Emocije neće spasiti Hrvatsko zdravstvo!

Oznake

bolnice, HZZO, kriza, liječenje, liječnik, Ostojić, rebalans, sanacija, zdravstvo

O hrvatskom zdravstvu baš nikako nije dobro diskutirati na emotivnoj razini jer emocije dovode do potpuno krivih zaključaka – primjerice da se rješenje današnjih problema, koje uočavamo u financijskoj slabosti zdravstvenog monopola i padu kvalitete zdravstvenih usluga, nalazi u pronalaženju kvalitetnih upravljača.

Problem s kojim se zdravstvo u nas suočava, a znam to jer sam o temi napisao nekoliko traktata, nalazi se u demografskim trendovima i efektivnoj zaposlenosti građana. U teoriji od zaposlenih građana očekuje se da odvajajući dio svojih prihoda budu temelj financiranja sustava. Naš “biser” nekada je funkcionirao jer je odnos broja građana koji ga je financirao naspram ukupnog broja korisnika bio znatno povoljniji nego danas. U tom zanosu uspjeha nošenom na krilima produktivnosti rijetko tko je mogao biti dovoljno lucidan da pretpostavi moguće scenarije kolapsa.

Danas je omjer onih koji financiraju zdravstvo naspram ukupnog broja korisnika 1:5. Nema managera koji će riješiti ovaj problem. U SAD, primjerice, omjer je nešto povoljniji (1:2.5) od hrvatskoga ali je srozan u odnosu na omjer kakav je bio u njihovim najboljim godinama, a implementacija Obamacarea ne funkcionira iz identičnog razloga. Baza iz koje se sustav želi financirati nije dostatna za ono što se njime želi postići, a to je privid besplatne, svima dostupne i maksimalno kvalitetne zdravstvene skrbi.

Suočimo se s činjenicama – Država socijalnog blagostanja koja se financira iz državne blagajne, čiji dio je i naš zdravstveni sustav, pokazuje se kao obična ponzi piramida.

Baš se zbog tog razloga, kao i činjenice da je zdravlje najvažnija stvar svakog od nas, treba hitno osvijestiti, emocije i prošla vremena treba ostaviti za sobom i okrenuti se aktualnom stanju koje je alarmantno i neodrživo. Nastavimo li tako ostat ćemo i bez zdravlja i bez vlastitog novca. Početkom ove godine na snagu je stupio Zakon o sanaciji javnih ustanova koji je omogućio da se dug zdravstva pokrpa novim zaduženjem u iznosu od 5 milijardi kuna. Danas, zadnjeg dana veljače iliti nepunih 2 mjeseca nakon te intervencije, saznajem od ministra Ostojića da je zdravstvu potrebno dodatnih 3,2 milijardi kuna pomoći tek da bi se pokrpale rupe na fasadi institucije čiji temelji se ruše. Dokle ćemo krpati i čime na koncu konca?

Problem koji pronalazimo u javnom diskursu vezan je uz shvaćanja i očekivanja koja imamo prema toj instituciji i koja se uglavnom svode na emotivnu razinu. No što možemo očekivati ako se za održanje današnjeg zdravstvenog monopola, koji je niti sjena nekadašnjeg zbog razloga koji sam naveo, nastavimo boriti nošeni krilima emocija i prisjećanja na prošlost?

Već sam više puta rekao i ponovit ću još jednom – zdravlje je prevažna stvar svakom čovjeku da on dopusti da se isto svede na državni proračun, monopol i politiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad upravni postupak razveseli čovjeka

Oznake

banka, biljezi, birokracija, dućan, HZZO, igra, matičar, MUP, obrazac, osobna, upravni postupak, šalter

Među svojom djecom imam jednu vrlo maštovitu kćer. Nije pretjerano zainteresirana, za razliku od dječaka, za igre koji zahtjevaju izražene motoričke vještine, (iako se bavi plesom i to vrlo uspješno) ali je zainteresirana, vjerujem poput većine djevojčica, za igre uloga (role play). Među omiljenim igrama su joj igra dućana i banke.

Obje igre svode se na šablonu (scenarij) što u slučaju dućana znači korištenje blagajne, novca (onaj iz Monopolyja je ok), raznih stvari koje ima u sobi i koje će poslužiti kao roba te neizbježne košarice u koju će kupac stavljati robu sa polica (police su stolci, kutije za igračke, krevet i sl.). Razumljivo je što slijedi ali ako niste maštoviti ili nemate kćer zahvaljujući kojoj ste mogli iskusiti čari ove igre uglavnom ona se svodi na to da sam ja kupac, kćer prodavačica/ blagajnica, pa u rundama dolazim u njenu sobu, uzimam košaricu i pravim se da kupujem pri čemu moram voditi računa da uvijek odabirem druge proizvode (i količinu) kako se runde odigravaju. Na bijeloj ploči (whiteboard) često znaju biti napisani proizvodi na akciji (npr. gumice za kosu 2+10 gratis). Igru (rundu) se mora proniknuti promatrajući cjelokupni setup jer može nastati problem ako propustite odigrati onaj korak koji si je prodavačica zamislila u glavi, poput spomenutih proizvoda na akciji kojom se implicira i njihov odabir. Tek tu i tamo prodavačica dozvoli zamjenu uloga pa i ja budem prodavač. Vrlo joj je zabavno kada na akciju stavim neke proizvode koje ni u snu nije očekivala.

Igra banke svodi se na klijenta koji dolazi u banku po novac, bankara koji sjedi za šalterom, reklamne letke s bankarskim proizvodima, obrasce za ispunjavanje, kalkulator, telefon, štambilj, kartice i novac (opet onaj iz Monopolyja, ali često se tu nađu i kovanice iz kasice prasice). Bankar je, pogađate, kćer, a ja sam klijent koji je došao u banku da bi dobio tretman, jer o tome se i radi. Za razliku od dućana ova igra ima znatno više improvizacije ali u principu rutina se svodi na slušanje klijenta, zatim ponude proizvoda koji odgovara klijentovim potrebama, zatim popunjavanje obrasca (za to vrijeme bankar tipka po kalkulatoru i nešto računa), zatim potpisivanje tog obrasca na 10-ak mjesta, pa kopiranje istog, pa skeniranje, pa pretipkavanje brojki u kalkulator, pa zvanje “šefice” telefonom kako bi se sve to ponovilo i verificiralo, te na kraju same isplate novca ili izdavanja kartice ako je o tome bilo riječ.

Obje igre, a osobito igra banke, nevjerojatno asociraju na upravni postupak. Iako kćer do sada nije imala priliku susresti se s birokracijom, jer ženina i moja odluka je da je ne vučemo sa sobom u tim prigodama (što je možda i pogrešno jer bi vjerojatno dobila nove ideje za igru), to što ona radi svojim smislom i rutinom gotovo je identično onome što rade šalterski birokrati.

A baš s tim birokratima se posljednjih dana družim nešto više nego obično. Naime ponovno sam postao otac (hvala što ste pomislili “ČESTITAM”) pa obilazim matične, MUP-ove, porezne, HZZO-ove i druge birokrate koji mi svesrdno pomažu da budem u skladu s onime što su prosvjećeni tirani putem države nametnuli kao elementarno i nužno da bi se čovjeka priznalo kao takvog (posljedično mu se i nametnulo 50-ak tisuća kuna javnog duga na teret). Za svaki korak propisan je zakonski rok i to upravo zbog zadnje navedenog. Svatko rođen unutar državnih granica mora preuzeti građanske obveze jer to je stvar civilizacijskog dosega i čini se za opće dobro (rekli bi to mnogi zadojeni drugari). U suprotnom, ako zanemarite obveze i rokove, bit ćete kažnjeni.

Na prvom koraku susreli smo se s matičarem. Dalje od njega neću jer me on napunio pozitivnom energijom za sve ostale birokrate u slijedu. Dolazak matičaru podrazumijeva popunjavanje obrazaca, donošenje biljega, štambilj, telefon, osobne iskaznice, kompjuter (opa!), printer, olovku i novac. Postupak izgleda otprilike ovako – Prvo pronađete kiosk i kupite biljege. Potom se pojavite na ulazu općine gdje vam portir uzme osobnu iskaznicu te podatke s nje unese u kompjuter te vas uputi k matičaru (kat taj, soba ta). Pokucate matičaru, on vam kaže da pričekate vani. Otvara vam par sekundi nakon što vam je rekao da pričekate vani i poziva vas unutra. Pita što trebate, vi kažete, on vam gurne obrazac na popunjavanje. Za to vrijeme prepisuje podatke s vaših osobnih iskaznica u kompjuter i usput odgovara na telefon. Traži vas biljege koje odlaže na onu namočenu spužvicu – ovo mi je posebno fora jer izgleda da su skužili kako će biljeg popiti dovoljno vlage da se aktivira ljepilo samo ako ga se ostavi na miru dovoljno dugo (Ne znam je li to vezano za neko poboljšanje procesa i uštedu vremena). Aplikacija za OIB javlja grešku. Matičar telefonira i nekome s druge strane prijavljuje problem. Odlogirava se iz aplikacije (na preporuku)… čeka… komentira nama kako se, zamislite, mora odlogirati i ulogirati… da bi nakon svega aplikacija ponovno javila grešku, pa se počeo sprdati s aplikacijom i sugestijom tehničke službe. Biljezi su se za ovo vrijeme od vlage zarolali u cilindar. S obzirom da ne može odraditi korak s OIB-om preskače na obrazac koji smo popunili još prije 10 minuta. Razvaljava biljege preko njega isfrustriran što su previše vlažni pa se neće zalijepiti kako treba (ćoškovi strše u zrak) i preko njih udara štambilj na kojem piše “poništeno”.

U ovom trenutku doživljavam katarzu! Emotivni flashback na svoju kćer i igru banke, vidim sebe kako glumim klijenta u njenoj maštovitoj igri i njeno nasmješeno i sretno dječje lice! ❤

… zamišljam kako matičar drapa obrazac po nekoj perforaciji, jedan dio skenira, a drugi nosi šefici na potpis, zatim traži mene još jedan papir i potpis, zaklama ga za neki treći, potom sprema u neki registrator, a od onog ostatka prvog obrasca izrezuje škaricama jedno veliko srce! Obuzela me čista ljubav! 🙂

Šalterski birokrati su zapravo nikad odrasla djeca, a prostor u kojem obitavaju je svojevrsna Panova Nigdjezemska. Oni uživaju sreću da su predivnu dječju igru uspjeli pretvoriti u posao za koji su nagrađeni plaćom. Pa iako se taj upravni postupak njima možda doima strašno smislenim i korisnim nekako mi se čini da nisu svjesni kako izvan sigurnosti dječje sobe leži onaj stvarni i drugačiji svijet. I da, možda je slučajno, a možda i nije, oni su uglavnom upravo djevojčice.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ništa od povrata novca obveznicima zdravstvenog osiguranja

Oznake

bolnički pregled, HZZO, liste čekanja, Ministarstvo zdravlja, vlada, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

31. kolovoza 2013., dok se kuhala priča o štrajku zdravstvenih djelatnika, koji danas traje već pedeset i drugi dan, pitao sam Vladu RH na Twitter profil:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt31 Aug

@VladaRH hoće li se u periodu štrajka obveznicima zdr. osiguranja alikvotno umanjiti iznos doprinosa na bruto plaću? #zdravlje #politikahr

Odgovor nisam dobio narednih mjesec dana pa sam napisao tekst u kojem govorim kako unatoč smanjenoj funkciji javnog zdravstva nastavljamo financirati ga kao da se ništa ne dešava. U tom trenutku štrajk je već trajao trinaesti dan, a sindikalni vođe liječnika proživljavali svoje zvjezdane trenutke.

Jučer sam ponovno postavio pitanje…

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt7 Nov

@VladaRH da li manja plaća liječnicima koji su štrajkali znači adekvatan povrat doprinosa obveznicima zdr.osiguranja? #politikahr

… a postavio sam ga jer štrajk još uvijek traje, funkcija javnog zdravstva je uslijed toga smanjena (npr. liste čekanja su se produžile…), a premijer Milanović najavljuje smanjenje plaća liječnicima koji su štrajkali te kaže:

kako od ravnatelja bolnica, sanacijskih upravitelja i šefova službi očekuje da u interesu poreznih obveznika utvrde tko je radio, a tko štrajkao.

I dobio sam odgovor!

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH23h

@KapitalacTwitt Molimo te da provjeriš direktno u HZZO: http://ow.ly/qA7zD 

Na koji sam im odgovorio protupitanjem uz obrazloženje:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt23h

@VladaRH Zašto? Naime, doprinose uplaćujemo u drž.proračun, a ne HZZO-u? Dakle vi ste jedini koji novac mogu vratiti obveznicima #zdravlje

Jer upravo i jedino o zadnjem (podvučenom) se može raditi kada govorimo o interesu poreznih obveznika, ujedno obveznika zdravstvenog osiguranja, čijim novcem se financira javno zdravstvo. Dakle ako vjerujemo premijeru Milanoviću da će se smanjenjem plaća liječnicima koji su štrajkali, a primali pune plaće, zadovoljiti interes poreznih obveznika tada je za očekivati da se na njihove račune vrati adekvatan iznos uplaćenih, odnosno preplaćenih sredstava na konto doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje.

Ipak, nazvao sam HZZO, postavio i njima isto pitanje ali odgovor nisam dobio niti je osoba (spol nije bitan) s druge strane bila imalo zainteresirana za problem.

Stoga sam se ponovno obratio Vladi RH:

Kapitalac ‏@KapitalacTwitt21h

@VladaRH možete li pitati ministra Linića, zvao sam HZZO, nemaju pojma o čemu pričam pa logično nemaju ni odgovor na pitanje #zdravlje

Odgovora naravno nema, a neće biti niti povrata preplaćenog novca obveznicima zdravstvenog osiguranja. Ako bude – javno režem ruku! I nikoga osobito briga za to.

Ipak pogledajmo okvirnu računicu u pozadini priče. Poznato je da svaki mjesec javno zdravstvo od građana ubere oko 1,4 milijarde kuna na konto zdravstvenih doprinosa, odnosno za funkcioniranje HZZO-a i javnog zdravstva. Otprilike pola tog iznosa odlazi na bolnički sustav, dakle 700 milijuna kuna mjesečno. Ako su efektivno u štrajku proveli 5% radnog vremena tada će u skladu s premijerovom najavom liječnici dobiti utoliko manje plaće, od 700 milijuna 5% je 35 milijuna kuna u razdoblju od mjesec dana, odnosno oko 60 milijuna kuna u proteklih 52 dana trajanja štrajka, kao iznos koji je za sada sporan.

Svaki porezni obveznik, kojih je u sumi oko milijun, tako za proteklih mjesec ima pravo očekivati povrat 35 kuna, u prosjeku, na konto vremena tijekom kojega mu zdravstvena bolnička usluga nije bila dostupna.

Možda nekom poreznom obvezniku 35 kuna i nije iznos vrijedan spomena, iako bi s tim novcem djetetu mogao kupiti barem kino ulaznicu i kokice. No ukupan iznos tih triespetica, zbrojen od svih obveznika zdravstvenog osiguranja i predan u ruke onome koji izbjegava odgovor na pitanje o povratu tih sredstava, itekako je vrijedan spomena.

Vlada RH stoga šuti. A šutnja je kao što znamo zlato – naše zlato za naše vlastodršce.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ubogi vječni studenti

Oznake

HZZO, obvezno zdravstveno osiguranje, studenti, zakon

Kako je životni put jednog poreznog obveznika popločen trnjem i oštrim kamenjem znaju mnogi, ali kakav je tek život vječnih studenata – te strahote teško je riječima opisati, a o njima se ne govori i stoga ne zna mnogo.

Srećom, danas je objavljen šokantan članak na T-Portalu u kojem možete pročitati priče dvoje studenata o strahotama koje im je priredila majka država.

Novim zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju redovni studenti stariji od 26 godina gube pravo na zdravstveno osiguranje. Zla država naime očekuje da studenti završe studij do tog vremena, zaposle se i na taj način nastave biti zdravstveno osigurani. Nadalje ona obvezuje poslodavce da za svakog zaposlenog uplaćuju 13% povrh bruto plaće na račun HZZO-a. To što liječnici upravo u ovim trenucima štrajkaju i zakidaju te građane za njihovo pravo na liječničku pomoć sada je manje bitno ali ipak vrijedno usputnog spomena.

Studentica Maja već je tri mjeseca zdravstveno neosigurana i riskira plaćanje zdravstvenih usluga na vlastiti trošak u slučaju da se razboli, i to 150 kuna za pregled u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 220 kuna kod specijalista ili povrh svega više tisuća kuna za kakav operativni zahvat. Taj rizik po vlastito zdravlje i dalje na nju ne djeluje dovoljno motivirajuće da problem riješi zaposlenjem. Pa ako treba i odustajanjem od vlastitog višeg cilja da bude visokoobrazovana, ponovno o trošak poreznih obveznika.

Kaže T-portal kako sulude svote Maju ne zastrašuju. Ona ne želi biti ta koja će svaki mjesec puniti državni proračun da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu:

‘Ne pada mi na pamet plaćati 360 kuna mjesečno. Nemamo svi potporu od roditelja; odakle mi toliko novca? Radije bih na hitnoj završila pa kud puklo da puklo!’

Srećom Maja ima nevjerojatno veliku potporu poreznih obveznika, doduše ne voluntarnu, kada joj već roditelji ne mogu pomoći – bez obzira na razlog. Njene osobne ambicije tako postaju trošak nekih nepoznatih građana, udruženih kroz državni proračun, obvezanih poreznim zakonima financirati mnoge takve Maje. Tako je Maji lakše kritizirati nedovoljnu razinu skrbi za nju kao studenticu, jer sa svojim sponzorima ne mora komunicirati oči u oči i riskirati biti tek jedna u nizu ciničnih individua koja svoja prava ostvaruje na njihov račun, jasno i glasno reći kako su njeni ciljevi važniji od njihovih.

Drugi student, Saša kaže:

Dodatnih 360 kuna mjesečno, odnosno 4.320 kuna godišnje, trošak je koji nikako ne mogu pokriti i samim time ugrožava mogućnost mog nastavka studija,

Da, zdravstvena skrb nije i ne može biti besplatna. Tih 4320 kuna on očekuje da država prebaci na nekoga drugoga kako njemu ne bi bila ugrožena mogućnost nastavka studija. Divno. Njegov cilj, vidimo kao i kod Maje, postavlja se kao viši cilj pred građanima koji bi trebali platiti i njegovo zdravstveno osiguranje kako mu ta sitnica ne bi poremetila uzvišeni plan.

i dodaje:

kako smatra da se novim zakonom direktno krši njegovo pravo na visoko obrazovanje.

Zdravstveno osiguranje nema baš nikakve veze s pravom na obrazovanje. Svaki čovjek ima pravo obrazovati se, unutar državnog sustava ili van njega. Bilo bi dobro kada bi o toj stvari istovremeno glasovali vlastitim novcem. I to je ono što je osnova problema u ovoj priči.

Maja i Saša su na vlastitoj listi prioriteta obrazovanje postavili iznad zdravlja, a to što ni jedno ni drugo ne moraju platiti samo im stvara dodatne probleme u racionalnom postupanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nisu samo plaće u pitanju, štrajkamo i za nastavak budalaština

Oznake

bolesnici, bolnice, doktori, HZZO, sindikat, socijalna skrb, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo, štrajk liječnika

Vođe zdravstvenih sindikata proživljavaju trenutke svoje slave. Teško je da će se samo tako odreći pažnje javnosti koju su privukli na sebe pa osim prava i privilegija vezanih za kolektivni ugovor, koji su prema riječima ministra zdravlja zadovoljeni, tu priliku koriste i za ispravljanje nekih općih društvenih nepravdi prema vlastitom shvaćanju. Zapravo nastavljaju štrajk s namjerom da ostvare neke daljnje ciljeve, mahom budalaštine koje su i dovele zdravstvo do kolapsa, a sindikalce u fokus zbivanja, a među tim budalaštinama dominantna je ideja o održavanju države socijalnog blagostanja na životu.

Nažalost zdravstvo uslijed sindikalnih aktivnosti postaje prćija sindikalnih vođa. Javnost se u to mogla uvjeriti ako ne ranije tada sasvim sigurno trinaestog dana štrajka, a taj dan je specifičan po tome što se upravo tada uspostavilo da bi sindikalni vođe rado manipulirali kadrovima u zdravstvenim ustanovama pa i izbacivali neke sindikate iz pregovora – pregovora o pravima i privilegijama koje su načelno već i zadovoljene, a tiču se kolektivnog ugovora.

Država socijalnog blagostanja je na koljenima, sasvim sigurno ne zbog nekih imaginarnih napada neoliberalnih sila koje je nastoje srušiti, već zbog indolentnog uvjerenja klaunova koji njome upravljaju da se rastrošnost centralno upravljanog društva i države može dovijeka održati, a dug nikada ne vratiti. Neracionalan sustav, kojega su sindikati integralni dio, urušava se sam pod sobom, a najveću štetu trpe oni koji ga financiraju (porezni obveznici – građani – bolesnici).

Kako šteta nije samo financijske naravi govori i činjenica da je zdravstvo rigidan državni monopol, a građani svojim novcem u ovom trenu ne mogu izabrati neki drugi oblik zdravstvene skrbi i pomoći si ukoliko trebaju pomoć. Oni ovise o milosti i nemilosti državnog monopola i sindikalnih vođa. Dok se oni navlače oko podjele privilegija, poreznim obveznicima račun za zdravstvo dolazi na naplatu već na slijedećoj platnoj listi bez obzira da li im je zdravstvena usluga pružena ili ne.

I u tome jest jedini problem. Država socijalnog blagostanja bespoštedno eksploatira porezne obveznike, zakida ih za njihova prava, zanemaruje preuzete obveze, a probleme prepušta na rješavanje skupinama koje vodi ništa drugo do li sitni interes koji proizlazi iz pozicije koju im je omogućila politička borba.

Tržište je lijek za taj problem, kako za izmanipulirane liječnike koje je država zatočila staklenim zvonom na kojem sjede sindikalni povjerenici, tako i za građane koji podnose cjelokupan teret. Prema toj hijerarhiji možemo zaključiti kako jedino građani imaju efektivnu snagu okrenuti slijed stvari naglavačke. Taj teret trebaju zbaciti sa svojih leđa, kao i liječnici onaj sindikalni i politički. Nije proteklo niti 100 godina otkako su sustavi socijalne pomoći “podržavljeni”, stoga bi povratak u tu blisku prošlost mogao podsjetiti građane kako su prije državnih monopola u rukama imali solidarne sustave koji su bili funkcionalni i svrsishodni, i upravo zbog toga postali mamac promućurnih političara željnih moći koji su ih preoteli slobodnom građanstvu i unakazili do današnje razine.

Srećom, proces je reverzibilan. Građani samo trebaju smoći hrabrosti i shvatiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zdravstvo plaćamo, a zdravstvene zaštite nema!

Oznake

bolnica, cijena pregleda, Država, HZZO, Ivica Babič, lista čekanja, Ministarstvo zdravlja, narudžbe za pregled, Ostojić, sindikat liječnika, specijalistički pregled, vlada, štrajk liječnika

Štrajk liječnika ulazi u svoj 13. dan. Predsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata Ivica Babić odbija prekinuti štrajk unatoč tvrdnji Ministarstva zdravlja kako su svi zahtjevi za isto zadovoljeni. Iako ne vjerujem osobito niti Babiću niti ministarstvu u tome što govore očito je kako je sindikat pred ministarstvo postavio i neke uvjete koji nemaju veze s kolektivnim ugovorom, primjerice da se smijene neki sanacijski upravitelji bolnica pa čak i da se iz pregovora izbaci jedan sindikat. Kad se o podjeli privilegija govori evidentno je da konkurencija Babiću smeta.

Tako se štrajk danas radikalizira te bolnički sustav nastavlja do daljnjega raditi smanjenim kapacitetom, po nedjeljnom režimu, uz daljnje pružanje pomoći tek krajnje hitnim slučajevima. Uz njih liječničku pomoć će dobiti tek bolesnici kojima život ovisi o nužnom terapijskom liječenju dok će oni koji sumnjaju u bolest, a čekaju na specijalistički pregled kojim bi se ista ustvrdila, ostati zakinuti.

Pitao sam Vladu putem Twittera još 31.08.2013, kada se štrajk pripremao, hoće li se u periodu štrajka obveznicima zdravstvenog osiguranja alikvotno umanjiti iznos doprinosa na bruto plaću?

Do danas nisam dobio odgovor, pa sam ga ponovio. Vidjet ćemo hoće li se oglušiti i drugi puta. Pretpostavljam da hoće, a ako i odgovore što tada to vjerojatno neće imati osobite veze s pitanjem. Na škakljive upite u pravilu odgovaraju na taj način, barem što se mojih upita tiče.

Zašto to pitanje?

Izvjestan broj građana, koji očekuje dobiti zdravstvenu uslugu od državnog monopolističkog bolničkog sustava pod nadležnošću HZZO-a, tu uslugu i plaća – redovitom ustegom od 13% na bruto plaću. Svaki mjesec, bez iznimke, sve dok su u radnom odnosu. Država građanima usteže novac za uslugu koju im u periodu štrajka uskraćuje. To je prije svega posljedica koja proizlazi iz monopola, a dodatan problem proizlazi iz malverzacija udruženih skupina s Vladom na čelu i sindikatima koji opstruiraju svako pozitivno rješenje. Građani su suočeni s problemom gdje udružene skupine ulažu njihov vlastiti novac u kocku njihovim vlastitim zdravljem. 

U slobodnom tržištu primjerice imate slobodu plaćati tek ono što želite ili trebate koristiti, a ukoliko što nije vrijedno plaćanja tada imate slobodu takvu uslugu izbjeći, time ne snositi trošak, pa koristiti i platiti onu koja valja ili u potpunosti ne koristiti ukoliko ni jedna ponuđena ne valja. Zadnji hipotetski slučaj ujedno je i prilika za onoga koji to shvaća da ponudi uslugu koja valja. No dosta slobodnotržišnog fantaziranja. Vratimo se u realnost.

Kako nije realno očekivati da s tom praksom prestanu postavio sam im to provokativno pitanje o povratu novca. Vjerujem da njihovo postupanje nije u skladu za zakonom o zaštiti potrošača. Naime kada vam uslugu uskrati primjerice jedan telekom, primjerice dva dana u mjesecu vam zbog kvara sustava nije u mogućnosti pružiti uslugu, tada će vam s mjesečnog računa najčešće samoinicijativno smanjiti iznos za ta dva dana, alikvotno će ga umanjiti. Ako to već ne napravi sam onda će u pravilu bez ikakvog prigovora to napraviti na vaš zahtjev, pismeno, e-mailom ili na prodajnom mjestu. Govorim iz osobnog iskustva.

Hoće li Vlada i HZZO postupiti na isti način u ovom slučaju? Dajem bubreg na konto državnog proračuna ako to naprave!

Ako znamo da u Hrvatskoj radi otprilike milijun građana, u realnom sektoru od čijeg oporezovanog novca se financira HZZO i bolnice, znamo da oni svaki mjesec uplate na konto doprinosa za zdravstveno osiguranje oko 1,4 milijarde kuna ili 1.400 kuna po poreznom obvezniku. Kada bi Vlada i HZZO poštivali njihova prava tada bi građanima izvršili povrat uplaćenih sredstava za svaki dan za koji im uslugu nisu pružili. Baš kao što to radi svaka tvrtka kojoj je stalo do njenih korisnika usluga.

Tako bi do sada, za punih 12 dana štrajka, svakom građaninu izvršila povrat u prosjeku od 541 kunu. Od svoje mjesečne plaće tako ne bi izdvojili 1.400 kuna već 859 kuna za one dane tijekom kolovoza kada su još mogli računati dobiti zdravstvenu zaštitu, ili barem se nadati istoj. Neto plaća bi im uslijed toga porasla u prosjeku za 350 kuna. S tim iznosom mogli bi si platiti jedan kompletan ultrazvuk abdomena u nekoj privatnoj ordinaciji, na kojeg su možda upravo sada zakinuti zbog igre Vlade i sindikata liječnika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Plan za zdravstvo

Oznake

bolnica, hitna pomoć, HZZO, socijalno osiguranje, strategija, vlada, zdravlje, zdravstvena zaštita, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Potpuna istina o propasti HZZO-a

Oznake

dopunsko osiguranje, HZZO, Ministarstvo zdravlja, osiguranje, Ostojić, socijalno, zdravlje, Zdravstveno osiguranje, zdravstvo

Tekst je danas izašao u tiskanom i web izdanju Jutarnjeg, evo link:

http://www.jutarnji.hr/hrvatsko-zdravstvo-je-u-kolapsu-i-opasno-je-po-zdravlje-gradana/1123072/

Uz dodatak najbitnijeg grafičkog prikaza, kojeg su po mojem mišljenju propustili dodati u tiskanom izdanju, a odnosi se na kretanje prihoda, rashoda i broja osiguranika tijekom godina i otkriva višestruko poskupljenje zdravstvene skrbi uz konstantan broj osiguranih građana:
Grafikon 1

No evo i još nekih. Na slijedećem grafičkom prikazu vidite strukturu obveznika zdravstvenog osiguranja u kojoj možete primijetiti kako 2008. započinje pad broja aktivnih osiguranika (onih koji uplaćuju), rast broja umirovljenika uz pad broja članova obitelji (što je u skladu s demografskom slikom), te porast broja u skupini ‘ostali’ gdje se načelno nalaze svi nezaposleni te socijalne skupine građana. Dakle aktivni (platiše) postaju socijala, a podatak je analogan i trendu rasta broja nezaposlenih koji objavljuje Zavod za zapošljavanje:
Grafikon 2

Na slijedećem grafičkom prikazu vidjet ćete razliku u prihodima i rashodima tijekom godina, dakle višak i manjak na računu na kraju godine. 2004. godina je bila podjednako problematična kao i 2012., u usporedbi sa prihodima možemo reći da je relativno bila čak i gora, no uslijedile su dobre ekonomske godine te je 2007. zabilježen višak od preko 1 milijarde HRK što je utjecalo i na smanjenje ukupnih obveza (dugova) koje su prvi puta nakon 7 godina pale na ispod 4 milijarde HRK (Grafikon 4). No taj višak nažalost nije u potpunosti iskorišten jer je uslijedila kriza i započelo je razdoblje financijskog krpanja rupa uz sve veći udio sredstava direktno iz državnog proračuna (grafikon 5):
Grafikon 3

Grafikon 4

Grafikon 5

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Više ne primamo?

Oznake

HZZO, liječnik, pregled, privatnik, zdravstvo

Radno vrijeme doktora obiteljske medicine u popodnevnoj smjeni u obližnjem domu zdravlja započinje u 13:30, završava u 19:30. Ova fotografija snimljena je u 15:30, u čekaonici je bilo cca. 10-15 pacijenata:

Trebao sam od obiteljskog liječnika uputnicu za neku pretragu krvi, po preporuci privatnog internista. Nakon upoznavanja sa “više ne primamo parolom” zovem ordinaciju mobitelom, žale se na gužvu, ne mogu mi nikako napisati danas uputnice, neka se javim idući tjedan. “Mogu li se sada naručiti za idući tjedan?” – upitam. “A ne, petkom ne naručujemo, nazovi idući tjedan da se naručiš!” – kaže medicinska sestra i dodaje: “opusti se, vikend je!”.

Privatnik internist, kod kojega sam sat vremena ranije obavio sistematski pregled koji je uključivao EKG, uzv abdomena, uzv štitnjače, uzv trbušne aorte i karotida, uzv vidljivog dijela crijeva, za sve navedene usluge naplatio mi je 600 HRK, uz čekanje na pregled od samo jednog dana, a i to bi bilo kraće da nisam zvao jučer popodne kada su termini već bili popunjeni. Preporučio mi je internist i obavljanje pretraga u privatnom laboratoriju s kojim surađuju, ukoliko mi se ne da čekati “državnog” doktora (hehe, kao da je znao što me čeka), za iznos od 100 HRK – što ću i učiniti u ponedjeljak umjesto da u to vrijeme telefoniram tek za rezervaciju termina kod obiteljskog liječnika.

Bez obzira što “više ne prima” ili traži pacijente da čekaju na pregled, ili čekaju na termin da bi se rezervirali za pregled na koji potom opet čekaju, sustav javnog zdravstva naplatit će vam iznos višestruko veći od vrijednosti većine pretraga koje eventualno možete zatrebati. I tako svaki mjesec iznova, dokle god ste zaposleni. Naplata zdravstvenog sustava izvršava se na plaći, diskretno i zamaskirano, automatskim ustezanjem novca kojeg ste zaradili i pretakanjem istog u državni proračun (stavka je na isplatnoj listi, 13% od bruto plaće).

Sve dok ste zdravi imate osjećaj lažne sigurnosti i povjerenja u državno zdravstvo. Mnogi ne dovode u pitanje da je od osobite važnosti da država upravlja tim sustavom. No uglavnom kada nešto zaškripi bolestan čovjek vrlo brzo će se okrenuti privatniku, jer bolest ne podnosi čekanje.

Kako bismo smanjili rizik po vlastito zdravlje ovaj ustaljeni zdravstveni sustav treba čim prije liberalizirati i građanima omogućiti da odaberu gdje će se liječiti za svoj novac. HZZO-u i njegovim liječnicima očajno treba konkurencija, a jedni i drugi potom neka se natječu međusobno za pacijente kroz bolje i jeftinije zdravstvene usluge, što je svima na korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac