbljivači koji će se potom naplatiti od vas. Logično je očekivati i izvjesno poskupljenje osnovne cijene električne energije, barem u toj mjeri kojom se pokriva trošak prikupljanja i obrade solidarne naknade što je država elegantno prebacila na opskrbljivače i tako od njih napravila neku vrstu ekspoziture Porezne uprave. Gomilu takvih zadataka država inače postavlja pred poduzetnike i tako im poskupljuje poslovanje, što njihovim kupcima posljedično povećava cijenu, te općenito utječe na smanjenje konkurentnosti gospodarstva (uh, a tako patimo za time što izvozimo manje nego što uvozimo, i baš nas briga što upravo na tu stvar utječe jeftinije poslovanje u zemljama koje bismo u trgovinskoj bilanci željeli nadmašiti).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Socijalna tarifa stvara nove socijalne slučajeve

Oznake

cijena, GEN-i, grijanje, HEP, jeftina struja, kilovat, plin, povlaštena cijena, socijalna tarifa, struja, vlada

Svaka Vladina mjera koja je usmjerena na socijalne skupine građana u pravilu nailazi na odobrenje šire populacije građana. Ugroženima treba pomoći da im život bude lakši. Solidarnost kroz državnu prisilu je nužna jer na dobrovoljnoj osnovi ljudi bi bili tek sebičnjaci spremni gledati svoju obitelj i susjede kako umiru od gladi i bolesti po cestama – ili možda ne bi bili spremni to gledati pa nominiraju državne institucije da se brinu o njima kako sami ni u kojem slučaju ne bi uprljali ruke – “evo sića, pomažite im, samo me ostavite na miru”.

Dakle kada se odobrava neka politička ideja tada je u pozadini navedeno, a u praksi kada kome pomoć zatreba tada institucije često zakažu, a građani ipak pokažu spremnost na dobrovoljnu solidarizaciju. O tome kako su državne institucije uspostavile monopol nad socijalnim pitanjima, koja su do početka 20. stoljeća bila u nadležnosti mnogobrojnih udruga građana – “bratovštinama”, nekom drugom prilikom.

Nova inicijativa Vlade usmjerena je prema “energetskom siromaštvu”. Prema standardima koje je u tom pogledu postavila Velika Britanija energetski siromašno je svako kućanstvo koje na trošak energije izdvaja više od 10% svojih prihoda. Zapravo je suluda tvrdnja progresivista koji stoje iza te definicije kako u 21. stoljeću za ikoga možemo reći da oskudjeva energijom. Nikada u povijesti čovječanstva čovjeku nije bilo dostupno toliko energije kao danas. Uz sve dosad korištene oblike energije čovjek je ukrotio i nuklearne, solarne i niz drugih izvora energije iz kojih pokriva svoje sve veće potrebe i uživa sve veći energetski standard. No unatoč tome državni poglavari spremno prihvaćaju teze o “energetskom siromaštvu” jer i sami od toga imaju direktne koristi – ako već ne financijske onda barem u tome što provođenjem mjera jača njihova vlastita pozicija i uloga u društvu.

Tako bi u Hrvatskoj, da se pomogne energetski siromašnima, Vlada nametnula mjere za korekciju cijena energenata koje bi energetski siromašnima cijenu umanjile i prelile na kupce koji nisu energetski siromašni. Dakle ako je cijena dosad za sve bila 1 tada će ubuduće “socijalna skupina” plaćati manje od 1, a oni koji to nisu više od 1, čime bi se pokrila razlika do ukupne cijene koju operater očekuje naplatiti od svih kupaca. Primjer je to klasične planske redistribucije kapitala ali i nesavršenosti ekonomske računice.

Kako?

U početnoj situaciji imamo određen broj građana čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda. Distribucija u primjeru je idealna, svi troše jednako energije, jedinična cijena energije za sve je ista, a primanja su im konstantna (neće se mijenjati nakon korekcije cijene kasnije). Grafički to izgleda ovako:

Ukoliko postoji pretpostavka da su energetski siromašni svi građani čiji računi za energiju iznose 25% ili više prihoda (lijevo od crvene okomite linije), dok oni s manje od 25% to nisu (desno od okomite linije), tada će uvođenje socijalne tarife (povlaštene cijene) povećati račun ovoj drugoj skupini (desno od okomite linije). Već prva korekcija cijena uvući će nove korisnike u socijalnu tarifu jer njihov novi viši račun sada također uzrokuje prelazak omjera od 25%. Grafički prikazano:

Plava linija prikazuje početno stanje dok crvena prikazuje efekt nakon korekcije cijene. U primjeru, cijena socijalne tarife je 25% niža od redovne, pogađa 500 kupaca od ukupno 5000. 25% niža cijena socijalnoj skupini povisila je račun skupini od 4500 kupaca za 2,8%. I ovdje dolazimo do problema s kalkulacijom socijalne tarife. Crvena crta ima izražen lom na vrhu, zaokružen crvenim krugom, gdje vidimo kako dio građana koji se na početku nalazio blizu granice od 25%, ali je nije prelazio, zahvaljujući rastu računa od 2,8% sada prelazi 25% i ostvaruje pravo na socijalnu tarifu. Dio populacije na koji ukazuje plava linija sa strelicama su kupci koji će zbog korekcije cijene trpiti najviše štete na svojim kućnim financijama.

Kako bi umanjili svoj račun građani, koji su nakon korekcije cijene sami prešli prag od 25%, će biti motivirani čim prije realizirati svoja prava, no zapravo će biti uvučeni u bespoštednu borbu za ostvarivanje privilegije na tuđi račun. Korekcija cijene će privući nove 152 osobe u socijalnu tarifu, što je povećanje od 30,4% u odnosu na početno stanje. Mislim da sada postaje jasno kuda to vodi. Novi pripadnici socijalne tarife ponovno uzrokuju nužni rast cijene usluge ovoj drugoj skupini, što kupce na margini od 25% ponovno prebacuje preko nje i oni postaju novi povlašteni kupci unutar socijalne tarife. Do četvrtog koraka izračuna početna skupina od 500 narast će na 727 pripadnika, što je povećanje od 45,4%. To je ujedno i stupanj pogreške u kalkulaciji te dokaz ograničenosti i posljedica planske redistribucije resursa.

Plemenite namjere koje se skrivaju u ideji iz koje polazi uplitanje vlasti u ovo ekonomsko pitanje dovodi do pogoršanja stanja za nove skupine građana dok one ranije pogođene drži privezane za dno i demotivira ih od postupaka koji bi ih izveli iz socijalne situacije – jer im se to ne isplati. Dakle ono što će socijalna tarifa osigurati socijalnim skupinama građana jest još društva.

Detalje izračuna možete pogledati u excel fajlu: socijalna_energetska_tarifa_posljedice_uplitanja_u_cijenu

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vratit će se rode, a bit će i poticaja

Oznake

bijela roda, Država, fond, gnijezdo, HEP, Klepetan, Malena, poticaj, roda, Čigoč

Jutros, taman negdje iza 7 sati, razmazujem putar i pekmez po komadićima kruha i trpam ih u sebe uz periodično zalijevanje crnom kavom (jačom), na televizoru Dobro jutro Hrvatska. Pogledam uglavnom one prve vijesti i vremensku prognozu – ponekad ih prespavam pa pogledam one u pola osam, i u svakom slučaju kuhara Alda kako vješto “miješa sastojke” u neko novo fantastično jelo o kojem ću razmišljati kasnije dok ću jesti pohano, pomfrit i sezonsku salatu.

I tako iza vijesti lijepa priča o rodama od kojih je na Bartulovo (24. kolovoz) put juga krenula i posljednja među njima, podsjetnik na Klepetana i Malenu koja ga već 20 godina vjerno čeka i nada se njegovom povratku, pa će ga tako čekati i ove zime sve do proljeća i nadam se zajedno s njom da će ga dočekati. Gospodin koji se brine o Malenoj napominje kako se o njoj brine iz ljubavi i kako nije sve u novcu. Naravno, ima nešto i u penziji i slobodnom vremenu no to zapravo nije bitno. U to se taman počelo razvedravati pa sam postao još malo sretniji jer ću očito i danas do posla i natrag komutirati biciklom.

Kad li prilog o rodama završava, odlazimo u studio i tamo neka njuška. Uopće se ne sjećam kako se zvao ali znam dobro o čemu je pričao, a to o čemu je pričao me razbudilo bolje od one crne kave – da ne kažem kako me i potjeralo na wc.

Priča o očuvanju roda još je jedna u nizu priča o državi blagostanja čiji razmjeri su realno nesagledivi. Ono što možemo sagledati u tom smislu jedino je 120 milijardi kuna proračunskih rashoda, koje je prije toga trebalo i namaknuti, i još 200 milijardi javnog duga države kojima se podmiruju njeni ukupni troškovi. U slučaju roda ideja javnih dušebrižnika jest očuvati i povećati njihov broj pod svaku cijenu, a cijenu će platiti porezni obveznici da toga nisu ni svjesni kao ni većine troškova koje podmiruju u okviru države blagostanja.

Bijelu rodu tretira se kao trajno zaštićenu životinjsku vrstu te je Zakonom zabranjeno njeno uznemiravanje, uništavanje gnijezda, a osobito ubijanje. Kazne za te radnje sežu preko 14.000 HRK. Kako se dio populacije roda gnijezdi na stupove električne mreže netko je osmislio i patentirao drveno postolje koje se montira na vrh električnog stupa kako roda ne bi došla u kontakt sa električnim vodom i stradala. Kaznu u tom slučaju valjda podmiruje nadležna općina, a možda i nitko. Ta drvena postolja postavlja ekskluzivno HEP tako da nemojte sami pomagati rodama u selidbi sa krova na stup jer usput riskirate kaznu za uznemiravanje i uništenje gnijezda. A zašto biste to uopće i radili kada postoji nešto zanimljivije.

Druga mjera je poticajnog karaktera, a odnosi se na gnijezda koja rode odluče splesti na krovovima kuća. Radi se o svojevrsnoj satisfakcijskoj mjeri jer zakon s jedne strane čovjeku brani da gnijezdo ukloni ili preseli, zapravo mu prijeti pozamašnom kaznom, a s druge strane čovjek ipak ima pravo raspolagati vlastitom imovinom koju mu roda na neki način i oštećuje (ili možda tek kaka po njoj). Rodino gnijezdo može težiti i preko jedne tone. Uglavnom od 1500 registriranih gnijezda u Hrvatskoj čak 70% (1050) nalazi se na krovovima kuća. Vlasnicima tih kuća država osigurava 700 HRK poticaja godišnje na konto očuvanja vrste u sklopu projekta “Bijela roda”. Sredstva su osigurana dijelom iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a dijelom iz lokalnih proračuna. Fond se između ostaloga puni i plaćanjem parafiskalnog nameta prilikom registracije automobila, možda vam je i poznata ta stavka na računu (CO2, okoliš?).

Da su rodina gnijezda na krovovima kuća realan problem on bi se mogao rješavati i na slijedeći način – Vlasnici tih kuća neka se udruže i osnuju vlastiti fond kojeg će puniti vlastitim novcem i koji će se koristiti za međusobnu pomoć i sanaciju eventualne štete. Unutar udruge mogu osnovati neku komisiju koja će ići od kuće do kuće i raditi procjenu temeljem koje će redistribuirati sredstva po načelu “kome treba više-njemu više, a kome treba manje-njemu manje”. Tako bi svi bili zadovoljni. Ili možda ne bi? Zadovoljni bi bili oni koji bi tuđim novcem sanirali štetu u iznosu većem nego što bi sami participirali u fondu dok bi nezadovoljni bili oni koji bi uplatili, a šteta im ne bi bila sanirana. To je ujedno i kratka ilustracija osnovnog problema redistribucije unutar socijalističkog društva. Sama ideja planske redistribucije ljude okreće jedne protiv drugih i nepravedna je jer se povoljniji položaj jednih financira novcem drugih koji se time nađu u nepovoljnijem položaju.

No što će se desiti u slučaju da država prestane isplaćivati poticaje za rodina gnijezda? Hoćemo li vidjeti okretanje čovjeka protiv roda i masovno rušenje gnijezda? Možda bi tako nešto odgovaralo HEP-u koji bi profitirao poslovima masovnog preseljenja gnijezda s krovova kuća na patentirane platforme? Tko će ga znat. A tko će znat zašto ovih dana slušamo o masovnom štrajku zdravstvenih djelatnika i kakve to veze ima s rodama?

Bilo kako bilo porezni obveznik danas financijski obeštećuje građane na čijim su kućama rodina gnijezda i time navodno štiti rodu, a da to možda nije ni znao. Kažem “navodno” jer vas se uvjerava kako bi bez te mjere građani valjda ubijali rode, unatoč zakonskim kaznama, što je notorna, indolentna i skupa pretpostavka. Porezni obveznik plaća direktno ili indirektno i ekipu koja popisuje i registrira rodina gnijezda, a da to možda nije ni znao. HEP-ov kupac u cijeni kilovata struje plaća izgradnju i postavljanje patentiranih platformi za rodina gnijezda na električne stupove, a da to možda nije ni znao. Plaća i birokraciju koja sve navedeno hendla, a da to možda nije ni znao. A možda niste ni znali kako i TV reklame o fiskalizaciji, iza kojih stoji Porezna uprava, također plaćate kroz poreze, no to je već druga priča u moru priča o visokoj cijeni države blagostanja u kojoj živite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zeleni automobili i autofašizam

Oznake

elektroautomobil, HEP, RWE, subvencije, zeleni automobil

Autofašizam – sklonost agresiji koju demokratski uređeno društvo ima prema samom sebi. Nema veze s automobilima, koketira sa sadizmom i mazohizmom.

Ljudi se načelno ne žele voziti u električnim automobilima. Osnovni i ujedno dominantni razlog tome jest njihova visoka nabavna cijena i visoki troškovi održavanja. Od ostalih razloga nepoželjnosti možda i najbitniji je mala autonomija, u prosjeku električni automobil prelazi oko 100km između dva puna ciklusa punjenja baterija pa je samim time korištenje vrlo nepraktično.

Globalni trend, stimuliran eko lobijem, jest da vlasti država žele utjecati na oba navedena razloga i natjerati ljude da promijene svoja gledišta i prihvate koncept električnog automobila kao vrijedan i poželjan. Neki već ovdje vide sve elemente autofašizma no većina neće pa vrijedi osim hintova dati i konkretniji komentar.

Hrvatska je dobar primjer države koja se povodi suvremenim trendovima u svemu i svačemu, pače medijima možemo obilato zahvaliti na stvaranju mentalne slike hrvatskog uma kao predvodnika konzumerizma svih suvremenih tehnologija, a naročito smo ekološki nastrojeni.

Upravo danas, Večernji list je dao pljusku HEP-u i njemačkom RWE-u (tvrtka koja je odlučila voditi glavnu riječ u svim energetskim projektima u Hrvatskoj… zahvaljujući kome “pitam se”) pa tako kritiziraju nedostatan broj stanica za punjenje elektroautomobila širom Hrvatske (1 u Zagrebu, 1 u Labinu i 1 u Vukovaru) jer prema najavljenom projektu trebalo je biti postavljeno njih čak 150.

Osobito velik problem prepoznat je kod planiranja dviju novih stanica u Zagrebu koje bi trebale biti postavljene u centru grada (Gradsko poglavarstvo i HEP-Vukovarska) i koje dijeli tek 500m zračne linije – što je tu problem pitate se, pa problem je u tome što se time nije riješio problem punjenja elektroautomobila stanovnika istočnog i zapadnog dijela grada.

Tako prezentirani problem vodi do zaključka da osim što stanica za punjenje nema dovoljno i one koje će se tek graditi nisu dobro raspoređene pa je već sada jasno da će i nakon izgradnje svih njih tehnologija opet ostati neprepoznata i neiskorištena pa nešto treba mijenjati. Valjda autor članka, g. Marko Biočina, polaže veliku nadu da će njegov članak natjerati managere projekta da nešto promijene na bolje. Prema njegovom viđenju mrežu punionica potrebno je isplanirati idealno kako bi bile lako dostupne apsolutno svakom čovjeku te bi se na taj način potaknula kupnja elektroautomobila. Dakle još malo autofašizma u primjeru.

Dok čekamo da se HEP i RWE priberu možemo malo lobirati prema Vladi RH pa navoditi primjere kako su druge zemlje pristupile ovoj problematici, naročito EU članice, a osobito primjere Danske ili Norveške koje šakom i kapom dijele novčane subvencije za kupnju elektroautomobila. U EU prosjeku kupac takvog vozila iz državnog proračuna dobije 5.000 EUR, Norvežanin 17.500 EUR, a Danac čak 20.000 EUR.

S obzirom na podložnost trendovima nema sumnje da i Hrvati trebaju krenuti istom logikom i pomoći širenju ove tehnologije. Nikako se ne smijemo povoditi za sirotim Nijemcima koje vlast izrabljuje sa subvencijom od tek 380 EUR za kupnju eletroautomobila. Zamislite jadnog Nijemca koji mora kupiti automobil vlastitim novcem… cijeli auto…. jadan.

No sve to ipak nije dovoljno, čak niti Dancima. Općenito interes je slab jer je i razlika do tržišne cijene vozila toliko visoka da se većinom odlučuju za klasične automobile s motorima s unutarnjim sagorijevanjem koji su jeftiniji i duplo pa niti subvencija nije dovoljan motiv. Nije dovoljan motiv niti “besplatna” struja na punionicama niti mogućnost korištenja žutih traka na cestama koje su inače rezervirane za javni prijevoz. Nisu dovoljne niti obilate državne subvencije proizvođačima elektroautomobila jer još uvijek nisu razvili tehnlogiju koja bi mogla konkurirati postojećim fosilnim energentima niti ovu razvijenu mogu ponuditi kupcima po konkurentnoj cijeni.

No sve to ne sprječava zeleni lobi i povodljive vlasti država da hrabro koračaju dalje i obilato troše novac poreznih obveznika na nešto što ovi odbijaju koristiti jer jednostavno košta previše i oni već obilato isisani plaćanjem ove i mase drugih usporedivo suludih ideja jednostavno nemaju s čime plaćati krajnji proizvod razvijen na takav neprirodan način.

Tehnološki napredak mora biti popraćen i ekonomskom racionalnošću. Dakle onaj koji razvija tehnologiju mora shvatiti da ukoliko je ista konkurentna jedino ukoliko se ljude prisiljava da je po sili zakona sponzoriraju (oporezovani novac građana koji se koristi za javne namjene i subvencije) zapravo nije učinio nikakav tehnološki napredak već se izborio za svojevrsnu financijsku represiju i osiromašenje mase ljudi za vlastitu financijsku korist.

Naravno, kada se vlast ne bi petljala u razvoj tehnologija i pumpala u isti novčane steroide vrlo brzo bi se iskristaliziralo koja ideja nosi sa sobom realan tehnološki napredak, a koja je jednostavno neodrživa i preskupa. Napredak tehnologije podrazumijeva da je stvoreno nešto bolje i istovremeno jeftinije od onoga što imamo do tog trenutka, čime postaje dostupnije širokim masama ljudi, izdiže ih na viši nivo i time dokazuje bit. Elektroautomobili još nisu zadovoljili oba parametra i zato ne prolaze masovno.

Teško je pretpostaviti koliko ćemo još novca zahvaljujući raznim lobijima i vlasti izgubiti kroz stimuliranje nedovoljno naprednih i ekonomski neracionalnih tehnologija. U svakom slučaju puno.

Vjerujem da je do ove točke postalo jasnije što je autofašizam.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. zaboravio sam napomenuti da je u Hrvatskoj u 5 godina registrirano samo 5 elektroautomobila. Koliko novca poreznih obveznika bi bilo potrebno da se taj broj poveća na recimo 1000? Tko bi kupio tih 1000 automobila na kraju krajeva? Neka blagajnica u trgovini? Naravno da ne, kupili bi ih ljudi koji ionako imaju dovoljno novca za takav automobil i bez subvencije, samo što bi blagajnica bila iskorištena da kroz svoj dio plaćenog poreza, od vlasti otetog za svrhu subvencije, učini taj automobil ovom kupcu još dostupnijim… ali istovremeno samoj sebi nedostupnijim upravo za taj iznos koji je po sili zakona dala za subvenciju. 😉