Oznake
bolni rezovi, deficit, Država, dug, ekonomska politika, industrija, industrijalizacija, Jurčić, kriza, prihodi, proračun, rashodi, strategija, vlada
Ljubo Jurčić, “neprikosnoveni ekonomski analitičar” u sjeni, kritizira vladinu ekonomsku politiku i ruga se frustracijama njenih ministara. Kaže, Vlada nema pojma o modernoj ekonomiji, samo reže i reže, pa tako izostaje gospodarski oporavak koji je moguć jedino ako se ekonomska politika usmjeri na novu proizvodnju i povećanje oporezive baze. Drvo, metali, ruda, strojevi, stari temelji Jurčićeve nove reindustrijalizacije koja je nekad davno započela priču o strelovitom napretku čovječanstva (za Jurčića to je tek “ekonomski rast”), no dakako u uvjetima znatno manjeg uplitanja vlasti u ta pitanja. I dakako, ne govorim o industrijalizaciji kakva je egzistirala u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima, gdje se ista bazirala na nastavku proizvodnje u tvornicama koje su otete njihovim osnivačima i privatnim vlasnicima, već mi je taj pojam više vezan za Englesku 19. stoljeća, kao nekakav idealni primjer.
Jurčić u svojoj kritici, u kojoj prepotentno ističe kako bi Vlada svojom politikom pala na njegovom ispitu, nudi izlaz u povratku planskoj ekonomiji baziranoj na novoj nacionalizaciji i centraliziranom upravljanju resursima.
I tu mi je sinulo o čemu drobe premijer, ministri i Ljubo Jurčić kada govore o “rezovima”!
Rezovi o kojima govore ne odnose se na rezove u državnoj potrošnji, koja očigledno iz godine u godinu raste, a o čemu možete pročitati u novom postu koji je objavio Monopolizam, već se odnose na rezove u punjenju državnog proračuna temeljem kojeg se osigurava gospodarski rast, kako prema teoriji Vladinih ekonomskih planera tako i prema Jurčićevoj teoriji. U teoriji oni govore isto.
Dakle što je predmet Jurčićeve kritike?
To što Vlada svojim nepoznavanjem “moderne ekonomije”, dakle Keynesove ekonomske teorije pojačane Samuelsonovom algebrom, stvara uvjete u kojima se državni proračun puni lošije. Ona ga “reže”. Naravno, da su Vladini ekonomski planeri položili ispit kod Jurčića, tada bi se proračun punio bolje jer bi se investiralo više u reindustrijalizaciju. Ministar financija tako ne može biti ključna figura u razvoju ekonomije. Prema Jurčiću Linić je kamen spoticanja. Ipak sasvim je očito kako vladini ekonomski planeri itekako poznaju Jurčićevu teoriju no ono što ne poznaju jest “human action” ili fenomen ljudskog djelovanja koje nikako pa nikako ne ulazi u kalup planske ekonomije i jalove računice njenih zagovornika.
Jurčić zanemaruje, svjesno ili nesvjesno, kako prihodi državnog proračuna rastu iz godine u godinu, a rashodi još i više, čemu svjedoči gotovo 200 milijardi kuna javnog duga te enorman proračunski deficit koji bi do kraja godine mogao dostići dosad neviđene vrijednosti.
Ono što Kapitalac vidi kao nemoguće jest provoditi centraliziranu ekonomsku politiku, ostvarivati ekonomski rast i istovremeno financirati kolosalnu državu socijalnog blagostanja. Jurčićeva teorija o centraliziranom upravljanju ekonomijom te usmjeravanje resursa u oživljavanje industrije, iako sasvim vjerojatno malo kome možemo na taj način konkurirati u svemu što je stavio na vrh liste prioriteta uz postojeće troškove socijalnih transfera, očito je tek odmak od ekonomskog razvoja baziranog na osluškivanju potreba tržišta (načela slobodnog tržišta). Jurčićeva teorija tek je povod za novo osnaživanje političara na vlasti te daljnje rasipanje resursa koje vlada svojom poreznom mašinerijom otme građanima. Jurčić stoga na jednak način pada na ispitu.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 