Plati pa glasaj!

Oznake

biračko tijelo, dijaspora, glasanje, izbori, parola, plakat, porezni konzumenti, porezni obveznici, recitoglasno, socijalni narkomani

Zanimljiv plakat trenutno vodi prema broju glasova građana na recitoglasno.com.
Plakat kaže:

“UKINITE PRAVO GLASA DIJASPORI. ILI NEKA PLAĆAJU POREZ U RH”
Autor: Politolog

Znači glas na izborima se treba plaćati? Ok, ja sam za to. Ali bojim se da se to većini ipak ne bi svidjelo, pa makar bili glasali za ovu parolu. Kako to?

Većina glasača živi od transfera iz državnog proračuna, a u njega ne uplaćuje ništa. Odnos snaga je ovakav: 28% glasača plaća poreze, a 72% glasača onda siše taj novac iz državnog proračuna. Država ima ulogu onoga koji osigurava transfer tog novca iz džepova jednih u džepove drugih, kroz zakonski okvir pa i batine ako zatreba.

Pa ako toj manjini koja puni proračun prepustimo pravo glasa ti “plaćeni glasači” bi lako mogli izglasati da većina ostane bez para koje je navikla lagodno sisati iz proračuna. Realno, ako ne plaćaš porez o čemu bi ti uopće glasao osim o pravu na tuđi novac? Pa ako je u pitanju opće dobro onda bih radije prepustio glas situiranom kanadskom Hrvatu, koji ne ovisi o novcu hrvatskih poreznih obveznika, nego taj glas prepustio ikome između 72% socijalnih narkomana u Hrvatskoj.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. glasačko pravo je, dakako, definirano Ustavom, čl.45, i dano je svakome tko ima hrvatsko državljanstvo. Osim što može glasati hrvatski državljanin može biti i izabran u sabor, pa i sastavljati vladu. Čak i ovaj iz dijaspore.

Oglasi

Kad netko govori o javnom interesu il te želi pokrast, il je budala

Oznake

Crodux, donacija, izbori, monopol, nafta, ORaH, Čermak

Moj jaran Libzard lijepo kaže:

“Kad netko govori o javnom interesu il te želi pokrast, il je budala. Nema trećeg.”

Dosta ljudi se čudi kako se to Čermak odlučio podmazati Holičin ORaH sa solidnih 150.000 kuna donacije. Pa stvar je stvarno vrlo jednostavna, a donirani iznos je zapravo beznačajan. No zašto bi Čermak uopće podmazivao Holy?

Čermak je “tranu”. Shvaćate? On je na tržištu. Kakvom takvom tržištu. Ne treba mu više tržišta no što ga u Hrvatskoj ima. Više tržišta za svakoga tko je “tranu” znači samo više problema i manje profita. A tko je među najglasnijim protivnicima dolaska novih igrača u naftni biznis u Hrvatskoj? Pa zeleni. I ORaH među njima.

ORaH je Čermakova prva crta obrane od konkurencije. Osim što su fanatični oni djeluju kao prava politička stranka. Imaju dvije jake poluge u ruci, ekološki aktivizam, koji je dozlaboga popularan, te politiku. I zato vjerujem da imaju stvarnu moć da zaustave svakoga tko se namjerio eksploatirati “naše” prirodne resurse poput nafte.

No ima tu i zdrave doze čistog idiotluka, od strane ORaHa dakako. Naime cijena koju im Čermak plaća za takvu uslugu je zbilja smiješna. Mislim da bi ovaj bez problema iskeširao i milijun, a ovi bedaki to očito ne shvaćaju. Za primjer, razni Bill Gatesi i Warren Buffeti osim što doniraju milijarde još i propovijedaju o blagodatima visokih poreza, pa ih osim eko fanatika voli baš svaka politička opcija koja želi na vlast (ili je na vlasti). I to rade sve kako bi otežali rast konkurencije koja ih može ugroziti. Nema cijene koju kronist ne bi platio državi samo da ga zaštiti od tržišta i konkurencije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto izlaskom na birališta ne možemo promijeniti ništa?

Oznake

biračko tijelo, glasanje, izbori, politička apatija, Za grad

Akcija “Za grad” objavila je zanimljiv filmić u kojemu je pokušala razbiti mitove koji, prema njihovom mišljenju, potiču političku apatiju. Politička apatija, također prema mišljenju akcije, sprječava sustavne promjene i omogućava trajnu vlast političkom duopolu.

Mit 1 – Većina glasa za HDZ ili SDP

Točno je da većina onih koji izađu na izbore glasa za ove stranke. Tako uostalom one i dolaze na vlast. No o njihovoj pobjedi odlučuje tek manji dio glasača, jer na birališta ne izlaze svi glasači. Ako na izbore izađe 40% od ukupnog broja glasača (3.740.951) znamo da je glasalo 1.496.380, a ako se od tog broja (primjerice) 55% njih odlučilo za jednu stranku, jasno je da je pobjeda iste omogućena glasovima tek 823.009 glasača, iliti glasovima 22% ukupnog broja glasača. Tako akcija “Za grad” dolazi do zaključka da bismo mogli lako promijeniti sustav samo kada bi 2.244.571 “apatični” ne-glasač ipak izašao na birališta i zaokružio nešto “treće”.

To je dakako ishitren zaključak. Prije svega na izborima se glasa za sustav koji je već osmišljen, dakle ex post. Tako da se samim glasanjem tek odabire nešto iz ponude političkih programa. Ako želimo mijenjati sustav onda trebamo imati ponudu drugačijih programa, treba ih prepoznati odgovarajući broj glasača, koji će potom za njih glasati. Ako nema ponude koja bi donijela promjenu sustava onda izlaskom na izbore nije moguće sustav niti promijeniti. No tu je jedna još važnija stvar – prilikom razbijanja ovoga mita zanemarilo se pitanje: tko su zapravo “oni koji ne glasaju”?.

Čvrsto sam uvjeren, a u tome mi pomažu konkretni podaci, da se u tom dijelu populacije s pravom glasa također nalaze uglavnom oni koji se koriste ili ovise o proračunskim transferima. Transferima koje su im omogućili stranački duopoli. Stoga pitanje je govorimo li uopće o političkoj apatiji kada vidimo nisku izlaznost, ili tek svjedočimo beskrupuloznosti sisača proračunskog novca koji uopće ne moraju izaći na birališta da bi zaštititli svoje privilegije, jer znaju da je dovoljno da to učini tek dio glasača s prve linije obrane.

U populaciji glasača čak 72% ovisi o proračunskim transferima, a tek 28% su neto porezni obveznici (čak i dobar dio njih konzumira proračun, npr. kroz razne poticaje, pa glasa za jednu od najvećih stranaka). Dakle taman da i svi do jednog poreznog obveznika izađu na izbore u nadi da će time promijeniti odnose koji su izgrađeni u ovoj državi, i dalje je potrebno da samo pola (čak i manje) ovih što ovise o proračunskim transferima izađe na birališta i da sve ostane isto.

Pitanje svih pitanja nije kako potaknuti one što ne izlaze na biralište da izađu na biralište, jer iz odnosa snaga možemo zaključiti da će i ta populacija većinski glasovati za XXZ ili XXP, već je to pitanje kako uopće objasniti ljudima koji ovise o proračunskim transferima da je za njih same, i za sve ostale, dugoročno jedino održivo stanje u kojemu oni radije odabiru raditi za 1 kunu nego 1 kunu povlačiti iz državnog proračuna na račun preglasanih.

No raditi za 1 kunu u ovoj državi je teško jer “posla nema”, pa je taj argument ne može proći bez opsežnije rasprave, a u takvoj moramo neizostavno konstatirati kako je zbog regulacije rada i poslovanja u ovoj zemlji gotovo nemoguće išta raditi, a da to se pritom isplati u toj mjeri da se život od socijalnih transfera prokaže kao potpuno nepoželjan. Mnogima se doista ne isplati dići s kreveta i pošteno raditi (čak i ako se nađe neki posao u ovim katastrofalnim prereguliranim uvjetima) jer im država omogućuje da ostanu ležati u kući i životare na rubu egzistencije. Državi (stranačkim duopolima) odgovara da ljude drže ovisnima o socijali i da o sebi imaju vrlo nisko mišljenje. To se ne popravlja pukim izlaskom na birališta. U tom trenu je već kasno.

Mit 2 – ne možemo ništa promijeniti

Razbijajući ovaj mit akcija “Za grad” je također zanemarila uzeti u obzir tko su ljudi koji ne glasuju, te predložila gledateljima da se politički aktiviraju, da potraže stranke koje najbolje zastupaju njihove interese, i potom glasuju za njih. A što ako su oni to već učinili? Ako si porezni konzument, dakle živiš od proračunskih transfera, onda znaš da si pripadnik tolike većine da o vlastitim interesima možeš glasovati i u komforu vlastitog (socijalnog) doma, sjedeći pred televizorom i gledati rezultate izlaznih anketa. Kada bi neka stranka uistinu pokazala “treći put” nema sumnje kako bi se guzice vrlo brzo odlijepile od kaučeva i odradile posao koji je prepušten prvoj liniji lojalnih glasača. Znači omjer 28:72 nam govori što uistinu možemo promijeniti, a što ne možemo. Odnosno govori nam kako se promjene neće desiti na biralištu već izvan njega, i to kažem uvjetno jer takvih tendencija nema (izuzev vrlo male libertarijanske i protržišne zajednice blogera i facebook komentatora). Hoće li i kada doći do takvih promjena to će se prvo vidjeti upravo po toj zajednici. Nema drugih aktera u ovoj zemlji koji mogu povući to pitanje.

Mit 3 – nemamo za koga glasati jer su svi oni isti

Ovaj dio je zapravo poziv na davanje glasa akciji “Za grad”. U programu ove stranke nalazim mnoge sličnosti sa programima vodećih stranaka i retorikom vodećih političara. Uglavnom je općenit.

U oko mi je upala “decentralizacija” koja i ovoj stranci zapravo znači centralizaciju. Previše im je gradova, previše općina pa bi okrupnjavali, a to onda nazivaju decentralizacijom. Pa draga stranko to nije decentralizacija nego centralizacija, a to isto zagovaraju i postojeće velike stranke (makar samo paušalno).

Obrazovanje i dalje vide u rukama države, štoviše te ruke streme držati građane još većim taocima javnog obrazovnog sustava, još više njihovog novca bi ulupali u njega, a obećanje o boljem i transparentnijem trošenju tih sredstava je opet na razini obećanja najvećih stranaka.

Deregulacija poduzetništva je poželjna, ali ne sviđa mi se spomen ideje o izjednačavanju malih i velikih jer to smrdi na poticaje (novčane i regulatorne privilegije). Deregulacija sama po sebi bi proizvela takve efekte. Prestanite isplaćivati milijarde kuna poticaja velikima pa će se oni svesti na svoju realnu tržišnu veličinu i tako ostaviti prostora za rast malima. No jeste li spremni nakratko kockati se sa izvjesnim brojem otpuštenih radnika iz velikih tvrtki? Znate, treba vremena nakon što uvođenjem restriktivne regulative razvalite velike da mali ojačaju i asimiliraju otpuštene radnike. Sumnjam da ste spremni na tu kocku, jer vidim vrlo radikalno lijeve ideje u dijelu “solidarnosti i ljudskih prava”. Vladavina prava se ne spominje ni u jednom dijelu. Ali jasno mi je zašto je tome tako jer u jednom djelu programa navode kako bi financiranje osnovnoškolskog obrazovanja osigurali povećanjem prihoda u državnom proračunu i to kroz veće poreze na imovinu – “posebno imućnijih građana”. Takvu retoriku uglavnom imaju socijalisti i radikalno antikapitalističke opcije koje preziru imućne građane, ali jako vole njihov novac (u svojem džepu). Na stranu samo taj detalj, jer program “Za grad” je prepun obećanja na besplatno sve i svašta i još veću skrb države nad svojom dječicom.

Dakle dragi porezni obveznici, pripadnici skupine 28%, ukoliko želite još veći teret na svojim leđima glasajte “Za grad”. Nadam se da vas to nekim čudom neće spriječiti u ambicijama da radom i poduzimanjem barem pokušate povećati životni svoj standard i eventualno postanete imućniji.

Za kraj, rekao bih da u ovoj priči postoji i četvrti mit:

Mit 4 – Glasanjem za stranku “Za grad” stvarno glasate za nešto drugačije

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ako ne glasaš itekako imaš pravo kritizirati!

Oznake

demokracija, glasanje, izbori, manje zlo, vladavina prava

Većina birača smatra, iako vjerujem da ni sami ne znaju objasniti zašto, da oni koji su odlučili ne glasati nemaju pravo, niti moralno, žaliti se na izborni rezultat niti kritizirati okolnosti koje će posljedično usljediti. Ti isti birači u pravilu tvrde kako u nedostatku dobra treba glasati i za zlo. Makar i ono “manje zlo”. Birači čiji kandidat gubi izbore tvrde kako ne glasanjem, ili pak šaranjem po biračkim listićima, glas odlazi pobjedniku izbora čime je njihovom “manjem zlu” načinjena nepravda.

Sve navedeno su naravno notorne, u naravi formalističke gluposti.

Čovjek koji ne glasa zapravo je u daleko boljoj poziciji da kritizira, naročito kada govorimo o moralu i ideji o biranju “manjeg zla” koju zagovaraju predani glasači, a osobito ako smo spremni uvažiti to da su okolnosti u kojima živimo upravo izravna posljedica svih dosadašnjih izbora jalovih politika i biračkog biranja. Čovjek koji ne glasa svoj glas ne daje nikome, niti pobjedniku, niti gubitniku.

Onih koji nisu glasali u ovom slučaju bilo oko milijun i pol. Onih koji su pošarali svoj listić preko 60.000. Taj drugi broj je u slučaju jučerašnjih izbora navodno rekordan (duplo više nego 2009. godine).

Sa milijun i pol glasova, kao i ovih 60.000 pošaranih, i jedna i druga opcija mogu kalkulirati do mile volje i ne donijeti smislen zaključak. Naravno, jer govorimo tek o broju ljudi koji su imali pravo glasa, međutim nisu glasali. Njihov glas stoga ne postoji i nije otišao nikome. Osim u računici izlaznosti to kvantitativno pravo glasa ne može se iskoristiti ni u koje druge svrhe, a najmanje u svrhu špekuliranja o drugačijim ishodima biranja, bilo da je riječ o tanašnoj pobjede Ive Josipovića, koja je mogla biti ostvarena “samo da je onih 60.000 zaokružilo njega”, bilo da je riječ o premoćnoj pobjedi bilo kojeg kandidata u slučaju da su na birališta izašli svi do jednoga i glasali upravo za njega.

Htjedoh reći da je stvarna odgovornost za posljedice biranja isključivo u rukama birača. Nisu i ne mogu biti krivi za zlo oni koji odbijaju birati zlo, a to čine jer su svjesni da demokratski proces itekako može biti kompromitiran, već oni koji to zlo svjesno i opetovano biraju, jer veće značenje pridaju formi nego sadržaju.

Ono što bi mene motiviralo da ponovno odem na biralište jest najava ustavne i pravosudne reforme, i to onakve reforme kroz koju će se kristalno jasno definirati uloga i smisao države uz osobiti naglasak na konačnost njenog utjecaja na život građana. Reforme kojom će se obuhvatiti i radikalno pojednostavljenje zakonskog i regulatornog okvira od kojega očekujem da državu učini mojim slugom, a ne obrnuto kako je sada, te da je u pitanjima koja se dotiču sigurnosti i rješavanja sporova pretvori u strogo proceduralni mehanizam bez ikakve mogućnosti da njime svojevoljno upravlja neki državni birokrat. Prije mog ponovnog odlaska na biralište naš ustav i zakoni moraju ponovno naučiti (zapravo nikada taj ispit nisu položili) što zapravo znači vladavina prava i kako se na njenim načelima temelji demokratsko društvo.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izabrao sam ne glasovati

Oznake

drugi krug, glasački listić, glasovanje, izbori, Josipović, Kolinda, Kujundžić, predsjednik, prvi krug, Sinčić

Po prvi puta nisam glasovao na izborima. Izabrao sam ne glasovati. Moja odluka bi nekima mogla biti jasnija danas, dan nakon izbora, nekima će biti jasnija dan nakon “drugog kruga”, nekima možda za godinu, dvije ili pet, kada će uz “novog” predsjednika ovom državom kormilariti neka “nova” vlada i parlament u nekom “novom” sastavu. Nekima ta odluka neće biti jasna nikada, a neki pak posljedice političkog djelovanja u budućnosti neće biti u stanju povezati sa nesudjelovanjem u političkom procesu jučer.

Nisam izabrao ne glasovati zbog tog “novog” kojim aludiram da zapravo nema ništa novoga u izboru između poznatih igrača, već zbog toga što nema ništa novoga u samom načinu kojim se nastoji utjecati na pozitivne društvene promjene. Čitajući gomilu facebook komentara s temom predsjedničkih izbora ostao sam iznenađen koliko su ljudi opterećeni politikom, koliko pozornosti posvećuju ispraznim analizama i s koliko volje sudjeluju u tom teatru apsurda. Da ne govorim o artikulacijama njihovih očekivanja od budućeg predsjednika. Besmisleno. Shvatio sam koliko je politika razarajuća za vrijednosti koje na ovom blogu zagovaram, počevši od slobode i vladavine prava, imovinskih prava građana, ekonomije i tržišta, suradnje i solidarnosti među ljudima, civilizacije i njenog napretka. Malo toga ove stvari duguju politici. Najveća postignuća ostvarena su izvan političke arene, bilo u glavama filozofa, matematičara, inženjera, liječnika, kao plod znanosti s jedne strane ili teškog rada i suradnje ljudi s druge.

Ako se zbog čega ovo društvo ne mijenja onda je to upravo politika. Ispada da nema pitanja za koje nije nadležna politika i koje se ne rješava u nekom državnom resoru, na zasjedanju nekog povjerenstva ili na “radnom” stolu nekog birokrata. Politika odlučuje o odgoju i obrazovanju djece, o kulturi, o ekonomiji i razvoju gospodarstva, o obitelji, o vašem zdravlju, o energiji, o transportu, o vašoj mirovini pa ako želite čak i o vašoj vjeri. Vjeruj u što želiš, ili ne vjeruj ako želiš, ali dio onog što jesi uzet ćemo ti kroz porez za tu namjenu. Odluka je to politike. Vjeruj u slobodno tržište ako želiš, dokazuj da je ono učinkovitije od reguliranog ako želiš, ali mi ćemo tvoje dijete ionako podučavati da je tržište nestabilno i neučinkovito i da ga je potrebno regulirati. Nije to političko pitanje već je politička odluka da je to političko pitanje. Vjeruj u vladavinu prava, eto stavit ćemo je u ustav, neka piše, ali ćemo s druge strane raditi po ćeifu i napisati gomilu zakona u kojima će jedni biti jednakiji od drugih, bez obzira radi li se o davanju socijalnih prava ili pak prava na milijunske poticaje iz državnog proračuna za suitu kronista (idioti će ove izjednačavati s kapitalistima). Politika odlučuje o tome koliko mojeg novca pripada nekome drugome.

Politička borba na sve strane i neću više duljiti o tome jer toga mi je puna kapa. Valjda ste shvatili.

I zato sam proveo dan s djecom na snijegu. Klinac, koji će uskoro navršiti godinu dana, prvi je put u životu vidio snijeg te u istom danu oblaufao sve spustove i presanjkao sve staze u kvartu. U naručju svoje dosta starije sestre nije skidao osmjeh s lica. Te slike na čovjeka djeluju iscjeljujuće. Još malo sam umjesto o politici razmišljao o odlasku iz Hrvatske te radio na aktivaciji kreativnih (apolitičnih!) dijelova mozga. Ovo drugo je bitno za prvo.

Pokraj sanjkališta nalazi se lokalno izborno mjesto. Pogledao sam par puta u tom smjeru, valjda zato što se tuda kretalo više ljudi nego inače, i svaki put zapitao se samo jedno – je li ovaj što sada ide prema biralištu na welfareu ili je kronist?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Pad povjerenja u izborni sustav – socijalna država je parazit u utrobi demokracije!

Oznake

demokracija, EU, glasački listić, glasovanje, izbori, parlament, rezultati izbora, socijalna država

Biračko tijelo evidentno ima sve manje motiva glasati na demokratskim izborima. Ova teza primjenjiva je kako na protekle EU izbore tako i na naše parlamentarne izbore, a vjerujem, iako nisam detaljno provjeravao ranije statistike izlaznosti na parlamentarne izbore država članica EU, da je i tamo uočljiv trend sve slabijeg izlaska birača. Na EU izbore izašlo je tek 25,25% Hrvata, pa unatoč tome što je to gotovo 20% više birača nego što ih je izašlo prošle godine (20,84%), govorimo o vrlo niskoj izlaznosti. Međutim vjerujem da takva izlaznost ne proizlazi iz nekakve demokratske nekulture i malograđanštine već prije iz onoga što to biračko tijelo očekuje dobiti za svoj glas, a ne dobije od onih za koje glasa. U biračkom tijelu koje je izašlo na izbore tako preostaje dominantan broj onih koji su pripadnici neke stranke i glasaju za ostvarenje njenih manje ili više radikalnih ciljeva iz čiste partijske stranačke lojalnosti.

Od Hrvatske lošiju izlaznost imale su još samo četiri članice koje su pristupile EU 2004. godine, redom Poljska (22,7%), Slovenija (20,96%), Češka (19,5%), Slovačka (13%), a opći prosjek izlaznosti svih članica EU je relativno niskih 43,09%. Zakonska obveza glasanja nametnuta je građanima Belgije, Luksemburga, Grčke i Cipra. Zanimljivo je kako se usprkos tome tek 44% ciprana odlučilo pokoriti toj obvezi. Bez država u kojima je zakonski obvezujuće glasanje prosječna izlaznost na razini EU pada ispod 39%. Ovo je utoliko važno znati jer Hina izvještava o zaustavljanju trenda pada izlaznosti što nije realno.

Vratimo se na očekivanja – Što biračko tijelo očekuje od vlasti? Jednostavno rečeno – očekuje previše! Demokracija je zastranila u konceptu socijalne države, a od vlasti koja pak zasjedne na tron takve države se očekuje planski, politički pristup u rješavanju izvjesnog broja pitanja kojih se (otkako je socijalne države) namnožio popriličan broj. Poanta je u tome da je demokratski proces s vremenom pretvoren u formalizam namještanja vlasti s očekivanjem da ova zadovolji što veći broj socijalnih zahtjeva te usput definira još poneku politiku s ciljem podizanja socijalnog standarda. Kako broj tih pitanja raste tako učinkovitost (izvršne) vlasti pada te se posljedično pojavljuje sve veći broj neželjenih posljedica. Posljedica koje proizlaze iz krivog djelovanja (krive politike) ili nedjelovanja uopće. Građani, koji bi probleme bili sposobni rješiti sami, postaju inertni (pasivni promatrači vlastitih problema), ne traže ili odgađaju rješavati ih > jer očekuju rješenje od demokratski izabrane vlasti.

Nesposobnost vlasti da rješava sve veći broj zadataka, ili bolje rečeno radi se o praktičnoj nemogućnosti ili nedostatku resursa koji bi vlasti bili potrebni da kalkulirajući politikama proizvede korist (opće dobro?), u konačnici je “nagrađena” rezigniranošću biračkog tijela koje sve ćešće odlučuje ne izići na birališta. Birači unaprijed znaju da će svaka nova vlast biti jednako neuspješna u tome što obećava (zapravo nastavlja nositi štafetnu palicu prethodne vlasti).

Suočavamo se s paradoksom očekivanja. Iako je jasno da vlast neće ispuniti svoja (dominantno socijalna) obećanja građani i dalje nose teret nade da će netko (možda opet nekim čudom vlast) njihova očekivanja ispuniti. Na nova radna mjesta, visoke plaće i standard, kvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje, stabilne i visoke (a nadasve zaslužene) mirovine, socijalnu zaštitu ugroženih skupina ili jednostavnije rečeno >na prosperitet društva< građani i dalje gledaju kao na uzvišene zadatke koji kao takvi pripadaju isključivo i jedino politici. Ove stvari u očima birača tek su obični politički objekti. Iako se drže od iznimnog značaja za “svakog civiliziranog čovjeka” on, čovjek, odnosno birač u ovom slučaju, ipak ih nerazumno prepušta pod monopol i manipulaciju šaćici odabranih političara, u pravilu demagoga, i (stranački podobnih) birokrata.

Svi problemi koji proizlaze iz vladinih manipulacija nad tim objektima ponovno, paradoksalno, nikada neće biti prepoznati kao problemi proizašli iz pogrešnog pristupa njihovom rješavanju, političkog pristupa, već će biti prepoznati kao problem krive politike. Po tom ključu mijenja se vlast, a vlast dobiva ona politička opcija koja je najsvjesnija socijalnih potreba biračkog tijela i koje očekuje od vlasti da ih zadovolji.

Demokracija, odnosno demokratski izborni proces kakav poznajemo, odlazi u ekstrem u trenutku kada se biračko tijelo dovoljno puta opeče, postane rezignirano, pa ne izlazi na izbore, a o novim društvenim ciljevima, oko kojih se realno i vrti kompletna priča (i dalje socijalne naravi), nastave odlučivati sve malobrojnije i sve ekstremnije skupine građana. U ovim trenucima jača etatizam, a gubi sloboda. Ove tendencije izvrsno je opisao Hayek u svojem kultnom djelu Put u ropstvo. Međutim problem nije riješiv zakonski obvezujućim glasanjem, jer ako znamo da je ono anonimno tada bi baš svaki rezignirani birač mogao ubaciti u glasačku kutiju neispunjen ili išaran listić i rezultat bi u konačnici bio podjednak, pa taman i da se svatko ipak odluči odabrati neku od ponuđenih opcija (može se upogoniti i tzv. “voting machine”) problem ostaje jer se on u osnovi nalazi u prenabujaloj državi i nerealnim očekivanjima. Svaka vlast u postojećem okviru bit će jednako nesposobna pa ni izlaznost od 100% ne bi bila ikakav dokaz kulture demokracije već prije odraz tiranije.

Vratit ću se još malo na statističke pokazatelje pada izlaznosti tijekom godina kako bih dodatno dočarao te razmjere. Slijedeći grafikon pokazuje postotnu razliku u izlaznosti aktualnih EU izbora i izlaznosti tijekom prvih izbora na koje su (u nekim slučajevima i prije 35 godina) izlazili glasači pojedinih zemalja članica EU, počevši od EU sedmorke do današnjih EU28.

Na prvi pogled uočljivo je kako je pad izlaznosti tijekom godina prisutan u većini zemalja članica EU. Uzmemo li u obzir i duljinu članstva evidentno je kako biračko tijelo mlađih članica EU (izuzev Danske i VB, koja je u ovom slučaju glasovala u većem broju kako bi pokazala svoj rastući euroskepticizam) pokazuje veće povjerenje u EU od starijih članica. Nije li jedna od osnovnih životnih lekcija slušati starije? Svakako jest, no većina vjerujem ipak uči na vlastitim greškama. Tako će s godinama, ako je za vjerovati ovim podacima, polako prelaziti u društvo iskusnijih glasača te izlaziti na izbore sve manje. Naučit će poput starijih da sa onime u što se današnja EU pretvorila nešto ne štima te kako su demokracija i izborni proces zastranili. Oni su postali sluge današnje socijalističke* mašinerije.

Jedini spas za demokraciju u ovom trenutku jest vraćanje demokracije njenim osnovama. Jedan tvrdi reset, zakonska defragmentacija odnosno temeljna pravna reforma države. Demokracija nikako ne bi smjela služiti kao frontend za kupovanje socijalnih privilegija putem državnog aparata, bez obzira radi li se o jamstvima na račun državnog proračuna ili izravnom adresiranju troška i odgovornosti na skupine građana koje se smatra imajućima. To je apsurdno i pogibeljno za društvo.

Međutim kako god ja gledao na ovaj problem nema sumnje kako ćemo u godinama koje dolaze svjedočiti daljnoj poreznoj, pravnoj i administrativnoj presiji nad građanima, osobito mi koji živimo i radimo u Hrvatskoj, te nastavku zatiranja njihovih prava i sloboda (ne mislim na umišljene privilegije proizašle iz koncepta socijalne države niti na slobodu od odgovornosti za vlastiti život). Pretpostavljam da će EU formalno jačati jer prostora za to ima. Budžet EU je skromnih 1,5% ukupne vrijednosti EU ekonomije stoga će prosvjećena EU birokracija, logično svojoj poziciji i uzvišenim ciljevima koje svakodnevno nadograđuje novima, težiti ka preuzimanju sve veće uloge nad fiskalno neodgovornim članicama. Težit će se daljnjoj centralizaciji, monetarnom i bankarskom ujedinjenju, pojačanom reguliranju i planiranju sve većeg broja pitanja – iz jedne točke.

O ovoj temi je u subotu pitao i Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar) pa preporučam i njegov odličan tekst.

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

* socijalizam, lijevi ili desni, samo su dvije strane iste medalje pa neka se ortodoksni ljevičari ne nađu posebno prozvanima jer su u suštini jednaki svojim političkim oponentima te se navedeno odnosi u istoj mjeri i na njih.

 

Tko tu kome (ili čemu) sudi?

Oznake

hdz, izbori, javni dug, Kapović, liberalna demokracija, nitkovi, presuda, proračun, Sanader, vlast

Mislio sam u potpunosti preskočiti temu osude Sanadera i njegove klape za hapanje nekih 70 milijuna kuna ali zbog Kapovićevog napisa na Indexu, kojeg slobodno potražite tamo, u kojem on “stvar sagledava nešto trezvenije i u širem konktekstu”, ipak ću kratko prokomentirati jer mislim da je tu trezvenost do kraja svojeg komentara utopio u čaši vode.

Sama presuda me nije iznenadila. Očekivao sam da će ih odrapiti kako zatvorskom tako i financijskom kaznom. Nije me osobito iznenadilo ni obrazloženje presude u kojem se ističu brojni elementi odgovornosti u širem smislu. Osuđuje se čak i Sanaderov (ne)moral zbog kojega su iznevjerena očekivanja građana. Milijuni o kojima se ovdje radi doista su sporedna stvar. Rekao bih “kikiriki” naspram stvari koje imaginarna višepartijska demokracija zajedno sa svojim protagonistima svakodnevno čini građanima Hrvatske. Daleko od toga da krađa ne zaslužuje primjerenu kaznu, to je stvar zaštite imovinskih prava, no ovdje se radi doista o političkoj presudi. Naime do dana današnjeg ni jedan političar, vlastodržac, nije kažnjen za stvaranje javnog duga koji iznosi više od 200 milijardi kuna i kojeg prema zakonima, kojeg su osmislili ti isti ljudi, imaju obvezu plaćati građani – porezni obveznici. Naime taj dug je stvoren u ime hipotetskog “općeg dobra” i na njega se ne gleda kao na kriminalno djelo. Međutim upravo taj dug jest jedna od klica općeg zla u sustavu. Sustavu koji osim površinskih obilježja, kojima će lako obmanuti kratkovidne, nema stvarnih obilježja liberalne demokracije.

Šteta nastaje od samog izbornog sustava, gdje građani na vlast postavljaju političke stranke (a ne svoje predstavnike) nakon čega ove postavljaju svoje pijune na ključne položaje da bi samovoljno vladali. Zatim se nastavlja kroz lažnu trodiobu vlasti, gdje je sasvim jasno da su zakonodavna i izvršna vlast jedna te ista figura. Nadalje upitno je postoji li barem i dvodioba vlasti jer zakoni koji se donose u tako osmišljenom okviru sasvim sigurno nisu primjer zakona koji se donose na načelima vladavine prava (grč. isonomia). No vladavina prava, tragično, jest osnovni element Ustava RH ali suštinski neshvaćen i u potpunosti zanemaren.

Vladavina prava prije svega bavi se smislom zakona. Definira kakav zakon može biti, a ne što je zakon. Ako se zakon ne može primijeniti na sve na jednak način onda ne može biti zakon. Pa ipak Hrvatska obiluje zakonima koji vrijede za jedne, a za druge ne vrijede ili su im tek nedostižan san. Primjerice Zakon o strateškim investicijama kojim politička kasta pogoduje imućnim pojedincima poklanjajući im novac poreznih obveznika koje se za njihovu imovinu (novac) ne pita već ga se uzima, također pod izlikom “općeg dobra” gdje se ugurao i ekonomski razvoj vođen rukom države, pa do nepoštivanja imovinskih prava građana gdje će ponovno u ime “općeg dobra” biti konfiscirana imovina malog čovjeka kako bi se zakonom ona dala drugome, recimo u svrhu izgradnje golf igrališta. Dakle očito je da zakonodavna vlast ne razumije koncept vladavine prava, ne razumije ga niti izvršna, pa niti sudbena koja svoje postupke temelji na takvom relativnom pravu.

Možda je razlog tome što su svi oni zapravo pripadnici iste interesne skupine, gdje je interes isključivo i jedino vlast nad narodom i na račun naroda. To je idealna pozicija za nitkove i za nju će se rukama i nogama uvijek boriti nitkovi. Milijarde kuna duga kojeg vlastoljupci stavljaju građanima na leđa, zdravstveni i mirovinski sustav kojeg su upropastili pod svojim monopolitičkim upravljanjem tek su neznatna žrtva koja je morala pasti u ime “općeg dobra”, a zapravo u ime njihove pozicije nad građanima. Usput rečeno, takvi nitkovi će vam uskoro u okviru građanskog odgoja u školama djecu podučavati kako da budu financijski pismena i odgovorna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Struktura birača u Hrvatskoj

Oznake

birači, broj glasača, demokracija, glasanje, glasači, glasovanje, izbori, manjina, parlament, referendum, većina

Od Ministarstva Uprave doznajem kako u Hrvatskoj ima 3.740.951 birača (A).

Od Državnog zavoda za statistiku doznajem kako je u Hrvatskoj zaposleno 1.349.987 građana (B) od kojih je 298.517 (C) zaposleno u Javnoj upravi, obrani, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi. Dakle o izravnom trošku poreznih obveznika (PO). Zaposlenih na račun poreznih obveznika ima još ali postojeća statistička klasifikacija djelatnosti ne odgovara na pitanje tko prima plaću iz državnog proračuna, a tko izvan njega.

Poreznih obveznika (PO) ima najviše onoliko koliko je razlika (B – C) odnosno 1.051.470.

No osim zaposlenih u javnom sektoru na trošak poreznih obveznika žive i druge skupine aktivnih ili neaktivnih građana. Oni zajedno čine skupinu koju ću nazvati porezni konzumenti (PK), a njihov broj je najmanje razlika između broja birača (A) i broja poreznih obveznika (PO). Dakle PK = A – PO odnosno 2.689.481.

Grafički odnos poreznih obveznika i poreznih konzumenata izgleda ovako:

Iz grafičkog prikaza je jasno kako je broj poreznih konzumenata 2,5 puta veći od broja poreznih obveznika. Drugim riječima skupina poreznih konzumenata nema nikakvih problema ili moralnih nedoumica oko eksploatiranja poreznih obveznika za vlastitu korist. U tu svrhu koriste državu kao alat za implementaciju mehanizama za redistribuciju novca, a demokraciju kao alat za artikulaciju vlastitih želja.

Ne čudi stoga što su građani Hrvatske priupitani kroz ankete u većini podržali ideju za uvođenje temeljnog dohotka ili ograničenje managerskih plaća. Naime temeljni dohodak bi poput postojećih privilegija koje uživaju rado ostvarili eksploatacijom poreznih obveznika. Podržavanje ideje o ograničavanju plaća managera jest “sindrom jedenja iz istog lonca” – ako država pomogne zaustaviti proždrljivca tada će i drugi uspjeti napuniti svoje želuce. No kao što vidimo u grafičkom prikazu problem očito nije u tome. Nazivati porezne obveznike proždrljivima, pohlepnima ili sebičnima tek je kukavičko dobacivanje iz tabora poreznih konzumenata koji su sami sinonim za sve ono što preziru.

Međutim to nikako ne znači da ovime dozivam državu da ih pretvori u porezne obveznike. Država ih je prije svega pretvorila u porezne konzumente. Država bi stoga trebala prestati biti posrednik u redistribuciji novca jednih prema drugima te radikalno reducirati svoj administrativni okvir.

Optimalan alat za redistribuciju vrijednosti među građanima jest slobodno i neometano tržište. Tom stanju treba težiti pa će ovakvi grafovi iščeznuti u svojoj besmislenosti zajedno sa neprirodnim podjelama među građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatska politika

Oznake

ekonomija, građani, Hrvatska, izbori, kriza, politika, siromaštvo, vlada, vlast

 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čiste liste

Oznake

Bauk, EU, glasačko tijelo, izbori, Ministarstvo uprave, popis birača, referendum

Evo zanimljiva vijest s Jutarnjeg:

http://www.jutarnji.hr/-na-popisu-biraca-za-europske-izbore-ukupno-3-740-951-birac–bauk-o-hrvatskim-izborima-za-europski-parlament/1095167/

Bauk i ministarstvo je počistilo liste birača pa tako sada imamo 3.740.951 birača što ispada 763.814 manje nego do čišćenja. Ne treba smetnuti s uma da na predstojećim izborima, zbog kojih je popis ažuriran, ne glasuje dijaspora pa ako se izuzme njih dobijemo cca 350.000 hrvatskih glasača manje. Prema novom Zakonu o registru birača liste će se “češljati” za svake izbore, dakle za Ministarstvo Uprave će očito uvijek biti posla, a za porezne obveznike tog troška.

Zanimljivo je kako se ministar u svojoj izjavi za medije dotaknuo i lanjskog EU referenduma pa upravo istaknuo na tom primjeru navedene razlike, no ni riječi o tome da li možemo sada, uvidjevši ovu enormnu razliku, smatrati taj referendum legitimnim. Na isti je bilo izašlo 1.960.208 glasača, a o ulasku u EU odlučilo je njih 1.298.992. Ne smatram naravno da bi ovih 763 tisuće počišćenih učinilo bitnu razliku. Ne u onom euforičnom trenutku. Danas bi možda i bilo drugačije, ali ponovno više zbog evidentno loše situacije širom EU, a naročito u PIIGS zemljama na koje se i sami furamo, nego zbog čiste liste. However u duhu demokratskog odlučivanja bilo bi ponoviti referendum, no izbori za EU parlament su za par dana tako da ništa od toga.

Svako dobro,
vaš Kapitalac