Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država i HZMO umirovljenicima nezakonito oduzimaju pravo na mirovinu

Oznake

HZMO, isplata mirovina, ministarstvo, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, OIB, Zakon o mirovinskom osiguranju

Uvjeti za ostvarivanje mirovine:

Starosna mirovina:

65 godina starosti i 15 godina radnog staža.
Iznimka: Žene 60 godina starosti ali do 2030. svake četiri godine starosna dob se pomiče za jednu godinu naviše i u konačnici će se uskladiti sa općim uvjetom, dakle 65 godina starosti. Izmjene zakona idu u smjeru 67 godina starosti ili 40 godina radnog staža.

Prijevremena starosna mirovina:

60 godina starosti i 35 godina radnog staža.
Iznimka: žene 55 godina starosti i 30 godina staža, gdje se oba parametra do 2030. povisuju u koracima od 3 mjeseca svake godine.

Invalidska mirovina:

O pravu odlučuje komisija, načelno uvidom u liječničku dokumentaciju koja dokazuje nesposobnost za rad/ stupanj invaliditeta. Ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. Ako je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, uvjet mirovinskog staža nije potreban.

Komisija je ujedno i koruptivna točka, a primjeri ostvarivanja prava plaćanjem mita mogu se naći po hrvatskim sudovima.

Obiteljska mirovina:

Djeca, bračni drug, razvedeni bračni drug, izvanbračni drug, roditelj. Detalji u uvjetima HZMO.

Mirovine prema posebnim propisima:

• Djelatne vojne osobe, policijski službenici, službene osobe s posebnim dužnostima i ovlastima u sigurnosno-obavještajnom sustavu i ovlaštene službene osobe pravosuđa
• Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata
• Zastupnici u Hrvatskom saboru
• Bivši politički zatvorenici
• Borci NOR-a
• Domobrani
• Pripadnici bivše JNA

Detalji.

Sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju, Glava V., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje vodi matičnu evideniciju osiguranika tj. evidenciju obveznika plaćanja doprinosa i korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Prema članku 103. HZMO čuva dokumentaciju najmanje 30 godina od dana stjecanja prava te najmanje 10 godina nakon smrti korisnika prava, odnosno prestanka ili gubitka prava. Podatci su pohranjeni na informatičkim medijima HZMO-a.

Dakle mirovine se postojećim umirovljenicima isplaćuju u skladu sa Zakonom i uvjetima koje propisuje HZMO-u, osiguranicima i korisnicima.

Unatoč zakonskoj obvezi da vodi matičnu evidenciju, HZMO izvan zakonskog okvira propisuje nove postupke i veže ih uz već ostvareno pravo na mirovinu koje je dokazano dokumentacijom kojoj su u posjedu. Tako je korisnicima mirovina odaslao naredbu o dostavi OIB-a, iako ga već ima u svojem informacijskom sustavu, uz prijetnju neisplatom mirovine u studenom (za listopad). Do ovog trena naredbi se još nije odazvalo 5400 hrvatskih umirovljenika, 18 tisuća umirovljenika koji žive u Srbiji i Bosni i Hercegovini te oko 30 tisuća umirovljenika s hrvatskom mirovinom koji žive u ostalim zemljama.

Kažu iz HZMO:

Svi oni koji su se propustili odazvati pozivu za dostavom potrebnih podataka, mogu to učiniti do kraja listopada. A ako OIB ne dostave, mirovina za listopad im neće biti isplaćena.

Suprotno zakonskim odredbama postupa i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava koje vrši pritisak na umirovljenike da otvore račune u bankama na koje bi HZMO vršio isplatu mirovina, umjesto da im mirovine donosi poštar u gotovom novcu:

Umirovljenici koji ne budu htjeli otvoriti tekući račun u banci, mirovinu će i dalje moći primati putem pošte, ali uz uvjet da sami snose troškove isplate.

Ministarstvo je došlo do zaključka kako je trošak uplate na bankovni račun manji od dostave poštom, što je vrlo vjerojatno točno, no trošak isplate mirovine također nije pokriven zakonskim odredbama ili postojećim uvjetima, dakle država nameće umirovljeniku postupke van istih uz novi financijski teret.

U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava izračunali su da bi država na taj način uštedjela velik novac. Naime, trošak isplate mirovina preko pošte porezne obveznike godišnej stoji oko 100 milijuna kuna.

No da ušteda novca (koji ionako nije njihov) nije pravi motiv za uvođenje ovih postupaka vidimo u slijedećoj izjavi:

Prijelazni rok u kojem će umirovljenici morati otvriti tekući račun u banci i broj dostaviti HZMO-u bit će šest mjeseci, odnosno prva polovica sljedeće godine. Kao jedan od razloga zbog kojeg su se odlučili na ovakvo rješenje u Ministarstvu rada navode i inzistiranje Ministarsva financija da se plaćanja obavljaju preko tekućeg računa.

Ministarstvo financija želi tek kontrolu nad gotovinskim prometom, kao i u slučaju fiskalizacije, stoga s Mrsićevim ministarstvom tek trguje uvođenjem dodatnih proceduralnih komplikacija kako bi ostvarilo svoj cilj. Argumentacija u smjeru ušteda s jedne strane, kao i u smjeru boljeg punjenja proračuna s druge strane, tek je jalova izlika za uvođenje novih represivnih mjera nad građanima i naravno na njihov račun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Za koga je dobra nacionalizacija drugog mirovinskog stupa?

Oznake

drugi stup, fond, fondovi, HZMO, Jurčić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, prenzije, prvi stup

Novi List je jutros iznio kritiku drugog stupa obveznog mirovinskog fonda koja bi se u svakom pogledu mogla okrenuti prema prvom, državnom tzv. međugeneracijskom mirovinskom “fondu”.

Povod mnogobrojnim tekstovima u domaćim medijima proteklih tjedan-dva jest najava reforme mirovinskog sustava u RH koja u suštini ne donosi ništa osim neznatnih kozmetičkih zahvata koji neće spasiti građane od toga da ih država ponovno izradi za njihov vlastiti novac. Za podsjetnik, reforma pomiče dobnu granicu umirovljenja prema gore i usmjerava se na dodatnu penalizaciju u slučaju prijevremenog umirovljenja.

Država ulaže velike napore kako bi vam oduzela novac kroz obvezno plaćanje mirovinskog fonda, da bi vam zatim na sve moguće načine pokušala uskratiti pravo na mirovinu, i to prije svega zbog mnogobrojnih građana iz jednako tako mnogobrojnih socijalnih kategorija stanovništva koje se nastoji zbrinuti o trošak produktivnih građana, u ime socijalnog mira i pravednosti.

Primjerice, doprinose jednog radišnog građanina, koji je mirovinski fond financirao tijekom 40 ili više godina (zahvaljujući zakonskoj prisili) država će podijeliti sa nekolicinom njegovih sugrađana koji za razliku od njega nisu doprinosili tom zajedničkom fondu (bilo uopće, bilo u toj mjeri). Tako on sam ostaje uskraćen za adekvatan iznos mirovine dok ovi drugi zahvaljujući državnoj preraspodjeli dobivaju mirovinu koju nisu zaslužili. Naravno ovo je tek površna kritika znatno dubljeg problema – postojeći umirovljenici nemaju svoj fond već se njihove mirovine financiraju u hodu iz doprinosa trenutnih radnika, kojih je sve manje. U ovom trenutku već su potrebna 2 radnika koji će svojim doprinosima pokriti tek jednu mirovinu.

Mišljenje mnogih je kako je to pravedno. Ja ipak mislim da je to pljačka koja se sustavno provodi u ime države blagostanja, koju revno grade kolektivizmom očarani političari i koju utopistički podržava većina građana na vlastitu štetu. Konačni ishod jest njihovo osiromašenje i obespravljenje.

Tekst Novog vrti se oko izjave poljskog premijera Tuska:

Rad tih privatnih mirovinskih fondova djelomice se temelji na ekspanziji javnog duga i pokazuje se vrlo skupim, rekao je poljski premijer Donald Tusk, obrazlažući zašto je Poljska odlučila sredstva iz drugog stupa vraćati pod državnu kapu

Dakle nacionalizaciju drugog stupa, što oduzimanje sredstava privatnog fonda i prebacivanje u državni proračun jest, opravdavaju ekspanzijom javnog duga. 

Vrijedi objasniti o čemu se tu radi, za što ću koristiti hrvatski primjer, jer Novi list svojim tekstom sugerira kako bi i Hrvatska trebala na jednak način sredstva iz drugog stupa prebaciti u državni proračun i smanjiti javni dug. Kada bi porezni obveznici bili svjesni zamke koja im se ovdje podmeće pod noge nikada ne bi dopustili tako nešto.

Obvezni mirovinski fondovi, koji upravljaju drugim stupom, su ništa drugo do li politički instrumenti. Zakonskim odredbama definirano je koliki udio državnih obveznica oni MORAJU imati u svojem portfelju. Minimalno 80% su domaći vrijednosni papiri (50% državne obveznice + 30% dionice domaćih tvrtki), a maksimalno 20% strani vrijednosni papiri. Diverzifikacija portfelja tih fondova je vrlo mala te fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice i domaća dionička društva s dominantnim udjelom države u vlasničkoj strukturi. Je li ikojem građaninu u interesu da ulaže u vrijednosni papir države koja je zadužena 200 milijardi HRK?

Otkupom državnih vrijednosnih papira fondovi su dobili “papir” (obećanje ludom radovanje), a država novac kojeg građani uplaćuju u te fondove. Proces razmjene novca za državne obveznice jest konstantan i svako malo država plasira novu tranšu papira i zamijeni je za cash. Uostalom zato su i pred fondove postavljene zakonske norme. Oni moraju od države kupiti papir. Nadalje, taj novac se troši po volji političkih planera, uglavnom na financiranje države blagostanja i kao garantno sredstvo za dodatno zaduživanje i povećanje javnog duga za istu svrhu. Politički kriminal, kleptokracija i kronizam su neizbježne nuspojave. 

Nacionalizacijom drugog stupa država bi povukla izdane papire, što bi tek matematički pomoglo smanjenju javnog duga, a u državni proračun bi uplatila sredstva iz fondova – KOJIH NEMA jer su ranije zamijenjeni za državne papire. Genijalno. Ali nema ni sredstava u prvom mirovinskom stupu, ona se nalaze u tekućim plaćama malobrojnih zaposlenih građana te se iz mjeseca u mjesec redistribuiraju umirovljenicima u okviru farse zvane međugeneracijska solidarnost.

Nacionalizacijom drugog stupa dobivamo “međugeneracijsku solidarnost 2“, dakle još jedno obećanje kako će za vaše mirovine u budućnosti raditi neki budući radnici (vaša djeca). 

Novi list se za mišljenje obratio neprikosnovenom all-round intervencionistu Ljubi Jurčiću:

Obavezni drugi stup je isforsirana konstrukcija financijskog sektora, koja je povećala troškove i mirovinskom sustavu, i javnim financijama. Dio novca za mirovine, koji joj pripada, naša država danas daje privatnim fondovima, a zatim taj isti novac od njih posuđuje i vraća u proračun, uz kamate od pet do sedam posto. To je dodatni trošak za državu i građane, jer treba plaćati i naknade privatnim fondovima, za upravljanje tim novcem. Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke je sasvim logična jer su one shvatile da od obaveznih privatnih mirovinskih fondova imaju više štete nego koristi, tvrdi Jurčić

Obvezni drugi stup je isforsirana konstrukcija državnih financijskih brigadira koji su:
a) nametnuli građanima još jednu u nizu obveza
b) nametnuli zakonsku naredbu fondovima da mijenjaju novac građana za bezvrijedne državne papire
c) novcem prikupljenim u prethodnoj točki povećali državnu potrošnju, potaknuli krivu alokaciju resursa uslijed sve veće planske redistribucije
d) uvjerili građane kako je sve navedeno za njihovo vlastito dobro (civilizacijski doseg)

Ono što je povećalo troškove državi jest država blagostanja koja sustavno uništava produktivne građane i oduzima im prava da raspolažu vlastitim novcem za vlastitu korist i stvara ih ovisnicima o državi i njenim monopolističkim, neracionalnim uslugama.

Niti jedna kuna koju su građani odvojili za vlastite mirovine ne pripada državi već građanima koji imaju zakonsku obvezu vlastiti novac uplaćivati u te fondove. Unatoč tome to ne sprječava državu da građanima otima njihov novac (zakon-papir-cash), da nacionalizira drugi stup, niti Ljubu Jurčića da priča gluposti o istome.

Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke (koja je tek na tragu nacionalizacije) jest logična samo u jednoj stvari – u tome da će žrtvujući imovinu građana, koja se nalazi u tim privatnim fondovima, otpisati dio državnog duga kojeg su načinili povampireni političari na račun tih istih građana i u ime države blagostanja. 

* zadovoljna lica poljskih vlastodržaca u trenutku prezentiranja odluke o nacionalizaciji “drugog stupa”.

Ima jedna dobra stvar u cijeloj priči, no ne polažem u istu prevelike nade jer su obvezni privatni fondovi kao što rekoh politički instrumenti. Naime ulaskom u EU prestala je važiti zakonska odredba o diverzifikaciji portfelja u iznad navedenim postocima. To znači da već sada fondovi mogu umjesto u hrvatske obveznice ulagati u što žele (uvjetno rečeno ali za tezu prihvatljivo) pa i u manje rizični portfelj. Zamislite sada situaciju u kojoj bi se fondovi odlučili zauzeti stranu i interes građana i jednostavno sve manje ulagati u hrvatske obveznice (koje više nemaju pokriće uslijed enormnog duga, deficita i ekonomske krize), a sve više u obveznice nekih drugih država (možda Njemačke) ili u perspektivne strane tvrtke (možda i domaće) gdje naši kolektivistički vlastodršci nemaju prste niti prava glasa.

Tko bi dobio, a tko izgubio u toj situaciji? Treba li i to pojasniti? Novac građana fondovi bi diverzificirali čime bi činili korist za građane i njihovu starost, a hrvatski političari bi ostali bez izvora financiranja. I to je dobro. Smisao odvajanja novca u mirovinske fondove nije prosperitet političara niti izgradnja države blagostanja po njihovoj recepturi već vaš vlastiti prosperitet i sigurnost u starosti.

Ipak, ako građani Poljske nisu uspjeli obraniti svoju imovinu i interese pred ciljevima i interesima političara tada ni ja nemam razloga nadati se kako će to uspjeti nama. 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tragedija mirovinskog sustava

Oznake

dobna granica, HZMO, mirovine, mirovinsko, Mrsić, penzije

Kaže jedan Facebook komentator svojoj Vladi…

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

… i oduševljena masa stade “lajkati” navod. Povod, objava ministra Mrsića (također poznat kao Mr. Zapošljavam za 1.600HRK dok drugima ne dozvoljavam da zapošljavaju za manje od 2.814HRK) kako namjerava pomaknuti dobnu granicu ulaska u redovnu starosnu mirovinu sa trenutnih 65 na 67 godina. Zapravo to je gotova stvar, a ne namjera.

Zamijenimo u prethodnom navodu najavljenu brojku 67 sa aktualnom brojkom od 65 godina:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Ne znam kako se eksperiment čini vama no meni se čini isto govorimo li o 67 ili 65 godina starosti. Barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog velelajkanog navoda. Strahuje on, te gomila lajkaša, kako će se doista desiti takvo što, da će nas liječiti 67 godišnji liječnici, voziti isto toliko stari vozači itd., što god da im strašno u tome bilo.

Pogledajmo koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina (ne biste vjerovali ali nisam našao takav podatak niti kod HZZ-o niti na DZS, ne kažem da ne postoji, pa ću koristiti podatak o trenutnom broju osiguranika mirovinskog fonda – analogija je validna bez obzira na to što je broj osiguranika uvećan i za zaposlene u državnom sektoru koji žive od novca oporezovanog privatnom sektoru):

Crvena strelica pokazuje kako je trenutno zaposleno cca 10.000 ljudi starijih od 65 godina, što čini 0,7% ukupnog broja zaposlenih. Dakle onih preko 67 godina, koji su još u aktivnom radnom odnosu, još je i manje. Iz tog postotka proizlazi pretpostavka da manje od jednog od 100 vozača kola hitne pomoći ima preko 65 godina, a isto je i s doktorima ili medicinskim sestrama. Strahovati stoga od scenarija kako će se pomicanjem dobne granice sa 65 na 67 godina odjednom na ulicama naći masa vremešnih radnika jest glupost, ali mnogi su očito uvjereni da je takav scenarij moguć.

Iako, gledano iz drugog kuta, bilo bi fantastično živjeti u svijetu u kojem svi stariji od 67 godina još uvijek rade, jer to bi značilo da su zdraviji od današnjeg prosjeka ljudi te dobi, ali i da rade i svi mlađi od njih. No to je pod kapom socijalističke vlade nemoguće. Ona potiče ljude da na razne načine svoj radni vijek završe ranije, pa tako u prosjeku građani u mirovinu odlaze sa manje od 30 godina staža, iako je puna starosna mirovina postavljena na 35 godina. Vremešne radnike nećemo gledani niti zbog stanja u zdravstvenom sustavu čije bolničke dugove će se ove godine sanirati sa 5 milijardi HRK iz državnog proračuna (oporezovani novac građana) unatoč izdvajanjima kroz doprinose, a neodrživo stanje dodatno pogoršava i novi kolektivni ugovor u zdravstvu koji se počeo primjenjivati u siječnju.

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca iznosio rekordnih 1.217.692 (prvi graf ispod slijedeće tabele), povlaštene mirovine prima 166.226 umirovljenika (13,6%, tabela ispod ovog pasusa), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina je cca. 4.020HRK (težinski prosjek), dok “obični” umirovljenici koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primaju 2.184HRK.

Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više, a njih primaju branitelji (kako domovinskog rata, tako i pripadnici HVO-a, NOR, domobrani, partizani, umirovljeni saborski zastupnici, suci ustavnog suda, članovi vlada itd.). Prosjek u ovoj tabeli su zaboravili izračunati pa se poslužite mojim, iznad navedenim za povlaštene:

Masa povlaštenih mirovina na godišnjoj razini je nešto iznad 8 milijardi HRK. Zanimalo me je li taj iznos usporediv s prihodima neke tvrtke i vrlo brzo sam našao jednu sa gotovo identičnim. HT d.d. – ostvario je 8 milijardi HRK prihoda u 2011. godini, a taj iznos čine svi naplaćeni računi od 2,4 milijuna mobilnih pretplatnika (i prepaid iliti potrošeni bonovi su unutra), zbrojeno sa prihodima od 1,2 milijuna fiksnih telefona, zbrojeno sa 640.000 ADSL korisnika te ostalih usluga. Nakon troškova i oporezivanja HT-ovu dobit možete pomnožiti sa 4 da biste dobili iznos koji prime ove povlaštene skupine u istom periodu. Dodajte još i invalidske (5,8 milijardi) i tu ste negdje sa Konzumom. Usporedba ne služi da bi se direktno povezali prihodi navedenih tvrtki i mirovina, već samo za osjećaj o kakvoj količini novca se tu radi.

U okvir mirovina spadaju još kojekakva čuda privilegija i povlastica koje se isplaćuju na njih (zaštitni dodatak, tjelesno oštećenje, doplatak za njegu itd.). Pogledajte detalje u statističkom pregledu HZMO-a.

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o običnom ponzi sustavu, piramidalnoj prijevari koja da bi opstala nužno mora povećavati bazu i prirast uplata da bi zadovoljila najmanji broj povlačenja, no kada se voda prelije preko ruba istovremeno popusti i njeno dno.

U grafikonu ispod vidi se konstantan porast broja umirovljenika (podaci dostupni od 1998. godine) dok se broj osiguranika, iliti onih koji trenutno rade i uplaćuju u fond, smanjuje iz godine u godinu (podaci koje sam našao su od 2008. nadalje). Vrijednosti su izražene u milijunima, dakle osiguranika je u prosincu 2012. bilo 1,43 milijuna, a primatelja mirovina 1,21 milijun. Omjer ta dva broja daje onaj poznati omjer od 1,18:1 koji ste mogli čuti u medijima. Nažalost nisam našao broj osiguranika od 2007. naniže, a bilo bi ga zanimljivo vidjeti jer ta krivulja pada dosta jače od broja korisnika (može biti vezano za aktualnu krizu) no to ne mijenja na težini problema s kojim se sustav suočava.

Osim usporedbe aktualnog broja osiguranika i broja primatelja mirovina bitno je vidjeti koliki se novac odvaja na postojeće mirovine. U 2012. isplaćeno je 35,6 milijardi HRK mirovina. Ako podijelite taj broj sa 1,43 milijuna osiguranika dobit ćete prosječnu godišnju uplatu po osiguraniku tj. iznos od 24.642,71 HRK što je na mjesečnoj razini 2.053,55 HRK. Prosječna plaća trenutno je cca 5.500 HRK, bruto cca 7.900 HRK čijih 15% iznosa za I. stup mirovinskog osiguranja daje iznos od cca 1.185 HRK po osiguraniku. Dakle rashodi proračuna kažu da odvajamo 73% više nego što to realno činimo. Sumnjam stoga i u omjer 1,18:1 i bojim se da on ne znači ništa ako pogledamo financijsku stranu. Uz prosječnu mirovinu od 2.184 HRK, koliko navodi HZMO u svojem izvješću, očito je da su za održanje postojećeg sustava potrebna gotovo 2 radnika za isplatu jedne prosječne mirovine, a ne da jedan radnik servisira jednog umirovljenika i još 18% drugog, to jednostavno nije istina. Država očito namiče sredstva za mirovine i iz drugih izvora, kroz opće poreze i zaduživanje.

Broj osiguranika pada, a pada jer je nezaposlenost sve veća, dakle ponzi piramida se suočava sa trenutkom u kojem njena baza ne bilježi prirast nužan za održanje (iako mogu manipulirati proračunskim sredstvima pretakanjem u fond iz drugih izvora). Logičan je stoga očajnički potez ministra da korigira starosni kriterij za te dvije godine. Statistički gledano te dvije godine izgledaju puno dramatičnije ako pogledamo podatak o prosječnom vremenu korištenja mirovine, kada već jednom postanete umirovljenik. Prosječno vrijeme korištenja mirovine tako je za starnosnu 19 godina, obiteljsku 17, a za invalidsku 19,05 godina. Gledamo li relativno povećanje dobne granice ministra Mrsića vidimo da se ona povećala za samo 3% (sa 65 na 67 godina) no te iste dvije godine smanjit će prosječno trajanje mirovina sa 19 na 17, odnosno sa 17 na 15 i 19,05 na 17,05 godina. U masi fondovskog novca to je ušteda od preko 10%. Postotak sim, postotak tam, pa neka šarada izdrži do kraja mandata. Tako otprilike razmišlja ministar.

Ministar će pokušati rješiti problem nelegitimno ostvarenih mirovina, koliko će biti uspješan u tome možda ćemo i doznati s vremenom, a možda efekte eventualnih akcija nećemo ni primijetiti jer krivulje broja osiguranika i korisnika su već godinama preblizu, a približavaju se sve više iz dana u dan. Realno, već odavno dva radnika rade za jednog umirovljenika no s tim podatkom HZMO neće izaći u javnost, lijepše izgleda omjer osiguranika i korisnika od 1,18:1.

Prava drama počet će kada se umiroviti bude htjela skupina ljudi koja razmišlja poput autora navoda s početka teksta, i njegovih lajkaša. Pretpostavljam da se u toj skupini kriju većinom mladi ljudi. Broj nezaposlenih, u primjerice dobnim skupinama do 34 godine starosti, prema zadnjem stanju jest kako slijedi iz grafikona i tabele:

Dob	mir. Fond	nezaposleni	omjer
15-19	7.620	19.882	261%
20-24	72.816	52.496	72%
25-29	171.097	51.517	30%
30-34	211.499	40.936	19%
Ukupno	463.032	164.831	36%

Moram napomenuti da u obje kolone, “mir. Fond” i “nezaposleni”, navedeni brojevi predstavljaju radno sposobne ljude.

Vidljivo je da je u prvoj dobnoj skupini stanje doista dramatično, nezaposlenih je 2,6x više nego zaposlenih koji dopirinose mirovinskom fondu. Najmanje pogođena je skupina od 30-34 godine (ukoliko možemo reći da je 19% nezaposlenih malo). Dakle problem će se intenzivirati kako će prva skupina stariti jer će tako nepovoljan omjer kliziti prema višim dobnim skupinama, a s obzirom da nas se rađa sve manje, te sve više ljudi traži spas bježeći preko granice u civiliziranije kapitalističke zemlje, možemo očekivati da će nasljednika ove prve skupine biti još i manje, a omjer još nepovoljniji.

Neki novi ministar će pomicati granicu mirovine na 70 godina, pa i preko toga, a facebookaši sakupljati lajkove na svoje populističke i nepromišljene izjave. Njih trenutno 36% nezaposlenih sada želi da se dobna granica ulaska u mirovinu spusti, a ne povisi, kako to radi ministar kojega su stali kritizirati, iako je očito da svojim nesudjelovanjem u fondu zapravo ne traže svoja stečena prava već privilegiju da u nekom novcu uživaju u starosti, na račun nekog drugog čovjeka, najbolje bogataša kojega se može ižmikati i sa 102% poreza (nije greška) kako je nekada to činio i Olaf Palme odabranim Šveđanima.

Nisam ovime dotaknuo niti problem I. i II. mirovinskog stupa, čime bih još intenzivirao argumente o neodrživosti ponzi mirovinskog sustava. Naime trenutni osiguranici odvajaju 15% svoje bruto plaće za I. stup, tzv. međugeneracijsku solidarnost, dok za vlastite mirovine odvajaju tek 5% vlastitog novca. To je 3x manje. Ako se danas jedva preživljava sa prosječnih 2.184HRK mirovine, kako će ovima biti sutra sa 3x manje tj. prosječno 728HRK?

Vidim dva moguća rješenja problema:
1. Tko može i želi neka bježi preko granice dok vlast to nije zabranila, a nakon što pobjegnete ne osvrćite se za sobom,
2. Ukoliko vjerujete da ovoj državi, izgrađenoj na kriminalnim zakonima kojima se pokušala stvoriti socijalna utopija, ima nade, onda je jedino moguće pokušati se izvući smanjenjem postojećih mirovina u I. stupu (neka postojeći umirovljenici koji su svoje mirovine prodali za izgradnju Đerdapa i sličnih projekata pokušaju živjeti sa 728HRK (naravno, oni to odbijaju)), ne uvlačenjem novih skupina korisnika, te oslobađanjem građana obaveze da uplaćuju u obvezni II. stup, jer taj novac ukoliko on ostane u tom fondu u starosti neće vidjeti. Taj novac trebaju prestati odvajati odmah, jer svaka uplata je novac bačen u vjetar, i alocirati ga sami prema želji i vlastitim preferencijama u neke druge instrumente osiguranja za starost.

Priča o mirovinskom sustavu je na samom završetku. On je propao. Besmisleno je stoga rješenja tražiti u postojećem okviru, kako to radi ministar Mrsić (koji je u izgradnji socijalističke utopije našao partnere i u EU), jer ona tu nisu, kao ni u spuštanju dobne granice što bi željela vidjeti masa građana, a među njima i oni nezaposleni, jer svi redom žele živjeti od rente. To tako neće ići. Suočimo se s činjenicama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac