Ceh ugostitelja protiv jeftine hrane i siromašnih

Oznake

ceh ugostitelja, hrana, obrtnička komora, primorsko-goranska županija, trgovački centar, zakon o zaštiti tržišnog natjecanja

Ceh ugostitelja koji djeluje pod kapom Obrtničke komore Primorsko-goranske županije pokrenuo je projekt s ciljem da svojem članstvu osigura povoljnije cijene robe i usluga pregovarajući o tome sa tvrtkama poput Ine, HT-a i drugih.

Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja kaže da su takvi dogovori zabranjeni. Ako cehu ugostitelja ovakav dogovor prođe tada je zakon očito dvosmislen, jer u recentnoj povijesti imamo primjere kada su tvrtke kažnjavane velikim novčanim kaznama za istu stvar. Bez obzira kako to završilo zakon o zaštiti tržišnog natjecanja je štetan jer služi kao politička poluga za pogodovanje-kažnjavanje, ovisno o potrebi političara i interesnih skupina, a Ustavom je ionako (navodno) zajamčeno pravo udruživanja.

Pregovarajući o povlaštenim cijenama usluga ceh ugostitelja nastoji poboljšati položaj svojih članova na tržištu, odnosno obračunati se s “ne-članstvom” koje robu i usluge nabavlja po tržišnim cijenama. Ukoliko se u dobrovoljnim pregovorima postigne dogovor o tome, ne vidim nikakav problem. Ukoliko taj dogovor doprinese nižoj cijeni za krajnjeg potrošača, također ne vidim nikakav problem.

Međutim ceh ugostitelja bori se na više fronti. Osim što pregovara za nižu cijenu robe on lobira da se političkom odlukom zabrani trgovačkim lancima da u sklopu svojih centara pripremaju i poslužuju hranu. Trgovačke centre ceh prepoznaje kao problem jer oni prodaju hranu po izvjesno nižim cijenama. Dakle motiv ceha nije ponuditi tržištu nižu cijenu hrane već izbaciti s tržišta konkurenciju, uspostaviti povlašten položaj i ponuditi hranu po izvjesno višoj cijeni. Time idu na štetu potrošačima, te istovremeno očekuju izvući veći profit. Njihov uspjeh ovisi o preferencijama potrošača, no sasvim sigurno je da bi usljed poskupljenja robe dio kupaca prestao istu kupovati, zbog nedostatne platežne moći. Posljedično, ograničava se doseg i volumen tržišta. Slične stvari dešavaju se i u drugim branšama (npr. Taxi kvazimonopol) ili drugim sferama (tržište rada koje je zbog minimalca i restriktivnog zakona o radu ograničeno).

Što zapravo pokušava napraviti ceh ugostitelja možemo prikazati kroz jednostavne grafike:

U grafici iznad vidimo odnos dobavljača, obrtnika i potrošača u tržišnim uvjetima, odnosno dio ekonomske aktivnosti koja u svojoj cjelini predstavlja kompleksnu mrežu satkanu i isprepletenu od ovakvih lanaca. Dio rashoda potrošača (kućanskih troškova) kroz kupnju robe ili usluga postaju prihod obrtnika, a nadalje istom logikom prihod dobavljača (koji i sam može biti obrtnik, ako kome nije jasno). Razlika između prihoda i rashoda jest dobit (dobavljača i obrtnika), odnosno štednja potrošača. Grafika ukazuje na održivost sva tri subjekta jer oni ostvaruju dobit, odnosno štede ili drugačije rečeno – troše manje no što zarađuju.

Ono što ceh ugostitelja pokušava izmajmunirati vidjet ćemo na iduće dvije grafike.

Pregovarajući sa dobavljačima ceh ugostitelja nastoji smanjiti svoje rashode na račun dobiti dobavljača. Hoće li pregovori biti uspješni ovisi o tome koliko prostora dobavljač ima za smanjenje vlastite dobiti (u Hrvatskoj je to upitno), te o dugoročnoj koristi od takvoga poteza. Uz zadržavanje iste razine prihoda, dakle uz isti odnos prema potrošačima (koji je očito problematičan zbog konkurencije trgovačkih lanaca), te prebacivanje dijela troškova na dobit dobavljača, obrtnici će ostvariti izvjesno veću dobit (profit).

No kako istovremeno nastoje isposlovati zabranu trgovačkim centrima cijelu stvar vjerojatno bolje objašnjava iduća grafika.

Zabrana trgovačkim centrima da pripremaju i poslužuju jeftiniju hranu cehu ugostitelja omogućuje da ostvre zaradu kroz višu cijenu hrane. Dakle osim što s jedne strane svoje troškove pokušavaju kompenzirati kroz manju dobiti dobavljača, pregovarajući s njima o tome, efekti zakonske zabrane prelijevaju se na štednju odnosno troškove potrošača kojima će hrana poskupiti. Kada bi taj plan uspio dobit ceha ugostitelja bila bi još veća, uvjetno rečeno jer o tome i dalje odlučuju potrošači. No već sama činjenica kako je hrana o kojoj govorimo poskupila govori o tome da će jedan dio potrošača, kojemu je kupnja jeftinije hrane bio najpovoljniji odabir, biti prisiljen činiti manje povoljan odabir čime mu se narušava standard u odnosu na postojeće stanje.

U vijesti koju sam linkao na početku teksta još je jedan zanimljiv i kontradiktoran detalj, naime jedan od obrtnika koji stoji iza ove stvari govori o problemu kroničnog nedostatka obrtničkih zanimanja, poput kuhara, konobara ili stolara. Premda ih je samo u spomenutoj županiji više od 8000 očito trgovački centri, koje u tom području možemo nabrojati na prste, dovode u pitanje smisao postojanja svakoga od njih. Dakle očito ih je kronično previše, a ne kronično premalo, kako je ustvrdio član ceha.

Cijela ova priča mogla bi se svesti na samo jednu očitu zabludu ceha ugostitelja, a ta je da će zabranom prodaje jeftine hrane u trgovačkim centrima privući goste slabije platežne moći u svoje skupe i uglavnom prazne restorane. Draga gospodo, platežnu moć građana nažalost ne možete zakonom propisati niti bi država trebala služiti vašim partikularnim interesima i suludim uvjerenjima tako što će građanima oduzeti mogućnost kupnje hrane koju si mogu priuštiti. Ako unatoč svemu ne uspijevate pronaći pozitivnu računicu poslovanja, dakako uvažavajući sveprisutan problem suludo visokih troškova prema državi (porezi, regulativa), to može značiti i da se bavite krivim poslom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatskih 1%

Oznake

1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac