Oznake
U tijeku je izrada novog Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori čiji je ključan element pitanje participativnosti članova koje bi se sa sadašnjeg obaveznog trebalo preurediti u dobrovoljno. To je bez sumnje pozitivan pomak u odnosu na sadašnje stanje. Ako nešto valja onda će ljudi pristati dobrovoljno platiti za to. Analogno tome ako nešto ne valja tada se jedino obvezom može natjerati pojedinca da plati.
Obveza je politički instrument. U slučaju HGK ona je nametnuta zakonskim putem. Svaki poduzetnik u RH dužan je registrirati se u HGK i plaćati joj danak od 42 kune mjesečno. Htio ne htio. Iz navedenog možemo zaključiti da je HGK ustanova kroz koju se provodi politička volja za korist političkih i komorinih sinekura.
Iako u reformi vidim pozitivan pomak ipak sa velikom rezervom pristupam ovoj stvari. Naime vlastodršci, osobito osobe zadužene za gospodarska pitanja, u ovom slučaju se možda samo bore za jačanje vlastite političke pozicije. Karikirano, ako se odluke o gospodarskim pitanjima mogu donositi ekskluzivno u vladinim resorima zašto bi onda Vlada, zakonodavac, riskirala da joj tamo neka HGK konkurira (nedaj Bože kritizira) u istim pitanjima?
Na stranicama HGK nalazim zanimljiv podatak koji govori o rastrošnosti i neučinkovitosti komore, a s kojim se iz nekog razloga ona čak i ponosi (naime podatak je istaknut podebljanim slovima), koji kaže kako HGK vraća gospodarstvu 65% ukupnih prihoda. Razlika od 35% tako predstavlja dio koji HGK zadržava za sebe (iako su na plaće svojih zaposlenika 2010. trošili i preko 40% prihoda). U HGK je zaposleno 456 ljudi na koje se potroši 35% novca kojeg HGK prikupi od svojih članova koji su ništa drugo do li (osakaćeno) hrvatsko gospodarstvo u cjelini. Realno, HGK funkcionira kao vrlo neučinkovit sustav prikupljanja poreza. Istovremeno on je vrlo učinkovit sustav redistribucije novca od široke članske baze prema rafiniranoj i malobrojnoj klijenteli koja se nametnula u ovoj cehovsko-političkoj organizaciji.
Ravnatelj HGK Luka Burilović je u nezavidnoj situaciji. Brani se argumentom beznačajnosti već spomenutog iznosa članarine, no baš to bi mogao biti i najjači kontraargument Vlade – s obzirom na beznačajnosti iznosa i sama uloga (ili utjecaj) HGK je beznačajna, a s obzirom da “je krajnje vrijeme da se ekonomiju spasi” država preuzima stvar u svoje ruke. HGK dobiva što zaslužuje (čitaj: prepušta se tržištu!), a Vlada zadržava svoju zavidnu poziciju ili čak jača u odnosu na trenutnu u pogledu gospodarskih pitanja. U ovome obračunu vidim određenu sličnost obračunu Vlade sa lokalnom samoupravom kojoj će nova porezna reforma osigurati manje prihode. Ako je što jasno iz ove dvije priče onda je to jačanje centralne države u odnosu na nižu političku razinu u koju spadaju i “nezavisne” institucije poput HGK. Je li to dobro za hrvatsku ekonomiju? Država evidentno stvari ne prepušta tržištu već podvlači pod svoje. Tako sa već spomenutom rezervom pristupam i “liberalizaciji” HGK koja će možda donijeti upravo suprotno, dakle još više ovisnosti ekonomije o centralnoj državi, a sve manje o tržištu.
U ovoj stvari su pak potpuno nebitni Burilovićevi argumenti vezani za uštede koje je HGK napravila u recentno vrijeme. Nebitni su, ili irelevantni, argumetni prigovora na uplitanje politike u rad HGK jer HGK i jest politička i ispolitizirana institucija (vidi početak teksta). Politika mu dala, politika mu uzela.
Par takvih komora, tucet ministarstava, sijaset agencija, pregršt političkim putem poklonjenih prava za glasajuću gomilu i postaje jasno zašto u Hrvatskoj nedostaje poduzetničkog duha, odnosno zašto se borba za uspjeh vodi u političkoj areni, a izbjegava ona tržišna.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 