Taxi tužibabe

Oznake

inspekcija, radio taxi zagreb, Taxi, tužibaba, Uber

Cehovsko udruženje Radio Taxi Zagreb je prijavilo Uber prometnoj inspekciji

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Birokrati protiv sniženja!

Oznake

inspekcija, obuća, odjeća, popust, potrošačka prava, prigovor potrošača, sezonsko sniženje, shopping centar, zakon o zaštiti potrošača

Zakon o zaštiti potrošača samo je kap u moru besmislenih hrvatskih zakona. On uglavnom određuje čime se poduzetnik od kojega kupujete željenu robu ili uslugu mora baviti povrh svoje osnovne djelatnosti. Zbog toga poduzetniku rastu troškovi poslovanja, smanjuje se konkurencija na tržištu – što ide na štetu potrošača jer je roba koju kupuju opterećena i troškovima usklade s regulativom, time i skuplja, odnosno ona je dostupna samo dijelu potencijalnih kupaca, i to onih veće platežne moći, odnosno time se smanjuje obujam i djelovanje tržišta.

Nema sumnje da si mnogi nezadovoljni potrošači mogu pomoći pozivanjem na ovaj zakon te uz pomoć državnih inspekcija i pravnih institucija riješiti problem s poduzetnikom. Međutim smatram da je u tom pogledu zakon nepotreban jer kada ga ne bi bilo razmirice bi se rješavale zahvaljujući djelovanju mehanizama tržišta, a pozitivno rješavanje bilo kakvog problema u izravnom je interesu poduzetnika. To je stvar reputacije koja je na tržištu važan faktor. Poduzetnik na slobodnom tržištu će nastojati svaki prigovor riješiti u korist kupca kako ovaj ne bi proširio glasine i time mu praktički presudio u tržišnoj utakmici koju vodi sa drugim poduzetnicima, a s ciljem zadovoljavanja potreba i očekivanja kupaca.

Ako ste kada kupovali preko Amazona, Ebaya, Banggooda ili drugih velikih web shopova vjerujem da znate o čemu govorim. Ja kupujem dosta robe na taj način. Ponekad mi stigne oštećena ili nekompletna roba što momentalno prijavim trgovcu i u 100% slučajeva stvar biva riješena u moju korist, a sve kako bi trgovac zadržao svoj rating (dobar glas). Zadnje sam kupio jednu biciklističku bandanu (maramu) koja je došla s vrlo malim oštećenjem, to sam fotografirao, mailao fotke uz opis, i u roku 2 dana novac mi je vraćen, a na prijedlog trgovca bandanu sam zadržao i time izbjegao relativno visoke troškove povratka. Bandanu sam pokrpao i evo je tu kraj mene, služi svrsi, a novac je u džepu. Ako vam iz ovoga nije jasno kako se to “po principu tržišta” rješavaju razmirice onda pogledajte kako funkcionira web trgovina i konkretno ove web stranice koje sam naveo.

Zakon o zaštiti potrošača osim što određuje čime se poduzetnik mora baviti povrh svoje osnovne djelatnosti ulazi duboko i u samu djelatnost. Time također otežava poslovanje poduzetnika jer mu diktira na koji način treba raspolagati vlastitom imovinom te ga u protivnom kažnjava.

Zadržat ću se samo na jednom, aktualnom primjeru – regulaciji sezonskih sniženja. Zakonom je određeno da ovo ljetno sezonsko sniženje SMIJE započeti između 10. i 25. kolovoza i trajati najdulje 60 dana. Pritom, kada trgovac istakne u svojem lokalu određene postotke sniženja tada po najvećem kojeg je istaknuo mora ponuditi najmanje 20% od ukupne količine snižene robe. Robu koju ne proda u dozvoljenih 60 dana smije nastaviti prodavati po sniženoj cijeni ali se više ne smije koristiti reklamnom parolom “sezonsko sniženje”. Nonsens za nonsensom. Zakon predviđa više od 60 elemenata po kojima se poduzetnika može kazniti i to se uglavnom svodi za zadovoljavanje birokratskih naredbi (isticanje cijena na birokratski propisan način, datuma trajanja akcije, sniženja, obavijesti o načinu prigovora i kojekakve druge odredbe i metode rješavanja sporova). Zadovoljenje svake od tih naredbi poduzetnika košta konkretan novac.

Međutim unatoč tome što je Zakon odredio kada smiju započeti sezonska sniženja svuda oko nas vidimo da su sniženja već odavno započela. Iz osobnog iskustva mogu reći da su mnogi butici već dobro ispražnjeni i često je teško pronaći zadovoljavajući komad odjeće ili obuće. Razgrabljeno je. Međutim birokrati nisu zadovoljni time što vide. Naime, Zakon besmislen kakav jest određuje tek razdoblja u kojima je trgovcu dozvoljeno koristiti parolu “sezonsko sniženje” za prodaju robe s popustom. Tako do 10. kolovoza nigdje nisam vidio parolu “sezonsko sniženje” ali sam zato vidio gomilu “sniženja”, “popusta”, “sale-a”, “discounta” i sličnih parola vabilica. I dobro. Birokrati su pokušali podmetnuti kajlu pod noge trgovcima i kupcima, ovi su je preskočili i nastavili onako kako im najbolje odgovara.

Zamislite samo koliko su osjećaji birokrata bili povrijeđeni u trenutku kada su shvatili da zakonske odredbe koje su smislili kako bi izregulirali “sezonska sniženja” u potpunosti besmislene. I umjesto da te odredbe lijepo ukinu, izbace ih iz zakona (ako već ne i sam zakon), jer očito ne služe ničemu osim da maltretiraju trgovce i kupce, oni su odlučili problem riješiti u maniri razmaženih derišta te – donijeti novi pravilnik, povrh zakona, u kojemu će definirati sve moguće termine (fraze) koje će trgovci SMJETI koristiti u oglašavanju sezonskih sniženja (ovo sam čuo iz usta dvije birokratkinje koje su gostovale jutros u emisiji Dobro jutro Hrvatska). Ne znam kako se to vama čini, ali ako mene pitate to što pokušavaju je stvarno bolesno.

Tako će prema novom pravilniku, pretpostavljam, ako trgovac 1. srpnja u izlog izvijesi plakat “popust” ili “sale” birokrati imati pravnu osnovu po kojoj će neodgovornog trgovca, iliti prema shvaćanju prosječne hrvatske ovce – kriminalca koji ne poštuje birokratska pravila, pa možemo reći čak i traži rupe u zakonu (Ha, jel vam poznata ova floskula?), moći dobro odrapiti po džepu i tako si osigurati “zasluženu” birokratsku plaću. Da, novac od kazni, kao i novac od poreza, ide u državni proračun iz kojega potom ovi jedu!

Govorio sam o utjecaju ovakvih mjera na računicu poslovanja trgovaca, kao i na cijenu i dostupnost robe na tržištu što osjećaju kupci, pa ne znam ima li smisla ponavljati kako će se zbog novih zakonskih odredbi te stvari dodatno pogoršati. Možda i treba. Ako znamo da u ovoj priči imamo 3 zainteresirane strane; birokrate, poduzetnike i potrošače, te ako smo spremni razumijeti da se birokratskim propisima otežava poslovanje i poskupljuje predmet trgovanja, onda je jasno da birokratski propisi, a osobito novi birokratski propisi kojima se širi opseg postojećih propisa, štete poduzetnicima i potrošačima, a koriste birokratima. Birokrati će barem kratkoročno imati korist od toga što rade, jer će imati posla i primati plaću, i tako sve dok bude poreznih obveznika nad kojima će moći primjenjivati propise, oporezivati, nametati te kažnjavati očajne ili neposlušne.

Poduzetnici koji posluju s graničnom računicom zbog poskupljenja zadovoljavanja birokratskih propisa, i zabrane raspolaganja vlastitom imovinom na način koji im najbolje odgovara, nestat će s tržišta, a oni koji ostanu poslovat će teže, uz nužno više cijene robe koja će biti dostupna samo kupcima izvjesno veće platežne moći. Može birokratska bagra snatriti i bulazniti o tome kako oni samo pomažu da se stvar definira i uredi međutim ostavimo se njihovih budalaština u tom kontekstu te ih promatrajmo na ispravan način – kroz postignute efekte. I to je zapravo sažetak.

Da u priču unesem malo pozitive, jer svi se u zadnje vrijeme nešto žale kako su mediji negativni, evo jedna sugestija – počnite kupovati preko interneta! Ušparat ćete dosta novca na razlici u cijeni robe koju ćete kupiti preko neta i robe koju kupujete po shopping centrima. Uz to, na taj način možete pomoći da se zvijer izgladni i obuzda, i tako ranije u budućnosti započnu promjene u smjeru povećanja tržišnih sloboda u Hrvatskoj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Bon voyage monsieur Prpić!

Oznake

birokracija, HG Spot, Hrvoje Prpić, inspekcija, Kamata, kazna, korupcija, PDV, račun, sud, Trillenium

Gospodin Hrvoje Prpić, osnivač poznate tvrtke HG Spot i jedan od “poslovnih anđela” – suosnivač investitorske mreže CRANE, odlučio je napustiti hrvatske granice zajedno sa svojim poslovima i kapitalom.

TPortal objavljuje njegovu ispovjest o iskustvu sa državnom birokracijom i inspektorima koji su po nalogu svojih šefova odlučili pronaći “dlaku u jajetu” njegovoj tvrtci Trillenium te mu opaliti barem nekakvu financijsku kaznu.

Dlaku nisu našli no razlog za kaznu su izmislili te istu progurali kroz vlastite metastatične kanale, za račun koji nije sadržavao podatak o JMBG-u (iako zakon nalaže samo OIB), te je unatoč žalbi na očiti propust sud presudio na štetu Prpićevog Trilleniuma i olakšao ga za petnaestak tisuća eura.

Trillenium zbog pravne nesigurnosti odlazi iz Hrvatske, o čemu Prpić kaže:

“Nije stvar u kazni od nekih 15.000 eura koju moram platiti, već u tome što u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti. Pitam se što je s drugim poduzetnicima koji nemaju mogućnost obratiti se javnosti. Strašno sam razočaran jer sam dosad vjerovao da su sudovi pravedni i odlučuju prema zakonu, a ne na osnovi tvrdnje nekog službenika”

U Hrvatskoj nema vladavine prava. Ona je nezamisliva kolosalnoj birokratskoj hobotnici koja se ispreplela između svih nas redom. S obzirom da nas svojim pipcima drži čvrsto stisnutima gotovo i nije moguće pokrenuti promjenu u tom smjeru, prema uspostavi vladavine prava koja će zamijeniti vladavinu birokracije.

Hrvatska će se zato sasvim sigurno morati suočiti sa općom nelikvidnošću.

Ipak postoji dodatan problem, a to je da mnogi nisu svjesni u čijem su stisku jer na ovakve vijesti, o jadanju poduzetnog čovjeka kojem država gura pipke do dvanaesterca, gledaju sa gađenjem, proklinju ga, i ako već ne žele da propadne onda barem žele da ode. Međutim taj mrziteljski refleks među mnogima govori mi samo da je hobotnica počela puštati crnilo kojim im maže oči. A ne pušta ga bez vraga! Nečeg se boji!

Do neke druge prilike bon voyage monsieur Prpić i neka vam je sa srećom u manje represivnoj Velikoj Britaniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pohlepa, razum i ucjena – priča o državi i pečenjari

Oznake

Beograd, fiskalizacija, inspekcija, Ivan Simič, pljeskavica, porez, porezna uprava, porezni moral, račun, roštilj, SUR Mara

Kada je nešto dobro tada se za to i čuje, a dobre stvari vole privući svakojake zlikovce. Uz ugostiteljski biznis veže se raznorazna mafija koja prodaje svoje zaštitničke usluge u zamjenu za harač, no kako je mafija sinonim za silu očito je da konkurira državi u istoj poduzetničkoj kategoriji. Država je naime monopol sile na određenom teritoriju. U praktičnom smislu monopol bi trebao osigurati mir no često je tek instrument za legalizirano ugnjetavanje građana i oblikovanje njihovog morala. Zapravo to je više pravilo nego tek česta pojava (npr. vidi Hrvatsku).

Iz Beograda dolazi zanimljiva priča, o poznatoj pečenjari Mara u kojoj se Beograđani dave u sočnim pljeskavicama i roštilju. Ima takvih mjesta vjerujem i u vašoj neposrednoj blizini, znate i sami o čemu se radi. Takva mjesta su uglavnom dupkom puna jer se u njima dobro i fino jede, i gdje su upravo ti parametri nadmašili onaj cjenovni. Uz kvalitetnu hranu tu je i brzina i ljubazno osoblje. Ono što je dobro je poželjno i ljudi će nagraditi svojim povjerenjem i novcem.

Pohlepa

A gdje je novac tu je i sila. Direktor srpske porezne uprave, Slovenac Ivan Simič, čuo je za Maru pa se odlučio prošetati na pljeskavicu. Ono što ga je privuklo nije bio miris roštilja već miris novca. Čekajući na svoju pljeskavicu zapravo je radio svoj posao – promatrao je zaposlenike kako ne izdaju račune (koji su usput rečeno također fiskalizirani kao i u Hrvatskoj). Na svakoj prodanoj pljeskavici bez izdanog računa on je ostao oštećen za svoje pravo na dio kolača.

Razum

Čekajući na svoju pljeskavicu izračunao je kako u minuti prodaju četiri komada, u satu dakle 240, mjesečno oko 6.000, što godišnje znači 15 milijuna dinara. Pretvoreno u HRK to je tek nešto više od jedan milijun. Porez na dobit u Srbiji je 15%, a PDV 20% (zbrojeno 35%), dakle samo na pljeskavicama Simič propušta ubrati 350.000 HRK, odnosno 5,2 milijuna RSD. Obrisao je znojno čelo bijelim rupčićem, zatražio svoj fiskalizirani račun (i dobio ga) te usta natrpanih pljeskavicom stao razmišljati o tome što napraviti. Zatvoriti Maru administrativno, a zaposlenike fizički, i odreći se milijuna dinara poreza, ili ih pokušati uvjetiti da je plaćanje poreza u njihovom interesu pa usput ispasti i frajer?

Ucjena

Poslao im je pismo. Tobože došao je jer je od mnogih čuo kako se kod Mare jedu najbolje pljeskavice pa da i sam kuša ima li istine u tome. Prvo ih je nahvalio, zatim ukazao na računicu, pa ih umirio izjavom kako ih neće kazniti ako ubuduće pripaze na izdavanje računa. Nazvao je to “poreznim moralom”. Naime kada država ne bi imala monopol nad silom tada, kaže Simič, ne bi bilo niti ulice kojom mušterije dolaze do Mare, niti škole u kojoj državni učitelji “Marinu” dječicu i unučiće podučavaju koliko su novca spremili u džep, a kada “Mara” pod stare dane onemoća i razboli se kuda će nego li u državnu bolnicu. Sve to se eto mora plaćati jer sila tako nalaže. U tom tonu završava Simič svoje pismo, a “Mara” najavljuje odgovor.

Naravno, zaboravljaju građani kako je društvo do ekspanzije centralizirane države tj. državnih institucija nezaustavljivo napredovalo zahvaljujući voluntarizmu. Do Bizmarcka to je bilo vrlo značajno. Ali kao što rekoh na početku, dobre stvari privlače svakojake zlikovce, a oni pak u svojim glavama imaju svakojake ideje. One uglavnom jesu primamljive jer zlikovac je manipulator koji traži odobrenje za svoje postupke (i uglavnom ga dobiva). Tako su uostalom i podržavljene solidarne socijalne organizacije, zdravstvo, škole pa čak i mirovinska osiguranja koja su bila vrlo jaka na prelasku 19. i 20. stoljeća, u potpunosti privatna i dobrovoljna te su za njih građani iskazivali velik interes.

Možda i najgora vrsta državnog monopola jest obrazovni monopol koji se očito potrudio ne propagirati solidarnost bez države, a državu (preciznije rečeno – institucije države) isticati kao jedino sredstvo kroz koje je moguće ostvariti solidarnost među ljudima. U tom okviru nastao je i “porezni moral” kao poluga učinkovitijeg pokoravanja državnoj blagajni.

Da ne razvlačim, jer razvlačiti bih mogao u nedogled, pitam se kako je moguće da još uvijek tamo neka “Mara” može napraviti bolje pljeskavice od države. Bilo bi dobro da državni planeri ponovno razmotre uvođenje domaćinstva u škole, a svakako i da uvedu neke standarde u pravljenje pljeskavica, kao što to Hrvatska čini za burek i pizzu, kako slučajno neki pojedinac ne bi ugrozio drugog grill majstora (a time i državu) time što pravi bolje pljeskavice.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Gašenje državnog inspektorata koje to i nije

Oznake

državni inspektorat, inspekcija, inspekcijski nadzor, inspektor, nadzor, nepravilnosti

Špekulacije o gašenju Državnog inspektorata pokazuju se točnima. Centralizirano inspekcijsko tijelo, tobože neovisno, bit će ugašeno, a zaposleni inspektori, njih oko 800, bit će raspoređeni na nove dužnosti po ministarstvima ovisno o specijalnosti.

Imam osjećaj kako je među dijelom građanstva nastala panika, osobito u onom dijelu koji je uvjeren u sve lošiju kontrolu države nad građanima, osobito onim bogatima, pa tako nastale društvene probleme, osobito vezane uz ekonomsku krizu, vežu uz nedostatak kontrole. To je po mojem mišljenju uvjerenje koje ne nalazi mjesta u stvarnom stanju stvari.

Realno dešava se upravo suprotno. Raspoređivanjem inspektora po resorima inspekcijski nadzor se multiplicira. Više neće postojati jedno inspekcijsko tijelo koje će građane nadzirati već n inspekcijskih tijela. Tako će se jedan inspekcijski nadzor pretvoriti u n nadzora, što znači da će se na nadzor trošiti više birokratskog vremena, ali i efektivnog vremena nadziranog subjekta koji će morati otvoriti vrata svakoj inspekciji kao i očitovati se svakoj od njih pojedinačno o uklanjanju eventualne nepravilnosti koju su ustanovile, svaka u svojem specifičnom području interesa.

Tako disperzirane inspekcije biti će osobito motivirane u opravdavanju vlastitog rada, de facto će jedna drugoj konkurirati, stoga je za očekivati da one rade znatno predanije nego do sada pod jednom institucijom. Dakle o efektivnom gašenju inspektorata nema ni govora, radi se tek o formalnom gašenju, a inspekcijski nadzor dobiva novu i učinkovitiju dimenziju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Fiskalizacija uspjela – pacijent umro!

Oznake

Država, fiskalizacija, inspekcija, Linić, lovac, lovina, Nada, porez, porezna, poreznici, račun, Smiljanec, turizam, ugostitelji, uprava, utaja, Čavlović

Planirani učinak fiskalizacije do kraja godine mogao bi biti čak 3x veći od očekivanog. Vladina očekivanja bila su oko 500 milijuna oporezovanih kuna fiskaliziranih građana. Naime već u prvih 6 mjeseci u fiskaliziranim branšama iskazan je 7 mlrd HRK veći promet nego u predfiskalnom razdoblju te gotovo 700 milijuna HRK naplaćenog PDV-a. O realnim učincima fiskalizacije pisao sam u postu “Propast socijalne države” i dok se Vladin PR busa o prsa najnovijim rezultatima morate znati da fiskalizacija nije osmišljena kako bi vama, poreznim obveznicima, bilo bolje već kako bi vam vlast učinkovitije otimala novac, a konačni rezultati iste su u suprotnosti s vašim osobnim ciljevima i umanjuju vam vjerojatnost prosperiteta.

Navedeni podaci daju Vladi i Poreznoj upravi nevjerojatnu snagu i motiv da odlučno nastave u istom smjeru. Ma što odlučno i u istom smjeru – prema riječima ravnateljice Porezne uprave porezni nadzor postat će retroaktivan i to ne samo kada je riječ o prometima fiskaliziranih tvrtki već će se nadzor usmjeriti i na osobnu imovinu vlasnika tvrtki te će se kroz procjene poreznika detektirati eventualni nesrazmjer između prijavljenih dohodaka i vrijednosti njihove imovine. I to je tek početak, reda treba uvesti u cijelu državu i fiskalizirati sve – smatra Čavlović-Smiljanec.

Učinci fiskalizacije daju pravo Čavlović-Smiljanec i na vlastitu definiciju morala, tako sramota postaje nekontrolirana poduzetnička aktivnost, jer kroz nju netko zarađuje bez da birokracija zna išta o tome, a ponosna rabota postaje posao poreznika i intencija Vlade i Porezne uprave da interese građana podredi interesima države.

Frederic Bastiat je rekao, a Nedjeljni Komentar na to podsjetio u današnjem članku:

Svi žele živjeti na račun države, a zaboravljaju da država živi na račun svih.

Ne bih čak rekao da se u ovoj misli radi o zaboravu. Problem je u ignoriranju činjenica o načinu financiranja države te o poimanju države kao forme koja građane prisiljava na plaćanje poreza jer ih istovremeno prisiljava da koriste njene monopolističke usluge. I to je jedina istina i sramota o kojoj možemo govoriti u ovoj priči.

Međutim unatoč toj istini koja se ne čuje često, jer građani na njen spomen gurnu prste u uši, porezna utaja svrstana je među kaznena djela, a tome je tako jer gola koža vladajućih političara i birokracije ovisi o pljački građana. Građani koji ne plate porez idu u zatvor. Ne htjeti hraniti Vlast, birokraciju i povlaštene skupine iz perspektive zakonodavca zločin je jednak ubojstvu – iako je Ustavom Hrvatske, kao i ustavima svih civiliziranih zemalja, građanima zajamčena nepovredivost njihove imovine u koju sasvim sigurno spada i njihov vlastiti novac.

Fiskalizacija će sasvim sigurno još neko vrijeme donositi sve veću korist Vladi i birokraciji te povlaštenim skupinama po principu “što odlučnije inzistiram, više profitiram”, dok će s druge strane svima na koje je usmjerena donositi samo štetu i propast. Ugostiteljski objekti uzduž Jadrana ničice padaju, a tržnice u nešto više od mjesec i pol dana fiskalizacije bilježe 40% odjavljenih najmova klupa.

Odnos vlasti i građana može se iskazati i grafički – dijagramom “lovina-lovac” gdje su zečevi građani koji ekonomiziraju za vlastitu korist, dok lisica predstavlja vlast i birokraciju:

Što su građani slobodniji u ekonomiziranju šanse za prosperitet su im veće, no takvo stanje privlači predatora (vlast + politički populizam). Izjedanjem lovine (porezna presija, fiskalizacija, ograničavajući zakoni i regulacija aktivnosti građana) populacija te skupine (aktivnost, prosperitet) se smanjuje dok populacija predatora još uvijek neko vrijeme raste i tek sa zakašnjenjem počinje padati u nedostatku resursa kojima bi nastavila održavati svoj parazitski položaj. Smanjenjem predatorske aktivnosti vraća se ekonomska sloboda građanima i počinje novi lovina-lovac ciklus.

Fiskaliziranim poduzetnicima ostaje mogućnost da nastave raditi u nametnutim uvjetima kontroliranog prometa gotovog novca pri čemu riskiraju da ih poreznici svrstaju među one koji bilježe povećanje prometa te budu podvrgnuti retroaktivnom progonu pa možda zbog nečije birokratske procjene završe u zatvoru rame uz rame sa silovateljima i ubojicama – ili da zatvore svoje tvrtke i kapital prebace u nešto drugo – ako gdje drugdje uopće ima spasa za njihovu imovinu s obzirom da se planira uvođenje reda u “sve”. No i u potpunom povlačenju iz poduzetništva nema sigurnosti, naime na primjeru “prekupaca” s tržnica doznajemo kako i njih država namjerava progoniti čak i nakon što su se povukli iz posla (video prilog iz jučerašnjeg Dnevnika Nove TV).

Prema riječima Čavlović-Smiljanec pitanje je vremena kada će se porez naplatiti jer to je nemoguće izbjeći, i to su istinite riječi koje možemo čuti od svakog poreznika. No prisjetimo li se misli Frederica Bastiata postaje sasvim jasno da kada bi plaćanje poreza građanima činilo ikakvu korist oni ne bi od njega bježali već bi u redovima čekali ispred ispostava Porezne uprave kako bi ga s radošću platili.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O besmislu socijalne države i planske ekonomije na primjeru veletržnice

Oznake

inspekcija, Linić, porez, Rijeka, siva ekonomija, veletržnica

Rano juros Linićeve specijalne inspekcijske jedinice, u sklopu akcije “Riva B”, odradile su raciju među vozilima parkiranim uokolo Riječke Veletržnice. U 03:00 okružili su područje oko tržnice i blokirali sve prilazne prometnice. Pri pretresu su ustanovili da oko 90% na tom području zatečenih građana nema registriranu tvrtku, obrt ili OPG i zbog toga im zaplijenili više tona voća, povrća, mesa, nešto duhana, a navodno i par litara rakije (vijest, vijest, vijest), napisali brdo kaznenih prijava.

Kaže Linić povodom maestralno odrađenog posla:

Tu se ne radi o obračunu s jadnim ljudima, već pokušaju da se u Hrvatskoj shvati da se moraju plaćati sve porezne obveze, registrirati obrti, prijaviti radnike, plaćati doprinose

Kažem ja – od kuda poreznoj upravi pravo pretresati parkirana vozila? Dakle da sam se i ja kojim slučajem našao u to vrijeme tamo na parkingu, sa kašetom šljiva koje sam sinoć nabrao u svom voćnjaku da ih odvezem kući, sada bi se našao pisati ovo opelješenog gepeka i ispisanom kaznom u ruci. Brilijantno. Reda treba biti.

Kaže Linić dalje:

uhvaćeni su oni koji su robu prodavali na ulici, pored veletržnice u Rijeci u koju je uložen velik novac.

U 03:00 ujutro? Kome su u gluho doba noći na parkingu prodavali voće, povrće, meso? Za duhan i rakiju još bi se i našlo kupca ali ovo. Hmm. Znate što? Mislim da ministar laže. Valjda da opravda nezakonito nasrtanje na ljude koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.

No vidimo i razlog frustracije – veletržnica u Rijeci u koju je uložen velik novac. Odmah mi je postalo jasno da je on imao prste u tome. Na webu veletržnice možete pronaći informacije kako je ista dio nacionalnog projekta mreže veletržnica koje su izgrađene novcem iz državnog proračuna (dakle vašim novcem dragi čitatelji), a riječka je izgrađena taman u periodu SDP-ovog prvog mandata kada je Linić bio potpredsjednik Vlade. Ma ne aludiram ama baš ništa. Zamišljena je da koncentrira trgovce svježom robom unutar samog objekta unutar kojeg im pruža zaštitu, baš poput mafijaške zaštite.

No ima ljudi koji ipak ne bi sudjelovali u toj priči, što bi po prirodi stvari trebalo biti i pravo svakog od njih, samo kako bi se tada realizirala ideja o kontroliranom poduzimanju? Iako je riječka veletržnica samo fragment fragmenta opće ekonomske aktivnosti društva ipak je ovaj odnos političkih poslušnika i neposlušnika bitan za prirodu problema.

Da bi generalno državni projekt ovog tipa uspio, a namjera mu je krajnje nakaradna jer pokušava od tržišta napraviti neku svoju skulpturu, bilo je bitno provući sve vezane aktivnosti kroz zakonsku regulativu i podrediti korisnike tog prostora planu. Bez obzira govorimo li o registraciji tvrtki, plaćanju doprinosa, poreza, parafiskalija, naknada za korištenje prostora, parkirališnih mjesta, hladnjača, ovlaštenih vaga (da, i ovo država kontrolira, naime ne možete imati svoju vagu na pultu, a da ista nije baždario državni birokrat i pri tome uzeo naknadu), sve navedeno spada u okvir državne regulacije. Kroz takvu skalameriju jednom provučen proizvod sasvim sigurno je skuplji od proizvoda koji nije provučen kroz istu. Viša cijena proizvoda znači i više naplaćenih poreza i nameta zahvaljujući tom sustavu. Više naplaćenih poreza znači više birokracije i više kontrole države nad građanima te ubrzanje svakog danjeg koraka nadogradnje tog sustava. Problem su naravno politički neposlušnici koji nižom cijenom proizvoda uništavaju taj sustav. Takve se naziva lopovima, eksploatatorima, štetočinama, utajnicima poreza, neprijateljima države itd.

S obzirom da se građane ne može natjerati da kupuju skuplji proizvod unutar zidina veletržnice (barem ne još) ukoliko oni sami odluče kupovati jeftiniji proizvod van zidina (u ovom slučaju direktno iz kombija nekog političkog neposlušnika… pa i u 03:00 ujutro) tada je jedini logčni potez kreatora te politike da neposlušnike satre. Tako je osmišljena “Riva B”. Na taj način politički poslušnici unutar zidina ostaju zaštićeni, a cijene visoke. Građani u nepostojanju izbora mogu kupovati jedino unutar zidina ili ne kupovati uopće. Mislite da unutar zidina postoji prava konkurencija? Možete mislit. Siguran sam da u takvom mikrokozmosu djeluje cehovska politika gdje svi trgovci prešutnim dogovorom drže u lipu iste cijene za iste proizvode. To je doduše manje bitno za ovu priču ali lijepo ilustrira kako politika trgovinu modelira sebi za interes umjesto za interes građana – da bi ovo zadnje bilo moguće potrebno je slobodno i neregulirano tržište i konkurencija. Ta konkurencija u ovom slučaju su upravo ovi politički neposlušnici. Oni omogućuju građanima izbor, a građani glasuju novcem za njihovu robu.

Kaže Linić o njihovom moralu:

prodavači koji nisu prijavljeni, dakle vjerojatno koriste usluge Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

Vrlo vjerojatno, a vjerojatnije je da u većoj mjeri koriste druge oblike socijalne pomoći kojih postoji bezbroj. Ta ipak živimo u socijalnoj državi gdje je socijalna politika jedna od najvažnijih stvari. Tako je i tim građanima neposlušnicima država dala tu mogućnost, u određenom momentu sasvim legitimno. No tu se Linić bori sa ljudskom prirodom, istu se teško može ukrotiti čak i teškom artiljerijom, a on bi tako rado da ljudi sami od sebe počnu slijediti njegov plan. No neće pa neće. I neće nikad. Ni ne trebaju.

S obzirom da ljudi po prirodi stvari skloni ekonomizirati, dakle iznalaziti optimalni izlaz iz situacije u kojoj se nalaze u smislu njenog poboljšanja, tako ovi domišljatiji ljudi očito koriste danu mogućnost socijalne pomoći i do ovog trenutka nekažnjavanu rabotu prodaje robe. Kada bi prodaja te robe bila ekonomičnija unutar zidina veletržnice tada bi sasvim sigurno trgovali tamo, a ne van njih. Ista stvar vrijedi i za danu priliku da se bez imalo truda domognu novca pa tako koriste socijalnu pomoć. Naravno, na štetu građana koji rade i koji nemogu izbjeći plaćanje poreza, no to nije razlog za represiju nad njima.

Socijalnu pomoć treba radikalno srezati pa i u potpunosti ukinuti jer vjerojatno većina izdataka namijenjenih u tu svrhu odlazi u ruke domišljatih. Istovremeno ljudima koji su do tog trena pomoć koristili treba prestati braniti da rade što žele, za svoju korist, i sve dok pri tome ne ugoržavaju život i imovinu drugih pojedinaca. U ovom slučaju u to ulazi i prestanak prisile sudjelovanja u trgovini na državnoj veletržnici, jer trgovina po prirodi stvari nije izmišljotina zaluđenog političara, niti teži planskoj kontroli, već je “izum” koji pripada čovječanstvu u cjelini i teži slobodi. Prestankom kontoliranja ljudskog djelovanja u njihovim poduzetničkim pothvatima država (zakonska i administrativna) se posljedično mora reducirati i svesti u okvire u kojima građani nad njom imaju potpunu kontrolu, a ne obrnuto kako stvari sada stoje. (Digresija na tekst o reviziji invalidnina koja je u tijeku i koja će rezultirati povećanjem socijalnih davanja)

Ipak koliko je vjerojatno da je to što govorim istina toliko je vjerojatno da vlast neće dozvoliti da se to desi. Neposlušne će satrati, ostaviti građanima na izbor jedino ono skuplje što se nudi unutar veletržnice koje neće imati s kojim novcem kupiti i tako dok i zadnji trgovac ne propadne u nemogućnosti iznalaženja računice (u koju ulazi naknada za zaštitu mafijaškoj državi). Politika hrvatskih Vlada, a naročito ove, je ultimativno destruktivna. Vlada i administrativna država sama sebi kopa jamu, no za njih me nije ni malo briga, briga me kako će građani i ja među njima, malo po malo propadati u siromaštvo. Hoće li boliti, pitam se.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čestitam, fiskalizirani ste!

Oznake

fiskalizacija, inspekcija, Linić, porez, represija

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Teror poreznih inspektora se nastavlja

Oznake

Država, fiskalizacija, inspekcija, porez, profit, račun, teror

Ponovno slučaj slastičarnice i inspektora koji bježi sa sladoledom ispred prodavačice koja mu izdaje račun, no ovoga puta slučaj je navodno uhvaćen kamerom.

Prema riječima jednog od iskusnih inspektora, navodi Jutarnji, dozvoljeno vrijeme za urudžbiranje računa je do 12 sekundi. Smrdi li ovo i vama na samovolju državnih djelatnika?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Djevojčica brala šparoge…

Oznake

inspekcija, kazna, zakon o šumama, šparoge, šumarija

… i dođe šumarski inspektor i odvali joj 7.000 HRK kazne!

Shvatio sam kroz priču o prodaji šparoga, koja se provlači ovih dana po medijima, na što zapravo misle građani kada kažu da im je dosta kapitalizma i štednje o kojoj priča Vlada.

Građani drže da je kapitalizam stanje u kojem su nešto prisiljeni kupovati. U ovom slučaju to su šparoge. Istovremeno, revoltirani su jer im država ne daje ono što je obećala u okviru socijalno odgovorne politike. Tako im je dosta štednje i oni žele da im vlast počne davati više tj. da prestane štedjeti na njima.

Da razjasnim na ovom primjeru. Očito je da građane na ovu trgovinu šparogama prisiljava jedino vlast pod izlikom da neodgovornim branjem šparoga, gljiva ili drugih šumskih plodova, narušavaju šumski eko sustav, potiču devastaciju prirodnog bogatstva i uništenje općeg dobra. Radi se naravno o besmislenom argumentu, floskuli, kojom se pokušava opravdati uspostava prodaje rente na nešto što po prirodi stvari nikome ne pripada već je po prirodi dano svima na korištenje. Država je tu slobodu ograničila samom uspostavom šumskog nadzora, institucionaliziranog kroz Hrvatske šume, ne bi li uprihodila koju kunu na tom suštinski nelegitimnom, ali ozakonjenom, odnosu prema građanima.

Kako ovo ne bi ispalo prenapuhano vrijedi navesti činjenicu kako građani koji posjeduju privatnu šumu po zakonu ne smiju bez prethodnog odobrenja šumarije srušiti i jedno drvo, i još k tome samo ono drvo koje lugar odluči da možete srušiti. Isto vrijedi i za šparogu koju uberete u vlastitoj šumi. U okviru vaše privatne imovine vlast odlučuje kako ćete njome gospodariti. To odobrenje, za rušenje drveta, kao i u slučaju branja šparoge naravno uključuje prodaju državne takse. Tek kada je platite možete sa svojim drvetom ili šparogom raditi što hoćete. Ako je ne platite onda vas tuže za uništenje šumskog ekosustava, a ako je platite onda tog uništenja nema jer iza svega stoji “struka” koja je korištenje šumskog dobra odobrila. Ne znam kako to zvuči vama ali meni je bizarno i ne uvjera me osobito u namjeru da vlast doista išta štiti već očito samo prodaje rentu.

Dakle ono što građane sada smeta jest sama bit planske ekonomije, planskog političkog gospodarenja, planske politike i samog socijalizma u praksi, koji se bavi redistribucijom vašeg kapitala, ne dozvoljava vam da racionalizirate sami i pokušava racionalizirati na razini države. Građani su gnjevni na činjenicu što od države moraju kupovati nešto što joj očito ne pripada na prodaju. Gnjevni su na to jer je očito da država niti šumarija nije uložila ikakav trud niti je utjecala svojim postojanjem, institucionaliziranošću, na to što je gdje koja šparoga ili gljiva izrasla. Građani se bune na prodaju rente. Građani ne žele kupovati ciglu, kako bi se to u žargonu reklo.

I to je odlično! Još samo trebaju tu priču povezati sa socijaldemokratskom politikom, tj. socijalizmom prigodno prekrštenim za upotrebu u 21. stoljeću.

Svako dobro,
vaš Kapitalac