Bon voyage monsieur Prpić!

Oznake

birokracija, HG Spot, Hrvoje Prpić, inspekcija, Kamata, kazna, korupcija, PDV, račun, sud, Trillenium

Gospodin Hrvoje Prpić, osnivač poznate tvrtke HG Spot i jedan od “poslovnih anđela” – suosnivač investitorske mreže CRANE, odlučio je napustiti hrvatske granice zajedno sa svojim poslovima i kapitalom.

TPortal objavljuje njegovu ispovjest o iskustvu sa državnom birokracijom i inspektorima koji su po nalogu svojih šefova odlučili pronaći “dlaku u jajetu” njegovoj tvrtci Trillenium te mu opaliti barem nekakvu financijsku kaznu.

Dlaku nisu našli no razlog za kaznu su izmislili te istu progurali kroz vlastite metastatične kanale, za račun koji nije sadržavao podatak o JMBG-u (iako zakon nalaže samo OIB), te je unatoč žalbi na očiti propust sud presudio na štetu Prpićevog Trilleniuma i olakšao ga za petnaestak tisuća eura.

Trillenium zbog pravne nesigurnosti odlazi iz Hrvatske, o čemu Prpić kaže:

“Nije stvar u kazni od nekih 15.000 eura koju moram platiti, već u tome što u Hrvatskoj nema pravne sigurnosti. Pitam se što je s drugim poduzetnicima koji nemaju mogućnost obratiti se javnosti. Strašno sam razočaran jer sam dosad vjerovao da su sudovi pravedni i odlučuju prema zakonu, a ne na osnovi tvrdnje nekog službenika”

U Hrvatskoj nema vladavine prava. Ona je nezamisliva kolosalnoj birokratskoj hobotnici koja se ispreplela između svih nas redom. S obzirom da nas svojim pipcima drži čvrsto stisnutima gotovo i nije moguće pokrenuti promjenu u tom smjeru, prema uspostavi vladavine prava koja će zamijeniti vladavinu birokracije.

Hrvatska će se zato sasvim sigurno morati suočiti sa općom nelikvidnošću.

Ipak postoji dodatan problem, a to je da mnogi nisu svjesni u čijem su stisku jer na ovakve vijesti, o jadanju poduzetnog čovjeka kojem država gura pipke do dvanaesterca, gledaju sa gađenjem, proklinju ga, i ako već ne žele da propadne onda barem žele da ode. Međutim taj mrziteljski refleks među mnogima govori mi samo da je hobotnica počela puštati crnilo kojim im maže oči. A ne pušta ga bez vraga! Nečeg se boji!

Do neke druge prilike bon voyage monsieur Prpić i neka vam je sa srećom u manje represivnoj Velikoj Britaniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

HDZ ili SDP – tko je koliko kriv za javni dug Hrvatske

Oznake

deficit, hdz, javni dug, Kamata, Kosor, Linić, milijarde, obveznice, porez, proračun, Račan, Sanader, SDP, vlada, zaduženje

Vi HDZ-ovci uništavali ste ovu državu osam godina… a sad sam ja na redu!

– Poručuje svojim djelima ministar Linić pa tako i najavljujući najnovije, pogađate, zaduživanje izdavanjem državnih obveznica. Milijarda i pol dolara, na 10 godina, prinos 5,625% godišnje. Istina je naravno nešto gora, jer iznos obveznica ukamaćen u navedenom roku i navedenom postotku znači da će država vratiti više od 2,3 milijarde dolara kupcima obveznica. U kunama to je 13,2 milijardi.

Uvjeti zaduživanja na svjetskim financijskim tržištima još su prihvatljivi i to bi trebalo iskoristiti

Riječi su neimenovanog financijskog “stručnjaka”. On zapravo želi reći kako je pravo čudo da netko uopće želi pogledati hrvatsku državnu obveznicu, s obzirom da smo krajem prošlog tjedna strpani u BB+ rating prema Fitchu, no ja se s time ne slažem. Ulagaču je indikativnije upoznati se s političkim karakterom vlastodržaca države koja izdaje obveznicu nego pogledati rating agencije. Naime Hrvatski političari nemaju skrupula kada govorimo o nasrtanju na imovinu građana. Zakonski također nisu ograničeni u svojim postupcima pa se zadužuju na račun građana većom lakoćom nego što se građani odlučuju kupiti paštetu u lokalnoj trgovini. Vrlo bitna informacija ulagačima jest i portfelj političkih stranaka države. Hrvatska najjača druga stranka u ovom trenutku je HDZ. Ukoliko stranka u poziciji iznevjeri svoje glasače to znači gotovo sigurnu pobjedu stranke u opoziciji i nastavak iste politike. Dakle izgledi za povrat i ukamaćivanje obveznice u 10-godišnjem roku su odlični jer politika garantira nastavak nemilosrdne eksploatacije poreznih obveznika na konto čije imovine će se naplatiti kako kamata tako i glavnica obvezice po dospijeću.

Dakle novo zaduživanje u režiji političara, njima na korist, a građanima na štetu,  je to što, prema riječima stručnjaka, treba iskoristiti.

Glede tog uništavanja države o kojem konstantno melju SDP-ovci, a vidjet ćemo i bez pokrića. Tijekom osmogodišnje vladavine HDZ-a javni dug države porastao je s 93 na 155 milijardi HRK, dakle za 62 milijarde HRK. Od toga je prvih pet godina, od početka 2004 do kraja 2008 porastao tek za ukupno 6,5 milijardi. Usporedba podataka iz 2007. sa 2008. godinom govori o smanjenju javnog duga za 4 milijarde. Tada počinje kriza koja je odlučne vladare razotkrila tek kao manipulatore, a dug kreće sa strelovitim rastom do brojke od 155 milijardi.

Tada na scenu stupa SDP. Nastavkom politike “jake ruke” dokazuje po ne znam koji puta nemoć planske ekonomije nad slobodnotržišnom te pod takvim upravljanjem javni dug raste za dodatnih 40 milijardi HRK u nepune dvije godine. Dakle dug koji je HDZ stvarao u zadnjem mandatu tijekom četiri godine SDP je uspio povećati za isti iznos u nepune dvije.

A što je bilo za vrijeme Račanove vlade, od 2000. – 2003.? U prvoj godini mandata javni dug povećan je sa 47 na 61 milijardu (+14), a do kraja 2003. na 81 milijardu HRK (+34). Valja uzeti u obzir kako je u to vrijeme vrijednost ukupne ekonomije izražena u BDP-u bila gotovo šest puta manja nego danas. Time je značaj zaduženja veći. No ako i zanemarimo sve slične faktore i zadržimo se tek na iznosima duga kojeg su stvorile vodeće partije otkako to čine tada vrijedi slijedeće:

HDZ – 121 milijarda HRK u ukupno 17+ godina mandata (popis vlada)
SDP – 74 milijarde HRK u ukupno 5 godina mandata (Račan, Milanović…)

Koliko je to stvorenog duga po godini mandata?

HDZ – 7,1 milijardi HRK
SDP – 14,8 milijardi HRK

Zanimljiv je i podatak kako je državni proračun tijekom Račanove trogodišnje vlade porastao za 30%, a tijekom HDZ-ovih 8 godina koje su uslijedile 25% (uključujući i tri godine krize u punom jeku).

Ne opravdavam niti jedne niti druge u tome što čine, iako će HDZ-ovci zasigurno biti sretni ako im netko skrene pažnju na ovaj tekst. Bez obzira što čini pozicija, pa kasnije u njenoj ulozi opozicija, čini to na štetu građana. Nisam siguran kako bi se građani izjasnili o tome jesu li svojim glasom na izborima strankama dali mandat da ih zadužuju i rasprodaju ono najbitnije – budućnost njihove djece.

Podaci korišteni u analizi mogu se pronaći primjerice na DZS-u, neki kod HNB-a ili ministarstva financija. Ima ih posvuda, a često su neusklađeni iako na oko slični. Razlike ne utječu na ukazano analizom, radi se o sitnim neusklađenostima koje me kao poreznog obveznika vrijeđaju tek na osobnoj razini.

Sublimirane podatke možete preuzeti i pogledati u excel fajlu Javni_dugg.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kreditiranje mikrointeresnih skupina

Oznake

Hamag, Kamata, krediti, mikro, poduzetništvo, poticaji, program, projekt, vlada

Vlada je donijela odluku o usvajanju programa “Mikrokreditiranje – prvi korak u poduzetništvo” kroz kojeg će posredstvom Hamag Investa, državne agencije za malo gospodarstvo i investicije tj. još jedne u nizu agencija za raspačavanje novca poreznih obveznika prema interesnim skupinama, pomoći mikro tvrtkama u začetku da zahvaljujući jeftinom novcu zagrizu žešće u šta god da već grizu. Pomoć dolazi u obliku kredita u iznosu do maksimalnih 70.000 HRK, uz 1,09% EKS i rok otplate maksimalno 5 godina.

Po definiciji mikro tvrtke su one s manje od prosječno 10 zaposlenih na godišnjoj razini i sa godišnjim prihodima manjim od 2.000.000 EUR. Iz javnih financijskih izvješća tvrtki može se doći do podatka o tome kako prosječna mikro tvrtka ima godišnje cca. 200.000 EUR prihoda (1,5 mn HRK). Maksimalni iznos kredita koji se nudi u programu mikrokreditiranja u odnosu na taj prosjek je gotovo beznačajan (manje od 5% godišnjeg prihoda prosječne mikro tvrtke). Dakle ne govorimo o iznosima kredita s kojima bi tvrtke mogle učiniti velike skokove u poslovanju, a prema uvjetima objavljenima u programu vjerojatno će većina otići na kupovinu informatičke opreme, ponekog alata u proizvodnim branšama, a do 50% može se koristiti i kao obrtna sredstva. No sredstva nisu namijenjena tim mikro tvrtkama već onima u začetku, sa neusporedivo manjim prihodima i koje prilikom traženja kredita u komercijalnim bankama nailaze na veliku prepreku – kreditne rizike.

Komercijalnim bankama je u interesu kreditirati perspektivne i time manje rizične projekte (ispred kojih stoje naravno tvrtke), a odbiti one neperspektivne i vrlo rizične. Sasvim logično. U interesu banaka, a ponajviše klijenata koji deponiraju svoj novac kod njih računajući na pozitivan pripis kamate, jest da novcu nađu plodno tlo. Ukoliko je projekt perspektivan kredit će dobiti čak i tvrtka u začetku, po potrebi i znatno većeg iznosa od 70.000 HRK. Što dakle sprječava mikro tvrtke u začetku da se sa svojim “super” projektima jave komercijalnim bankama? Pa to što ih većina zapravo nije super.

Za te neperspektivne poduzetnike Vlada uskače u pomoć ovim, a što drugo nego socijalnim programom. Kako točno Vlada i Hamag klasificiraju rizik? Pa evo ukratko uvjeta koji govore tko ima prednost u dobivanju kredita tj. koga vide manje rizičnim (a indirektno koga više rizičnim):

– Žene,
– mlade do 30 godina starosti,
– nezaposlene,
– invalide,
– Rome,
– poduzetnike u proizvodnim djelatnostima,
– poduzetnike koji posluju prema nekim indeksima razvijenosti (za detalje vidite odluke na koje se dokument referencira, mene ni najmanje ne zanimaju)

Dakle prve četiri skupine su dio hrvatske socijalne priče (prva ima dodatnu težinu jer iza nje je emancipistički ženski lobi koji ovime očito diskriminira muški rod – ali to je prema njima ok), peta skupina su predstavnici mita o reindustrijalizaciji Hrvatske, šesto je neka kvaziekonomska kategorija koju su izmislili nadobudni keynezijanski birokrati. Odluka je neustavna barem što se spolne ravnopravnosti tiče.

Uvjet koji Vlada postavlja pred korisnike ovih sredstava jest da Hamagu na raspolaganje daju dušu, doslovno. Svaki daljnji poslovni korak kreditirane tvrtke, vezano ili nevezano uz ovaj novac, tvrtka je dužna opravdati Hamagu kojeg ovlašćuje i da u svakom trenutku izvrši nadzor poslovanja u prostorima tvrtke – de facto ovime Hamag dobiva ovlasti financijske policije.

Iako uvjeti nisu nimalo atraktivni siguran sam da će se naći ponešto “perspektivnih” poduzetnika koji će nasjesti na ovu izvanrednu priliku, a mi namagarčeni porezni obveznici čijim novcem će se sladiti možemo samo šutke promatrati.

Ako vam ovo do sada nije dovoljno bizarno pazite sad ovo – upitao sam Vladu i Hamag putem twittera koliki je budžet namijenjen za ovaj program. Nemaju pojma. Kaže Vlada “U roku od 30 dana @HAMAGINVEST mora pripremiti sve potrebne akte za provedbu.” Bitno je da znaju da će dijeliti neki novac, da su žene prije muškaraca, reindustrijalizacija prije vlastitih ideja poduzetnika, da je kamata niska (ovdje će ujedinjeni idioti vjerojatno kritizirati komercijalne banke u stilu – “vidite kako kamata može biti i 1% bando kapitalistička!”), a to što im osnovni parametar projekta, budžet, nije definiran – u potpunosti irelevantno. Živjela socijalna država.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lijepa naša rentijerska država

Oznake

Kamata, renta, sindikati, vlada

Zemlja uspavanih rentijera polako se budi iz hladne i snježne zime, a prvi probuđeni među njima nagovješćuju proljeće.

Nije li cijela Hrvatska na neki način nastanjena rentijerima? Pogrešno je, a drži se točnim, kako su rentijeri oni koji svoju imovinu koriste da bi njome plaćali svoj bezbrižan i lagodan život (lagodniji od većine), primjerice dobitnici loto premija, ili pak najmodavci nekretnina koji bi najčešće mogli biti spomenuti u tom kontekstu.

Oni su zapravo manje rentijeri od većine drugih, mnogo problematičnijih rentijera, ali pri tome ne smatram ove prve imalo problematičnima jer oni zapravo raspolažu vlastitom imovinom na način koji im najbolje koristi. Ovo “vlastitom imovinom” je naročito važna primjedba zbog koje se takvima ne bi nikako smjelo zamjerati na tome što rade, no zamjera se.

Ali ne zamjera se primjerice javnim bilježnicima što prodaju izmišljene potvrde i ovjere iako se radi o pravom, rafiniranom primjeru rentijerstva. I taj primjer mogli bismo nadopuniti najgorom vrstom monopola koji im je država omogućila uspostavom licencnog odnosa gdje u njihovu branšu nije dozvoljeno ući praktički nikome osim onima koje sami proberu. Ne namjeravam dalje lamentirati o njima.

Rentijeri su i sindikati, koji šurujući s vlastodršcima pokušavaju ostvariti tobože najbolje uvjete za radničku klasu ispred koje stoje, a na račun svih onih koji se ne nalaze među njima. Jer naravno, kakva bi to bila prava koja bi im država davala na njihov vlastiti trošak. Dakle kandidati su uvijek porezni obveznici tj. većina koja nije dio te njihove plemenite misije ugovaranja rentnog odnosa.

Rentijeri su i radnici, prije svega oni koji su članovi kakovih sindikata. Oni svojom članarinom plaćaju sindikat i njegove vođe da se umjesto njih bore za povlašten položaj, rentni odnos. Idealno radno mjesto je ono na kojemu se ne mora raditi ništa, a naknada je konstantna, čak štoviše da je na neki način i vezana za inflaciju ili barem godine staža, te uvijek zagarantirana bez obzira na opću ekonomsku sliku. Radnici su čak spremni na sporazumne, ograničene i kategorizirane nadnice kroz koje se međusobno solidariziraju kako ne bi postalo očito da je tko među njima sposobniji pa i da zaslužuje biti bolje plaćen. Ovo bi posebno trebalo zasmetati učiteljima, gdje se kvaliteta rada i znanja prenesenog na učenike ne ocjenjuje i većom plaćom, već kroz paušalne godine radnog staža i bez obzira na mnoge upropaštene generacije mladih ljudi koje polupismene pošalju u život.

A o rentnom odnosu sve građane na jednak način uči majka država tj. vlast prije svega kroz poreze, a naročito kroz onoliko visoke poreze zbog kojih smo primorani sve više stezati remenje na vlastitim hlačama. Uči nas o rentnom odnosu i kroz carine i trošarine, naknade svih vrsta, a naročito one za nezaposlenost. Osobito poučna lekcija o rentama nalazi se u programima poticanja gospodarstva, tzv. poduzetničkim impulsima ili općenito subvencijama, kroz koje skupina zainteresirana za taj novac lobira, folira i šuruje s Vladom ne bi li se domogla tih vrijednih sredstava kroz administrativni formalizam i zadovoljavanje propisanih uvjeta (uključuju i usputno plaćanje javnobilježničke rente te mnogih drugih), radije nego kroz realnu proizvedenu korist za krajnjeg kupca, za društvo.

Rentu plaćamo i monopolističkom zdravstvu, pa školstvu koje sam spomenuo na primjeru učitelja (zamislite da umjesto da plaćate državnu školu taj novac možete koristiti za financiranje neke privatne škole, po vlastitom izboru kojeg ćete donijeti na kvalitetnim i racionalnim osnovama, u koju bi sa veseljem prešao raditi kvalitetan profesor koji je sada demotiviran rentnim odnosom u državnoj školi koja mu daje nedostatnu nagradu za ono što on jest), a o mirovinskom sustavu da ne govorim, u njemu nam rentu plaća naredna generacija građana.

Ne zamjerite mi impulzivno na slijedećem što ću reći, a što bi i oni rezervirani čitatelji mogli okarakterizirati kao svetogrđe, već razmislite – Građani rentu žele prodati i bankama od kojih posuđuju novac. Smatra se istinom upravo suprotno, da banke građane lihvare visokim kamatama. No je li razumno posuditi od koga novac, po unaprijed poznatim uvjetima, pa onda ustvrditi da je riječ o nepoštenom poslu, a sve se odvija prema zakonski propisanim odredbama (za koje usput rečeno držim da su apsurdne i štetne ovakve kakve su sada jer tržištu šalju krive signale).

Građane na posuđivanje motivira regulatorni okvir države propisivanjem niske maksimalne kamatne stope na isti (čega nisu svjesni jer se odvija u pozadini, u narodnoj banci gdje se kroji monetarna politika), pa su često, kada zapadnu u probleme, skloni odobravati poteze vlasti, poput jučerašnjeg prodavanja magle ministra financija, da ona prisili banke na spuštanje kamatnih stopa. Dakle svi građani koji su uspostavili kreditni odnos sa nekom bankom, a osobito ako govorimo o niši kartičarskih, potrošačkih ili nenamjenskih kredita, odnosno populaciji građana koja iste koristi, su zainteresirani da netko isposluje što nižu kamatu na njihov dug, i za to sada imaju vlast, na štetu vlastite neupućenosti u prirodu problema kojeg u rentijerskoj maniri žele prebaciti na banke koje su im novac posudile.

O tome da građani nisu svjesni uloge kamate, niti posudbe novca općenito, govori i svakomalo referenciranje na islamsko bankarstvo, koje ne poznaje pojam kamate (ali štediše ulaze u svojevrsni dioničarski odnos u kojemu osim što mogu podijeliti eventualni profit banke isti mogu i izgubiti, zajedno sa štednjom, ukoliko banka posluje s gubitkom – no na ovaj element hrvatski građani-rentijeri neće se referencirati), a to još jednom govori o svuda prisutnom rentijerskom duhu koji nastoji dobiti neki novac od nekoga, a da isti, ukoliko je to moguće, ne mora vratiti.

I takav stav, općenito, ne voli nitko. Nitko normalan. Banke stoga povlače svoj kapital, jer ovdje će ga izgubiti kroz neku retroaktivnu mjeru koju će provesti rentijerska arbitrarna vlada u budućnosti, a isto muči i eventualne ulagače u domaću ekonomiju. Turci su eno pobjegli od DINA-e koliko ih noge nose, još se prašina nije ni slegnula.

Tako Hrvatima ostaje da žive, lihvareći sami sebe na razne načine, i u duhu one stare hrvatske poslovice: “Od rente treba živjeti, a ako ne od rente onda barem od provizije!”

* prijedlog grafičkog rješenja nove hrvatske zastave dolazi paraleno uz prijedlog promjene naziva države iz “Hrvatska” u “Rentijerska”

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. o rentijerima je pisao predlani i Cronomy, preporučam njegov hvale vrijedan tekst

Bitka za štedne uloge građana je započela!

Oznake

Banke, Država, Kamata, Linić, Obveznica, Štednja

Vlada u posljednjih mjesec dana života svim silama pokušava namaknuti novac u proračun. Priprema se podizanje stope PDV-a te uvođenje poreza na imovinu. Oba poteza služe da bi država izvukla novac građana iz njihovih đepova te ga prebacila sebi na račun i raspolaganje – prava otimačina.

Usput možete čuti predstavnika financijskog resora g. Linića kako širi propagandne poruke građanima o tome kako je potrebno uspostaviti povjerenje na relaciji građani>vlada i da je potrebno da građani shvate (ili jednostavno samo prihvate) kako vlast zna upravljati njihovim novcem bolje od njih samih te da je, analogno tome, novcu bolje u državnoj blagajni nego u njihovim novčanicima (ili štednji). Tim riječima opravdava poteze izvlačenja novca građana iz prvog pasusa.

Danas je službeno i započela bitka za štedne uloge građana koji se nalaze po bankama. Radi se o pozamašnom iznosu od 160mlrd HRK. Prilično intrigantna cifra, osobito ako ste u poziciji ministra financija koji krpa proračunski deficit. Lova mu treba hitno pa je odlučio najaviti izdavanje državnih obveznica, čiji prinos je bolji od kamata koje na štednju daju banke, ne bi li povukao taj novac u svoj resor. I tako počinje državna propaganda i ministrovo pljuvanje po bankama ne bili dodatno zgadio njihov rating u očima građana uz istovremeno pozivanje na prebacivanje novca u državnu obveznicu. Građani bi zauzvrat od države dobili komad papira i garanciju da će im država plaćati godišnju kamatu, sada je cca 7%, a po dospijeću vratiti početni ulog. Radi se o dugoročnim obveznicama pa biste svoju glavnicu vidjeli ponovno za cca 10 ili više godina.

Problem za građane je taj što je država već sada u deficitu i novim kreditima rješava postojeće obveze. Veliki rizik stoga predstavlja potez prebacivanja štednje iz banke u državnu obveznicu jer kada dođe dan da vam država vrati glavnicu opet će se morati negdje zadužiti. No to je daleka budućnost, ali rating nam je nizak i nema garancije da će ministar uspijeti izvršiti tu obvezu. Heh, kada već i o budućnosti govorimo onda to ministru neće predstavljati problem jer dok će trebati vratiti glavnicu već će ionako odavno biti u mirovini, a ministara će se u međuvremenu izmijeniti nekoliko. Ukratko garancija države ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bankama nije trebalo dugo da pokažu zube ministru. Počinju dizati kamate na štedne uloge ne bi li odgovorili ljude od povlačenja štednje i poklanjanja iste Liniću no prijete i podizanjem kamate na kredite čime će nadoknaditi gubitak. To je možda i spin koji će malo otvoriti oči socijali pa ministar neće ispasti osobito prosocijalan u ova teška vremena. Nažalost opet će banke ispasti negativci u cijeloj priči.

S obzirom da je i država veliki dužnik bankama vjerojatno je da je novac sigurniji u njihovim trezorima, s manjom kamatom, nego kod Linića u investicijskim projektima od “strateške važnosti za Hrvatsku”. Na kraju krajeva, da bi vam neki budući Linić nakon dospijeća obveznice mogao vratiti ulog, opet će morati u banku po kredit jer novaca u proračunu nema – zato uostalom i pikira na vašu štednju. Banka ipak nije institucija koja potencira zlo. U ovom slučaju njezin potez dizanja kamate na štednju izgleda kao zaštitna mjera u usporedbi s pokušajem još jedne otimačine vašeg novca od strane države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac