Uzrok i posljedica

Oznake

Država, državna potrošnja, javni dug, redistribucija

Zanimljive vijesti sinoć na Monitor.hr, jedna za drugom.

Hrvatska je najveći dužnik u regiji, što je naravno posljedica mahnitog generiranja javnog duga u režiji vladajućih političara (podržanih od mnogobrojih interesnih skupina i socijalnih narkomana) te upropaštavanja tih resursa uslijed misalokacije (političari naime ne znaju bolje od samoregulirajućeg tržišta u što treba investirati resurse, iako su vrlo uspješni u uvjeravanju građana da je to upravo suprotno). Petnaestak minuta nakon te vijesti stiže još jedna u kojoj vidimo na što se ti resursi troše odnosno zašto Hrvatska prednjači u razini duga pred državama u okruženju (a gledano šire još i više).

U sumi svega što država potroši stavka nabavke novih vozila je beznačajna (uvjetno rečeno), a u tom svjetlu, kao beznačajnu, na državnu potrošnju gledaju i građani, jer im je fokus na pojedinačnim stavkama (tamo gdje svakoga od njih osobno najviše kvači). Tako im se često čini da država ne troši dovoljno na stavku X ili Y. Treba ipak gledati širu sliku, a to znači osim sume državne potrošnje gledati i dijapazon politički uvjetovane redistribucije. Oba parametra su odavno prevršila svaku mjeru.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Novi proračun: poligon za političko-rentijerske manipulacije

Oznake

deficit, javne financije, javni dug, Lalovac, ministarstvo financija, prihodi, proračun za 2015, rashodi, rezanje plaća, sindikati, vlada

Središnja tema javnih rasprava posljednjih dana zasigurno je prijedlog državnog proračuna za 2015. godinu. Tumačenja su razna međutim izgleda da eterom dominiraju ona pogrešna, i ovaj puta potaknuta ratovima interesnih skupina, političkim obračunima i željom da se građane drži taocima neodržive fiskalne politike.

Prije svega govori se o očitom (vrlo oštrom) smanjenju državnog proračuna, kako prihodovne tako i rashodovne strane. Smanjenje deficita na respektabilnu razinu od 12,5 milijardi također je dio ove statistike. Na površnom promatranju ovih osnovnih parametara proračuna razvila se kritika politike “rezanja”. Međutim državni proračun je daleko od toga da vlada po njemu reže. Osnovni razlog oštrog smanjenja proračunskih prihoda i rashoda je izdvajanje HZZO iz riznice. Otprilike 22 milijarde kuna težak proračun HZZO-a sada se vodi u statistici izvanproračunskih korisnika. Je li zbog tog računovodstvenog izdvajanja iz proračuna nestala obveza poreznih obveznika da plaćaju doprinose? Jesu li doprinosi možda postotno smanjeni? Naravno da nisu. U tom pogledu i suma sumarum sve ja kako je i bilo do sada. No taj računovodstveni spin bio je dovoljan kako bi masa građana nasjela na priču o “rezanju” na najbitnijoj od svih stavaka, na zdravlju.

Od sada pa nadalje na stavku zdravlja treba gledati na dva mjesta: 1) na stavkama ministarstva zdravlja i 2) na stavkama izvanproračunskog korisnika HZZO. Zbroj tih stavaka predstavlja ukupan trošak zdravstva, odnosno iznos kojeg možemo uspoređivati s ovogodišnjim proračunom ministarstva zdravlja u kojem je navedeno konsolidirano. U 2014. godini proračun ministarstva zdravlja iznosio je 23,86 milijardi kuna (str.251), dok će u 2015. objedinjeno sa izdvojenim HZZO-om iznositi 29,36 milijardi kuna. Usporedbom ova dva iznosa možemo zaključiti jedino da imamo relativno povećanje izdvajanja za zdravstvo u iznosu 5,5 milijardi kuna, što je postotni rast od preko 23%! Unatoč ovim činjenicama vijesti poput ove, u kojoj je navedeno očito pogrešno tumačenje, dominiraju eterom i utječu na javno mijenje.

Negativne emocije proizašle iz pogrešnog tumačenja potpiruju i sami predstavnici vlade. Vedran Mornar, ministar obrazovanja, u javnoj izjavi konstatirao je kako nedostatak novca za reforme u obrazovanju vodi u katastrofu. Ova izjava interpretirana je, kao i u prethodnom slučaju, kao “rezanje”. Ovaj puta na kocki je obrazovanje. Međutim ako pogledamo prijedlog proračuna za 2015. godinu, i njegovu stranicu 199 gdje je navedena razrada troškova Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odmah uočavamo povećanje rashoda sa 11,9 milijardi na 13,1 milijardu kuna. Postotno povećanje ove stavke je 9,7% (indeks 109,7). Detaljnije stavke također govore jedino o povećanju izdataka, za obrazovanje u cjelini tako ćemo izdvajati 6,9% više nego ove godine, za predškolski odgoj (str.205) 13,7% više, osnovnoškolsko obrazovanje (str.206) 4,7% više, srednješkolsko obrazovanje (str.207) 5,5% više, visoko obrazovanje (str.214) 26% više nego ove godine!

Preventivnim populizmom obratili su se i sindikalni predstavnici. Vilim Ribić upozorava vladu da sindikati neće mirno sjediti dok vlada reže njihove plaće! Dok sluša njegove riječi javnost može shvatiti što? Da vlada reže njihove plaće! Međutim i ovdje govorimo o pogrešnom tumačenju, ili je možda više besmisleno govoriti o pogreškama? Radi li se o namjernim manipulacijama i obmanjivanju građana? Osim što se govori treba gledati i tko govori. Odakle dolaze sve redom navedene neistine – iz tabora proračunskih korisnika! Cilj im je očito propagiranjem laži zakuhati javnost od koje traže jasno i glasno suprotstavljanje (nepostojećim) rezovima.

U prijedlogu proračuna za 2015. po korisnicima i ekonomskoj klasifikaciji moguće je iščitati kolika su bila izdvajanja za plaće iz proračuna ove godine, a kolika će biti u 2015. godini (tzv. stavka “31” – rashodi za zaposlene). Evidentno je jedino povećanje mase plaća koje se isplaćuju iz proračuna. Čak i ako iz te mase plaća izdvojimo enormno povećanje rashoda za plaće na ministarstvu zdravlja, koje je uzrokovano prebacivanjem jednog dijela istih sa HZZO-a na proračun (usput rečeno, u istoj mjeri budžet HZZO-a nije smanjen, dakle Varga nije gubitnik kako doznajemo u ovoj vijesti već je pravi pobjednik, dobio je malo kraljevstvo za sebe, a dio plaća prebacio direktno na porezne obveznike i proračun), možemo vidjeti da je za plaće iz proračuna u 2015. namijenjeno 3,07% više novca nego ove godine. Pri tome vidimo da je ministarstvo zaštite okoliša prošlo najbolje, sa povećanjem od čak 214%, zatim agencija za upravljanje državnom imovinom sa 153%, ministarstvo poduzetništva i obrta sa 147%, branitelja 132% itd. O čemu dakle priča Ribić!? Ni o čemu naravno. On djeluje preventivno. Obmanjivanjem i huškanjem javnosti, baš poput ekipe iz vlade koju čine pripadnici njemu slične podvrste ljudi, radi na jačanju vlastite pozicije koju želi zaštititi svim sredstvima, pa i širenjem “neistina” ako ocijeni da je to potrebno.

Prezentacija borbe s proračunskih deficitom također je više stvar metodološke manipulacije brojkama nego stvarnih mjera smanjenja deficita. Vlada očekuje iz fondova EU povući gotovo 3 milijarde kuna više nego ove godine (+70%) iako ove godine nije povukla ni približno onoliko koliko je planirala pa možemo pretpostaviti da će u ostvarivanju tog plana biti jednako “uspješna” i dogodine. Ipak, taj pozamašan iznos prikazan u prihodima proračuna ima direktan utjecaj na očekivano smanjenje deficita. Ja vam garantiram, vlada će vas ponovno iznevjeriti. Već sada ste nasamareni i to je jasno k’o dan. Nadalje, vlada očekuje uprihoditi 0,6% više na konto poreza nego ove godine. U tom broju od poreza i prireza na dohodak čak 35% više. S obzirom na poreznu reformu koja stupa na snagu 1.siječnja, gdje se povisuju porezne osnovice, kao i međustope poreza na dohodak (stopa od 40% sa 8800 na 13200 kuna), što u oba slučaja znači više novca poreznom obvezniku, a manje državnom proračunu odakle snaga za ovakvu hrabru pretpostavku povećanja poreznih prihoda na toj stavci? Porezno opterećenje radnika se smanjuje, a proračun očekuje prikupiti čak 35% više novca!? Nadalje, prihodi od posebnih ugovora s HZZO-om trebali bi donijeti u proračun novih 4,2 milijarde kuna. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pa nastavimo sa 2 milijarde kuna prihoda od prebacivanja (ili bolje rečeno krađe) novca korisnika mirovina po posebnim propisima (policija i dr.) iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Taj jednokratan priljev sredstava, kojeg iduće godine više neće biti, također je pomogao u izgradnji fikcije o manjem deficitu. Ukrasti jednom dijelu populacije novac ušteđen za stare dane kako bi se statistički prikazalo smanjenje deficita je postupak za koji trenutno ne mogu naći prikladnih riječi zgražanja.

Kaos.

Ovaj proračun je digao razinu netransparentnosti financija na dosad neviđenu razinu. Deficit je zakrpan prevelikim ambicijama političara, a takvog kakav jest brane brojne političke i rentijerske skupine odavno navučene na proračunski dop. Rebalansi koji će uslijediti dogodine otkrit će nam da je ovaj prijedlog bio samo prva stanica na putu dostizanja novih, rekrodnih razina deficita i javnog duga, ponovno na štetu poreznih obveznika. Osim gomile metodoloških pogrešaka, od osnovne do konsolidirane razine, takav proračun mnogima je otvorio izvanrednu poziciju za manipulaciju javnim mijenjem. Buka koju su manipulatori stvorili u medijima prikrila je bolne činjenice, a najbolnija od svih je ponovno ta da proračun i ove godine raste i da će račun za tu dekadentnu fiskalnu politiku u konačnici biti ispostavljen na plaćanje poreznim obveznicima i njihovoj nerođenoj djeci koja će biti prisiljena, zakonom ili batinom neke buduće vlasti, nositi teret javnog duga na svojim leđima.

Vrijedi reći i sljedeće, zbog ogromnih napora koje jedni ulažu da prikriju činjenice, a drugi da ih prokažu, propustilo se uložiti barem malo vremena u ukazivanje na očito kršenje Zakona o proračunu i Zakona o izvršenju proračuna. Unatoč sustavnom kršenju zakona Hrvatski Sabor sklon je uvažavati vladine neodržive prijedloge javnih financija, dok pravni sustav države istovremeno okreće leđa nepravdi.

Kancerogeni politički sustav ove države kao i nepostojanje vladavine prava osnovni su uzrok naše poražavajuće ekonomske i socijalne stvarnosti, sustavne indoktrinacije građana kroz institucije države i općeg neshvaćanja temeljnih vrijednosti jedne civilizirane, suvremene države kakva Hrvatska nastoji biti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kuda ide Hrvatska?

Oznake

BDP, Država, investicije, izvoz, javni dug, prihodi i rashodi, proračun, reforme, uvoz

U ovom postu volio bih uputiti na nekoliko ekonomskih pokazatelja oko kojih se u slučaju Hrvatske često raspravlja. Riječ je o dugu opće države, zatim prihodima i rashodima državnog proračuna, nadalje bruto domaćem proizvodu i njegovim komponentama te u konačnici investicijama. Također volio bih dati i neke konkretne prijedloge reformi koje evidentno ne nudi ni jedna stranka pozicije ili opozicije.

Dug države konstantno raste. Iznimka nisu bile ni godine gospodarskog rasta. U godinama gospodarskog rasta država je trošila manje novca, što se vidi u prihodima i rashodima državnog proračuna, te živjela na krilima rastuće ekonomije. Kada kažem “država” mislim na sve ono što se financira iz državnog proračuna i o čemu se odlučuje političkim putem, a ne tržišno. Državna potrošnja pratila je u korak rastuću ekonomiju. Recesija, koja je nastupila zbog suočavanja s činjenicom kako je gospodarski rast bio baziran na kreditu, a ne na stvaranju nove, realne vrijednosti, donosi ubrzavanje rasta duga opće države koja se navukla na život na visokoj nozi.

Državno pumpanje gospodarstva završilo je debaklom koji od 2008. do danas utječe na kompletnu ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nema više kapitalnih projekata, autoceste su izgrađene (na kreditu), građevinski sektor koji je bio nositelj predrecesijskog rasta danas je prepolovljen, gomila neprodanih nekretnina postaje pasivni trošak, a država od prometa istima ne oporezuje ništa jer prometa nema. Kontrakcija. Priča o švicarcu samo je sol na ranu. Javni dug prelijeva se sa financiranja neuspjelih projekata na financiranje socijale. Država se zadužuje, koliko može, da bi zadržala socijalne usluge na zadovoljavajućoj razini, a razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna iz dana u dan sve je veća. Život na dug je očito toliko zasladio umove političara (i šireg puka) da svaki spomen na problem visokih poreza te rastrošne i neučinkovite države javnost dočekuje na nož.

Potrošnja države raste, javni dug raste, dok je gospodarstvo od 2008. do danas u konstantnom padu. Suluda obrana socijalnih i stečenih prava koja se financiraju iz državnog proračuna nastavlja se pod svaku cijenu. O tome brine politika. Međutim nitko se ne pita odakle dolazi novac. Loš kreditni rating srozao je mogućnost novih zaduženja izvan granica RH, domaći financijski sektor jednako je pogođen krizom i neprimjetno se povlači, dakle sva očekivanja gospodarskog rasta nužno su usmjerena ka domaćem poduzetniku pred kojega, paradoksalno, država konstantno podmeće birokratske balvane. O poreznom opterećenju i nestabilnosti poreznog sustava da ne govorim. Domaći poduzetnici su rezignirani, a ulaskom u EU otvorila su im se vrata kroz koja na relativno lak način mogu izaći, na što se mnogi od njih sve češće i odlučuju. Ako poduzetni ljudi odu tko će (i što) biti temelj hrvatske ekonomije? Tko će nahraniti gomilu birokrata i socijalu? Nahranit će sami sebe? To je moguće, ali ne na način da i dalje zadrže svoju poziciju jedača proračunskog novca već da postanu produktivni(ji) članovi društva.

Sve političke opcije u Hrvatskoj, bile one stranke pozicije, opozicije ili neke nove koje konkuriraju za vlast, ne odstupaju ni milimetra od ideje dominantne uloge države u ekonomskim pitanjima niti od uloge čuvara socijalnih transfera. Kukuriku opcija zagovara povećanje potrošnje koja bi nekim čudom trebala okrenuti kejnezijansku računicu nabolje, pa tako priprema poreznu reformu i olakšice za najproduktivniji sloj građana, što je u konačnici dobro za građane. Ipak nit vodilja aktualnim reformatiroma nije dobrobit građana već samo i jedino pozitivna brojka u prikazu BDP-a. Najjača stranka opozicije HDZ istovremeno igra na kartu investicija koje su za razilku od potrošnje u konstantnom padu.

Novi infrastrukturni projekti zasigurno bi utjecali pozitivno na računicu BDP-a ali baš nikako na postojeću, očajnu financijsku poziciju građana. Podvodni tuneli i slični megalomanski projekti još jednom bi se pokazali kao investicije koje ne donose prosperitet građanima već danji i još jači rast duga, dakle danji pad u siromaštvo i beznađe. Istovremeno megalomanska socijalna država i dalje bi tražila svoje. Ona se ne bi odrekla svojih stečenih prava zbog tamo nekih projekata ali svakako bi svoja prava rado povećala nadajući se pozitivnim rezultatima državnih investicija – zato će takve ideje i podržati, a podržat će i liječenje neuspjeha javnih projekata metodom jačanja porezne presije nad produktivnim članovima društva.

Pad investicija u građevinski sektor nije izolirani slučaj. Građevina jest bila glavni nositelj (prividnog) gospodarskog rasta no privid je prekinula, kao što rekoh, spoznaja da rast nije zasnovan na realnoj već umjetnoj potražnji te dugu što ih je potaknula država. Novi građevinski boom kojeg bi HDZ na jednak način rado potaknuo teško je izvediv. Realna ekonomija ne može podržati tu stvar (vidimo po padu BDP-a da je voda došla do grla), a financijski sektor sve je manje sklon novac davati u ruke diletantima. Zato ne nedostaje diletanata koji zagovaraju beskamatni novac i nacionalizaciju banaka pa da se tulum još neko vrijeme nastavi.

Investicije su do 2012. godine u odnosu na 2008. godinu u totalu pale za 46%. Padom su pogođeni su svi sektori osim energetskog i sektora poslovanja s nekretninama, gdje prvi živi na činjenici da su struja i grijanje primarni energenti o kojima ovise svi i nedaj Bože da se stvar na njima počne lomiti, ne zbog industrije, već zbog onoga što bi značilo da ljudi nemaju svjetlo i toplinu u svojem domu, dok drugi rastući sektor zapravo živi na predrecesijskoj slavi i gomili nekretnina koje treba prodati. Kako građani padaju u sve veće siromaštvo tako je ovima, nažalost, posao sve lakši jer se ljudi rješavaju svoje imovine pod mus. Porez na nekretnine još će malo podići prodaju ali ponovno na štetu građana koje je taj trošak doveo u bezizlaznu situaciju. Dobrobit građana i makroekonomski pokazatelji kao što vidimo ne moraju nužno imati isti predznak.

Ova slika ne predstavlja poziv državi na novu intervenciju već razmjere državne intervencije do 2008. godine čije posljedice osjećamo danas, a osjećat ćemo ih i sutra. Intervencije države, bez obzira na oblik, nam štete. Njih stoga treba drastično smanjiti. Uvesti jasna pravila ZA DRŽAVU kada i na koji način joj se može dozvoliti da se upliće. Pri tome političari željni uplitanja nikako ne bi smjeli uživati imunitet. Kao što vidimo za današnje stanje niti jedan političar ne odgovara.

Na političkoj sceni nema nikoga tko zagovara promjenu paradigme. Nema stranke koja je spremna na obračun s deficitom i dugom jer to bi značilo obračun sa biračkim tijelom kojem se godinama dijelilo raznorazna prava na konto državnog proračuna, a sve kako bi se došlo na poziciju. Stranka koja izađe u javnost sa idejom smanjenja proračunskih rashoda i podarenih socijalnih prava je osuđena na propast prije nego li se nađe na glasačkom listiću. Nema šanse. No ipak…

Što bi trebalo učiniti?

1. Momentalno ukinuti sve vrste subvencija. Time bi se smanjila ovisnost gospodarstva o državi, deficit proračuna te dijelom prekinula distorzija u cjenovnim signalima tržišta. Krivi signali koje je država odaslala na tržište stvorili su veliku potražnju za dobrima i uslugama koje ne mogu egzistirati na održivim osnovama. Naučili smo to na primjeru građevine (ili nismo?).
2. Uvesti moratorij na novi javni dug!
3. Omogućiti privatnom sektoru da po jasnim i nedvosmislenim kriterijima ponudi usluge zdravstva i obrazovanja, a građanima da za svoj novac odaberu hoće li koristiti državne ili privatne usluge. Uvesti vouchere u obrazovni sustav. Kvote neka definiraju škole i fakulteti ovisno o potražnji. Jednostavan i jasan nacionalni kurikulum s jedne strane, i velika sloboda školama da uz njega kreiraju vlastiti obrazovni program s druge strane.
4. Kroz narednih 10-15 godina smanjivati udio izdvajanja za I. mirovinski stup, a povećavati izdvajanja u II. stup koji predstavlja pravu, individualnu štednju svakog živućeg radnika. Potom omogućiti ljudima da svoja sredstva iz II. stupa ako žele prebace u druge fondove kako bi se oslobodili loših ulaganja u državne obveznice (kojima, bizarno, jamče vlastitim novcem kroz porezni sustav).
5. Smanjiti porezno opterećenje, pojednostavniti i ustabiliti porezni sustav. Porez na dohodak građana u potpunosti ukinuti!!!
6. Ukinuti minimalnu plaću koja sprječava 300.000 građana da se zaposle kao i druga paušalna prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju, a na što ne!
7. Povećati konkuretnost tvrtki i radnika na tržištu kroz smanjenje zakonskih i birokratskih prepreka.
8. Državne agencije podvući pod ministarstva, ministarstva objedinjavati (npr. obrt u gospodarstvo, branitelje u socijalu, kulturu pod znanost i obrazovanje, uz otpuštanje nepotrebne birokracije), pojedina ministarstva ukinuti (turizam? graditeljstvo?…)!
9. Ukidanje zakonske zaštite monopola, rentnog i licencnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast broja tvrtki koje zapošljavaju!
10. Izdvajanje za socijalu mora se izdvojiti iz općih poreza i kontirati zasebno poput izdvajanja za zdravstvo i mirovine. Ako koga treba pomagati kroz državni proračun tada porezni obveznici imaju apsolutno pravo znati točan iznos sredstava koja im država uzima u tu svrhu i kome ih daje. Uvođenje registra socijale kako bi socijalnu pomoć primali samo oni potrebiti.
11. Ograničiti samovolju inspekcijskih službi uz uvođenje jasnih procedura u nadzor te obveznu najavu dolaska inspekcije.
12. Ukinuti Gospodarsko socijalno vijeće!
13. Ukinuti obavezno članstvo u komorama (komore prepustiti tržištu)
14. Ukinuti predstečajeve i ubrzati stečajni postupak
15. Plaćanje PDV-a po rezaliziranoj naplati
16. Ograničiti utjecaj i djelovanje sindikata kako bi se spriječio socijalni reket koji uništava proračun ali i zapošljavanje (prijedlog s Facebooka)
17. (…izvolite nastaviti niz reformi ako se po zvučnosti izjednačuju sa prethodnima…)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Izvori:
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I3 Dug opće države
– http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm, sekcija I. državne financije, datoteka I2 Operacije državnog proračuna
– http://www.dzs.hr/Hrv/publication/2009/12-2-1_1h2009.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/12-02-01_01_2013.htm
– http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/12-01-05_01_2014.htm

Trkeljanje o rezovima je samo paravan rastrošnoj državi

Oznake

deficit, javni dug, Linić, Milanović, porez, porezni obveznici, proračun, rezovi

Trkeljanja o rezovima u Hrvatskoj sam se naslušao za deset života, a sve što sam i čuo još uvijek ne govori ništa o rezanju.

Dok Vlada govori o rezovima misli na smanjenje proračunskog deficita. To bi bila negativna razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna, novac kojeg Vlada kani potrošiti na sve i svašta, a nema ga. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada provođenjem svojih politika “rezanja” doprinosi sve većim rashodima državnog proračuna, sve većem deficitu i posljedično sve većem javnom dugu. Sve do jedne politike dokazano su pogrešne pa i najnovija zbog koje će porasti cijena goriva, telekomunikacijskih usluga i povezanih roba i usluga.

Dok sindikati državnih zaposlenika govore o rezovima oni misle na rashode državnog proračuna iz kojih se osigurava njihova financijska opstojnost. Ne egzistencija, jer to bi značilo da jedva spajaju kraj s krajem, da preživljavaju na korici kruha od plaće do plaće, već opstojnost odnosno očuvanje stečenih prava iz kolektivnih ugovora koja nadilaze realnost. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada iz godine u godinu povećava proračun iz kojega se financiraju ti i takvi građani. Rezova nema. O navedenom može vas detaljno izvijestiti Državni zavod za statistiku te Ministarstvo uprave koji prate ove parametre.

Jedino oni koji pune državni proračun, a to bi bili porezni obveznici, o rezanju ne govore ništa. Oni šutke trpe poreznu eksploataciju u ime vlastodržaca, nebrojenih uhljeba i građana koje nazivam socijalnim narkomanima*. A oni pravi rezovi dešavaju se upravo ovdje. U ime očuvanja statusa quo, što bi u Hrvatskom slučaju značilo očuvanje stabilnog položaja gore navedenih skupina, reže se od kućnih budžeta poreznih obveznika koji posljedično imaju sve manje za sebe, za svoju obitelj i svoje ideale. Sve to što je poreznom obvezniku bitno ovoj državi i društvu je nebitno. Ovo društvo je zamislilo živjeti na tuđi račun i takva država je stvorena. Kako država sve više reže imovinu poreznih obveznika tako oni gube motivaciju i postaju sve manje produktivni. U Hrvatskoj pak broj onih koji se smatraju “potrebitima” prelazi granicu zdravog razuma. Oni zdravog razuma stoga sve češće prelaze granicu (onu državnu).

Niti poruke premijera Milanovića, u kojima neuvjerljivo upozorava na to da previše trošimo i da moramo kontrolirati svoj dug i deficit, neće sprječiti suitu ministara, pa ni samog premijera, da nastave prakticirati započeto odnosno nastave politiku sve veće potrošnje zamaskiranu periodičkim trkeljanjem o rezovima, a sve u cilju očuvanja vlastitih guzica i socijalnog mira kojeg bi, u suprotnom, mogli svojski ugroziti ranije spomenuti socijalni narkomani. Niti trkeljanje ministra financija o zadnjem rezanju ove godine neće biti prepreka tom istom ministru da izda novu tranšu obveznica i tako po n-ti put poveća dug kojeg obvezu imaju vratiti porezni obveznici i njihova djeca.

Sve do zadnje politike koje provodi Vlada, a raspiruju ih interesne skupine, pogrešne su jer su usmjerene isključivo na povećanje poreznog opterećenja građana. Kriza u Hrvatskoj je kriza rastrošne socijalne države. Pa ipak unatoč svima dostupnim i javno objavljenim podacima o rastu proračuna, deficita, javnog duga, poreznog opterećenja, broja socijalnih transfera, nezaposlenih itd., iz kojih se može iščitati loše trendove, to se ne priznaje kao činjenično stanje. Vrijeme je da se kreatorima javnog mnijenja, a koji su zauzeli čvrst položaj nad proračunskom trpezom, iz sveg glasa suprotstave obespravljeni, izrabljeni i marginalizirani porezni obveznici!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*To bi bili svi koji žive od socijalnih transfera iz državnog proračuna – ergo koriste sve što država obećaje i potom daje ali od navedenog ništa ne bi platili sami.

Ako pošaljemo Vladu na krstarenje možemo uštedjeti milijarde!

Oznake

deficit, javni dug, krstarenje, Milanović, proračun, put oko svijeta, ušteda, vlada

Ovih dana se podigla velika prašina oko odlaska premijera Milanovića u Novi Zeland i Australiju, što će hrvatske porezne obveznike stajati nešto više od milijun kuna. Njegova zamjenica, gđa. Pusić, za to vrijeme je na putu u Čile. Hrvati su se momentalno zabrinuli tko će za to vrijeme vladati Hrvatskom. No u svemu tome ima i nešto dobro i o čemu vrijedi razmisliti barem na simboličkoj razini.

Zamislite si ovakav aranžman…

Krstarite oko Svijeta cijelu godinu na jednom od najluksuznijih brodova (cruisera). Smješteni ste u vrhunski opremljenoj kabini sa balkonom i pogledom na more. Ili preciznije – s pogledom na sva mora Svijeta. Doručkujete, ručate, večerate (i međuobjedujete) u jednom od četiri vrhunska restorana, a opuštate se u jedanaest barova među kojima je Cigar Lounge te Coffee i Chocolate Bar. Relaksaciju nastavljate u bezbrojnim spa tretmanima, turskim kupeljima i saunama, naravno, nakon što odradite trening u teretani na najboljim spravama koje je fitness industrija proizvela. Zabavljate se u 4D kinu, iskušavate sreću u casinu, gledate kazališne predstave, plešete u ritmu moderne glazme na disco podiju ili plovite na notama valcera u velikoj dvorani za balove, igrate golf, surfate najbržim internetom, čitate knjige u knjižnici ili možda samo trošite svoj novac u shoping centru. Ako vas ništa od toga ne zanima možete uživati u više od 5000 umjetničkih djela koja su razasuta širom broda dok priželjkujete iskrcaj u nekoj narednoj svjetskoj luci i obilazak znamenitih kulturnih destinacija koje je okružuju. Večere s kapetanom broda za vas postaju svakodnevica.

Ova priča koštat će vas oko 500.000 kuna. Na prvi pogled radi se o suludo velikom trošku. Pa tko si normalan može pruštiti taj aranžman? Međutim koliko god da se taj trošak činio nezamislivim on je prava sitnica. Jer plaćanjem tog troška, koji vam omogućuje čisto hedonističko zadovoljstvo, istovremeno na drugoj strani štedite 3,5 milijardi kuna! Pitate se kako je to moguće?

Lako! Pošaljimo kompletnu Vladu na krstarenje!

Da, dobro ste pročitali! Naime riječ je o slijedećem. Razmišljao sam na koji način demonstrirati djelovanje Vlade i njen učinak za koji smatram da je po financijsku stabilnost građana loš pa i sve gori kako vrijeme prolazi. Javni dug iz godine u godinu raste kao i sam državni proračun. Vlada svojim radom donosi politike, a iz tih politika proizlazi trošak za građane. Kockajući se njihovim novcem Vlada stvara sreću za rijetke pojedince, odabranike, sretnike koji se dočepaju kakvog ugovora na javnom natječaju ili subvencije za nešto što im je od osobnog interesa. Za to vrijeme ostatak građana služi tek kao sredstvo realizacije tih uskih ciljeva pojedinaca koji su shvatili čemu u praktičnom smislu služi država. Ostatak građana takvima služe kao financijski sponzori.

Koliko je novih politika Vlada donijela u prethodnoj godini teško je izbrojati. Njihove učinke teško je procijeniti. Oni će naravno uvijek reći da su oni pozitivni. No građani bi vjerojatno rekli nešto drugo, da na osobnom planu žive sve gore, da im nedostaje novca i da se sve više odriču malih i sve manjih životnih zadovoljstava. A to stanje odgovara apetitima državnog proračuna koji su iz godine u godinu sve veći. Državni proračun usisava sve veće količine novca iz džepova građana. Iz tog razloga oni su u sve većoj oskudici.

Državnim proračunom autonomno upravlja Vlada. Ona proračunom upravlja osmišljajući raznorazne politike koje se realiziraju proračunskim novcem. Svaka politika košta, a kako ih Vlada donosi sve više i sve češće tako raste i sam proračun. Kada bi stanje bar jednu godinu ostalo nepromijenjeno, na razini prethodne godine, možemo reći da se ništa loše ne bi desilo. Bilo bi nam u najmanju ruku jednako loše kao i prethodne godine.

S obzirom da je državni proračun iz godine u godinu sve veći bar tu jednu godinu on ne bi bilo veći. Bio bi isti. Narastao ne bi niti jedne kune, a opet bi sve funkcioniralo kako je funkcioniralo do tada. Zdravstvo bi potrošilo novca koliko ga je potrošilo i lani, mirovine bi bile isplaćene u istom iznosu i na vrijeme, pa čak i meni omražene milijarde kuna subvencija svima i svakome koje nisu donijele prosperitet masama Hrvata već samo odabranima. Bar jednu godinu bilo bi tako.

Rashodi državnog proračuna u 2014. veći su za gotovo 4 milijarde kuna od rashoda 2013. godine. Ta razlika uvažava čak i servisiranje javnog duga pa i obavezan doprinos proračunu Europske Unije (u 2014. moramo platiti čak 3,6 milijardi kuna). Dakle sve ono što moramo platiti, dug i obveze prema EU, uzeto je u obzir.

Razlika koja ostaje i koju vidimo kao povećanje rashoda proračuna odnosi se na sve veću potrošnju države, od ministarstva do ministarstva, ureda do ureda, agencije do agencije. Svi oni će u 2014. godini u prosjeku potrošiti 11% više novca nego prethodne godine. Potrošit će 11% više novca poreznih obveznika nego prethodne godine. Pojedina ministarstva, državni uredi i agencije izborile su se za veća sredstva, a pojedini su izgubili. Državni ured za upravljanje državnom imovinom raspolagat će sa gotovo tri puta više sredstava, ured za javnu nabavu sa 150% više, ministarstvo poduzetništva te zaštite okoliša sa 84% više, ali i sama Vlada, koja donosi politike i stvara trošak, čak 30% više nego u 2013. godini.

Ne računajući pojedine institucije koje su se ukinule, poput Državnog inspektorata čiji zadaci su tek raspoređeni po resornim ministarstvima, najveći gubitnik je ministarstvo zdravlja koje će na raspolaganju imati 11,5% manje sredstava, zatim ministarstvo branitelja sa 7,5% manje, a tu su i turizam, kultura, ustavni sud, pučki pravobranitelj uključujući i pravobraniteljicu za djecu. Svi redom su gubitnici, a o tome je odlučila Vlada svojom radom, donoseći politike, stvarajući novi trošak.

Kako će Vlada građanima objasniti zašto je zdravstvo manje važno od primjerice Agencije za regulaciju tržišta željezničkih usluga? Baš nikako. I usprkos tome spomenuta agencija uz mnoge druge dobitnike raspolagat će s više novca, a zdravstvo sa manje.

Da se Vlada nije toliko trudila i donosila brojne politike državni proračun bi ostao zamrznut na vrijednostima iz 2013. godine. Navedene razlike ne bi bilo. Ne bi bilo dobitnika ni gubitnika. Svi bi dobili ono na što su ranije navikli, a zdravstvo ne bi izgubilo 2,7 milijardi kuna, koliko u apsolutnom broju iznosi navedeno smanjenje od 11,5%. A važnije od svega jest da hrvatski građani, porezni obveznici, ne bi morali iz svojih šupljih džepova izvući dodatne 4 milijarde kuna kojima će se platiti trošak povećanja državne potrošnje. Ako porezni obveznici već ne bi uštedjeli taj novac utoliko bi im barem život bio lakši. Možda bi zdravije jeli ili bi otišli s obiteljima na kakav izlet i bar na trenutak zaboravili na svakodnevne brige.

Sa 300 milijuna kuna, koliko iznosi budžet Vlade RH, moglo bi se na krstarenje oko Svijeta u trajanju od godine dana poslati premijera i ministre, zajedno sa njihovim zamjenicima, pomoćnicima, savjetnicima i drugim uvaženim dužnosnicima koji zajedničkim radom proizvode novi trošak, a nikakvu korist za građane Hrvatske. U tom aranžmanu moglo bi se naći mjesta za čak 600 ljudi. Ako se ne bi moglo nakupiti toliko vladinih dužnosnika neka im se slobodno pridruže i Saborski zastupnici. Vjerujem da bi se svi zajedno dobro zabavili na naš račun i omogućili nama, malobrojnim poreznim obveznicima, da se i sami zabavimo na račun novca kojeg nam za to vrijeme ne bi bili u mogućnosti oteti. Vlastoljupcima se nažalost nećemo pridružiti na krstarenju, ali 4 milijarde kuna ostaju nam u džepu. A možda bismo na količinu aranžmana od turoperatora mogli dobiti i neki popust, pa povrh svega uštedjeti još poneki milijun.

Ako mene pitate ovo je win-win aranžman.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tko tu kome (ili čemu) sudi?

Oznake

hdz, izbori, javni dug, Kapović, liberalna demokracija, nitkovi, presuda, proračun, Sanader, vlast

Mislio sam u potpunosti preskočiti temu osude Sanadera i njegove klape za hapanje nekih 70 milijuna kuna ali zbog Kapovićevog napisa na Indexu, kojeg slobodno potražite tamo, u kojem on “stvar sagledava nešto trezvenije i u širem konktekstu”, ipak ću kratko prokomentirati jer mislim da je tu trezvenost do kraja svojeg komentara utopio u čaši vode.

Sama presuda me nije iznenadila. Očekivao sam da će ih odrapiti kako zatvorskom tako i financijskom kaznom. Nije me osobito iznenadilo ni obrazloženje presude u kojem se ističu brojni elementi odgovornosti u širem smislu. Osuđuje se čak i Sanaderov (ne)moral zbog kojega su iznevjerena očekivanja građana. Milijuni o kojima se ovdje radi doista su sporedna stvar. Rekao bih “kikiriki” naspram stvari koje imaginarna višepartijska demokracija zajedno sa svojim protagonistima svakodnevno čini građanima Hrvatske. Daleko od toga da krađa ne zaslužuje primjerenu kaznu, to je stvar zaštite imovinskih prava, no ovdje se radi doista o političkoj presudi. Naime do dana današnjeg ni jedan političar, vlastodržac, nije kažnjen za stvaranje javnog duga koji iznosi više od 200 milijardi kuna i kojeg prema zakonima, kojeg su osmislili ti isti ljudi, imaju obvezu plaćati građani – porezni obveznici. Naime taj dug je stvoren u ime hipotetskog “općeg dobra” i na njega se ne gleda kao na kriminalno djelo. Međutim upravo taj dug jest jedna od klica općeg zla u sustavu. Sustavu koji osim površinskih obilježja, kojima će lako obmanuti kratkovidne, nema stvarnih obilježja liberalne demokracije.

Šteta nastaje od samog izbornog sustava, gdje građani na vlast postavljaju političke stranke (a ne svoje predstavnike) nakon čega ove postavljaju svoje pijune na ključne položaje da bi samovoljno vladali. Zatim se nastavlja kroz lažnu trodiobu vlasti, gdje je sasvim jasno da su zakonodavna i izvršna vlast jedna te ista figura. Nadalje upitno je postoji li barem i dvodioba vlasti jer zakoni koji se donose u tako osmišljenom okviru sasvim sigurno nisu primjer zakona koji se donose na načelima vladavine prava (grč. isonomia). No vladavina prava, tragično, jest osnovni element Ustava RH ali suštinski neshvaćen i u potpunosti zanemaren.

Vladavina prava prije svega bavi se smislom zakona. Definira kakav zakon može biti, a ne što je zakon. Ako se zakon ne može primijeniti na sve na jednak način onda ne može biti zakon. Pa ipak Hrvatska obiluje zakonima koji vrijede za jedne, a za druge ne vrijede ili su im tek nedostižan san. Primjerice Zakon o strateškim investicijama kojim politička kasta pogoduje imućnim pojedincima poklanjajući im novac poreznih obveznika koje se za njihovu imovinu (novac) ne pita već ga se uzima, također pod izlikom “općeg dobra” gdje se ugurao i ekonomski razvoj vođen rukom države, pa do nepoštivanja imovinskih prava građana gdje će ponovno u ime “općeg dobra” biti konfiscirana imovina malog čovjeka kako bi se zakonom ona dala drugome, recimo u svrhu izgradnje golf igrališta. Dakle očito je da zakonodavna vlast ne razumije koncept vladavine prava, ne razumije ga niti izvršna, pa niti sudbena koja svoje postupke temelji na takvom relativnom pravu.

Možda je razlog tome što su svi oni zapravo pripadnici iste interesne skupine, gdje je interes isključivo i jedino vlast nad narodom i na račun naroda. To je idealna pozicija za nitkove i za nju će se rukama i nogama uvijek boriti nitkovi. Milijarde kuna duga kojeg vlastoljupci stavljaju građanima na leđa, zdravstveni i mirovinski sustav kojeg su upropastili pod svojim monopolitičkim upravljanjem tek su neznatna žrtva koja je morala pasti u ime “općeg dobra”, a zapravo u ime njihove pozicije nad građanima. Usput rečeno, takvi nitkovi će vam uskoro u okviru građanskog odgoja u školama djecu podučavati kako da budu financijski pismena i odgovorna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ima li što dobro za građane u ovom rebalansu proračuna?

Oznake

bruto neto, deficit, doprinosi za zdravstvo, javni dug, minimalac, plaća, povećanje doprinosa, prihodi, proračun, rashodi, rebalans, rezovi

Pratio sam današnju sjednicu Vlade.

Rezova u državnoj potrošnji i dalje nema. Štoviše, rashodi proračuna i ovaj put rastu. Rastu i Vladina očekivanja vezana za prihode. No razlika u pogledima na rashode i prihode je velika. Naime Vlada zna što će potrošiti, iako novac još nema, ali ne zna što će prikupiti – tu nastaje problem.

Od ovog rebalansa proračuna Vlada očekuje da će prikupiti više novca i to na konto:

1. Povećanja doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% (očekuju 2,4mlrd HRK više od toga),
2. širenja obuhvata poreza na igre na sreću (oporezovat će svaki dobitak, za razliku od trenutne prakse oporezivanja dobitaka većih od 30.000 HRK),
3. povlačenja dobiti iz javnih poduzeća,
4. povlačenja beneficiranih mirovina iz drugog stupa u državni proračun (više od 5mlrd HRK u dvije godine) što će se iskoristiti za krpanje duga zdravstva (za Boga miloga! Zar nije ovo živi primjer kako se kradu mirovine budućih umirovljenika?),
5. povećanja koncesija itd.

Međutim Vlada ne može unaprijed znati hoće li doista prikupiti novac koji je odlučila potrošiti. Svaki puta kada se preračunaju u toj procjeni, a po makroekonomskim prognozama njihovih stručnjaka vidimo da je to uvijek, deficit se povećava, dug države (građana) se povećava.

Očito je kako postoji sve manje prostora za novo porezno opterećenje i gotovo sam siguran da će država od građana tijekom 2014. ubrati manje od onoga što je Vlada isplanirala ovim rebalansom. Posljedično, deficit proračuna će se do kraja godine povećati (uža država trenutno je u deficitu 13,5 mlrd HRK, a opća 15,1 mlrd HRK). Ako se uvede porez na nekretnine, što je vrlo izgledno, scenarij bi mogao biti kudikamo gori jer masa građana koja nema financijske rezerve bit će prisiljena i sama se zaduživati kako bi podmirila obvezu plaćanja poreza, a oni koji se ne mogu zadužiti bit će prisiljeni na prodaju nekretnine (kupcima jednako demotiviranima na kupnju upravo zbog dodatnog troška investicije).

Vraćanje doprinosa za zdravstvo na 15% uzrokovat će nove financijske probleme privatnom sektoru. Povećanjem ovog nameta trošak zapošljavanja raste. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. Radnici koji su na minimalcu ovime postaju još više ugroženi. Naime tu poslodavac nema prostora da korigira trošak zapošljavanja jer minimalac je određen zakonom. Da bi isplatio minimalnu neto plaću od 2.383,77 HRK on mora biti spreman platiti bruto 2 iznos od 3.476,29 HRK koji s povećanjem stope doprinosa raste na 3.536,64 HRK. Dio zaposlenih koji su na minimalcu zbog povećanja troška zapošljavanja ostat će bez posla. Njihovi poslodavci smanjivat će obujam poslovanja kako bi opstali. Neki od njih će posljedično prestati poduzimati. Ugasiti će svoje tvrtke/obrte.

Državni i javni sektor i dalje su zaštićeni sindikatima, kolektivnim ugovorima i osnovicama plaće, koje se istina nešto smanjuju, ali nema sumnje kako će pokušaji navlačenja dodataka na plaću postati njihova češća zanimacija. Zaposleni u državnom i javnom sektoru i ovu će godinu preživjeti znatno lakše od zaposlenih u privatnom sektoru. Tim gore za privatni sektor koji na svojim leđima nosi sve njih redom.

Nezaposlenim građanima dokolica će biti još nepodnošljivija. Barem onima koji konzumiraju duhanske proizvode. Jer će i cigarete, kao i rezani duhan, sasvim sigurno posljedično poskupjeti zbog povećanja državnih nameta (trošarina). Možda niste znali ali dok za kutiju cigareta na kiosku dajete 20 HRK čak 11,34 HRK od toga odlazi u državni proračun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Linićeve opsjene o privatnom sektoru

Oznake

doprinosi, gospodarstvo, investicije, javni dug, kriza, Linić, PDV, privatni sektor, proračun

Vlada je svoje napravila, a privatni sektor nije napravio ništa! Tvrdi Linić.

Uistinu, Vlada je napravila sve kako privatni sektor ne bi mogao napraviti ništa. Na stranu kozmetičke intervencije oko smanjenja pojedinih međustopa PDV-a kada je osnovna stopa podignuta sa 23% na 25%. Tih 2% višeg PDV-a neizmjerno je veće opterećenje poduzetnicima od troška doprinosa na plaće koji je spušten sa 15% na 13%, no ipak o tom rasterećenju će govoriti kao velikom poklonu hrvatskom gospodarstvu. Konstantne izmjene i nadopune ionako kompleksnih birokratskih procedura i zakona vjerojatno su i veća prepreka od postojećih poreza, a privatni sektor očito korespondira na isto te polako izumire. Je li stoga kriv bolesnik ili uzorčnik bolesti? Vidimo koga je ponajviše uzrujala činjenica da uskoro više neće imati koga eksploatirati.

Privatni sektor nažalost nema svojeg glasnogovornika, kakva usta koja bi mogla upravo sada jasno i glasno demantirati Linićevo opsjenarstvo, pa se isto lako širi eterom, pušta korijenje među naivnima i nalazi potporu među proračunatima.

Linićeva anamneza tek je jeftini spin. Zar nije očito kako se u ovom rasulu, gdje se krivca traži u posrnulom privatnom sektoru, tek nalazi idealna prilika za vlastodršce da preuzmu još više moći u vlastite ruke? Ako privatni sektor nije napravio ništa, onda ja hoću! O tome razmišlja birokrat.

Novih investicija nema. Domaći poduzetnici eventualno uspijevaju ukoliko su u direktnoj vezi sa politikom, što je u pravilu povezivo tek sa kronistima, dok strani investitori mahom bježe iz države tek što su zakoračili u nju. Zašto, pitate se?

Osim birokratske skalamerije koju im hrvatska birokracija postavlja na put još je jedan razlog njihovog odustajanja od ulaganja u hrvatsko gospodarstvo – problematična imovinska prava. Naime vlastodršci smatraju kako je načelno sav profit jednog poduzetnika u Hrvatskoj u startu vlasništvo države. Nakon ostvarenog profita država uzme malo na konto poreza, a vraća poduzetniku većinu. Iz tog odnosa prema profitu poduzetnika proizlazi Linićevo tumačenje dobrote, pa tako sam kaže:

Privatni sektor iz proračuna je dobio 7,8 milijardi kuna, a ništa nisu napravili

… misleći pri tome na poduzetnike u turizmu kojima je PDV smanjen na 10% čime su ostvarili 7,8 milijardi kuna više prihoda.

Profit po prirodi stvari pripada onome tko ga je stvorio, nakon čega dolazi država sa svojim pravom iz poreznih zakona da dio prihoda otme u ime ovog ili onog razloga.

Kada država svojata nečiji profit, a dobit nakon oporezivanja tumači kao nagradu poduzetniku koja mu je omogućena poduzimanjem unutar hrvatskih granica, tada će svaki pošteni poduzetnik shvatiti kako u Hrvatskoj nešto ozbiljno nije u redu. Hrvatska ne poštuje privatno vlasništvo i kapital. Dok pošteni poduzetnici zaobilaze Hrvatsku ili iz nje bježe (dok još mogu), tko onda ostaje?

Zadatak hrvatske politike očito je tek osigurati što veću i učinkovitiju potrošnju proračunskog novca kojeg prikupe oporezivanjem privatnog sektora i građana. Kako novca ne prikuplja dovoljno politika si je davno dodijelila još jedan zadatak – namaknuti novac kroz dug. Proces političkog uništenja hrvatskog gospodarstva i poreznih obveznika nije se zbio preko noći, ili što mnogi smatraju od 2008. godine s početkom krize na ovamo. Već 2008. javni dug iznosio je više od 100 milijardi kuna, a rastao je do tog trena usporedno sa cjelokupnim gospodarstvom koje je u vlastitom zanosu opraštalo političarima prosječan godišnji rast državnog proračuna od 12% u periodu od 2001. – 2008.. Uz sve veći proračun u istom preiodu javni dug povećao se za 33 milijarde kuna ili 4,1 milijardu godišnje. Zapravo se ne radi o oprostu već o tome da se do krize nitko nije ozbiljno zamarao time što politika radi, na što troši i da li bi posao koji si je sama dala u ruke mogao učinkovitije obavljati u privatnom sektoru, sve dok sami nisu trpili posljedice političkog uplitanja i letjeli na krilima gospodarskog rasta.

Privatni sektor je na krizu reagirao kontrakcijom, usporio je, rezerviran je i oprezan, osluškuje i odmjerava, dok vagon kojeg je vukao za sobom (državni proračun i politička potrošnja) nastavlja juriti isim smjerom i brzinom. Pitam se koliko se građana osim političara usput utovarilo na taj vagon i znaju li uopće u kakvom su im stanju kočnice. S obzirom na Linićeve pokliče s vagona očito je da nisu svjesni problema:

Zbog čega se privatno gospodarstvo ne razvija? Stalno pričamo kako je država skupa, a i dalje se bavimo pitanjima hoće li oni plaćati porez ili neće?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kad porezni obveznici utihnu

Oznake

deficit, Hannibal Lecter, javni dug, Kad jaganjci utihnu, kriza, Linić, porez, porezni obveznici, siromaštvo

Svako dobro,
vaš Kapitalac

HDZ ili SDP – tko je koliko kriv za javni dug Hrvatske

Oznake

deficit, hdz, javni dug, Kamata, Kosor, Linić, milijarde, obveznice, porez, proračun, Račan, Sanader, SDP, vlada, zaduženje

Vi HDZ-ovci uništavali ste ovu državu osam godina… a sad sam ja na redu!

– Poručuje svojim djelima ministar Linić pa tako i najavljujući najnovije, pogađate, zaduživanje izdavanjem državnih obveznica. Milijarda i pol dolara, na 10 godina, prinos 5,625% godišnje. Istina je naravno nešto gora, jer iznos obveznica ukamaćen u navedenom roku i navedenom postotku znači da će država vratiti više od 2,3 milijarde dolara kupcima obveznica. U kunama to je 13,2 milijardi.

Uvjeti zaduživanja na svjetskim financijskim tržištima još su prihvatljivi i to bi trebalo iskoristiti

Riječi su neimenovanog financijskog “stručnjaka”. On zapravo želi reći kako je pravo čudo da netko uopće želi pogledati hrvatsku državnu obveznicu, s obzirom da smo krajem prošlog tjedna strpani u BB+ rating prema Fitchu, no ja se s time ne slažem. Ulagaču je indikativnije upoznati se s političkim karakterom vlastodržaca države koja izdaje obveznicu nego pogledati rating agencije. Naime Hrvatski političari nemaju skrupula kada govorimo o nasrtanju na imovinu građana. Zakonski također nisu ograničeni u svojim postupcima pa se zadužuju na račun građana većom lakoćom nego što se građani odlučuju kupiti paštetu u lokalnoj trgovini. Vrlo bitna informacija ulagačima jest i portfelj političkih stranaka države. Hrvatska najjača druga stranka u ovom trenutku je HDZ. Ukoliko stranka u poziciji iznevjeri svoje glasače to znači gotovo sigurnu pobjedu stranke u opoziciji i nastavak iste politike. Dakle izgledi za povrat i ukamaćivanje obveznice u 10-godišnjem roku su odlični jer politika garantira nastavak nemilosrdne eksploatacije poreznih obveznika na konto čije imovine će se naplatiti kako kamata tako i glavnica obvezice po dospijeću.

Dakle novo zaduživanje u režiji političara, njima na korist, a građanima na štetu,  je to što, prema riječima stručnjaka, treba iskoristiti.

Glede tog uništavanja države o kojem konstantno melju SDP-ovci, a vidjet ćemo i bez pokrića. Tijekom osmogodišnje vladavine HDZ-a javni dug države porastao je s 93 na 155 milijardi HRK, dakle za 62 milijarde HRK. Od toga je prvih pet godina, od početka 2004 do kraja 2008 porastao tek za ukupno 6,5 milijardi. Usporedba podataka iz 2007. sa 2008. godinom govori o smanjenju javnog duga za 4 milijarde. Tada počinje kriza koja je odlučne vladare razotkrila tek kao manipulatore, a dug kreće sa strelovitim rastom do brojke od 155 milijardi.

Tada na scenu stupa SDP. Nastavkom politike “jake ruke” dokazuje po ne znam koji puta nemoć planske ekonomije nad slobodnotržišnom te pod takvim upravljanjem javni dug raste za dodatnih 40 milijardi HRK u nepune dvije godine. Dakle dug koji je HDZ stvarao u zadnjem mandatu tijekom četiri godine SDP je uspio povećati za isti iznos u nepune dvije.

A što je bilo za vrijeme Račanove vlade, od 2000. – 2003.? U prvoj godini mandata javni dug povećan je sa 47 na 61 milijardu (+14), a do kraja 2003. na 81 milijardu HRK (+34). Valja uzeti u obzir kako je u to vrijeme vrijednost ukupne ekonomije izražena u BDP-u bila gotovo šest puta manja nego danas. Time je značaj zaduženja veći. No ako i zanemarimo sve slične faktore i zadržimo se tek na iznosima duga kojeg su stvorile vodeće partije otkako to čine tada vrijedi slijedeće:

HDZ – 121 milijarda HRK u ukupno 17+ godina mandata (popis vlada)
SDP – 74 milijarde HRK u ukupno 5 godina mandata (Račan, Milanović…)

Koliko je to stvorenog duga po godini mandata?

HDZ – 7,1 milijardi HRK
SDP – 14,8 milijardi HRK

Zanimljiv je i podatak kako je državni proračun tijekom Račanove trogodišnje vlade porastao za 30%, a tijekom HDZ-ovih 8 godina koje su uslijedile 25% (uključujući i tri godine krize u punom jeku).

Ne opravdavam niti jedne niti druge u tome što čine, iako će HDZ-ovci zasigurno biti sretni ako im netko skrene pažnju na ovaj tekst. Bez obzira što čini pozicija, pa kasnije u njenoj ulozi opozicija, čini to na štetu građana. Nisam siguran kako bi se građani izjasnili o tome jesu li svojim glasom na izborima strankama dali mandat da ih zadužuju i rasprodaju ono najbitnije – budućnost njihove djece.

Podaci korišteni u analizi mogu se pronaći primjerice na DZS-u, neki kod HNB-a ili ministarstva financija. Ima ih posvuda, a često su neusklađeni iako na oko slični. Razlike ne utječu na ukazano analizom, radi se o sitnim neusklađenostima koje me kao poreznog obveznika vrijeđaju tek na osobnoj razini.

Sublimirane podatke možete preuzeti i pogledati u excel fajlu Javni_dugg.

Svako dobro,
vaš Kapitalac