Navod iz naslova može se objasniti ukratko na aktualnom primjeru HT-a koji je izgubio pred pravosuđem, zahvaljujući prigovoru HAKOM-a, mogućnost da optičke kablove koje samostalno i na svoj trošak položi u kanale ujedno i samostalno koristi za prijenos signala krajnjim kupcima HT-ovih usluga, širenje vlastite mreže te ostvarivanje dobiti od te investicije.
HAKOM je prigovorio sudu da će HT, ukoliko mu se dozvoli investicija, stvoriti značajnu tržišnu prednost te doslovno pomesti konkurenciju i povratiti monopolistički položaj, te da je isto nužno sprječiti zbog Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. To je bilo dovoljno sudu da prigovor prihvati i da HT odustane od modernizacije kablovske infrastrukture – ne odbacujem a priori mogućnost da će HT ući u investiciju ali nekako sumnjam da će htjeti potrošiti svoj novac pa dozvoliti drugima da se samo “zakvače” i zarađuju koristeći tuđu investiciju.
Da li je Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja zaštitio tržište?
Prije svega moram reći da je spomenuti zakon gotovo u potpunosti zbir relativnih besmislenih restrikcija tržišnog natjecanja, izvolite koristiti referencu na isti i pogledati, primjerice u članku 12., koji govori o pojmu “vladajući položaj”, zakon de facto zabranjuje poslovanje tvrtci koja u Hrvatskoj nema konkurenciju (u ovo vjerojatno ulaze i nove inovativne industrije jer drugačije ne piše, dakle zakon je relativan). Nadalje se koristi restriktivni termin “značajna” tržišna snaga koji je raščlanjen na razne elemente, a ni jedan nije konkretno opisan niti su određeni ikakvi opipljivi elementi razgraničenja temeljem kojih bi ikoja tvrtka mogla pretpostaviti da će svojim djelovanjem činiti suprotno zakonskim odredbama te posljedično biti ograničena od strane regulatornog sustava države. Što je to “značajno” i kome je dozvoljeno da određuje veličinu toga i u kojem momentu ako već nije u zakonu definirano?
Zbog navedenog sada trpi i HT. Prigovor Hakoma temeljen je na ovom zakonu i njegovim relativističkim člancima iako nema nikakvog dokaza da bi HT ulogom u optiku na ikoji način naštetio konkurenciji u ikojem smislu. Nema niti dokaza da bi se investicija na tržištu oplodila, osnosno da bi HT našao dovoljan broj korisnika na tržištu da se cijeli ulog povrati i stvori dobit za sebe i svoje dioničare – što samo po sebi nije nikakvo kriminalno djelo već zdravo poduzetničko nastojanje.
Zakon je prema tome sprječio tržišno natjecanje, nije ga zaštitio jer očito je da HT sada neće ući u investiciju polaganja optike. Posljedično to znači da će građani ove zemlje, zahvaljujući “zaštiti” ostati na neko vrijeme zakinuti za mogućnost korištenja nekih novih oblika telekomunikacijskih usluga ili poboljšanje postojećih te će istovremeno plaćati neatraktivne cijene jer druge nisu spomenutim zakonom dozvoljene.
E sad, zašto sam napisao da zbog regulacije ovog tipa te ovakve zakonske regulative plaćamo skupo? Bitno je znati da regulator, ostajem na primjeru HT-a, sprječava svim davateljima telekom usluga da cijene spuštaju ispod određene granice, ne bi li ušli u tzv. “price dumping” zonu čime bi kroz izvjesno vrijeme iscrpili resurse konkurencije i na taj način ih se riješili te nadvladali na tržištu.
Za koga je dobro u tom slučaju da cijene ostaju visoke? Za krajnjeg kupca? – Nikako! Svaki kupac volio bi platiti manje za to što kupuje pa tako i za cijenu impulsa ili za fiksnu naknadu za super brzi internet i flat rate promet. Mislim da će se tu svi složiti. Tko se ne slaže s ovime evo može u svakom trenutku uplatiti donaciju na žiro račun bilo koje tvrtke i povećati im dobit – to je dozvoljeno koliko znam.
Da li je visoka cijena dobra za operatere? Možda – ako je cijena viša moguće je reći da će i profit biti veći, i to je dobro za vlasnike i dioničare tvrtke kojima je u interesu ostvarenje veće dobiti na korist uloga svojih sredstava u taj posao (oplođena investicija). No visoke cijene usluga stvaraju manjak potražnje, tako da istovremeno mogu reći da kada bi cijene bile niže operateri bi imali znatno više korisnika. Istovremeno mogu reći da bi se objektivno povećao standard većem broju ljudi jer bi bili u mogućnosti koristiti neki oblik modernog telekom proizvoda. Iako je i sada broj korisnika telekom usluga vrlo velik i gotovo svaki čovjek ima barem mobitel, zasigurno bi se broj postojećih korisnika masovnije proširio i na druge usluge poput super brzog prometno-neograničenog interneta, digitalne televizije ili voip-a. Ovdje ne navijam za HT, dapače, navijam za sve operatere i mogućnost kreiranja nižih cijena prema vlastitom osjećaju – neka kupac izabere što želi i od kojeg operatera.
Da li je visoka cijena dobra za državu? U svakom pogledu – prije svega na usluge se obračunava porez na dodanu vrijednost pa će na svaku sekundu ili byte korištenja neke usluge krajnji korisnik državi ostati dužan 25% poreza. Istovremeno država računa da će od više cijene operateri ostvariti veću dobit koja će se proporcionalno tome i više oporezovati. Njima super jer si pune proračun od kojeg jačaju kao što karijes jača od šećera na dječjim zubima.
U tom smislu država ne vodi ni najmanju brigu o svojim građanima iako bi joj trebalo biti u interesu da oni žive lakše i da vlast svoje djelovanje bazira na tom idealu. U primjeru telekoma nebriga vlasti proizlazi iz činjenice da bi HT zaista mogao niskim cijenama, pojačanim investicijama u mrežu te razvojem novih i boljih usluga istisnuti konkurenciju iz igre te posljedično zakinuti državu za dio harača koji uzima od njih – jer onda ih ne bi bilo, a HT bi u sumi vjerojatno ostvarivao manju dobit nego što je sada ostvaruje cijelo tržište zajedno – tako da se vlasti to ne isplati i u tom smislu ne dozvoljava tržišno natjecanje na korist krajnjih kupaca i niže cijene, već pod krinkom zakona radi na štetu kako građana i tvrtki tako i vlastitu.
Bilo bi lako ispraviti probleme tržišne regulacije kada bi se radilo samo o ovom slučaju, no cijeli sustav cijena u Hrvatskoj je krajnje devijantan upravo zbog širine regulative i istu treba sustavno ukidati ukoliko se želimo ikada pokrenuti. Cijelo hrvatsko tržište je regulirano i to zbog što lakše manupulacije od strane vlasti i zbog njihovog jedinog cilja – a to je otuđenje novca (imovine) privatnim i pravnim osobama, dijeljenje istog svojim odabranim skupinama lobista (informatički lobi bi primjerice u budućnosti mogao imati koristi od oporezovanog novca kroz poticaje) i konstantna potrošnja prema vlastitim preferencijama i ambicijama bez mogućnosti da građani o ičemu odlučuju – iako smo tobože demokratska zemlja gotovo da jedva imamo koju karakteristiku tranzicijske.
Za kraj ću citirati jednog mladića koji je prebjegao u Kanadu krajem prošle godine, pa piše i zanimljiv blog o tome (Kanadizacija), koji u svojem postu poso-hostel-birtija kaže:
… Kad sam rekao da mi placamo oko 50% stopu doprinosa na place i 25% PDV ljudi su zinuli i obicno nakon oporavka od soka pitaju “a kako vi to prezivljavate?”…. Mislim da to nikome nije jasno. Gori smo od stakora koji prezive radijaciju.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
