“Što se dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice?” – naslov je vijesti na Indexu iza koje stoji još jedna u nizu antikapitalističkih manipulacija činjenicama. Cilj takvih manipulacija je potaknuti ljude da razmišljaju politički. Ako je objekt manipulacije (čovjek) ovakvom viješću uspješno isprovociran postoji velika šansa da će manipulator postići konačan cilj, odnosno da će čovjekov susret s politikom nadalje biti određen idejom koja stoji iza manipulacije, te da će se on prikloniti političkoj struji od koje je doznao o problemu.
Što se dakle dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice? (preporučam pogledati svih pet epizoda)
Iz perspektive mladih zapadnjaka možda najznačajnija stvar koja se dogodi jest shvaćanje da izvan staklenog zvona pod kojim žive postoji nevjerojatan svijet različitosti obavijenih oko gomile njima nepoznatih ljudi. Reakcije mladih zapadnjaka na taj svijet govore više o lagodnosti njihovog života nego o životnim mukama onih izvan njega. Uslijed neshvaćanja svijeta izvan staklenog zvona njihove reakcije se pokazuju kao infantilne. U pitanju vidimo i emotivnu manipulaciju, dobro nam znani attention catcher (hvatač pozornosti) – “izrabljivanje radnika”.
Iz perspektive radnika koji šiju omiljene krpice mladim zapadnjacima teško možemo govoriti o izrabljivanju. Iza ove nepopularne konstatacije stoje konkretni razlozi. Otvaranjem mogućnosti zaposlenja u tvornicama odjeće, što je mogućnost koja do jučer nije postojala, možemo uvidjeti tek kako je tvornica mnogim ljudima omogućila znatno poboljšanje postojećeg životnog standarda. “Postojeći životni standard” u tom smislu predstavljao je uistinu okrutnu stvarnost u kojoj su mnogi umirali od gladi, ponajprije zato što žive u okruženju gdje osim primarnih gotovo da nema ekonomske aktivnosti. Tako jedna propala žetva, za koju su teško radili cijelu sezonu, često predstavlja tanku granicu između života i smrti. Zaposlenjem u tvornicama odjeće velik broj ljudi momentalno je odskočio od te granice i gotovo preko noći dostigao životni standard koji je do jučer bio san. Do pojave tvornica o životu pod zapadnjačkim staklenim zvonom nisu sanjali niti u snovima. Osim stvarnosti danas su im i snovi mnogo ljepši. Da biste razumijeli zašto je u nekoj državi tako kako jest prije svega proučite njenu povijest. Kada je riječ o primjerice jednoj Kambodži možda je dovoljno prisjetiti se lekcije o brutalnom režimu Pola Pota te nasilnom odmicanju od civilizacijskih vrijednosti koje su pritjecale sa zapada.
Mladi zapadnjaci odskok od granice života i smrti prepoznaju tek kao zanemarivo poboljšanje. Makar, i ovime sam u njihovu korist rekao previše jer oni ne razmatraju poboljšanje uvjeta života tih ljudi koje je nastupilo u trenutku zaposlenja u tvornicama odjeće već smatraju kako rad u tvornici odjeće, pri tome povodeći se idealom tvornice kakva postoji pod staklenim zvonom njihovog života, nije dostojan života niti jednog čovjeka. Zbog predominantno lagodnog života zaključuju kako je bojkot kupovine odjeće, koju za potrebe zapadnjaka šiju ti ljudi, jedino rješenje problema. Prestankom kupovanja te odjeće, smatraju, uvjeti rada i plaće tih ljudi će se poboljšati.
Na žalost mladih zapadnjaka i kambodžanskih radnika nije vjerojatno da će se tako nešto postići bojkotom. Zašto? Kada bi tvornice odjeće poslovale pod žestokim pritiskom konkurencije tada bi njihovi profiti već u ovom trenutku bili zanemarivi (marginalni). Bojkotom kupovanja odjeće tvornica bi zbog smanjenje potražnje morala smanjiti i proizvodnju, što bi dovelo do otpuštanja velikog broja zaposlenih radnika i njihov povratak životu kakav su imali prije zaposlenja u tvornici, dakle na granicu života i smrti. Međutim, zanemarivi profit ovdje nije na kocki. Spominje se ekstra-profit i zarada na eksploataciji radnika, a to, znamo, moguće je jedino ako je proizvodnja u rukama monopola. Ako su tvornice odjeće monopolisti, dakle uživaju povlastice koje im je omogućila država tako što je zabranila konkurenciju, još je manje vjerojatno da će njihovi vlasnici na smanjenje potražnje za robom, a koja nosi povećane troškove, odgovoriti povećanjem plaća i poboljšanjem uvjeta rada radnika. U ovom slučaju plaće tih radnika još će više pasti, a gomila njih u svakom slučaju ostati bez posla, i to kako bi monopolist zadržao jednaku razinu dobiti za sebe. Trećeg slučaja nema. Bojkot bi, suprotno mišljenju mnogih, doveo do vrlo teških posljedica za radnike zaposlene u tvornicama odjeće. Mnogi bi ponovno umirali od gladi, mimo očiju javnosti, uskraćeni za empatiju zapadnjačke mlađarije.
Što je rješenje u tom slučaju? Ukoliko vlasnici tvornica odjeće uživaju monopolistički položaj tada se treba boriti protiv monopola, dakle dokidanjem zakona i regulative kojima se monopol omogućuje, a ukoliko to nije slučaj pa govorimo o začetcima djelovanja konkurentskih mehanizama karakterističnih za slobodno tržište tada treba pustiti da se stvar razvija svojim tijekom. Evidentno je i neosporno da su se životni uvjeti tih ljudi pojavom tvornica odjeće, razvojem sekundarnih djelatnosti, drastično poboljšali i teže daljnjem poboljšanju. Nadajmo se, za njihovo dobro, da će tih tvornica biti još više i da će one raditi prema tržišnim načelima, jer ona su jedino jamstvo poboljšanja uvjeta života radnika zaposlenih u njima. Nove generacije ljudi koji žive u slabije razvijenim dijelovima svijeta više ne moraju umirati od gladi poput njihovih roditelja.
Ipak, vrijedi imati na umu da akcepcija senzacionalizma nadmašuje dosadnu teoriju i logiku. Zbog te činjenice antikapitalističke se ideje šire i prihvaćaju brzo, recimo poput plijesni, dok njima suprotstavljene ideje, one pro-tržišne, ostaju u stadiju kržljavog izdanka neke osjetljive biljne vrste, recimo drveta novca.
*uvjeti rada u kambodžanskim tvornicama odjeće u kratkom roku nadmašili su uvjete rada zaposlenih u tvornicama poput negdašnjeg Kamenskog
Svako dobro,
vaš Kapitalac
