• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: kapital

Države su nesavršene, često puno više nego tržište

02 Utorak lip. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 16 komentara

Oznake

Država, ekonomija, kapital, nejednakost, porez, resurs, tržište, Vuković

… jedan je od zaključaka Vuka Vukovića u tekstu za Banku. Pročitajte, dobar je.

No ja bih rekao ovako: države su nesavršene, U PRAVILU puno više nego tržište.

Nije u pitanju može li država ostvariti neki cilj, političkim planiranjem, oporezivanjem i redistribucijom, već koja je cijena toga.

I Hrvatska bi, primjerice, mogla u svemir. Nemojte sumnjati u to. Pitanje je također “koja je cijena toga”. Resursi koje bi politika trebala aktivirati u tu svrhu ostavili bi 99,9% (i više) stanovništva zakinutim za zadnju koricu kruha. Visoka cijena. Ali ostvarivo. Istovremeno i sasvim jasno – nemoralno. Barem iz libertarijanske perspektive.

Ništa manje problematična od hipotetskog projekta “Hrvatska u svemiru” nije ni suma stotina i tisuća državnih projekata i projektića u čije ime robujemo danas. Ne vidimo rezultate istih jer rezultata, pogađate, nema. Ogromna količina oporezovanog novca građana koji je vis a vis državnog proračuna postao državna potrošnja ne vraća se oplođen natrag u džepove građana. Čak ni kao subjektivan osjećaj boljitka. Novac pod paskom politike U PRAVILU propada. Resursi se nepovratno rasipaju. No nemojte se zavaravati time da nekoga ipak ne dopadne kakva korist. Od planske redistribucije vašeg novca korist nedvojbeno imaju političari i kronisti koji taj novac koriste za realizaciju (U PRAVILU) besmislenih projekata i ideja koje na slobodnom tržištu u 99,9% slučajeva ne bi postojale. Jer ako se ideja ne oplodi, ako ne donese dobit, to znači da se njenom realizacijom uništava resurs. Tržište U PRAVILU odbija takve ideje.

Na godišnjoj razini svakog poreznog obveznika državna redistribucija košta više od 15.000 kuna. To je 15.000 prilika koje je država oduzela poreznom obvezniku u startu, da sam pokuša učiniti nešto za vlastito dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radnička fronta i radnici nemaju ništa zajedničko!

22 Petak kol. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 18 komentara

Oznake

kapital, Kapitalizam, progresivizam, radnik, radnička fronta, socijalizam

Progresivistička ljevica Hrvatske pokretanjem političke inicijative pod nazivom “Radnička fronta” otkriva svoje namjere da ionako učmalu i bezperspektivnu svakodnevicu, na kojoj možemo zahvaliti njima srodnim socijal-demokratima koji vladaju državom na svim razinama vlasti, dodatno radikalizira.

Iako u svojem nazivu ima frazu “radnička” zapravo se radi o obmani. Radnici ne mogu biti dio ove radikalne socijalističke inicijative jer u svojim “zahtjevima” glavni akteri fronte jasno navode kako su njihovi stvarni interesi u izravnoj suprotnosi sa interesima radnika. Glavni akteri ove fronte su radikalni politički aktivisti čija najviša ambicija nije izgradnja sretnog i prosperitetnog društva već jačanje vlastite političke pozicije i moći, a argumente za tu tvrdnju ćemo vidjeti niže u tekstu. Sretno i prosperitetno društvo ne može biti izgrađeno radikalizacijom ionako prejakog političkog sustava na uštrb sloboda i imovinskih prava građana.

U svakoj od točaka svojih zahtjeva koje, usput rečeno, ne upućuje demokratskim institucijama države već uspavanoj ljevičarskoj gerili, ova fronta napada temelje civiliziranog društva, koje u Hrvatskoj, paradoksalno, počiva na trulim temeljima upravo zahvaljujući predugoj povijesti dominantne politike bilo lijeve ili desne prominencije. Jači politički zaokret u bilo kojem smjeru, u ovom slučaju lijevom, može predstavljati jedino dodatno jačanje političke moći i figura uz neizbježno slabljene već spomenutih sloboda i prava građana. Vrijeme je da tako nešto građani ove zemlje, a osobito radnici ove zemlje, prestanu šutke odobravati.

Kako bi ta šutnja prestala vrijedi ukratko navesti stvarne motive koji se skrivaju u zahtjevima ove fronte i na površinu iznijeti nakaradnost ideja koje ona promovira:

1. Zaštita i povećanje radničkih prava

  • Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

Skraćivanjem radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće te sprječavanje novog zapošljavanja na temelju ovog pravila fronta već na prvi pogled doziva štetu radnicima i potencijalnim radnicima. Smanjenjem radnih sati uz istu plaću povećava se ukupan trošak poslovanja tvrtke čime ona postaje manje konkurentna. Ukoliko od svojeg rada želite ostvariti poštenu zaradu tada ono što proizvedete mora biti poželjno kupcu. To što proizvedete svojim radom mora biti kvalitetno i cijenom pristupačno. Samo na taj način možete očekivati da će vaš rad biti nagrađen i da ćete svojim radom nekome učiniti dobro i korist. Uz manju produktivnost i veći trošak poslodavci će zapošljavati manje ljudi. Ekonomska raznolikost hrvatskog gospodarstva će slabiti jer će zbog smanjenja produktivnosti i povećanjem troškova poslovanja konkurentne biti sve malobrojnije gospodarske djelatnosti. Gomila Hrvata već je nezaposlena zbog istih razloga, a oni su redom posljedica represivnih politika dosadašnjih lijevih ili desnih vlastodržaca. Dodatnom represijom logično možemo očekivati jedino pogoršanje ionako poražavajućih radnih statistika.

  • Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Rad je vlasništvo svakog čovjeka. Rad nije pravo u smislu “prava na posao” ili “prava na stalno radno mjesto” već nešto što čovjek posjeduje za sebe i o čemu bi trebao imati pravo odlučivati sam. Zadnje navedeno se ne uvažava niti štiti za razliku od prvoga. Rad je proizvod čovjekovog uma i fizičkog djelovanja. Ideja o zabrani prekovremenog rada je jednako štetna i nakaradna kao i svako nastojanje da se političkim putem regulira ovo pitanje. Nitko ne bi smio imati pravo čovjeku braniti da radi! Osim naravno svih dosadašnjih vlasti i naravno Radničke fronte koja ovo pitanje radikalizira. Jer čovjek koji ima pravo raditi to čini vlastitom odlukom i za vlastitu korist, a kao što vidimo ova politička inicijativa tako nešto ne priznaje. Opravdanim smatraju samo rad za viši, politički cilj, a oni igrom slučaja žele zauzeli političku poziciju. Dakle rad za njihov cilj – DA, rad za cilj kojeg izabere radnik – NE. Izrabljivanje radnika može postojati tek kao posljedica sustavnog podržavanja krivih politika koje desetkuju ekonomsku aktivnost, produktivnost i inovativnost pa radnici ostaju bez izbora i mogućnosti da svoj rad i znanje ponude poslodavcu za bolje uvjete ili možda sami počnu proizvoditi za vlastitu korist. Vjerujem kako je u Hrvatskoj ovo velik problem koji se ne može rješiti političkom radikalizacijom već okretanjem u suprotnom smjeru.

  • Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

Ono što je bitno poštivati jest odnos radnika i poslodavca. Kada država postane najbitniji faktor u tom odnosu, u smislu njenih suludih potraživanja kako prema poslodavcu tako i prema radniku, pa i podržavanjem politika koje smanjuju njihovu produktivnost i konkurentnost na tržištu odnosno njihovu šansu da u konačnici svojom suradnjom nešto i zarade tada je sasvim jasno da je njihova nemogućnost poštivanja ugovornih obveza tek posljedica sustavnog političkog ugnjetavanja. Porezi, birokracija, beskonačni propisi i norme, licence, dozvole ili inspekcije u Hrvatskoj predstavljaju nepremostiv transakcijski trošak. Osim ako ste politički podobna figura tada vam se političkim putem opraštaju nezakonite radnje odnosno ono što je drugima zabranjeno (što o samoj prirodi zakona ne govori ništa). Radikalizacijom politike svjedočili bismo tek radikalnijim slučajevima eksploatacije radnika. Ono što će radniku osigurati plaću jest zdravije, depolitizirano tržišno gospodarstvo. Sušta suprotnost onome što zagovara fronta.

  • Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Fronta ne želi dobro radnicima niti nezaposlenima. Minimalna plaća sprječava nezaposlene ljude da se zaposle u djelatnostima koje su definirane kao niskoprofitabilne i koje zahtjevaju nižu razinu stručnosti i znanja. Nitko ne bi smio imati pravo političkim putem tim ljudima oduzimati mogućnost da se zaposle u takvim djelatnostima niti intervencionizmom gušiti razvoj takvih djelatnosti (motiv za tu praksu je da se tko ne bi našao manje vrijedan od drugog). Određivanjem omjera plaće 1:4 fronta daje do znanja da će represivnim metodama onemogućiti inovativnost nadarenih ljudi te ih demotivirati da u Hrvatskoj ostvaruju svoje maksimalne potencijale za opće dobro. Visokonadareni pojedinci neće imati drugog izbora nego napustiti ovu državu i preseliti tamo gdje politika dopušta da se o uvjetima rada i plaći dogovore bilateralno sa svojim poslodavcem. Definiranje cijene rada političkim putem znači jačanje političke moći na uštrb sloboda i prava građana. Nedopustivo.

  • Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

Navedeno se u najvećem dijelu financira od oporezivanja radnika. No već znamo da fronta u ovoj priči ne zastupa radnike. Ukoliko bi se navedene socijalne naknade povećavale to dakle znači povećanje poreza radnicima uz daljnje smanjenje njihovih prava, osobito prava da uživaju u plodovima svojeg rada i prava vlasništva nad imovinom koju stvore tim radom. U takvoj gospodarskoj klimi radnicima se smanjuje motiv da rate, a povećava motiv da budu korisnici socijalnih naknada. Međutim novac nema pokriće bez produktivnog i smislenog rada i poduzimanja pa u ovom slučaju on nužno postaje bezvrijedan komad papira. U takvom okruženju radikalna politička vlast nužno poseže za instrumentima poput inflacije koji dodatno obezvrijeđuju sada već oskudnu ponudu rada i korisnih poslova. Ali zato javni radovi cvatu.

  • Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Do sada smo već obrazložili kako fronta ne priznaje radniku pravo na rad, jer ukoliko on odluči raditi više nego što fronta dopušta to će biti kategorizirano kao prisila od strane poslodavca (i kada prisile nema), te da ne priznaje (ili ne poznaje) realne okolnosti u kojima danas žive poduzetnik i radnik, a možemo ih svrstati u okvir problematike previsokih transakcijskih troškova. U tim slučajevima tvrtka će biti vlasniku oteta. Posljedice radikalnog političkog sustava kažnjavat će se represijom i otimačinom imovine građanima. U ovakvom scenariju velika je vjerojatnost nestašica usluga i robe na tržištu (npr. slučaj nestašice toalet papira u Venezueli).

  • Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Vrtići ne mogu biti besplatni jer njihovo postojanje i funkcioniranje uključuje opipljive materijalne i ljudske resurse, a samim time i troškove. Vjerujem da za shvaćanje ovoga nije potreban značajan mentalni napor niti osobita ekonomska pismenost. Trošak financiranja vrtića je realan, a fronta bi ga u ovom slučaju podijelila sa radničkom klasom u cjelini. Čak i sa radnicima koji nemaju djecu. To se naziva socijalizacija troška i ljudi često kalkuliraju kako da nešto plate manje tako da iskoriste druge ljude. Moralne osobe tako nešto ne mogu podržavati.

  •  Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjimaorganizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Radnici bi trebali imati ona prava koja sa svojim poslodavcem dogovore bilateralno ugovorom o radu. Nametati poslodavcu političkim putem da radniku daje prava koja mu ne želi dati može značiti tek to da će se manje građana odlučiti na poduzetnički poduhvat. Jer ukoliko im se ne priznaje pravo da rasppolažu vlastitom imovinom na način kojeg smatraju primjerenim te ih se prisiljava na političke komende tada oni nemaju motiva niti potrebe upuštati se u takvu mazohističku avanturu. S druge strane ne vidim ni najmanji problem u tome da se dozvoli osnivanje tvrtki koje će uspostaviti ovakvu praksu. Problem je u nametanju te prakse onima koji je ne žele. Ova politika utjecat će negativno na ekonomsku aktivnost i povećati nezaposlenost građana. Kao i u prethodnim točkama i ova mjera je na izravnu štetu, a ne korist radnika kako fronta naivno očekuje.

2. Revizija privatizacije

  • Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Kriminal iz pretvorbe i privatizacije može se procesuirati i prema postojećim zakonima. Međutim ovom zahtjevu motiv je glorifikacija jugoslavenske samoupravne ekonomije, najava daljnje konfiskacije imovine građana što se u pravilu odnosi na sve tajkune koji hipotetskom arbitrarnom sudištu radničke fronte neće moći dokazati porijeklo i najmanje stvari koje posjeduju, te u konačnici najava nove nacionalizacije tvrtki poput one nakon drugog svj. rata. Zbog načina na koji imovina nastaje i raste sasvim jasno je da nakon niza godina nije moguće izvesti kompletan dokaz o porijeklu imovine. Tako da ovdje nisu urgoženi samo oni koji su imovinu stekli politički sponzoriranom krađom već i oni koji su je stekli poštenim radom.

  • Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Ovime fronta najavljuje daljnje otimanje imovine vlasnicima (dioničarima) te nacionalizaciju banaka, telekoma, naftne industrije i svega što će prema vlastitom viđenju ekonomije klasificirati u kategoriju društvenog interesa. Tragične događaje, po radnike i građane, koji se dešavaju već neko vrijeme u Argentini, Boliviji, Venezueli (npr. uzimanje otisaka prstiju građanima u trgovinama kako ne bi kupili više proizvoda nego što je vlast odredila da im treba) spominju se u pozitivnom svjetlu, a realno stanje građana koji pod socijalističkim vodstvom tih zemalja žive u bijedi ne govore niti riječi. Jer njihov interes u načelu i nije bitan. Bitno je samo da je modus operandi političara kompatibilan sa socijalističkim naukom.

  • Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Ova točka zapravo detaljnije opisuje prvu točku ove cjeline koja time postaje suvišna. Fronta se razrađujući zahtjeve do ovog trenutka dosjetila kako baš svako poduzeće koje je privatizirano može nacionalizirati u trenutku smrti njenog vlasnika. Što ako je vlasnika više ili ako je riječ o dioničarskom društvu ovdje nije obrazloženo. U konačnici fronta i nema potrebe obrazlagati svoje motive niti logiku jer metode kojima bi provela oduzimanje imovine ne mogu biti ostvarene mirnim putem već samo represijom.

3. Nova ekonomska politika

  • Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Gomila neargumentiranih floskula. Kakvu industriju i za čije potrebe bi stvorila fronta? Već smo rekli kako svojim politikama fronta zatire poduzetnički duh, ubija konkurentnost ekonomije, demotivira inovativnost nadarenih pojedinaca, oduzima imovinu vlasnicima, interese radnika podređuje interesima politike, trenira submisivnost građana, motivira ih da postaju socijalni slučajevi. Puna zaposlenost u takvoj klimi moguća je tek uz prisilu, a industrija u kojoj bi se ona ostvarila ne može biti perspektivna niti je, paradoksalno, progresivna. Koja industrija odgovara ovim idejama? Vojna industrija svakako. Možda bi Hrvatska prema viđenju fronte mogla postati jedna velika tvornica oružja koje bi se prodavalo političkim aktivistima koji širom Svijeta promoviraju iste ideje? Paradoksalno oni uviđaju problem nekonkuretnosti ali ne uviđaju kako su i blaže socijal-demokratske politike uzrokovale taj problem. Posljedice koje bi proizašle iz njihovih suludih i nepromišljenih politika nezamislive su (u negativnom smislu). I povrh svega, naravno, sve što se proizvede mora biti ekološki prihvatljivo, dakle dodatan problem za ionako nekonkuretnu ekonomiju.

  • Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Potpuno dostupno i besplatno zdravstvo već postoji. Ovi sustavi su javni i pod javnom upravom. O tome kako će oni raditi odlučuje se politički, a ne tržišnim putem. Obrazovanje je besplatno gotovo do najviše razine. Kakvi su rezultati toga što korisnici tih sustava ne moraju za iste izdvojiti iz vlastitog džepa ni kune? Imamo 700.000 ljudi na listama čekanja jer je potražnja za besplatnim pregledima tolika da oni stvarno bolesni od gomile čekača ne mogu doći na red za nužnu pomoć, a studira se radi gomile usputnih privilegija koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem ali redom imaju veze sa socijalnim pravima i naknadama. Besplatno obrazovanje i društvo znanja su, vidljivo po svim statistikama, proizveli sve samo ne znanje. Ako je činjenica da uz javno zdravstvo postoje i privatne ordinacije i poliklinike grozomorna tada iza zgražanja nad činjenicom da postoje ljudi koji se liječe i u tim privatnim ordinacijama, jer ne mogu dočekati “besplatno” liječenje u javnim ordinacijama, stoji čista zla namjera. Protivljenje postojanju privatnih ordinacija i ideja da se ljude onemogući da potraže pomoć u njima te da ih se prisili da čekaju na liječenje u javnom sustavu znači sve samo ne željeti dobro bolesnom čovjeku. Privatni liječnici nisu problem postojećeg sustava, najmanje u financijskom smislu jer oni nisu plaćeni proračunskim novcem već novcem iz džepa pacijenta kojeg je bolest primorala na taj trošak dok ga, paradoksalno, država istovremeno prisiljava da od svoje plaće izdvaja još i za javno zdravstvo od kojega mu pomoći nema. Radnik niti u ovom slučaju nema nikakve koristi jer će i dalje plaćati istu cijenu, a dostupnost zdravstvene usluge bit će mu manja.

  • Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Osim uvođenja omjera plaće 1:4 ovom politikom dodatno se uništava talentirane radnike i razara pravo radnika i poslodavca da sami definiraju svoju suradnju putem ugovora o radu. To pravo je ionako uništeno postojećim ZOR-om na svim razinama, a ovime gotovo da prestaje postojati. Suština inicijative Radnička fronta je u netoleriranju prava na imovinu ikojem građanu. Suština ove inicijative je u ubijanju inteligencije i razuma građana, njihovo podređivanje političkom dikatatu i ideološkim ciljevima usporedivim jedino sa totalitarnim režimima. To suprotstavljanje inteligenciji građana možemo vidjeti i u nedavnoj objavi stranke ORaH kako u njihovim redovima sjede nadprosječno inteligentni političari. U ovoj točci je paradoksalno to što se kritizira mjere štednje, što u stvarnosti znači da politički inducirana potrošnja ne raste dovoljno žustro iako konstantno raste (dok privatna potrošnja pada zajedno sa standardom građana), dok u prvoj točci kritiziraju ekonomski model koji se bazira na “potrošnji”. Ali nije važno je li u fokusu kritike potrošnja ili štednja kad je u fokusu privatna imovina građana, bio on obični radnik ili beskrupulozni bogataš. Svatko tko nešto posjeduje, bila to štednja, stan ili kuća, automobil, nije siguran niti dobrodošao u viziji društva koju prezentira fronta.

  • Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Vjerske zajednice bi trebao financirati onaj tko vjeruje i to na način na koji definira ta vjerska zajednica. O tome čije su mirovine povlaštene i čije su invalidnine lažne fronta će odlučivati jednako uspješno kao i svaka dosadašnja vlast jer radi ovdje se i dalje radi o sredstvima koja se preraspodjeljuju unutar državnog proračuna kojeg će i dalje puniti radnička klasa pod čizmom frontinih vrlih političara. Revizija mirovinskog sustava? Par milijardi kuna koje su radnici izdvojili na svoj račun u okviru drugog stupa neće spasiti socijalističku ponzi piramidu. Drugi stup je privatna imovina građana za razliku od prvoga koji se sastoji od novca oporezovanog tim istim radnicima i preraspodjeljenog kroz državni proračun. Nastavak takve prakse i nasilno otimanje novca iz drugog stupa predstavlja samo još jedan napad na radnika koji traje od početka ovih zahtjeva.

  • Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Javna televizija postoji. Problem kojeg prezentira fronta odnosi se na činjenicu da uz javnu televiziju postoje i televizije u privatnom vlasištvu. Fronta ne voli privatno vlasništvo niti mogućnost da krajnji kupac usluge sam odabere što želi. Tu mogućnost fronta također ne voli. Ona je želi zabraniti, raspustiti privatne televizije, uspostaviti nacionalni nadzor nad sadržajem u eteru i potom kreirati objektivne informacije. Problem je samo što te informacije ne bi bile objektivne već, kao što smo imali prilike vidjeti dosad, radikalno ideološki obojane.

  • Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Strani kapital je u ovoj priči irelevantan. Ideja fronte jest da ona bude ta koja će odrediti stranom kapitalu u šta će ulagati. Ideja se suprotstavlja ideji privatnog vlasništva i vlasnikovog prava da njime upravlja. U ovom scenariju banke neće raditi po frontinoj komandi već će prestati poslovati u ovoj državi. No potrebe za definiranjem njihove uloge zapravo nema jer bi fronta sve banke nacionalizirala. Slijedi suludo lupanje nepostojećeg novca u investicije po frontinom ideološkom konceptu, javni radovi kojima će se porobljavati i potplaćivati radnike, poticanje inflacije i nastavak obezvrjeđivanja ljudskog rada uz enormno rasipanje resursa. To je put u propast unatoč frontinim populističkim floskulama kako bi navedeno trebalo odigrati “realpolitično i mudro”.

  • Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Umjesto da mu trenutak umirovljenja određuje fronta radnik bi trebao imati pravo sam odlučiti o tom trenutku. Tako nešto moguće je samo ukoliko on ne ovisi o prvom mirovinskom stupu već o odgovornom i mudrom ulaganju vlastitih sredstava tijekom radnog vijeka i to tamo gdje sam smatra da je najkorisnije za njega (fondovi, štednja, dionice, investicije u zelene projekte, zlato…). Produktivni radnici tako bi mogli u mirovinu i ranije, ako tako odluče, a oni manje produktivni i kasnije nego danas. U svakom slučaju to bi bilo moguće u trenutku koji odražava njihovu vrijednost rada tijekom radnog života te koliko su svojim radom i znanjem pridonjeli razvoju društva. Fronta ovu logiku obrće i kao što smo vidjeli ranije sredstva za ranije umirovljenje rado bi namaknula otimanjem imovine radnika koju ovi mukotrpno izdvajaju u drugi stup. Stup koji je i ovakav kakav jest skroman u odnosu na prvi, socijalni stup.

  • Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Politička odgovornost za isto je isključena iz ove točke. Ostavljam svakome da razmotri zašto političari, pa i aktivisti iz fronte koji bi rado imali političku moć u svojim rukama, nikada ne odgovaraju za vlastite postupke.

  • Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

JOT. Odlično! Međutim ovo nije u interesu niti fronti niti njenoj birokraciji. Ne želite otkrivati svoje prljavo ideološko rublje građanima jer bi vam na osnovi toga mogli presuditi kao što i vi sudite njihovoj slobodi, prije svega onoj da rade i da od tog rada imaju koristi.

Rekapitulacija

Radnička fronta je radikalna ljevičarska politička inicijativa sa značajnom podrškom u medijima, osobito medijima baziranim na internetu. Uz njih su slizane i licemjerne front-end organizacije poput H-Alter, Crvene akcije, Združene ljevice, Zagreb Pride, VOX feminae, centra za radničke studije, Biltena, Lupiga i mnogih drugih (vidi facebook profil) među kojima su mnogi, apsurdno, financirani iz državnog proračuna. Dakle već sada egzistiraju na teret desetkovane radničke klase i malobrojnih poštenih i inovativnih poduzetnika. Zajedno, oni djeluju kao prva linija obrane postojećim vlastima, prije svega zbog metoda političkog djelovanja koje žele sačuvati možebitno za sebe i koje im jamče nastavak ugnjetavanja građana kroz institucionalizirano nasilje. U kritici kapitala kao društvenog razarača oni se otkrivaju tek kao beskrupulozni lopovi jer u svojim prijedlozima kapital i dalje zauzima prvo mjesto. On ostaje izvor na temelju kojega bi se sutrašnja radikalna ljevica rado napajala. Radnička klasa pod takvom političkom upravom tek bi vidjela što znači biti eksploatiran.

U tom cilju ova inicijativa predlaže radikalne mjere kojima bi smanjila političku autonomiju građana, oduzela njihove slobode odnosno zamijenila način djelovanja gdje svaki građanin ima slobodu postupati za vlastito dobro sa načinom gdje njegova sloboda ovisi o protektoratu socijalnih instutucija države s jedne strane i zabrane djelovanja s druge strane, posljedično sveopći pad standarda građana jer se svaka plodonosna inicijativa kažnjava bilo kroz ekstremno oporezivanje ili kroz nasilnu otimačinu imovine, do samog zdravlja pojedinca o kojemu, smatra fronta, oni imaju pravo odlučivati političkim putem. Važnije od svega jest da Radnička fronta ne smatra točnom tvrdnju da je radnik vlasnik svojeg rada niti da o svojem radu mora imati pravo samostalno odlučivati. Hoće li ga zadržati za sebe ili ponuditi poslodavcu pitanje je koje se tiče samo i jedino njega.

Iz tog razloga, i jedino što je važno u ovom slučaju, jest dati javnosti do znanja kako radnik ne pripada Radničkoj fronti. Radnik ne smije dopustiti da ga se eksploatira u ime nasilne ideologije jer ovdje se upravo radi o njegovim pravima i slobodama. Radnička fronta se ne sastoji od radnika već mahom od proračunatih aktivista koji su sve svoje mentalne napore usmjerili prema intelektualnoj i materijalnoj destrukciji društva umjesto njegovom korisnom razvoju. I u tome ne nalazim drugog razloga osim kako bi njeni glavni akteri nedvojbeno profitirali uspostavom sustava i metoda koje predlažu, kako u materijalnom smislu tako i u smislu ostvarivanja zavidne političke moći i dominacije nad građanima, osobito radnicima.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Gozba kartela ljevičarskih medija

18 Srijeda ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 3 komentara

Oznake

gozba, kapital, mediji, ministarstvo kulture, natječaj, planska redistribucija, porezna presija, porezni obveznici, portali, poticaji, socijalizam, udruge

Ministarstvo kulture dodijelilo je klasteru pretežito ljevičarskih medija obilata sredstva na račun poreznih obveznika RH (a koga drugoga). Iznimku čine jedan manjinski, invalidski i nepristrani kulturni medij.

Četrnaest nezavisnih medija međusobno je podijelilo nešto manje od tri milijuna kuna bespovratnih sredstava temeljem prosudbe povjerenstva koje se povodilo određenim kriterijima ocjenjivanja. Niz tabličetina u kojima se nalazi detaljan pregled danih ocjena ne govore mnogo o motivima odabira. Oni su vidljivi na linku recenzija povjerenstva.

Ono što mi je kao zagovorniku libertarijanskih i kapitalističkih vrijednosti upalo u oči jest kako su na ovom natječaju osobito prosperirali mediji koji otvoreno kritiziraju kapitalizam i slobodu građana, koji hrabro propitkuju ekonomski i politički moćne, koji govore o marginaliziranim i socijalno ugroženim skupinama građana, o društvenim nepravdama, aktivizmu, koji prakticiraju redakcijsku demokraciju (?) ili se općenito zalažu za podizanje socijalnih prava građana koja se, znamo, ostvaruju posredstvom Vlade i njenih institucija.

Pregledavajući sadržaje web stranica tih medija uočio sam kako su mnogi od njih međusobno povezani, da ne ističem pojedince jer isto i nije u duhu kolektivizma kojeg šire, i načelno uživaju podršku vlasti kojoj odgovara da se o kapitalizmu i slobodi građana govori pogrdno, a promoviraju socijalne politike i ovisnost građana o državi. Tako navedeni mediji postaju širitelji ideologije vlastodržaca čije djelovanje vrijedi nagraditi novcem građana.

Kritika moćnika tako ostaje nužno usmjerena ekonomski moćnima, a izostaje kritika politički moćnih. S obzirom na duboku povijest hrvatskog kleptokratsko-kronističkog modela eksploatacije građana (poreznih obveznika) sumnjam da će dublja kritika ikada biti usmjerena prema ekonomskim moćnicima koji su svoj povlašteni položaj ostvarili zahvaljujući političkim pogodbama ili su se domogli kapitala putem politike subvencioniranja. Takva kritika ne bi zaslužila ovakvu nagradu jer bi izložila vlast kao kreatora tog modela. Ostaje dakle da nastave hrabro nasrtati na ono što nije hrvatski problem, a to je liberalni kapitalizam koji prakticiraju malobrojni hrvatski građani i temeljem kojega se puni državni proračun iz kojega se potom slade mnogobrojne povlaštene skupine u koje svrstavam i sve ovim putem subvencionirane medije.

Forum.tm, kojeg je zapalo 400.000 HRK kaže:

Ministarstvo kulture podržalo Forum.tm u sklopu potpore neprofitnim medijima. Da bi portal koji pripremamo bio što uspješniji, potrebna nam je i vaša suradnja

Ministarstvo kulture podržalo je Forum.tm na način da je putem poreznog sustava od poreznih obreznika otelo novac i redistributivnim mehanizmom usmjerilo na poslovni račun neprofitne udruge Dom kulture Zagreb. Ne znam što više očekuju od građana? Nije im dovoljno 400.000 njihovih kuna? Daljnje uplitanje građana u djelovanje ove neprofitne udruge sasvim sigurno znači i dodatne poticaje udruzi putem političke redistribucije u budućnosti. Interes većine građana tako je u suprotnosti sa interesom ove neprofitne udruge koja se političkim putem i legitimno (ali sasvim sigurno nedemokratski) bori da na račun građana ostvari profit za sebe. Navedena praksa suprotna je tržišnim principima.

Budući da je riječ o 400 tisuća kuna poreznih obveznika, tu smo odluku dočekali s radošću,…

Dakle poznato je vodstvu Doma kulture Zagreb na koji način im je osiguran novac i osobito su radosni zbog toga što im je politika pružila mogućnost da se domognu besplatnog novca građana na kojeg smatraju da imaju pravo iz prostog razloga što se bave problematikom koju je vlast identificirala kao važnu. Svaka čast ekipa.

Osobito je zanimljiva web stranica TV emisije “Cenzura” čijem sadržaju možete pristupiti isključivo putem upisivanja nekakvog korisničkog imena i šifre. Za sve ostale pristup je onemogućen (401 Authorization Required). Udruga koja stoji iza emisije dobila je na ovom natječaju 95.000 HRK.

Preostali slavodobitnici besplatnog novca građana su portal H-Alter, Fade in, portal Kulturpunkt, portal VoxFeminae, booksa.hr, Radio Student, Crol.hr, Radionet, Nepokoreni grad, Crveni kotač i In-portal.

Može tko reći kako Kapitalac cjepidlači oko tri milijuna kuna. To je okvirno 3 kune po poreznom obvezniku. No tko je ikada bacio oko u rashodne državnog proračuna može posvjedočiti tome kako je ovo tek jedna u nizu gozbi na račun poreznih obveznika. Godišnje, samo putem poticajnih politika i redistribucije, vlast podijeli više od deset milijardi oporezovanih kuna. A to je okvirno 10.000 kuna po po poreznom obvezniku. One najugroženije skupine građana za taj novac rade i nekoliko mjeseci te ostaju zakinute za mnoge osobne radosti zbog ideje kako je tuđa zanimacija vrijedna te žrtve.

Kapitalac stoga nikada nije i nikada neće aplicirati na ovakve natječaje, samostalo ili kao dio nekog budućeg libertarijanskog klastera, jer smatram plansku redistribuciju kapitala nemoralnom rabotom, legitimnom krađom. Prema svojim sugrađanima, njihovom radu i zaradi koju njime ostvare imam apsolutno poštovanje. Svoje poglede na društvo i nepravdu nikada neću promovirati na način da državu šaljem na njih s ciljem da im njihova prava oduzme i dodijeli meni zbog onoga što sam smatram vrijednim kakvog “višeg cilja”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Primjer kronizma u režiji kleptokrata ljevičara

11 Srijeda tra. 2012

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 2 komentara

Oznake

hoteli, investicije, kapital, kleptokracija, kronizam, SDP, Štrok

Kronizam je pojam koji opisuje okolnosti i metode stjecanja osobne koristi posredstvom političkog pogodovanja.

Kleptokracija je pojam koji opisuje korištenje političkog položaja i moći za stjecanje osobne koristi posredstvom pogodovanja pojedincu ili skupinama u smislu da ih se postavlja u bolji položaj od ostalih pojedinaca u društvu ne bi li zahvaljujući takvom položaju stekli dodatnu prednost i veću osobnu korist pa pri tome injektirali dio takvog kapitala na račun kleptokrata i njemu u znak zahvalnosti i lojalnosti.

Oba pojma su usko povezana, naročito u Hrvatskoj, i upravo se na njih misli kada se u široj populaciji potpuno neopravdano krivi kapitalizam za nastale probleme. Kapitalizma u Hrvatskoj nikada nije bilo, kronizma i kleptokracije izrazito mnogo (naročito u novijoj povijesti), a isti trend se nastavlja i dalje.

Neki se sjećaju, a većina više i ne, Gorana Štroka – vlasnika jadranskih luksuznih hotela koji je doživio poslovni krah uslijed nagomilanih dugova. Takvi događaji u pravilu su normalna pojava u slobodnom društvu, odnosno u slobodnotržišnim ekonomijama, no u ovom slučaju njegova propast nije okončana. Bilo je potrebno samo da pričeka “svoje” da dođu na vlast pa se drskost kronista vrlo brzo ispoljila u svom punom sjaju.

Kazao je tako za Globus da se vraća na velika vrata u turizam pa će negdje u Rijeci pikirati na koncesiju jednog većeg gradskog zemljišta na kojem će izgraditi novo turističko čudo, a kako je Rijeka konačno postala SDP-ov grad sasvim je izvjesno da će se njegova vizija i megaprojekt ozbiljno razmatrati . Ne čudi što je projekt najavljen netom nakon pobjede SDP-a na parlamentarnih izborima, a Štrok se u stilu pravog kronista i lijevičara više ne libi na sav glas priznavati da će upravo tu poziciju koristiti ne bi li projekt zaživio:

Najava Štrokova projekta u medijima se pojavila 38 dana nakon parlamentarnih izbora.
Štrok od toga ne bježi. Priznaje kako su se kockice konačno posložile.
Naime, nakon osam godina SDP je na vlasti i u Rijeci i u državi.
“Ja sam po vokaciji ipak ljevičar”, kaže.
Ne sumnja kako upravo on ima najbolje reference za takav projekt.

Znači crno na bijelo priznanje propalog poduzetnika da će iskoristiti političke veze ne bi li pokušao ostvariti svoju novu viziju i osobnu korist. Sve skupa lijepo upakirano u neki oblik “hrvatskog interesa”, već poznata floskula, a otvoreno priznanje namjera bi trebalo kod ljudi izazvati refleks iskrenosti – naime do sada su nas samo lagali i svakako je pohvalno da nam konačno netko govori istinu.

Je li istina lakše podnošljiva kada vam se govori da će vas se krasti ili kada vas se krade, a to vam se ne govori? Meni to zvuči potpuno isto, moj novac, otet kroz raznovrsnu poreznu mašineriju, se koristi za stimuliranje Štroku sličnih i od svega toga nikakve koristi nemam, pače samo direktnu štetu (moj novac). Dakle ne možemo govoriti da je otimanje novca poreznih obveznika (ili zaduživanje vlasti na naš račun) za financiranje ovakvih projekata ikakav društveni interes već pravi primjer kako je nečiji osobni interes ispred mojeg osobnog interesa pa i osobnih interesa svih pojedinaca u ovoj zemlji. Iskrenost koju u ovoj prigodi iskazuje Štrok, a većina simpatizira, zapravo prikriva mnogo opasniju praksu nametanja jednoumnih ideja široj masi koja se vođena lijevom političkom doktrinom sve više obespravljuje i ima sve manje prava vezano za svoj vlastiti novac i osobnu slobodu.

U slobodnom kapitalističkom društvu ovakva praksa je nemoguća. Poduzetnik ima apsolutno pravo realizirati ovakve projekte ali s ulogom isključivo vlastitog kapitala i ostalih osobnih resursa pa u konačnici i za vlastiti račun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što kapitalizam nije, a što jest?

25 Srijeda sij. 2012

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 10 komentara

Oznake

antikapitalizam, Apple, crony capitalism, kapital, Kapitalizam, Kina

Ovaj post ću derivirati iz komentara koje sam dao svojem prijatelju u javnoj diskusiji koja je bila potaknuta člankom Jutarnjeg Lista o korporaciji Apple. Trigger za početak rasprave, na sajtu spomenutog lista, bio je jedan briljantan potez Stevea Jobsa. Na upit predsjednika Obame, kada namjerava preseliti proizvodnju iPhonea natrag u USA, ovaj je odgovorio “nikad”. Primjer je to neuspješnog pokušaja uplitanja vlasti u slobodno tržište, uplitanja u posao privatne tvrtke koja je svojim uspjehom i inovativnošću postala najvećom tvrtkom na svijetu, a pri tome je očito zadržala dovoljno murdosti da ne popusti političkom pritisku. Ako se to i desi jednog dana, možemo biti sigurni da će taj atak biti proveden kroz zakonsku represiju, rezultat će po njih, a u konačnici po dobrobit zaposlenih i krajnjih kupaca, biti vrlo loš. Svi gube.

Antikapitalisti u pravilu nisu u stanju suočiti se s racionalnim pogledom na problem koji ih muči i suštinski ne razumiju pojam kapitalizma. Ja bih se u ulozi antikapitalista pitao zašto je to tako, no to bi bilo racionalno, pa većina ne dolazi niti do tog stadija. Analogno tome oni kapitalizam ne razumiju. No to ih ne sprječava u iznošenju subjektivnih kritika i zaključaka na račun kapitalizma.

Kapitalizam im je sinonim za svekoliku nesreću. Čak i nečija obična tuga, kao emocija, može po tome biti uzrokovana kapitalizmom. Sve loše ili negativno tako proizlazi iz kapitalizma. Kapitalizam je sinonim za nešto pogdrno. I većina ljudi koji čak ne sudjeluju u javnim raspravama tako misli jer im je to mišljenje nametnuto.

Sami sebe ne vide kao kapitaliste već smatraju da su oni žrtve tog nametnutog sustava i da ga jednostavno ne mogu izbjeći koliko god se trudili. Zapravo se ne trude, oni suštinski jesu kapitalisti no ne razumiju porijeklo stvari koje koriste niti funkciju vlastitog rada, napretka i akumulacije onoga što svakodnevno stvaraju (to je kapital).

Kapitalizam nije nekakav zli mainstream, kako ga se karakterizira, niti on predstavlja neku jednoznačnu formulu po kojoj se neki bogate, a neki ne – i to zbog ovih prvih. To je upravo suprotno od onoga što na račun kapitalizma govore antikapitalisti.

Većina antikapitalista spominje skandinavske zemlje kao dobar primjer nečega čemu treba težiti. I tu sami sebi uskaču u usta i otkrivaju koliko zapravo ne razumiju iz čega je proizašlo to skandinavsko bogatstvo. Skandinavske zemlje, uz Kanadu, Australiju i Novi Zeland, sinonim su za slobodno tržište i kapitalizam, zahvaljujući kojem si oni kao nacija mogu priuštiti stvari koje su nama, izrazito socijalističkoj zemlji, socijalističkog mentaliteta, nezamislive ali nevjerojatno poželjne. Privlači ih to što Skandinavija ima? Naravno, oni su svojim radom i slobodom stvorili nešto što je predmet želja mnogih pa tako i želja koje opterećuju antikapitaliste. Skandinavija je bogata regija zahvaljujući kapitalističkom načinu razmišljanja njezinih stanovnika. Antikapitalisti se u pravilu neće složiti s time (prijeći će na neke nove primjere, a ovaj zanemariti jer im odjednom više ne ide u prilog) ali to je činjenica. Oni su produktivniji, inovativniji i radišniji od većine ljudi na svijetu. Radom su sakupili zavidan kapital i zato si mogu priuštiti to na čemu im zavidimo.

Država im zbog toga za sakupljene poreze omogućuje čuda. Kod nas, država uzme, a za to ne dobijaš apsolutno ništa. To bi antikapitaliste trebalo smetati ali još uvijek ne vide u tome problem. Ili ne žele vidjeti. Razlog sveg lošeg i dalje mora biti u kapitalizmu!

1.000.000 Kineza (karikiram, ali brojka je možda i veća) koji su zahvaljujući nečijem poduzetničkom duhu (u primjeru se radi o Jobsovom poduzetničkom umijeću) i sposobnosti dobili priliku da rade na slobodnijem tržištu od onoga kakvo su imali u predkapitalističkom dobu, će s vremenom sakupiti kapital i postati nečija težnja kao što su Skandinavci danas nama. Prosječan Kinez je zahvaljujući kapitalizmu dobio priliku započeti život dostojan razvijenog svijeta, plaća mu je porasla 3,5x u odnosu na prosjek zemlje, a broj samoubojstava u toj populaciji smanjio se 2x. Antikapitalisti to i dalje vide kao nešto loše, kao porobljavanje ljudi.

Tastatura po kojoj tipkamo zaposlila je vjerojatno 1000 ljudi koji su sudjelovali u njenom razvoju da bi je mogli koristiti sada. Sve potpuno dobrovoljno, win-win pozicija za sve. U tom procesu svi su zaradili, nahranili se od uloženog truda i sakupili kapital koji dalje koriste za što žele. Miš također, monitor, šalica za kavu, post-it blokić, apsolutno sve oko nas je nastalo na načelu slobodnog tržišta i kapitalizma. Pa i ona lopata s kojom bi se u potrazi za iskonskom srećom antikapitalisti vratili na polje je proizvod nečije vizije i sposobnosti te ima svoju cijenu. Uz to, lopata je učinila čovjeka naprednijim u odnosu na onoga koji kopa golim rukama. Tako čovječanstvo napreduje i to nas razlikuje od špiljskog čovjeka. Koja je antikapitalistička alternativa napretku? Kako je napredak uopće moguć ako bi se svačija poduzetnička inicijativa ugušila i kaznila? Kakav je antikapitalistički poduzetnik uopće? Kako bi Kinezi napredovali iz rižinih polja u ovo što su danas, da se nisu otvorili iz socijalizma prema slobodnom tržištu? Kako bi antikapitalist nahranio svoju gladnu obitelj da nema dućana gdje će kupiti hranu? Idemo na polja opet?

Antikapitalist mora priznati da nije ni po čemu nesretan, kao ni ja, koliko god je teško živjeti ipak imamo više nego ikad prije, nismo gladni niti žedni, niti realno oskudjevamo u ičemu. Daleko smo od skandinavaca ali smo daleko i od Biafre.

Unatoč svim racionalnim argumentima oni će se uvijek držati svojih subjektivnih uvjerenja. Smatraju da je kapitalizam toliko plitak da uopće o njemu ne trebaju razmišljati. Dovoljno je usput smišljati neke primjere, nažalost zla u svijetu ima previše, pa sve to trpati paušalno na teret kapitalizma.

“Crony capitalism” je devijacija nastala udruživanjem vlasti i krupnog kapitala. On raste kroz intelektualne napore njegovih režisera, bez namjere da pravom inovativnošću dođu do kapitala, ali s namjerom da to učine kroz korupciju i malverzacije, na štetu običnog, malog čovjeka. Vjerujem da je ta pojava u velikoj mjeri odredila njihov stav o kapitalizmu. Ipak, kapitalizam je daleko od toga što stvara probleme koji mu se stavljaju na račun. No da bi se to shvatilo potrebno je htjeti istražiti taj pojam.

Preporučam, zainteresiranima za uvod u problematiku kapitalizma, antologijski strip Irwina Schiffa “How an economy grows and why it doesn’t”. Može se skinuti on-line sa mnogih sajtova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku