Položaj građana u civiliziranoj državi u usporedbi s Hrvatskom

Oznake

demagogija, društvo, Država, građani, Hrvatska, interes, obmana, opće dobro, plan, politika, političar, položaj, populizam, povodljivost, strategija

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Podrška za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj!

Oznake

400000, facebook, Hrvatska, inicijativa, lajk, nezaposlenost, poduzetništvo, posao, postotak, rad, radna mjesta

Pokrenuta je Facebook inicijativa “400.000 lajkova za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj” kao podrška sve većem broju nezaposlenih građana. Njen cilj je osvješćivanje javnosti o tom sve većem i izraženijem problemu, njegovim uzrocima ali i potencijalnim rješenjima.

Isječak iz opisa inicijative…

“Radne i gospodarske strategije svih dosadašnjih Vlada pokazale su se i dokazale kao promašene, a nakaradan zakonski okvir koji regulira pitanja rada i poduzetništva doveo je građane Hrvatske do egzistencijalnog sloma. 

Rad, kao temeljna ljudska vrijednost i potreba, u Hrvatskoj je pretvoren gotovo u kriminalno djelo. Ljudi koji ostaju bez mogućnosti i prava u takvom okviru iz potrebe se okreću pronalaženju svakog mogućeg načina da prežive. Država takve marginalizira i imenuje lopovima, radnicima na crno, prevarantima i ne govori otvoreno o tome kako im je prije toga oduzela svaku mogućnost da svojim radom ostvare osobnu sreću i prosperitet.

…”

Lajkam!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Daje se na znanje poreznim obveznicima!

Oznake

glasanje, glasovanje, Hrvatska, odbor za ustav, porez, porezna presija, porezni konzumenti, porezni obveznici, pravo, referendum, rentijeri, Sabor, Ustav, vlada, zakon

Ako ste porezni obveznik u Hrvatskoj, odnosno ne primate plaću iz državnog proračuna već radite za privatnika (ili ste sami privatnik), dajem vam na znanje sljedeće:

1. Da ste pripadnik manjinske skupine građana. Poreznih obveznika u Hrvatskoj je manje od milijun, a stanovnika je 4,3 milijuna.
2. Od 3,7 milijuna glasača samo je 28% poreznih obveznika. Ostatak od 72% glasača svoje prihode bazira na državnom proračunu odnosno na novcu kojeg država oporezuje poreznim obveznicima i daje njima. Oni se nazivaju porezni konzumenti.
3. Porezni konzumenti su predstavnici Vlade RH, saborski zastupnici, birokrati, javnosektoraši, primatelji poticaja iz državnog proračuna (kronisti, nevladine organizacije itd.) i mnogi drugi.
4. Porezni konzumenti pišu zakone!
5. Odbor za Ustav RH je na prijedlog sindikata i “nevladinih” organizacija predložio zabranu referenduma koji se odnose na pitanja o državnom proračunu i porezima
6. Sabor je danas podržao prijedlog Odbora za Ustav RH (točka 5.)
7. U Ustav će se ugraditi zabrana referenduma o porezima

Pitanje za razmišljanje: Nakon što se poreznim obveznicima Ustavom zabrani da referendumom odluče o manjoj poreznoj presiji što će ih više štititi od mogućnosti da ih proračunski korisnici ne eksploatiraju do mile volje?

https://kapitalac.wordpress.com/2013/12/11/eksploataciju-poreznih-obveznika-zastititi-ustavom-rh/

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Eksploataciju poreznih obveznika zaštititi Ustavom RH!

Oznake

demokracija, GONG, Hrvatska, imovina, ljudska prava, nevladine organizacije, novac, odbor za ustav, Peđa Grbin, porez, porezni konzumenti, porezni obveznici, pravda, pravo, proračun, referendum, sloboda, Ustav, vlada

If voting made any difference they wouldn’t let us do it!

– Mark Twain

U prijevodu, kada bi glasovanjem mogli nešto promijeniti tada nam ne bi dozvolili (Vlast) da glasujemo.

Nije prošlo niti mjesec dana otkako sam komentirao prijedlog sindikata i nevladinih organizacija (na papiru nevladinih, u praksi vladinih produženih ruku), udruženih u prijedlozima upućenima na javnoj raspravi o promjenama Ustava u dijelu referendumskih pitanja, a Odbor za Ustav Sabora RH već je prihvatio njihov prijedlog i to u cijelosti onako kako su ga je skrojila družba interesnih skupina.

Pitanja o kojima se uskoro više neće moći odlučivati referendumom:

– koja se odnose na ograničavanje ili smanjivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda sadržanih u Glavi III. Ustava,
– koja se odnose na obveze koje proizlaze iz međunarodnih ugovora, osim potvrđivanja, otkazivanja ili povlačenja iz tih ugovora,
– koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav,
– koja se odnose na obranu i nacionalnu sigurnost,
– koja se odnose na izbore i imenovanja u djelokrugu Hrvatskoga sabora.

Referendumskih inicijativa u dogledno vrijeme možemo očekivati više jer je potreban broj za raspisivanje referenduma smanjen sa 10% ukupnog broja birača (oko 370.000) na 200.000. Dakle biti će lakše inicirati referendum jer će za to biti potrebno 45% manje potpisa nego danas. Ipak, referendum može proći tek ako se odazove definiran postotak ukupnog broja birača na biračkom popisu, ovisno o prirodi promjene koja se traži.

Među gomilom nevladinih organizacija koje su uputile prijedlog ograničenja referendumskih pitanja pred Odbor našao se i GONG, a u Odboru se našao glavom i bradom izvršni direktor GONG-a g. Dragan Zelić. 😉

Na prekjučerašnjem zasjedanju odbora, gdje se diskutiralo o predloženim ograničenjima, i došlo do zaključka da su ograničenja blagotvorna za slobodu građana i proces demokratskog odlučivanja, manifestirala se zanimljiva nakana. Naime predsjednik Odbora Peđa Grbin predložio je da se za odluke koje Sabor donosi dvotrećinskom većinom, traži natpolovična većina od svih upisanih u popis birača, za organske zakone 40 posto, a za izmjenu tzv. običnih zakona 30 posto. Na to je reagirao g. Zelić…

Bojimo se da će uz ovakve uvjete, gdje se, na neki način, olakšava pokretanje referenduma, biti puno pokrenutih referenduma, ali da će se odluka na referendumu vrlo teško donositi. Novac će otići u zrak i vjetar. To će biti jedna zanimljiva igračka građanima od koje neće biti nikakve koristi

… pa predložio da se prag za ove “obične” zakone spusti na 25%. Nakon Zelićeve ingeniozne argumentacije Odbor je prihvatio prijedlog, a što god da oni sami sebi predložili ionako im ne može ići na štetu. Niži prag prolaznosti znači tek da će se putem referenduma češće trgovati idejama na štetu poreznih obveznika i za korist interesnih skupina.

Koliko god se ovo prezentiralo kao pozitivna stvar u demokratskom sazrijevanju u cijeloj priči radi se o predstavi iza čijih kulisa interesne skupine trguju slobodama građana i njihovom imovinom. Vidimo to u slijedećem:

GANG-u i ostatku parazita ne odgovara da porezni obveznici, koji čine tek 28% biračkog tijela, imaju pravo odlučivati o tome u kojoj mjeri će ih porezni konzumenti eksploatirati stoga su to pitanje ograničili prijedlogom u trećoj točki (pitanja koja se odnose na donošenje i izvršenje proračuna i porezni sustav). Naime kada bi porezni obveznik mogao postaviti referendumsko pitanje o smanjenju porezne presije nad njime tada bi to značilo da parazitska gomila ostaje zakinuta za svoje pravo da ih putem države eksploatira. 72% birača su porezni konzumenti i žive na račun oporezivanja imovine 28% poreznih obveznika. Porezni konzumenti su zakonodavac, državna uprava, javni sektor, nevladine organizacije i mnogi drugi koji svoje prihode temelje i ostvaruju iz državnog proračuna. Njima je važno da je državni proračun velik i stabilan jer to im jamči stabilnost osobnih prihoda. O tim pitanjima oni jednostavno ne žele raspravljati sa onima koje eksploatiraju, štoviše oni će zabraniti eksploatiranoj skupini da se na ikoji način odupre toj ideji.

Nažalost, porezni obveznici takvi kakvi jesu, uglavnom nezainteresirani za političku borbu, jer se nastoje baviti produktivnim aktivnostima vjerujući da će od toga imati koristi, propustili su prije mjesec dana pobuniti se na prijedlog ograničenja referendumskih pitanja koja se tiču njihovih osobnih sloboda i imovine, tobože zaštićenih glavom III Ustava RH. Propustili su isto učiniti i prekjučer kada su mediji izvjestili o zasjedanju i odluci Odbora za ustav koji je podržao ograničenje njihovih elementarnih prava i sloboda. U trenutku kada će saborski zastupnici podići ruke u znak prihvaćanja izmjena Ustava na vrata Sabora neće pokucati niti jedan porezni obveznik i suprotstaviti se donošenju odluke na njegovu štetu.

Prava slika stvari je ovakva:

Postavljam pitanje – sada, kada su nositelji javne vlasti odlučili zatrti prava poreznih obveznika za sva vremena, što više štiti porezne obveznike od mogućnosti da ih interesne skupine okupljene oko državnog proračuna eksploatiraju do mile volje?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatski kralj Hamed

Oznake

Hamed Bangoura, hdz, Hrvatska, kraljevstvo, moć, peticija, politika, progresivizam, SDP, stranke, vlast

Budući kralj Hrvatske, g. Hamed Bangoura I, poslao je proglas hrvatskim političkim strankama kojim ih proglašava odgovornima, između ostaloga, i za to što ih je narod svojevoljno izabrao na demokratskim izborima, te nekako istovremeno s proglasom pozvao iznevjerene građane da podrže njegovu ideju o zabrani kandidiranja na izborima svim postojećim strankama, političarima i nevaljalim idejama koje stoje iza njih.

Tako on postaje jedina buduća politička opcija, jer bilo koja druga bila bi znak otpora progresivizmu, i sasvim jasno budući kralj Hrvatske.

Podrška puka je značajna, već se naziru pripadnici novih staliških slojeva (index je novo kraljevsko glasilo, građanin sa više od 100 sharea vijesti na Facebooku vlastelin, onaj iznad 500 barun, onaj iznad 1000 kraljev osobni savjetnik, a onaj iznad 5000 njegov partner), stoga nam živio dovijeka kralj Hamed!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. kalkuliram da bi moj blog mogao postati buduća Indexova kolumna ukoliko visočanstvo prepozna značaj moje bezuvjetne (sasvim logično) potpore za buduće objektivno informiranje puka o njegovim plemenitim nakanama.

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Neradni dani saborskih zastupnika u 2014. te općenito o radu i neradu političara

Oznake

2014, blagdani, Hrvatska, kalendar, neradni dani, političari, Sabor, saborski zastupnici, zakon

Plaće saborskih zastupnika, kao i vladinih dužnosnika, još uvijek se nastoje opravdati količinom proizvedenog rada umjesto količinom proizvedenog dobra. To se naravno neće promijeniti jer Hrvati smatraju radnu teoriju vrijednosti superiornom s jedne strane, a s druge strane saborski zastupnici kao i zakonodavci jednostavno ne proizvode dobro koje bi se građanima isplatilo financirati. No to ipak bezpogovorno čine.

Tako će kritika javnosti biti usmjerena na dane koje političari provedu sjedeći u svojim foteljama i za koje primaju punu plaću, stoga je mediokritetu važno da oni u njima sjede, kako bi izdvajanje bilo na neki način opravdano. Opravdano po radnoj teoriji vrijednosti. To što sjedeći u foteljama nedvojbeno čine uglavnom štetu, donoseći i stavljajući na snagu nebrojene zakone koji su u direktnoj suprotnosti s interesima građana, jest razmatranje i kritika koja izostaje.

U zadnje vrijeme zamjeraju im spajanja državnih praznika i katoličkih blagdana sa vikendima. Tako su za Dan neovisnosti spojili čak 10 dana, a i povodom Svih svetih neće raditi 4 (petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak). Ljetna stanka je dva mjeseca, zimska mjesec dana. Vikendima također ne rade, a praznika i blagdana ima pregršt.

Potpirit ću malo vatru. Evo kalendara za 2014. godinu, odnosno grafičkog prikaza radnih i neradnih dana te kako se radno vrijeme saborskih zastupnika uklapa u njega:

Crvenom bojom su obojeni neradni dani, a zelenom radni saborskih zastupnika. Ističu se ljetna i zimska stanka sa brojem neradnih dana koji je znatno veći od broja radnih. Zbroj crvenih i zelenih dana u svakom mjesecu daje kalendarski broj dana tog mjeseca (npr. siječanj ima 31 dan, 18+13=31 itd.)

Broj neradnih dana po mjesecu može se prikazati i postotkom, dakle koliko je neradnih dana u odnosu na ukupan broj dana u pojedinom mjesecu:

Plava linija koja se proteže od siječnja do prosinca je godišnji prosjek neradnih dana saborskih zastupnika. On iznosi 47%. Drugim riječima 174 dana saborski zastupnici će odmarati tijekom 2014. godine, a 191 dan će sjediti u saborskim foteljama, ne u “klupama”, kako se voli reći. Nisu te dušice baš toliko skromne.

Prosječnom građaninu Hrvatske, štovatelju kulta države socijalnog blagostanja, ova prezentacija bi mogla biti šokantna. Gotovo 50% godine oni ne rade!!! Ajme!!! Iako je proizvedeno dobro zakonodavaca i saborskih zastupnika u direktnoj vezi sa sve lošijim stanjem u državi, sve većim brojem zatvorenih tvrtki, otpuštenih radnika i novih socijalnih slučajeva, oni će ipak htjeti da političari rade više. To može jedino značiti više novih pravila i zakonskih akata te veću potrebu za zapošljavanjem dodatnih birokrata čiji zadatak će biti osiguravati provedbu istih. S obzirom da političari i birokrati ne proizvode novu vrijednost, već se hrane na teret poreznih obveznika, dok istovremeno podrivaju njihove interese, jasno je da poreznim obveznicima ne može biti u interesu da političari rade više. Barem ne političari koji predstavljaju kolektivističke ideje od kojih je država socijalnog blagostanja tek jedna.

Upravo suprotno, poreznim obveznicima bilo bi oportuno zahtjevati od političara da za isti novac rade manje. To bi značilo manje novih i nepotrebnih zakona koji se donose na njihovu štetu. Uslijed toga porezni obveznici bi se s vremenom prilagodili i postali produktivniji u okviru koji bi postao razumljiviji s obzirom da bi se prestao mijenjati toliko frekventno kao što se mijenja sada zahvaljujući mahnitom radu političara.

Naravno takvo što je u suprotnosti sa interesima ostatka građana s pravom glasa koji nisu pripadnici skupine poreznih obveznika i čiji glas je presudan u odabiru politike i vlastodržaca. Većinska skupina građana nisu porezni obveznici već građani koji na razne načine zahvaljujući socijalnoj redistribuciji ostvaruju povoljniji položaj od onoga koji ima skupina poreznih obveznika. Porezni obveznici su preglasani u ime korisnika državnog proračuna, a time i eksploatirani. Poreznih obveznika je u masi građana duplo manje od ukupnog broja građana koji pripadaju raznoraznim socijalnim kategorijama.

Promjena dakle nije izgledna sve do trenutka kada će korisnici proračuna i ovisnici o socijalnim programima ostati izgladnjeli. Tada će promjena krenuti s njihove strane zbog prihvaćanja činjenice da im političari neće pomoći (možda niti tada neće shvatiti kako su im otpočetka činili štetu i doveli ih do situacije u kojoj se nalaze). Prva prepreka na koju će naići biti će kolosalan zakonski i birokratski okvir koji im se ispriječio na put slobodnog djelovanja za vlastito dobro i korist. Nadam se da će u tom trenutku smoći snage za mirnu demontažu istoga kao što se sada mirno zalažu za održanje socijalnih programa i uvođenje novih pod svaku cijenu. Za sada još je važno jedino to da oni iz svog džepa ne plate ništa već da političari osiguraju sredstva ugnjetavanjem nekih drugih skupina građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Isplati li se u Hrvatskoj školovati? UNEDITED

Oznake

diploma, doktor, fakultet, Hrvatska, medicina, mirovina, odljev mozgova, plaća, plaća liječnika, plaća SSS, posao u inozemstvu, prosječna plaća, specijalizacija, srednja škola, studij, sveučilište, Štednja, školovanje

Tekst u reduciranoj verziji objavljen je u današnjem Jutarnjem listu.
Slijedi needitirana, puna verzija članka:

Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Osim osnovnog troška školovanja na konto proračunskih sredstava subvencionira se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom „društva znanja“ koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.

No ipak za očekivati je da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kakvim ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao „u struci“, s pravom se pitamo –  isplati li se u Hrvatskoj školovati?

Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme te liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.

Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19.  godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka ostvario je iznos akumuliranih primitaka  od 3,7 milijuna kuna nakon plaćenih doprinosa (bez uključenih osnovnih troškova života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa spec. Liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom on odmah kreće sa specijalizacijom iz krirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna. Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim ukoliko je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija, koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti niže u tekstu.  

Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna. Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od neto prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od neto prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ukoliko razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara jasno je kako on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ukoliko mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.

Nema sumnje kako SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi. Ali prosperitet liječnika nažalost nije moguć u Hrvatskoj.

Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini. Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procijenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ukoliko novopečeni doktor medicine ima sreće tada će ugrabiti specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijalizaciranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 30.000 kuna po godini specijalizacije – ukupno najmanje 120.000 kuna. Uz ukupne troškove života za vrijeme studija koje će podmiriti naknadnim kreditom ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna. Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom slijedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,56 milijuna kuna ili 140 tisuća manje od SSS-a. „Grijeha troškova studija“ oslobodit će se tek u 51. godini života. Primjer troška moguć je tek u marginalnom broju slučajeva no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici doktor može očekivati ukoliko sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija. No i uz stipendiju na račun državnog proračuna njegova plaća u konačnici neće biti motivirajuća.

Držati trošak čim bliže mjestu njegovog nastajanja je poželjno, no očito je kako će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu put studija medicine čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu kako cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.

Otvaranjem granica prema EU svjedočimo novim trendovima, nepovoljnima za građane koji žele kvalitetnu zdravstvenu skrb, na čemu liječnicima ne treba zamjerati jer tek koriste danu mogućnost kao što su je koristili i za vrijeme studija i specijalizacije koju su uglavnom financirali novcem poreznih obveznika. Naime već u prvom mjesecu članstva Hrvatske u EU primijećen je odljev 36-ero liječnika. Nastavi li se odljev istim tempom očito je kako će godišnje iz Hrvatske odlaziti broj liječnika usporediv sa brojem koji u istom razdoblju diplomira na hrvatskim medicinskim fakultetima. Hrvatskoj prema okvirnim procjenama već u ovom trenutku nedostaje 1200 liječnika specijalista, a da do ovog trena nitko nije ozbiljno razmotrio mogući problem odljeva mozgova.

Što preostaje?

Uvoziti jeftinije doktore školovane u zemljama ispod hrvatskog standarda dok ćemo istovremeno na trošak hrvatskih poreznih obveznika financirati školovanje hrvatskih doktora za izvoz?

Ako je takav scenarij kome uvredljiv kako onda sprječiti odlazak liječnika? Represivnim zabranama u maniri totalitarne države koja ne dozvoljava svojim građanima da ostvare puni potencijal u potentnijim državama Svijeta kao i pravo na bolji život i prosperitet? Ili možda tek neznatno manje represivnim uvođenjem ugovorne klauzule studentima medicine kojom bi se doktore medicine po završetku studija zakonski obvezalo da ostanu raditi u Hrvatskoj narednih deset ili koliko već godina ili da u protivnom vrate sredstva uložena u njihovo obrazovanje? Pitanje je u tom slučaju koliko bi se studenata uz tu klauzulu uopće odvažilo studirati medicinu.

No i nedostatak domaćeg stručnog kadra ne bi bio gori scenarij od trenutnog, gdje odlučno školujemo građane koji potom odlaze iz države, jer bismo izbjegli trošak školovanja doktora u većoj mjeri i bili prisiljeni krenuti sa organizacijom zdravstvenog sustava prema tržišnim načelima što znači i dopuštanje stranim doktorima da konkuriraju svojom praksom unutar hrvatskih granica.

Priljev radne snage i otvaranje granica idu i ministru Mrsiću na ruku, naime on je svjestan depopulacijskog problema, kamena spoticanja državnog mirovinskog stupa, s kojim će se suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje više od milijun produktivnih radnika koje će iskorištavati za podmirivanje obveza umirovljenicima i brojnim drugim korisnicima privilegija koje omogućuje država socijalnog blagostanja. No niti prihvaćanje tržišnih načela u tom „srednjem putu“ neće uspješno riješiti motivacijski problem radne snage koju želi privući iz manje razvijenih država, vjerojatno s jugoistoka Europe.

Domaće liječnike bi od emigracije sasvim sigurno demotivirale veće plaće? No kako im iste omogućiti s obzirom da je državni proračun tek jedan veliki lonac iz kojega se ministarskom rukom jednima dijeli čas više čas manje dok se istovremeno neke zbog toga zakida pa se brže bolje podižu u prosvjedničke povorke. Veće plaće stoga se mogu osigurati lukavijom planskom redistribucijom proračunskih sredstava ili većim poreznim opterećenjem prema građanima. Valja pri tome znati kako su porezni obveznici danas tek manjina sa sve nižim stupnjem tolerancije pred novim financijskim presijama „u ime državnih usluga“.

Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj nema dvojbe kako daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja. Što je školovanje dulje tim je računica ostanka nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista.

Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu biti porezni obveznik u Hrvatskoj i financirati školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit kako građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi naša očekivanja ne koreliraju sa odljevom mozgova. Uz odljev mozgova suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti primjerice u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvariti veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti. Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje duplo viša nego u Hrvatskoj, a liječnika specijalista više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.

No mogu li se trendovi okrenuti?

Idealno rješenje moglo bi se iznaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegovog visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju – Švedskom!

Švedska je još 1982. godine privatizirala obrazovni sustav i uvela voucher kao model financiranja. Voucherima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma te inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.

Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca sa dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi sa hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država Svijeta.

Vrijedi još napomenuti kako je idejni tvorac modela vouchera od mnogih omraženi nobelovac neoliberal Milton Friedman. Dakle ukoliko su građani za „švedski model“ imaju i moju punu podršku!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kakve reforme možemo očekivati na skliskom terenu?

Oznake

65 godina, fond, Hrvatska, izračun, mirovina, mirovinsko, Mrsić, penzija, reforma, staž, vlada

Kakvu god reformu pokušali učiniti naši vlastoljupci oni riskiraju okliznuti se na skliskom terenu i slomiti nogu. Stoga su sve reforme redom konfekcijske prirode, a noge pošteđene lomova. Izuzev poreznih reformi koje su jasno usmjerene na novčanike građana.

U tijeku su izmjene niza zakona vezanih za rad i zapošljavanje ali i mirovinskog sustava na kojem ću se zadržati ovom prilikom. U tijeku su i javne rasprave prijedloga izmjena tih zakona u koje se možete uključiti i sami bez osobite šanse da će vaše mišljenje biti od ikakve uloge u konačnoj formi zakona koji će se naći pred Saborom. O reformi mirovinskog sustava u aranžmanu kukuriku vlade počelo se govoriti još u ožujku kada sam pisao o propasti mirovinskog sustava u tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” koji je kasnije proširen u suradnji sa Monopolizmom (tekst “Održivost mirovinskog sustava“) i objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, doduše nešto reduciran, pod naslovom “Kako je bankrotirao mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna” ali na čak tri stranice u najčitanijem izdanju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista.

Prijedlog reforme mirovinskog sustava, na koju je jučer podsjetio ministar Mrsić u Dnevniku Nove TV, odnosi se na konfekcijsko uštimavanje dobnih granica za odlazak u mirovinu te godina sakupljenog staža. Uvjeti za odlazak u redovnu starosnu mirovinu tako bi se promijenili sa postojećih 65 godina starosti i minimalno 15 godina staža u 67 godina starosti ili 41 godinu staža. Zanimljivo je kako u nacrtu izmjena zakona na kojeg sam linkao iznad ni na jednom mjestu nisu navedeni ti novi parametri. Na čemu ministar temelji svoje konkretne brojke tako ostaje javnosti nepoznato.

Ako se prisjetimo libertarijanske analize iz ožujka vidjet ćemo kako se postojeće mirovine osiguravaju sredstvima iz mirovinskog fonda sa tek 54% udjela u ukupnoj masi, potpomognutim direktnim financiranjem iz državnog proračuna sa dodatnih 46% kako bi se omogućila potrebna masa novca. Dakle baratanje ionako nepovoljnim omjerima zaposlenih i umirovljenih je samo polovica tragedije mirovinskih fondova.

Vidljivo je u analizi i kako je prirast novih participanata mirovinskog fonda sve manji, jer se mladi ljudi zapošljavaju sve kasnije – najčešće zbog ideje o “društvu znanja” kojom ih se ucijenjuje da naganjaju visokoškolsko obrazovanje pod svaku cijenu, što znači da su kraće vrijeme radno aktivni i imaju problem u dostizanju materijalne sigurnosti u starosti (čekanje na posao uslijed krize dodatno im smanjuje tu šansu), te vjerojatno ono najvažnije – kako bi broj zaposlenih ljudi koji uplaćuju u mirovinskih fond trebao biti 2,5 milijuna kako bi se zadržao postojeći standard ionako mizernih mirovina. Imamo li 2,5 milijuna zaposlenih? Ne, imamo manje od milijun.

Sasvim je jasno kako reforme koje predlažemo u libertarijanskoj analizi nećete vidjeti u praksi jer su one suviše radikalne za građane koji su navikli ovisiti o odlukama vlastoljubaca, iako su takve reforme jedine realne reforme u smislu održanja kakvih-takvih šansi da postojeći radnici u budućnosti dočekaju mirovinu, a postojeći umirovljenici ne ostanu zakinuti i bespomoćni.

Ukoliko vam se ne čita kompletna analiza iz ožujka navest ću taksativno libertarijanske prijedloge navedene u njoj:

• revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava
• povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost
• ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju
• pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima
• ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju
• smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača
• ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.
• povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob

Libertarijanske reforme danas nisu izgledne jer bi vlast na njima riskirala gubitak nadzora nad 19 milijardi HRK koje radnici uplaćuju u monopolistički državni fond ili sestrinske kronističke privatne fondove koji ulažu u propale državne tvrtke (npr. brodogradilišta). Nijedna vlast očito ne želi gubiti nadzor nad tolikim novcem (osobito ne socijalistička vlast koja teži sve većem nadzoru novca), a radi se samo o dijeliću ukupnih sredstava s kojima raspolažu i manipuliraju i koja su ubrana od građana kroz razne oblike prisile zaštićene rigidnim zakonima.

No prije nego bi vlast izgubila svoju ulogu, kada bi naumila krenuti u radikalne reforme, mnoge povlaštene skupine građana ostale bi zakinute za svoja “prava”, tj. za ono na što su ih vlastoljupci naviknuli da smatraju svojim pravima. Tako bi povlaštene skupine presudile svakoj liberalno radikalnoj vlasti prije nego bi ona uopće pokrenula reforme u tom smjeru. Nužne reforme jednostavno nećemo doživjeti, nažalost, i izglednija je u slučaju Hrvatske neka nova socijalistička revolucija u bližoj budućnosti (sa elementima nacionalizacije drugog mirovinskog stupa) do koje ćemo vidjeti još ponešto konfekcijskih reformi, ponovno nažalost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Profesionalni lovci na EU projekte

Oznake

EU, fondovi, Grčić, Hrvatska, investicije, kohezija, kriza, lovci, oporavak, projekti, socijalizam

Bez obzira radi li se o novcu kojeg vama osobno vlast otima kroz poreze ili o novcu nekog drugog EU stanovnika koji je otet na sličan način nema sumnje kako su interesi Hrvatskih i EU građana podređeni političkim interesima koji se realiziraju tim sredstvima. Žrtvuje se jedino vaš novac i vaš interes, što je iz perspektive političara prihvatljivo. Prihvatljivo je i iz perspektive lakovjernih građana i bit će prihvatljivo sve dok ih politika uvjerava da se radi o njihovom dobru i dok vjeruju da isto financira netko drugi, a ne oni sami (Liberalna misao 35).

S obzirom da su izvori sredstava za političke manipulacije unutar granica postali ograničeni, a istovremeno se povećava mogućnost “isisavanja” sredstava iz EU fondova, vlast ulaže osobite napore u razradu strategija koje bi to isisavanje učinile maksimalno učinkovitim. U tu svrhu angažirani su profesionalni lovci na EU projekte. Dok se cijela priča o EU projektima i kohezijskom financiranju prezentira kao nešto dobro, zapravo se radi o dosad neviđenom jačanju uloge političara i procvatu socijalističke redistributivne politike širom EU. No to iz libertarijanske perspektive i nije neka novost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac