Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

Direktori javnih tvrtki lobiraju za rušenje temeljnog ljudskog prava!

Oznake

ceste, Država, građevinsko zemljište, HAC, Hrvatske ceste, Hrvatske vode, HŽ, imovina, infrastruktura, investicije, Javni interes, ljudsko pravo, opći interes, Plinacro, poljoprivredno zemljište, pravo, vlast, zakon

Direktori javnih tvrtki žele državu u kojoj će umjesto vladavine prava, načela koji štiti vrijednosti i interese svih građana na jednak način, vrijediti pravo njihovog osobnog interesa. Svoje interese oni žele ostvarivati oduzimajući građanima pravo da posjeduju imovinu. I to kako bi sa istom raspolagali drugačije odnosno da bi na toj imovini ostvarivali korist za sebe. Pravo na posjedovanje imovine je temeljno ljudsko pravo svakog čovjeka (Čl.17. Opće deklaracije o ljudskim pravima).

Direktori javnih tvrtki otvoreno pozivaju vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu) da stvori pravni okvir koji bi građanima Hrvatske oduzeo temeljno ljudsko pravo na posjedovanje imovine! Potpuno je nevažno od kakvog značaja će država pritom proglasiti neki projekt. Sva korist od istog postaje beznačajna zbog činjenice da direktori javnih tvrtki svoje projekte žele realizirati gaženjem temeljnih prava građana!

Da stvar bude degutantnija direktori javnih tvrtki u otvorenom i besramnom lobiranju vlastodršcima zahtjevaju da im se omogući neometan ulazak na posjede građana kako bi mogli izvršavati procjenu vrijednosti njihove imovine (!), potom da tu zemlju u svrhu izgradnje ne moraju otkupljivati kao građevinsko već kao poljoprivredno zemljište (!), zatim da se zakonski odredi besramno niska cijena otkupa te zemlje (!), a od sudbene vlasti traže da odluke o ovim pitanjima sudovi donose isključivo u njihovom interesu (!!!).

Srećom, država prema radikalnim idejama poput ovih još uvijek pokazuje znatnu dozu rezistencije. Ukoliko ona odluči mijenjati svoju pravnu osnov u smjeru jačanja vladavine prava tada će razloga za strah od nametanja besramnih ideja putem države biti sve manje, a imovinska prava građana bit će zaštićena. Ukoliko država popusti pod pritiskom besramnika građani će sve češće biti zakidani za svoja temeljna ljudska prava, bilo to kroz gubitak imovine poput zemlje ili kroz nemilosrdno oporezivanje njihovog produktivnog rada od kojega se, uostalom, i financiraju projekti koje će besramni direktori javnih tvrtki svrstavati u kontekst “javnog interesa” ili čak “općeg dobra”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Linićeve opsjene o privatnom sektoru

Oznake

doprinosi, gospodarstvo, investicije, javni dug, kriza, Linić, PDV, privatni sektor, proračun

Vlada je svoje napravila, a privatni sektor nije napravio ništa! Tvrdi Linić.

Uistinu, Vlada je napravila sve kako privatni sektor ne bi mogao napraviti ništa. Na stranu kozmetičke intervencije oko smanjenja pojedinih međustopa PDV-a kada je osnovna stopa podignuta sa 23% na 25%. Tih 2% višeg PDV-a neizmjerno je veće opterećenje poduzetnicima od troška doprinosa na plaće koji je spušten sa 15% na 13%, no ipak o tom rasterećenju će govoriti kao velikom poklonu hrvatskom gospodarstvu. Konstantne izmjene i nadopune ionako kompleksnih birokratskih procedura i zakona vjerojatno su i veća prepreka od postojećih poreza, a privatni sektor očito korespondira na isto te polako izumire. Je li stoga kriv bolesnik ili uzorčnik bolesti? Vidimo koga je ponajviše uzrujala činjenica da uskoro više neće imati koga eksploatirati.

Privatni sektor nažalost nema svojeg glasnogovornika, kakva usta koja bi mogla upravo sada jasno i glasno demantirati Linićevo opsjenarstvo, pa se isto lako širi eterom, pušta korijenje među naivnima i nalazi potporu među proračunatima.

Linićeva anamneza tek je jeftini spin. Zar nije očito kako se u ovom rasulu, gdje se krivca traži u posrnulom privatnom sektoru, tek nalazi idealna prilika za vlastodršce da preuzmu još više moći u vlastite ruke? Ako privatni sektor nije napravio ništa, onda ja hoću! O tome razmišlja birokrat.

Novih investicija nema. Domaći poduzetnici eventualno uspijevaju ukoliko su u direktnoj vezi sa politikom, što je u pravilu povezivo tek sa kronistima, dok strani investitori mahom bježe iz države tek što su zakoračili u nju. Zašto, pitate se?

Osim birokratske skalamerije koju im hrvatska birokracija postavlja na put još je jedan razlog njihovog odustajanja od ulaganja u hrvatsko gospodarstvo – problematična imovinska prava. Naime vlastodršci smatraju kako je načelno sav profit jednog poduzetnika u Hrvatskoj u startu vlasništvo države. Nakon ostvarenog profita država uzme malo na konto poreza, a vraća poduzetniku većinu. Iz tog odnosa prema profitu poduzetnika proizlazi Linićevo tumačenje dobrote, pa tako sam kaže:

Privatni sektor iz proračuna je dobio 7,8 milijardi kuna, a ništa nisu napravili

… misleći pri tome na poduzetnike u turizmu kojima je PDV smanjen na 10% čime su ostvarili 7,8 milijardi kuna više prihoda.

Profit po prirodi stvari pripada onome tko ga je stvorio, nakon čega dolazi država sa svojim pravom iz poreznih zakona da dio prihoda otme u ime ovog ili onog razloga.

Kada država svojata nečiji profit, a dobit nakon oporezivanja tumači kao nagradu poduzetniku koja mu je omogućena poduzimanjem unutar hrvatskih granica, tada će svaki pošteni poduzetnik shvatiti kako u Hrvatskoj nešto ozbiljno nije u redu. Hrvatska ne poštuje privatno vlasništvo i kapital. Dok pošteni poduzetnici zaobilaze Hrvatsku ili iz nje bježe (dok još mogu), tko onda ostaje?

Zadatak hrvatske politike očito je tek osigurati što veću i učinkovitiju potrošnju proračunskog novca kojeg prikupe oporezivanjem privatnog sektora i građana. Kako novca ne prikuplja dovoljno politika si je davno dodijelila još jedan zadatak – namaknuti novac kroz dug. Proces političkog uništenja hrvatskog gospodarstva i poreznih obveznika nije se zbio preko noći, ili što mnogi smatraju od 2008. godine s početkom krize na ovamo. Već 2008. javni dug iznosio je više od 100 milijardi kuna, a rastao je do tog trena usporedno sa cjelokupnim gospodarstvom koje je u vlastitom zanosu opraštalo političarima prosječan godišnji rast državnog proračuna od 12% u periodu od 2001. – 2008.. Uz sve veći proračun u istom preiodu javni dug povećao se za 33 milijarde kuna ili 4,1 milijardu godišnje. Zapravo se ne radi o oprostu već o tome da se do krize nitko nije ozbiljno zamarao time što politika radi, na što troši i da li bi posao koji si je sama dala u ruke mogao učinkovitije obavljati u privatnom sektoru, sve dok sami nisu trpili posljedice političkog uplitanja i letjeli na krilima gospodarskog rasta.

Privatni sektor je na krizu reagirao kontrakcijom, usporio je, rezerviran je i oprezan, osluškuje i odmjerava, dok vagon kojeg je vukao za sobom (državni proračun i politička potrošnja) nastavlja juriti isim smjerom i brzinom. Pitam se koliko se građana osim političara usput utovarilo na taj vagon i znaju li uopće u kakvom su im stanju kočnice. S obzirom na Linićeve pokliče s vagona očito je da nisu svjesni problema:

Zbog čega se privatno gospodarstvo ne razvija? Stalno pričamo kako je država skupa, a i dalje se bavimo pitanjima hoće li oni plaćati porez ili neće?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (39)

Oznake

investicije, poduzetništvo, politika, pomoć, poticaji, povlastice

Ako političara tražite pomoć u poduzetničkom poduhvatu zapravo tražite pomoć onoga koji vas sprječava u poduzimanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Profesionalni lovci na EU projekte

Oznake

EU, fondovi, Grčić, Hrvatska, investicije, kohezija, kriza, lovci, oporavak, projekti, socijalizam

Bez obzira radi li se o novcu kojeg vama osobno vlast otima kroz poreze ili o novcu nekog drugog EU stanovnika koji je otet na sličan način nema sumnje kako su interesi Hrvatskih i EU građana podređeni političkim interesima koji se realiziraju tim sredstvima. Žrtvuje se jedino vaš novac i vaš interes, što je iz perspektive političara prihvatljivo. Prihvatljivo je i iz perspektive lakovjernih građana i bit će prihvatljivo sve dok ih politika uvjerava da se radi o njihovom dobru i dok vjeruju da isto financira netko drugi, a ne oni sami (Liberalna misao 35).

S obzirom da su izvori sredstava za političke manipulacije unutar granica postali ograničeni, a istovremeno se povećava mogućnost “isisavanja” sredstava iz EU fondova, vlast ulaže osobite napore u razradu strategija koje bi to isisavanje učinile maksimalno učinkovitim. U tu svrhu angažirani su profesionalni lovci na EU projekte. Dok se cijela priča o EU projektima i kohezijskom financiranju prezentira kao nešto dobro, zapravo se radi o dosad neviđenom jačanju uloge političara i procvatu socijalističke redistributivne politike širom EU. No to iz libertarijanske perspektive i nije neka novost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Milijarde se provlače ispod radara

Oznake

Država, dug, ekonomija, HBOR, investicije, kriza, Linić, nezaposlenost, pad standarda, porez, poticaji, represija, vlast

Bilo je potrebno manje od 45 minuta da ova vijest sa naslovnice Index.hr iscuri i nestane u bezbrojnim vijestima zametnutim u arhivi.

HBOR je uzeo zajam od EIB-a u iznosu 250 milijuna EUR, ili pretvoreno u HRK po srednjem tečaju na današnji dan to bi iznosilo 1.880.692.250 HRK (milijarda i osamstoosamdeset milijuna i kusur kuna).

Zajmom će se kreditirati malo i srednje poduzetništvo u nadi da će isto postati i ostati dovoljno produktivno da kredite vrati HBOR-u, a ovaj EIB-u. Koliko nas je samo ta “nada” vladajućih političara koštala?

Deficit države u ovom trenu je preko 10 milijardi HRK i premašio je planirani iznos za kraj 2013., dug države je preko 180 milijardi HRK, a vijest o Linićevom novom zaduženju kroz obveznice od preko 8 milijardi HRK još se nije ni slegnula.

Sve navedeno platiti će prije ili kasnije građani te osjetiti trošak samovolje vlasti na vlastitoj koži kroz pad standarda, rast nezaposlenosti i urušavanje ekonomije. Uf… čekajte malo, pa to se već osjeti, a osjeti se jer se na isti način već godinama milijarde provlače ispod radara građana koji prešutno odobravaju vlastitu propast u režiji vlastodržaca. Samo što će biti još i gore.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vladin cinizam kao pokretač gospodarske aktivnosti

Oznake

cinizam, Grčić, investicije, vlada

S Vladinog Facebook profila:

Nije ovo prosti cinizam, onaj u stilu “prdne dok te gleda u oči”, ovo je prefrigana objava vlastodržaca. Zašto? Pa statistike koje guraju u oči čitateljima putem ovog posterčića kažu kako država u rukama ima imovinu od 31,4 mlrd EUR, što je puno (peti u Europi), a od toga nikakve zarade! Meni ovo zvuči kao još jedno u nizu opravdanja za smjelije i odlučnije, brže i nužnije akcije vlasti u pokretanju gospodarske aktivnosti.

Grčić u večerašnjem Dnevniku HRT-a, poprilično zapjenjen na Šprajcova mlaka prozivanja neodlučne vladine politike, najavljuje naravno krajnje idiotske projekte poput izgradnje dvotračne željezničke pruge prema Srbiji ili magistralnih vodovoda te ine nerentabilne infrastrukture kojom računa kratkoročno utjecati na računovodstvenu mjeru zvanu BDP, a koja ne govori ništa o korisnosti ekonomske aktivnosti kao ni o bezbrojnim aspektima individualnih sloboda koje bivaju ugrožene svakom vladinom inicijativom u poduzetništvu jer se ista provodi uvijek i jedino na teret poreznih obveznika i među njima onih koji bi radije poduzimali nešto po svome, u privatnom aranžmanu uz vlastiti ulog, a ne pokoravali se vladinim strategijama i financirali projekte pod njenom direktnom dirigentskom palicom ili upravljanima od strane onih koje sama odabere (picking winners).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Strategija razvoja turzima – pitanja ministru i njegovi odgovori

Oznake

investicije, Ostojić, pitanja, strategija, turizam

*ministar vizionar – “vaš turizam na moj način”

Na Vladin Twitter poziv na postavljanje pitanja ministru turizma, vezano za objavljenu Strategiju razvoja turizma do 2020., postavio sam slijedeća pitanja ispod kojih ću dodati ministrove odgovore – ako ih bude.

1. Zašto je @VladaRH odlučila “spontani” turizam,koji bilježi konstantu rasta,pretvoriti u političko pitanje i uvesti planski pristup? #turizam
– Ostojić: zato što “spontani ” turizam može brže i kvalitetnije rasti uz jasno definirani razvojni plan

1.a) @VladaRH ne bi li ponuđači turističkih usluga trebali sami planirati svoj razvoj? Zašto bi se trebali povesti vašom “vizijom”? #turizam
– Ostojić: planovi se rade na svim razinama, a ovaj je donijet uz učešće i privatnog sektora

1.b) @VladaRH svi do jednog ponuđača usluga su se usuglasili oko te strategije? Osobito me zanima zbog mase od 49% obiteljskih ponuđača #turizam

2. Od kuda će @VladaHR namicati 1mlrd EUR godišnje za poticanje turizma? Je li to naznaka viših poreza i novog duga u dogledno vrijeme?#turizam
– Ministarstvo turizma: Strategijom se procjenjuje 7 milijardi eura investicija u turizam do 2020.godine. Navedene investicije bit će većim dijelom privatne inicijative. Nije naznaka većih poreza.

3. Zašto strategija @VladaHR smatra ekspanziju privatnog smještaja (49% noćenja), koji je osnova rasta, ograničenjem turizma (str.19)?#turizam
– Ministarstvo turizma: Rast temeljen ponajviše na ekspanziji obiteljskog smještaja u kućanstvima je ograničenje hrvatskog turizma. Postojeća struktura smještajnih kapaciteta, u kojoj hotelski smještaj sudjeluje sa skromnih 13%, negativno se odražava na trajanje sezone u nas. Struktura smještaja u kojoj s udjelom od 49% prevladava obiteljski smještaj (kućanstva) komplicira upravljanje destinacijama zbog kompleksne dioničke strukture (velik broj malih dionika), a dodatni problem je što za tako veliku količinu smještaja ne postoji strategija upravljanja, jasna regulacija niti tržišno prepoznatljive oznake kvalitete kojim bi se poticala i nagrađivala kvaliteta.

4. Strategija na više mjesta privatni smještaj definira kao problem. Hoćete li gušiti privatnu ponudu, a poticati skuplju hotelsku? #turizam
– Ministarstvo turizma: Nećemo gušiti privatnu ponudu, već poticati unaprjeđenje kvalitete obiteljskog smještaja kroz edukaciju te kroz udruživanje obiteljskih iznajmljivača u difuzne hotele.

5. Kojim pravom @VladaHR definira targete privatnom smještaju (str.63) te planira u iste investirati 295mnEUR(str.54)? #turizam
– Ministarstvo turizma: Radi se o Strategije u kojoj smo procijenili investicije u sve segmente turističke ponude pa tako i u obiteljski smještaj.

6. u 2025. planirate 39% obiteljskog smještaja (str.64), danas on čini 49% (str.20). Kako i zašto planirate smanjenje privatne ponude?#turizam
– Ministarstvo turizma: Ne planira se smanjenje ponude, već povećanje udjela hotela u ukupnom smještaju, što dovodi do promjene i u udjelu obiteljskog smještaja, koji bi trebao kvantitativno ostati na istoj razini.

A) @VladaRH hoće li ministar, ili netko iz resora turizma, odgovoriti i na preostala neodgovorena pitanja? #turizam
– Vladin Twitteraš: @kapitalactwitt @MJuricDuTVnet To nije bio intervju, već je ministar odgovarao na mnoga pitanja tviteraša, kao i korisnika Facebooka.
– Vladin Twitteraš:@KapitalacTwitt @MJuricDuTVnet Za sva preostala pitanja javite se direktno u Ministarstvo #turizam na: press@mint.hr Hvala! 🙂

Ostatak odgovora, na pitanja 2-6, pristigao je 11.02.2013, a u ime ministarstva odgovore je dao njegov samostalni odjel za odnose s javnošću.

Dati ću samo kratak završni komentar, naročito vezan za odgovor na treće pitanje. Dakle odgovori ministarstva potvrđuju moju osnovnu pretpostavku – Vlada namjerava turizam pretvoriti u plansko-političko pitanje. Najveći udio turističkih kapaciteta predstavljaju mali obiteljski smještajni objekti koji su u privatnom vlasništvu (čak 49%), što je promatrano iz perspektive ministarstva, koje želi planski pristup u turizmu, veliko ograničenje jer u toj zoni trenutno nemaju mogućnost diktirati razvoj.

Navod ministarstva kako je visok udio obiteljskog smještaja uzrok niskog udjela hotelskog, a što uzrokuje kraće trajanje turističke sezone (od onoga što si je ministarstvo zacrtalo kao “optimalno trajanje”), jest promašena premisa. Postojeći smještajni kapaciteti rezultat su realne potražnje za istima. Pretpostavka da će ulaganje (države) u izgradnju novih hotelskih kapaciteta produljiti trajanje turističke sezone je nedokaziva – što se vidi i u samoj strategiji koja se u cjelini bavi pretpostavkama. Strategija je odraz želja planera unutar ministarstva i ona svojim sadržajem ne argumentira i ne dokazuje da će se izgradnjom kapaciteta, koji prema Vladinoj viziji nedostaju turizmu, te koji će stvoriti velik trošak tijekom provedne, postići željeni cilj.

U procesu očekivanja rezultata strategije, u roku od minimalno 7 godina kako se planira, najveću korist imat će isključivo ministarstvo turizma i institucionalni okvir države, kojim upravlja Vlada, te će on u odnosu na građane nepotrebno ojačati ovom ulogom koju si je ministarstvo samo dodijelilo, bez ikakvog smisla ili koristi iz perspektive građana koji se bave turizmom u okviru svojih privatnih inicijativa, a još manje iz perspektive građana (poreznih obveznika) koji će kroz porezno opterećenje biti prisiljeni nositi dio tereta investicijskog elementa ove strategije.

Odgovor na četvrto pitanje u skladu je s planskim idejama – Zašto Vlada postavlja za cilj da se obiteljski iznajmljivači udružuju u “difuzne hotele”? Ukoliko za isto postoji realna potreba oni će to učiniti sami, sada ili kasnije ukoliko uopće tržišni uvjeti pokažu logičnu potrebu za to. Vladinim poticanjem obiteljskih iznajmljivača da  se udružuju planski u neke više rangirane entitete nije odraz realnih turističkih zahtjeva i u konačnici može biti vrlo štetno, kako za same poduzetnike koji će se na taj način udružiti u neodržive klastere, tako i za građane koji će trpiti financijski teret promašene Vladine strategije dok se iste bude spašavalo novim financijskim poticajima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o gospodarskom kolapsu i povratku planske ekonomije

Oznake

gospodarstvo, investicije, projekti, vlada, zakon, zakon o strateškim investicijskim projektima

Vlada je danas u javnost pustila prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

Ustavnu osnovu za ovaj Zakon Vlada nalazi u članku 2., stavku 4. i podstavku 1. koji kažu:

Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Us­tavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj

Dakle Vlada pušta ovaj zakon pred Sabor, koji je izabran neposredno od građana, da samostalno i u skladu sa Ustavom (rekurzija) i zakonom (relativan pojam, s obzirom da se zakoni pišu po potrebi) odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u RH. Ovaj ustavni članak potvrda je političkog apsolutizma. Politička stranka na vlasti posjeduje pravo da odlučuje o svakom pitanju pa tako i o pravdi i pravu per se, a kroz puštanje u proceduru ovog novog Zakona vidimo da se taj Ustavni članak tamo nije našao bez vraga.

Što je sporno u prijedlogu Zakona?

1. Ocjena stanja
Vlada je ocijenila hitnom potrebu pokretanja investicijskog ciklusa – planska ekonomija ispred slobodnog tržišta i prava građana da raspolažu svojom imovinom i da je ona nepovrediva.
U tu svrhu Vlada želi stvoriti preduvjete za povećanje investicija, a u tome će pomoći “interes Republike Hrvatske” – Što je “interes Republike Hrvatske” zakon ne definira.
Vlada se poziva na Ustavom propisanu mogućnost da se zakonom u interesu Republike Hrvatske ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1.)

2. Osnovna pitanja
Osiguravaju raspoloživost sve imovine u vlasništvu RH ukoliko se kroz nju namjerava realizirati strateški projekt – Što je strateški projekt zakon ne definira.

3. Posljedice zakona
Uspostava pravnog okvira koji će omogućiti preduvjeti provedbe strateških projekata te niz suhoparnih floskula poput napretka i socijalnog blagostanja građana i održivi razvitak Hrvatske i njenog gospodarstva.

4. Izvori potrebnih sredstava
– Za provedbu Zakona nije potrebno osigurati sredstva u državnom proračunu – osim što će indirektno nastati potreba za zapošljavanjem dodatne birokracije u funkciji koordinatora projekata koje se želi pokrenuti

5. Donošenje Zakona po hitnom postupku
A kako bi drugačije i moglo nego po hitnom postupku, ta ipak se radi o hitnoj potrebi pokretanja investicijskog ciklusa unutar planske ekonomije

Članak 1.
Još malo floskula o napretku i socijalnom blagostanju, o pozivanju investitora koji će donijeti prosperitetne investicije i o raspolaganju nekretninama u vlasništvu RH – nije jasno zašto sada izričito navode nekretnine (?) no dobro, to zna Vlada koja osmišljava Zakon ne bi li provela svoj centralno-planski naum u djelo.

Članak 2.
Strateški projekti odnose se na bilo koji segment ekonomije i bilo koju javnu imovinu koja može poslužiti provedbi tih projekata.

Članak 3.
Strateški projekti su od interesa Republike Hrvatske – ova deklaracija nije bez veze. U Zakonu se samo treba na nju pozvati i sva vrata se time otvaraju.

Članak 4.
U njemu se pozivaju na hrpu načela koja redom ovim Zakonom krše, a pošto je navedeno da ih poštuju onda njihovo kršenje automatski postaje poštivanje.

Članak 5.
Što je strateški projekt određuje Vlada

Članak 6.
Definira razna povjerenstva i akcije kroz koje će se određivati što jest, a što nije strateški projekt.

Članak 7.
Strateškim projektom može biti proglašen samo projekt koji se nalazi na Listi prijedloga strateških projekata koju priprema i vodi središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo u suradnji s drugim tijelima vezanim za svaki pojedini projekt – opa, plodno tlo za bujanje birokracije, svaki projekt može imati svoje birokrate, a o tome odlučuju birokrati koje postavlja centralno-planski politički vrh.

Strateški projekt može kandidirati bilo država, pravna ili fizička osoba. O tome je li to od strateškog interesa za RH odlučuje tijelo države, a nakon uvrštenja projekta na listu projekata isti može financirati bilo država, pravna ili fizička osoba.

Članak 8.
Opet floskule o razvitku i blagostanju. Slijedi strahota – ukoliko se projekt nađe na listi, a vrijedi 150mn HRK podrazumijeva se da ima povoljan utjecaj na floskule koje sipaju već u nekoliko prethodnih članka kao i u uvodu prijedloga Zakona. Prednost će imati projekti s većim učinkom na ukupni gospodarski razvoj (valjda ako se pokaže direktno povezan s Keynesovim multiplikatorom) te na razvoj javnog sektora.

Članak 9.
Središnja tijela državne uprave kandidiraju projekte. Ovo je već navedeno u spomenu države u članku 7., no očito ne škodi nekoliko puta kroz zakon ponoviti tko je glavni u ovoj priči.

Članak 10.
Tehnički detalji sadržaja projektne dokumentacije od interesa za državu.

Članak 11.
Ako nema zainteresiranih za projekte i investicije ovim člankom Vlada si uzima za pravo pozivati koga hoće da investira i da to proglasi strateškim projektom i interesom.

Članak 12.
Tehnički detalji oko potpisivanja ugovora sukladno prethodnim pregovorima.

Članak 13.
Isključuje članke 11. i 12. iz poslova javne nabave.

Članak 14.
Bavi se istim detaljima kao i članak 11., dakle središnje državno tijelo može pozvati investitore objavom poziva u domaćim i stranim javnim glasilima.

Članak 15.
Opisuje detaljnije birokratsku hijerarhiju vezano za koordinaciju realizacije strateških projekata. Očito je da država namjerava držati sve konce u investicijama, dakle vi ulažete, a oni koordiniraju, nadziru i djeluju. Osobito strašno je što se imenovanim tijelima daje apsolutno prvenstvo u rješavanju svakog birokratskog pitanja unutar nadležnih tijela te se svi postupci nužno moraju riješiti unutar 10 dana. Ukoliko se ne riješe u zadanom roku definiraju načelo “šutnje administracije” što podrazumijeva, da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje, suglasno sa svima aspektima strateškog projekta. Dakle ni jedan papir nije zapravo niti potreban. Dovoljno je šutjeti 10 dana i prepreka projektu je po načelu “šutnje administracije” uklonjena.

Članak 16.
Govori još malo o hijerarhiji birokracije i definira članove Operativne skupine (to ej ona koja koordinira) državne dužnosnike i službenike.

Članak 17.
Uvod u članak 18.

Članak 18.
Daje apsolutno pravo vlasti da strateškom projektu ustupi bilo koju državnu imovinu, čak i javne ceste. Vrijedi reći da se mnogi građani slažu da se privatnoj osobi oduzme zemlja ukoliko preko nje treba proći cesta (osim ako se ne radi o njihovoj zemlji), no ovdje se i cesta podređuje strateškom projektu koji je novi vrh društvene hijerarhije i apsolutno javno dobro kako god da ga vlast zamislila.

Članak 19.
Još malo reguliranja otimačine imovine

Članak 20.
Državno odvjetništvo dobiva zadatak davati pravno mišljenje kao podršku provedbi strateških projekata.

Članak 21.
Pravosudni sustav mora hitno provoditi sve sudske i upravne postupke u vezi s imovinom i pravima potrebnima za provedbu strateškog projekta. Ovo je horor. Dokaz kako je pravda i pravosuđe marioneta političke vrhuške.

Članak 22.
Agencija za upravljanje državnom imovinom rješava poslove vezane za raspolaganje državnom imovinom iz članka 18.

Članak 23.
Pomorsko i kulturno dobro može biti dano kroz koncesiju ukoliko se strateški projekt realizira na njemu. Ovaj članak je jedan od onih koji se nekako duhom ne uklapaju u ostatak teksta, kao da nije slučajno tamo. Vidjet ćemo u praksi.

Članak 24.
Koncesije iz prethodnog članka dodijeljuje Vlada. Ovaj članak mogao je biti i dio prethodnog.

Članak 25.
Središnje tijelo daje mišljenje o svrsishodnosti gospodarskog korištenja pomorskog ili kulturnog dobra. Dakle još malo birokratizacije.

Članak 26.
Stručne poslove vezane za pomorsko dobro obavlja središnje tijelo nadležno za pomorstvo, za razliku od članka 22. gdje je glavna Agencija za upravljanje državnom imovinom. Dakle još malo birokratizacije.

Stručne poslove vezane za kulturno dobro obavlja središnje tijelo nadležno za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Dakle još malo birokratizacije. 🙂

Članak 27.
Malo o granicama pomorskog dobra. Ako nešto treba riješiti vezano za iste onda se to očekuje u hitnom postupku.

Članak 28.
O pitanjima granica pomorskog dobra računa vodi središnje tijelo nadležno za pomorstvo. I ovaj članak je mogao biti dio prethodnog članka.

Članak 29.
Središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu okoliša dužno je utvrditi potrebu, ukoliko ona postoji, izrade Procjene utjecaja na okoliš strateškog projekta u roku od 10 radnih dana. Osim ako se ne primijeni načelo “šutnje administracije” iz članka 15. 🙂

Članak 30.
Lokacijske, građevinske i uporabne dozvole izdaje središnje tijelo državne uprave nadležno za prostorno uređenje i graditeljstvo. I bez ovog članka to je već poznato i zakonom regulirano pitanje. Čemu redudantnost pitam se?

Članak 31.
Aha, članak 30. je naveden zbog toga što za strateške projekte postoje iznimke vezane za urbanističko planiranje. 😉

Članak 32.
Tehnikalije oko ishodovanja dozvola

Članak 33.
Dakle zakon prema članku 13. ne regulira poslove javne nabave ali u članku 33. sva pitanja javne nabave vezano za strateške projekte rješavaju se hitno. 😀

Članak 34.
Definira rokove. Unutar 30 dana Vlada će osnovati “Povjerenstvo”. Nadležno tijelo za gospodarstvo će sklepati Listu strateških projekata u roku od 60 dana, ali prije toga sva središnja tijela države imaju rok od 30 dana da kandidiraju strateške projekte iz svojeg djelokruga.

Znači u 2 mjeseca vlast i njena tijela riješavaju sva pitanja planiranja prosperiteta i socijalnog blagostanja građana.

Članak 35.
Regulira manje bitne detalje iz vezanog Zakona o poticanju investicija.

Članak 36.Objava u Narodnim Novinama. Amen.

[Dodatak]:
Nije trebalo dugo da kolektivisti iskoriste priliku za kritiku. Ono što smatraju spornim u cijeloj priči jest pravo koje si vlast ovim zakonom daje u rasprodaji nacionalnih resursa. No ne spominu ni jednom riječju kako je uopće moguće da si vlast daje pravo bilo kojem građaninu oduzeti imovinu ukoliko je ona prepreka provedbi strateškog projekta!!! I to jest ono što prije svega zaslužuje kritiku i posebnu pozornost.

Liberalizam prije svega štiti imovinska prava građana putem Vladavine prava (koju Hrvatska nije implementirala u svoj pravosudni sustav) što je u potpunosti oprečno ovome Zakonu koji ih krši u svakom svojem dijelu. Ovaj Zakon političke interese definira kao državne interese i stavlja ih ispred interesa građana.

Vezati kolektivističke centralno-planske metode upravljanja društvom, koje provodi aktualna vlast, sa ičim liberalnim pa time i neoliberalnim jest skandalozno.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatska je stala?

Oznake

ekonomija, gospodarstvo, investicije, javni radovi, Čačić

http://www.vecernji.hr/biznis/radimir-cacic-nije-uspio-stali-radovi-vrijedni-1-4-milijardi-kuna-clanak-475376

Ako je Hrvatska stala, pri tom misleći na ekonomiju, zbog ostavke ministra i prvog podpredsjednika Vlade Radimira Čačića (radi odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva mađara automobilom), kako je moguće da živimo u kapitalizmu i liberalnoj državi?

Evidentno jest da je većina građana uvjerena u zla koja širom svijeta, a naročito u Hrvatskoj, čini liberalizacija, kapitalizam i slobodno tržište (po ovome ispada da smo među vodećim zemljama svijeta u prakticiranju kapitalizma i liberalizma, što je naravno potpuno suprotno od istine), pa se s pravom pitam ukoliko je ispravno uvjerenje kako hrvatski građani žive u slobodnoj zemlji, slobodno trguju na slobodnom tržištu i uživaju sigurnost u okviru vladavine prava, kako je moguće da je država, odnosno njena ekonomija, stala samo zbog odlaska člana Vlade i čelnika njenog gospodarskog resora?

Nije li barem nešto sumnjivo u vezi onoga u što se građane uspješno uvjerava kroz političku propagandu i medije te onoga što se realno dešava?

Novinar Večernjeg lista, u linkanom tekstu, špekulira o općem zastoju ekonomije zbog Čačićeve kapitulacije, jer je on bio ključni igrač u realizaciji brojnih javnih projekata, što je sasvim sigurno još jedna špekulacija, te je u navedenim projektima ostalo zatočeno cca 1,4 mlrd HRK. I ne tvrdi isto samo novinar već prema njegovim riječima i  “Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) – institucija koja je osnovana radi praćenja realizacije investicija, ali i pomoći u svladavanju problema. Kako bi CEI trebao pomoći u ovom slučaju nitko ne objašnjava, a meni ništa ne pada na pamet u tom pogledu. CEI je osnovan na Čačićevu inicijativu pa je možda i on ovime blokiran, no to je moja sarkastična špekulacija.

Ovdje je infografika radova u zastoju http://www.vecernji.hr/vijesti/stali-radovi-vrijedni-cak-1-365-milijardi-kuna-clanak-475425.

Dakle očito je problem u javnim radovima, iniciranima od vlasti, koji se realiziraju u okviru javnih tvrtki ili u okviru javno privatnog partnerstva (JPP) putem javnih natječaja. Ukratko, tu su elektrana Plomin 3, nekoliko dionica cesta i autocesta, jedan most, jedna termoelektrana, jedna hidroelektrana i jedna trafostanica. Razlozi zastoja odnose se na nedostavljenu dokumentaciju, na čekanje vezanih javnih tvrtki da ispune određene obveze po kojima kasne, na čekanje stranih izvođača da ispune obveze, na nepravilnosti u javnim natječajima, čak i povlačenje nekih tvrtki iz posla u okviru JPP.

Ruku na srce, radovi kasne, a Čačićevim odlaskom možda će kasniti još i više, no to realno ne može potvrditi nitko kao što nije moguće potvrditi da bi isti bili dovršeni da je Čačić ostao na svojoj funkciji.

Problemi sa zastojem očito su malo drugačije prirode. Moje mišljenje jest da upravo ovaj problem dokazuje kako je hrvatska ekonomija u velikoj mjeri planska. Naravno, ne u potpunosti, postoje i nebrojene privatne tvrtke koje s javnim sektorom nemaju dodirnih točaka – osim kroz porezni sustav kroz koji privatnici financiraju državu, pa i njene projekte – koji sada stoje, čime sami ostaju zakinuti za korištenje i investiranje oporezovanih sredstava.

Vjerovanje kako je zemlja sada ekonomski blokirana potvrđuje i uvjerenje građana kako ih vodi državna ekonomija i ti refleksi očito govore suprotno od onoga što se svakodnevno čuje u kritikama slobodnog tržišta i kapitalizma – koji vidimo očito nisu naš problem.

Teza kako svim javnim projektima koordinira jedna osoba (potpredsjednik Vlade, ministar gospodarstva) također ide u prilog tvrdnji da planska ekonomija dominira nad tržišnom. Može se reći kako većina spomenutih radova spada u zonu nekakve vrste specifičnih infrastrukturalnih radova pa stoga zahtjeva tehnički monopol države, iako osobno nisam uvjeren da je to jedina opcija, pa su samim time aktivnosti države opravdane – no jasno je da ni jedan od navedenih projekata nema osnovu za brz povratak uloženog na investirano (i dugoročno je upitno, gotovo nije vjerojatno) pa ne možemo govoriti niti o tome da je ekonomija, čak i planska, stala. Sve što se desilo jest da novac neće biti potrošen po planu, jer ključna figura nedostaje, a što opet ne dokazuje da novac neće biti potrošen. Samo će se replanirati i nastaviti, malo sporije, ili mnogo sporije, a usput će se možda potrošiti i još koja milijarda više.

Zavrzlame koje su vezane uz zastoje projekata ukazuju na to da je do istih došlo unutar mreže javnih, državnih tvrtki te njihovih partnera (a neki zastoji su i vezani za sumnju u legalnost natječaja) iz ne potpuno jasnih razloga ali u ovom smislu i manje bitnih od pomisli kako je sve navedeno upravo dokaz intertnosti, rizičnosti i štetnosti planskog ekonomiziranja.

Potpunim podređivanjem društva interesima političara, čak i kada oni govore o “nacionalnim interesima” ili se pozivaju na svoje ekonomske stručnjake, očito sadrže preeksponiranu dozu rizika od neuspjeha, i to neusporedivo veću dozu od one koja bi bila prisutna kada bi o ekonomskim pitanjima više brige vodilo društvo samo, dakle građani kroz svoje poduzetničke pothvate i inicijative.

Neuspjeh se ne odnosi samo na nedovršene projekte, čak i da nikome nije bitan povrat na uloženo (što je zaseban nonsens), već činjenica kako je trenutno blokirano 1,4 mlrd HRK. To je novac građana, koji je u ovom trenutku trebao kolati među njima i biti pokretač ekonomske aktivnosti. Čak i naša vlast, gledano makroekonomski, radi na tome da pokrene novac – no to radi na krivi način, uvođenjem poreza na imovinu ona oslobađa novac jednog građana ali pri tome drugu stranu u trgovini “oslobađa” imovine, što je sasvim sigurno negativna posljedica porezne politke.

Nema sumnje da vlast i dalje očekuje imati dominantnu ulogu u ekonomiji, ona uvodi poreze da prikupi novac koji će onda investirati u projekte poput ovih koji sada stoje. Ne radi se o tome da vlast priželjkuje zastoje ili podbačaje projekata koje započinje, sasvim sigurno to nije tako, ali očito je da je ekonomija prekompleksna društvena pojava da bi se mogla uspješno obavljati iz jedne točke. U tezu “Hrvatska je stala” mogu dakle povjerovati samo zbog činjenice da građani imaju sve manje novca za investicije jer vjeruju vlasti da ona može investirati bolje – i to novcem građana.

Da građani svojim novcem mogu raspolagati racionalnije ne vjeruje niti novinar Večernjeg, niti vlast, niti građani sami. Ustrajanje u toj vjeri može imati, i ima, dugoročne posljedice za sve nas. Traženje krivca u kapitalizmu i slobodnom tržištu očito je pitanje vjere, a ne upućenosti građana i političara u socio-ekonomsku problematiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac