Tvornice odjeće izvlače ljude iz ponora smrti

Oznake

bojkot, eksploatacija radnika, Kambodža, Kapitalizam, nejednakost, odjeća, siromaštvo

“Što se dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice?” – naslov je vijesti na Indexu iza koje stoji još jedna u nizu antikapitalističkih manipulacija činjenicama. Cilj takvih manipulacija je potaknuti ljude da razmišljaju politički. Ako je objekt manipulacije (čovjek) ovakvom viješću uspješno isprovociran postoji velika šansa da će manipulator postići konačan cilj, odnosno da će čovjekov susret s politikom nadalje biti određen idejom koja stoji iza manipulacije, te da će se on prikloniti političkoj struji od koje je doznao o problemu.

Što se dakle dogodi kad mladi zapadnjaci upoznaju izrabljivane radnike koji šiju njihove omiljenje krpice? (preporučam pogledati svih pet epizoda)

Iz perspektive mladih zapadnjaka možda najznačajnija stvar koja se dogodi jest shvaćanje da izvan staklenog zvona pod kojim žive postoji nevjerojatan svijet različitosti obavijenih oko gomile njima nepoznatih ljudi. Reakcije mladih zapadnjaka na taj svijet govore više o lagodnosti njihovog života nego o životnim mukama onih izvan njega. Uslijed neshvaćanja svijeta izvan staklenog zvona njihove reakcije se pokazuju kao infantilne. U pitanju vidimo i emotivnu manipulaciju, dobro nam znani attention catcher (hvatač pozornosti) – “izrabljivanje radnika”.

Iz perspektive radnika koji šiju omiljene krpice mladim zapadnjacima teško možemo govoriti o izrabljivanju. Iza ove nepopularne konstatacije stoje konkretni razlozi. Otvaranjem mogućnosti zaposlenja u tvornicama odjeće, što je mogućnost koja do jučer nije postojala, možemo uvidjeti tek kako je tvornica mnogim ljudima omogućila znatno poboljšanje postojećeg životnog standarda. “Postojeći životni standard” u tom smislu predstavljao je uistinu okrutnu stvarnost u kojoj su mnogi umirali od gladi, ponajprije zato što žive u okruženju gdje osim primarnih gotovo da nema ekonomske aktivnosti. Tako jedna propala žetva, za koju su teško radili cijelu sezonu, često predstavlja tanku granicu između života i smrti. Zaposlenjem u tvornicama odjeće velik broj ljudi momentalno je odskočio od te granice i gotovo preko noći dostigao životni standard koji je do jučer bio san. Do pojave tvornica o životu pod zapadnjačkim staklenim zvonom nisu sanjali niti u snovima. Osim stvarnosti danas su im i snovi mnogo ljepši. Da biste razumijeli zašto je u nekoj državi tako kako jest prije svega proučite njenu povijest. Kada je riječ o primjerice jednoj Kambodži možda je dovoljno prisjetiti se lekcije o brutalnom režimu Pola Pota te nasilnom odmicanju od civilizacijskih vrijednosti koje su pritjecale sa zapada.

Mladi zapadnjaci odskok od granice života i smrti prepoznaju tek kao zanemarivo poboljšanje. Makar, i ovime sam u njihovu korist rekao previše jer oni ne razmatraju poboljšanje uvjeta života tih ljudi koje je nastupilo u trenutku zaposlenja u tvornicama odjeće već smatraju kako rad u tvornici odjeće, pri tome povodeći se idealom tvornice kakva postoji pod staklenim zvonom njihovog života, nije dostojan života niti jednog čovjeka. Zbog predominantno lagodnog života zaključuju kako je bojkot kupovine odjeće, koju za potrebe zapadnjaka šiju ti ljudi, jedino rješenje problema. Prestankom kupovanja te odjeće, smatraju, uvjeti rada i plaće tih ljudi će se poboljšati.

Na žalost mladih zapadnjaka i kambodžanskih radnika nije vjerojatno da će se tako nešto postići bojkotom. Zašto? Kada bi tvornice odjeće poslovale pod žestokim pritiskom konkurencije tada bi njihovi profiti već u ovom trenutku bili zanemarivi (marginalni). Bojkotom kupovanja odjeće tvornica bi zbog smanjenje potražnje morala smanjiti i proizvodnju, što bi dovelo do otpuštanja velikog broja zaposlenih radnika i njihov povratak životu kakav su imali prije zaposlenja u tvornici, dakle na granicu života i smrti. Međutim, zanemarivi profit ovdje nije na kocki. Spominje se ekstra-profit i zarada na eksploataciji radnika, a to, znamo, moguće je jedino ako je proizvodnja u rukama monopola. Ako su tvornice odjeće monopolisti, dakle uživaju povlastice koje im je omogućila država tako što je zabranila konkurenciju, još je manje vjerojatno da će njihovi vlasnici na smanjenje potražnje za robom, a koja nosi povećane troškove, odgovoriti povećanjem plaća i poboljšanjem uvjeta rada radnika. U ovom slučaju plaće tih radnika još će više pasti, a gomila njih u svakom slučaju ostati bez posla, i to kako bi monopolist zadržao jednaku razinu dobiti za sebe. Trećeg slučaja nema. Bojkot bi, suprotno mišljenju mnogih, doveo do vrlo teških posljedica za radnike zaposlene u tvornicama odjeće. Mnogi bi ponovno umirali od gladi, mimo očiju javnosti, uskraćeni za empatiju zapadnjačke mlađarije.

Što je rješenje u tom slučaju? Ukoliko vlasnici tvornica odjeće uživaju monopolistički položaj tada se treba boriti protiv monopola, dakle dokidanjem zakona i regulative kojima se monopol omogućuje, a ukoliko to nije slučaj pa govorimo o začetcima djelovanja konkurentskih mehanizama karakterističnih za slobodno tržište tada treba pustiti da se stvar razvija svojim tijekom. Evidentno je i neosporno da su se životni uvjeti tih ljudi pojavom tvornica odjeće, razvojem sekundarnih djelatnosti, drastično poboljšali i teže daljnjem poboljšanju. Nadajmo se, za njihovo dobro, da će tih tvornica biti još više i da će one raditi prema tržišnim načelima, jer ona su jedino jamstvo poboljšanja uvjeta života radnika zaposlenih u njima. Nove generacije ljudi koji žive u slabije razvijenim dijelovima svijeta više ne moraju umirati od gladi poput njihovih roditelja.

Ipak, vrijedi imati na umu da akcepcija senzacionalizma nadmašuje dosadnu teoriju i logiku. Zbog te činjenice antikapitalističke se ideje šire i prihvaćaju brzo, recimo poput plijesni, dok njima suprotstavljene ideje, one pro-tržišne, ostaju u stadiju kržljavog izdanka neke osjetljive biljne vrste, recimo drveta novca.

*uvjeti rada u kambodžanskim tvornicama odjeće u kratkom roku nadmašili su uvjete rada zaposlenih u tvornicama poput negdašnjeg Kamenskog

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Riječ, dvije o Hrvatskoj – zemlji na kapitalističkoj periferiji

Oznake

antikapitalizam, Država, Kapitalizam, otpor, pokret, revolucija, socijalizam

Na jednoj (ne isuviše značajnoj) antikapitalističkoj facebook stranici, koju neću linkati kako ne bih davao nezasluženi prostor jednom emotivnom, nerazumnom i nasilnom pokretu koji stoji iza nje, pročitao sam sljedeće:

Primjer na kojem se jasno vidi nepotrebnost i neprofitabilnost kapitalističkog načina proizvodnje (ironično – proizvodnje u pravom smislu i nema toliko puno) u Hrvatskoj je to što velik dio naših kapitalista parazitira na državi i javnom sektoru – kroz različite olakšice, poticaje, subvencije, javno-privatna partnerstva, nabave za javni sektor, različite legalne, polulegalne i ilegalne dealove… Na kapitalističkoj periferiji zapravo teško i može biti drugačije. Samo se onda postavlja pitanje – a što će nam kapitalizam uopće?

Dakle radi se o jednoj emotivnoj, nerazumnoj (manipulativnoj) tezi koju ću ovdje razmontirati.

Profit je moguć isključivo u kapitalističkom načinu proizvodnje. Što je kome potrebno moguće je doznati na različite načine, pri tome mislim na načine koje se može iznaći u rasponu između potpuno slobodnog tržišta s jedne strane i potpuno reguliranog, centraliziranog i političkim putem upravljanog ekonomskog sustava s druge strane. Niti jedan sustav neće zadovoljiti potrebe apsolutno svih članova društva, međutim ono u čemu se ova dva sustava (u primjeru njihove krajnosti) razlikuju jest u tome što potpuno slobodno tržište zadovoljava potrebe najšireg sloja ljudi dok sustav pod političkom kontrolom zadovoljava potrebe samo užeg, politički odabranog sloja ljudi. Znamo kako živi širi sloj građana neke neslobodne, politički kontrolirane, socijalističke države, a kako živi širi sloj građana u državama utemeljenima na vladavini prava i ekonomskoj slobodi.

Nitko ne kaže da potpuno regulirani, centralizirani i političkim putem upravljani ekonomski sustav nije sposoban nešto proizvesti. Primjerice socijalistička Rusija je bila prva u Svemiru. Međutim cijenu toga projekta, te istovremeno brojnih drugih projekata u koje je socijalistička partija alocirala sredstva, platili su građani SSSR-a koje se represivnim metodama podredilo istima. S druge strane SAD je već 60-ih godina prestigao SSSR u svemirskoj utrci no građani SAD-a na svojim leđima nisu osjetili taj teret. To je bilo moguće isključivo zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda koje su uživali njeni građani, nositelji ekonomske aktivnosti, što je značilo da su oni sami odlučivali, u najvećoj mogućnoj mjeri, o alokaciji sredstava. Pravo na privatno vlasništvo u tome je ključan faktor. Zahvaljujući velikom stupnju ekonomskih sloboda SAD se u tom razdoblju 20.st. razvijala u nebrojenim područjima istovremeno, što joj je omogućio specifičan ustavno-pravni poredak utemeljen na zaštiti građanskih sloboda, osobito kada govorimo o odnosu države prema građanima kojoj se nije dozvolilo da arbitrarno gazi njihova prava, naročito ona imovinska. Logična posljedica takvog ustavno-pravnog poretka, u kojem se državi nije dopustilo da gazi imovinska prava građana, jest opći prosperitet većine članova tog društva.

Veliki problem u Hrvatskoj, kojeg ovaj pokret emotivaca pripisuje kapitalizmu, zasluga je jedne razarajuće društvene pojave (nikako slučajne) koja se naziva – kronizam. Kronisti su vrsta “poduzetnika” koja na potpuno slobodnom tržištu ne može postojati. Što je sloboda tržišta manja, a uloga države veća, to je kronista više. Kronisti postoje isključivo zahvaljujući povlasticama koje im daje država. U tom smislu povlastice daju političari i to samo odabranim igračima, najčešće u zamjenu za materijalnu ili drugu korist. Kronisti ovise o olakšicama, poticajima, subvencijama, javnim poslovima, inim legalnim ili ilegalnim rabotama koje im daju političari. Političari na vlasti, ujedno i zakonodavci, tu praksu štite primjenom arbitrarnih zakona.

Zbog navedenog svaki dosljedni libertarijanac će se uvijek i bez kompromisa suprotstaviti ideji o poticajima, olakšicama i ostalome što dijeli država. Osim što je sam čin pogodovanja nemoralan, libertarijanac zna da tom činu prethodi još jedan nemoralniji čin – redistribucija od produktivnih prema neproduktivnim slojevima građana. Produktivni sloj je onaj koji proizvodi neko dobro, i kojega se nakon što je stvorio to dobro prisiljava da plaća poreze razmjerno dobru koje je stvorio (pod krinkom općeg dobra, civilizacijskih dosega, ucjenjujući siromašnim slojevima građana itd). Neproduktivni sloj čine kronisti ali i svi drugi koji se u svrhu vlastitog probitka koriste radije političkim nego li ekonomskim sredstvima. Onih potrebitih u društvu, prirodno zakinutih za mogućnost da rade, je statistički malo. Nažalost sva pomoć za koju produktivni građani misle da odvajaju u njihovo ime najčešće završi u džepovima onih koji ta sredstva redistribuiraju ili u džepovima onih koji se zahvaljujući “pravima” koje poklanja socijalna država odabiru pretvarati da su nesposobni. Za političare u ovom kontekstu postoji dediciran naziv – kleptokrati. Za razumijevanje stvarnosti vrlo je važno razlikovati kleptokraciju i kronizam od kapitalizma.

Zadnja rečenica u citiranom tekstu je zapravo kontradiktorna ideji na kojoj se temelji ovaj antikapitalistički pokret (da kapitalizam treba razmontirati). Istina je da je Hrvatska tek država u kapitalističkoj periferiji (ili u periferiji država koje uživaju nešto više kapitalizma od nje), dakle navedeno je svojevrsno priznanje ovih radikala da u Hrvatskoj kapitalizma i nema. I to jest svakodnevna primjedba libertarijanaca. U Hrvatskoj je kapitalizam rijetka pojava. Kada imate više slobodnog tržišta tada imate više kapitalizma i više blagostanja za najširi sloj građana. S druge strane, ako imate više državne regulacije u svemu tada imate više kleptokracije, kronizma, korupcije i siromaštva koje pogađa najširi sloj građana. I upravo to je ono što pogađa Hrvatsku, odnosno to je ono što bi se u slučaju Hrvatske moglo opisati kao trajno stanje.

U konačnici, pokret emotivaca se pita što će nam u tom slučaju uopće kapitalizam? Pa s obzirom da ga i nemamo, što su paradoksalno i potvrdili svrstavanjem Hrvatske u kapitalističku periferiju, bilo bi dobro da ga imamo više – jer to bi značilo da su stvoreni uvjeti u kojima je građanima omogućeno da dostignu viši standard. To bi također značilo da imamo manje svakodnevnih “šokantnih” priča i svjedočanstava o pokvarenim političarima i njihovim kronistima koje se provlače kroz medije. Imali bismo manje zloupotrebljenih zakona – ili ispravnije rečeno – imali bismo manje zakona koji su otpočetka bili smišljeni samo i jedino u svrhu zlouporabe!. Imali bismo manje korupcije, kraće liste čekanja na liječničke preglede, obrazovanije ljude koji izlaze iz škola i fakulteta, više građana koji idu na ljetovanje na Jadran umjesto da se ljeti prže na kontinentu, manje ljudi koji napuštaju hrvatsku granicu u potrazi za prosperitetom, te više nasmješene i radosne dječice kojima stričeki s Markovog trga ne bi svakodnevno u ionako pretešku školsku torbu natovarili lopatu novog javnog duga.

Očito je emotivnim antikapitalistima milije živjeti pod čizmom kleptokrata i kronista nego li u civliziranoj državi, s kristalno jasno definiranom svrhom, koju bi trebalo utemeljiti na vladavini prava i slobodi tržišta.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radnička fronta i radnici nemaju ništa zajedničko!

Oznake

kapital, Kapitalizam, progresivizam, radnik, radnička fronta, socijalizam

Progresivistička ljevica Hrvatske pokretanjem političke inicijative pod nazivom “Radnička fronta” otkriva svoje namjere da ionako učmalu i bezperspektivnu svakodnevicu, na kojoj možemo zahvaliti njima srodnim socijal-demokratima koji vladaju državom na svim razinama vlasti, dodatno radikalizira.

Iako u svojem nazivu ima frazu “radnička” zapravo se radi o obmani. Radnici ne mogu biti dio ove radikalne socijalističke inicijative jer u svojim “zahtjevima” glavni akteri fronte jasno navode kako su njihovi stvarni interesi u izravnoj suprotnosi sa interesima radnika. Glavni akteri ove fronte su radikalni politički aktivisti čija najviša ambicija nije izgradnja sretnog i prosperitetnog društva već jačanje vlastite političke pozicije i moći, a argumente za tu tvrdnju ćemo vidjeti niže u tekstu. Sretno i prosperitetno društvo ne može biti izgrađeno radikalizacijom ionako prejakog političkog sustava na uštrb sloboda i imovinskih prava građana.

U svakoj od točaka svojih zahtjeva koje, usput rečeno, ne upućuje demokratskim institucijama države već uspavanoj ljevičarskoj gerili, ova fronta napada temelje civiliziranog društva, koje u Hrvatskoj, paradoksalno, počiva na trulim temeljima upravo zahvaljujući predugoj povijesti dominantne politike bilo lijeve ili desne prominencije. Jači politički zaokret u bilo kojem smjeru, u ovom slučaju lijevom, može predstavljati jedino dodatno jačanje političke moći i figura uz neizbježno slabljene već spomenutih sloboda i prava građana. Vrijeme je da tako nešto građani ove zemlje, a osobito radnici ove zemlje, prestanu šutke odobravati.

Kako bi ta šutnja prestala vrijedi ukratko navesti stvarne motive koji se skrivaju u zahtjevima ove fronte i na površinu iznijeti nakaradnost ideja koje ona promovira:

1. Zaštita i povećanje radničkih prava

• Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

Skraćivanjem radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće te sprječavanje novog zapošljavanja na temelju ovog pravila fronta već na prvi pogled doziva štetu radnicima i potencijalnim radnicima. Smanjenjem radnih sati uz istu plaću povećava se ukupan trošak poslovanja tvrtke čime ona postaje manje konkurentna. Ukoliko od svojeg rada želite ostvariti poštenu zaradu tada ono što proizvedete mora biti poželjno kupcu. To što proizvedete svojim radom mora biti kvalitetno i cijenom pristupačno. Samo na taj način možete očekivati da će vaš rad biti nagrađen i da ćete svojim radom nekome učiniti dobro i korist. Uz manju produktivnost i veći trošak poslodavci će zapošljavati manje ljudi. Ekonomska raznolikost hrvatskog gospodarstva će slabiti jer će zbog smanjenja produktivnosti i povećanjem troškova poslovanja konkurentne biti sve malobrojnije gospodarske djelatnosti. Gomila Hrvata već je nezaposlena zbog istih razloga, a oni su redom posljedica represivnih politika dosadašnjih lijevih ili desnih vlastodržaca. Dodatnom represijom logično možemo očekivati jedino pogoršanje ionako poražavajućih radnih statistika.

• Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Rad je vlasništvo svakog čovjeka. Rad nije pravo u smislu “prava na posao” ili “prava na stalno radno mjesto” već nešto što čovjek posjeduje za sebe i o čemu bi trebao imati pravo odlučivati sam. Zadnje navedeno se ne uvažava niti štiti za razliku od prvoga. Rad je proizvod čovjekovog uma i fizičkog djelovanja. Ideja o zabrani prekovremenog rada je jednako štetna i nakaradna kao i svako nastojanje da se političkim putem regulira ovo pitanje. Nitko ne bi smio imati pravo čovjeku braniti da radi! Osim naravno svih dosadašnjih vlasti i naravno Radničke fronte koja ovo pitanje radikalizira. Jer čovjek koji ima pravo raditi to čini vlastitom odlukom i za vlastitu korist, a kao što vidimo ova politička inicijativa tako nešto ne priznaje. Opravdanim smatraju samo rad za viši, politički cilj, a oni igrom slučaja žele zauzeli političku poziciju. Dakle rad za njihov cilj – DA, rad za cilj kojeg izabere radnik – NE. Izrabljivanje radnika može postojati tek kao posljedica sustavnog podržavanja krivih politika koje desetkuju ekonomsku aktivnost, produktivnost i inovativnost pa radnici ostaju bez izbora i mogućnosti da svoj rad i znanje ponude poslodavcu za bolje uvjete ili možda sami počnu proizvoditi za vlastitu korist. Vjerujem kako je u Hrvatskoj ovo velik problem koji se ne može rješiti političkom radikalizacijom već okretanjem u suprotnom smjeru.

• Osiguravanje hitne isplate svih zaostalih plaća – oštre zakonske mjere protiv svih poslodavaca koji ne isplaćuju plaće na vrijeme.

Ono što je bitno poštivati jest odnos radnika i poslodavca. Kada država postane najbitniji faktor u tom odnosu, u smislu njenih suludih potraživanja kako prema poslodavcu tako i prema radniku, pa i podržavanjem politika koje smanjuju njihovu produktivnost i konkurentnost na tržištu odnosno njihovu šansu da u konačnici svojom suradnjom nešto i zarade tada je sasvim jasno da je njihova nemogućnost poštivanja ugovornih obveza tek posljedica sustavnog političkog ugnjetavanja. Porezi, birokracija, beskonačni propisi i norme, licence, dozvole ili inspekcije u Hrvatskoj predstavljaju nepremostiv transakcijski trošak. Osim ako ste politički podobna figura tada vam se političkim putem opraštaju nezakonite radnje odnosno ono što je drugima zabranjeno (što o samoj prirodi zakona ne govori ništa). Radikalizacijom politike svjedočili bismo tek radikalnijim slučajevima eksploatacije radnika. Ono što će radniku osigurati plaću jest zdravije, depolitizirano tržišno gospodarstvo. Sušta suprotnost onome što zagovara fronta.

• Povećanje minimalne plaće i instantno smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama (omjer između minimalne i maksimalne plaće 1:4).

Fronta ne želi dobro radnicima niti nezaposlenima. Minimalna plaća sprječava nezaposlene ljude da se zaposle u djelatnostima koje su definirane kao niskoprofitabilne i koje zahtjevaju nižu razinu stručnosti i znanja. Nitko ne bi smio imati pravo političkim putem tim ljudima oduzimati mogućnost da se zaposle u takvim djelatnostima niti intervencionizmom gušiti razvoj takvih djelatnosti (motiv za tu praksu je da se tko ne bi našao manje vrijedan od drugog). Određivanjem omjera plaće 1:4 fronta daje do znanja da će represivnim metodama onemogućiti inovativnost nadarenih ljudi te ih demotivirati da u Hrvatskoj ostvaruju svoje maksimalne potencijale za opće dobro. Visokonadareni pojedinci neće imati drugog izbora nego napustiti ovu državu i preseliti tamo gdje politika dopušta da se o uvjetima rada i plaći dogovore bilateralno sa svojim poslodavcem. Definiranje cijene rada političkim putem znači jačanje političke moći na uštrb sloboda i prava građana. Nedopustivo.

• Povećanje naknade za nezaposlene, socijalne naknade, dječjeg doplatka i stipendija za obrazovanje. Plaće političara kao prosječna radnička plaća (uz ukidanje svih dodatnih povlastica).

Navedeno se u najvećem dijelu financira od oporezivanja radnika. No već znamo da fronta u ovoj priči ne zastupa radnike. Ukoliko bi se navedene socijalne naknade povećavale to dakle znači povećanje poreza radnicima uz daljnje smanjenje njihovih prava, osobito prava da uživaju u plodovima svojeg rada i prava vlasništva nad imovinom koju stvore tim radom. U takvoj gospodarskoj klimi radnicima se smanjuje motiv da rate, a povećava motiv da budu korisnici socijalnih naknada. Međutim novac nema pokriće bez produktivnog i smislenog rada i poduzimanja pa u ovom slučaju on nužno postaje bezvrijedan komad papira. U takvom okruženju radikalna politička vlast nužno poseže za instrumentima poput inflacije koji dodatno obezvrijeđuju sada već oskudnu ponudu rada i korisnih poslova. Ali zato javni radovi cvatu.

• Ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni rad) se kažnjava automatskom nacionalizacijom poduzeća.

Do sada smo već obrazložili kako fronta ne priznaje radniku pravo na rad, jer ukoliko on odluči raditi više nego što fronta dopušta to će biti kategorizirano kao prisila od strane poslodavca (i kada prisile nema), te da ne priznaje (ili ne poznaje) realne okolnosti u kojima danas žive poduzetnik i radnik, a možemo ih svrstati u okvir problematike previsokih transakcijskih troškova. U tim slučajevima tvrtka će biti vlasniku oteta. Posljedice radikalnog političkog sustava kažnjavat će se represijom i otimačinom imovine građanima. U ovakvom scenariju velika je vjerojatnost nestašica usluga i robe na tržištu (npr. slučaj nestašice toalet papira u Venezueli).

• Povećanje broja vrtića, koji moraju biti potpuno besplatni. Ako je moguće, otvaranje vrtića na samim radnim mjestima.

Vrtići ne mogu biti besplatni jer njihovo postojanje i funkcioniranje uključuje opipljive materijalne i ljudske resurse, a samim time i troškove. Vjerujem da za shvaćanje ovoga nije potreban značajan mentalni napor niti osobita ekonomska pismenost. Trošak financiranja vrtića je realan, a fronta bi ga u ovom slučaju podijelila sa radničkom klasom u cjelini. Čak i sa radnicima koji nemaju djecu. To se naziva socijalizacija troška i ljudi često kalkuliraju kako da nešto plate manje tako da iskoriste druge ljude. Moralne osobe tako nešto ne mogu podržavati.

•  Stvaranje tijela radničke kontrole u poduzećima na način da u njima sudjeluju svi radnici. Radnici imaju pravo uvida u sve poslovne knjige, pravo veta na otpuštanja, pravo na odlučivanje o pitanjimaorganizacije rada te mogućnost postavljanja osoblja na različite stupnjeve proizvodnog i administrativnog procesa.

Radnici bi trebali imati ona prava koja sa svojim poslodavcem dogovore bilateralno ugovorom o radu. Nametati poslodavcu političkim putem da radniku daje prava koja mu ne želi dati može značiti tek to da će se manje građana odlučiti na poduzetnički poduhvat. Jer ukoliko im se ne priznaje pravo da rasppolažu vlastitom imovinom na način kojeg smatraju primjerenim te ih se prisiljava na političke komende tada oni nemaju motiva niti potrebe upuštati se u takvu mazohističku avanturu. S druge strane ne vidim ni najmanji problem u tome da se dozvoli osnivanje tvrtki koje će uspostaviti ovakvu praksu. Problem je u nametanju te prakse onima koji je ne žele. Ova politika utjecat će negativno na ekonomsku aktivnost i povećati nezaposlenost građana. Kao i u prethodnim točkama i ova mjera je na izravnu štetu, a ne korist radnika kako fronta naivno očekuje.

2. Revizija privatizacije

• Poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti, nepoštivanje zakona ili pogodovanje. Konfiskacija sve zarade i imovine političke i ekonomske elite stečene na kriminalan način ako stečena imovina pojedinca nije u skladu s njegovim legalno prijavljenim prihodima. Ta sredstva preusmjeriti u pokretanje proizvodnje te projekte od neposrednog interesa za radnike i siromašne.

Kriminal iz pretvorbe i privatizacije može se procesuirati i prema postojećim zakonima. Međutim ovom zahtjevu motiv je glorifikacija jugoslavenske samoupravne ekonomije, najava daljnje konfiskacije imovine građana što se u pravilu odnosi na sve tajkune koji hipotetskom arbitrarnom sudištu radničke fronte neće moći dokazati porijeklo i najmanje stvari koje posjeduju, te u konačnici najava nove nacionalizacije tvrtki poput one nakon drugog svj. rata. Zbog načina na koji imovina nastaje i raste sasvim jasno je da nakon niza godina nije moguće izvesti kompletan dokaz o porijeklu imovine. Tako da ovdje nisu urgoženi samo oni koji su imovinu stekli politički sponzoriranom krađom već i oni koji su je stekli poštenim radom.

• Država ima pravo nacionalizirati sva krupna poduzeća od vitalnog društvenog interesa.

Ovime fronta najavljuje daljnje otimanje imovine vlasnicima (dioničarima) te nacionalizaciju banaka, telekoma, naftne industrije i svega što će prema vlastitom viđenju ekonomije klasificirati u kategoriju društvenog interesa. Tragične događaje, po radnike i građane, koji se dešavaju već neko vrijeme u Argentini, Boliviji, Venezueli (npr. uzimanje otisaka prstiju građanima u trgovinama kako ne bi kupili više proizvoda nego što je vlast odredila da im treba) spominju se u pozitivnom svjetlu, a realno stanje građana koji pod socijalističkim vodstvom tih zemalja žive u bijedi ne govore niti riječi. Jer njihov interes u načelu i nije bitan. Bitno je samo da je modus operandi političara kompatibilan sa socijalističkim naukom.

• Ukidanje prava na nasljedstvo poduzeća i kapitalne imovine stečene u procesu pretvorbe i privatizacije. Na taj način onemogućiti legitimiranje sredstava stečenih za vrijeme pretvorbe i privatizacije.

Ova točka zapravo detaljnije opisuje prvu točku ove cjeline koja time postaje suvišna. Fronta se razrađujući zahtjeve do ovog trenutka dosjetila kako baš svako poduzeće koje je privatizirano može nacionalizirati u trenutku smrti njenog vlasnika. Što ako je vlasnika više ili ako je riječ o dioničarskom društvu ovdje nije obrazloženo. U konačnici fronta i nema potrebe obrazlagati svoje motive niti logiku jer metode kojima bi provela oduzimanje imovine ne mogu biti ostvarene mirnim putem već samo represijom.

3. Nova ekonomska politika

• Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Gomila neargumentiranih floskula. Kakvu industriju i za čije potrebe bi stvorila fronta? Već smo rekli kako svojim politikama fronta zatire poduzetnički duh, ubija konkurentnost ekonomije, demotivira inovativnost nadarenih pojedinaca, oduzima imovinu vlasnicima, interese radnika podređuje interesima politike, trenira submisivnost građana, motivira ih da postaju socijalni slučajevi. Puna zaposlenost u takvoj klimi moguća je tek uz prisilu, a industrija u kojoj bi se ona ostvarila ne može biti perspektivna niti je, paradoksalno, progresivna. Koja industrija odgovara ovim idejama? Vojna industrija svakako. Možda bi Hrvatska prema viđenju fronte mogla postati jedna velika tvornica oružja koje bi se prodavalo političkim aktivistima koji širom Svijeta promoviraju iste ideje? Paradoksalno oni uviđaju problem nekonkuretnosti ali ne uviđaju kako su i blaže socijal-demokratske politike uzrokovale taj problem. Posljedice koje bi proizašle iz njihovih suludih i nepromišljenih politika nezamislive su (u negativnom smislu). I povrh svega, naravno, sve što se proizvede mora biti ekološki prihvatljivo, dakle dodatan problem za ionako nekonkuretnu ekonomiju.

• Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Potpuno dostupno i besplatno zdravstvo već postoji. Ovi sustavi su javni i pod javnom upravom. O tome kako će oni raditi odlučuje se politički, a ne tržišnim putem. Obrazovanje je besplatno gotovo do najviše razine. Kakvi su rezultati toga što korisnici tih sustava ne moraju za iste izdvojiti iz vlastitog džepa ni kune? Imamo 700.000 ljudi na listama čekanja jer je potražnja za besplatnim pregledima tolika da oni stvarno bolesni od gomile čekača ne mogu doći na red za nužnu pomoć, a studira se radi gomile usputnih privilegija koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem ali redom imaju veze sa socijalnim pravima i naknadama. Besplatno obrazovanje i društvo znanja su, vidljivo po svim statistikama, proizveli sve samo ne znanje. Ako je činjenica da uz javno zdravstvo postoje i privatne ordinacije i poliklinike grozomorna tada iza zgražanja nad činjenicom da postoje ljudi koji se liječe i u tim privatnim ordinacijama, jer ne mogu dočekati “besplatno” liječenje u javnim ordinacijama, stoji čista zla namjera. Protivljenje postojanju privatnih ordinacija i ideja da se ljude onemogući da potraže pomoć u njima te da ih se prisili da čekaju na liječenje u javnom sustavu znači sve samo ne željeti dobro bolesnom čovjeku. Privatni liječnici nisu problem postojećeg sustava, najmanje u financijskom smislu jer oni nisu plaćeni proračunskim novcem već novcem iz džepa pacijenta kojeg je bolest primorala na taj trošak dok ga, paradoksalno, država istovremeno prisiljava da od svoje plaće izdvaja još i za javno zdravstvo od kojega mu pomoći nema. Radnik niti u ovom slučaju nema nikakve koristi jer će i dalje plaćati istu cijenu, a dostupnost zdravstvene usluge bit će mu manja.

• Uvođenje ekstremno progresivnog poreza koji omogućuje poboljšanje životnog položaja najsiromašnijih slojeva na temelju opterećivanja najbogatijih. Uvesti dodatne oblike poreza na svu zaradu koja nije stečena vlastitim radom (renta, kamata, dionice) te na luksuz, krupnu imovinu i krupne financijske transakcije svih oblika.

Osim uvođenja omjera plaće 1:4 ovom politikom dodatno se uništava talentirane radnike i razara pravo radnika i poslodavca da sami definiraju svoju suradnju putem ugovora o radu. To pravo je ionako uništeno postojećim ZOR-om na svim razinama, a ovime gotovo da prestaje postojati. Suština inicijative Radnička fronta je u netoleriranju prava na imovinu ikojem građanu. Suština ove inicijative je u ubijanju inteligencije i razuma građana, njihovo podređivanje političkom dikatatu i ideološkim ciljevima usporedivim jedino sa totalitarnim režimima. To suprotstavljanje inteligenciji građana možemo vidjeti i u nedavnoj objavi stranke ORaH kako u njihovim redovima sjede nadprosječno inteligentni političari. U ovoj točci je paradoksalno to što se kritizira mjere štednje, što u stvarnosti znači da politički inducirana potrošnja ne raste dovoljno žustro iako konstantno raste (dok privatna potrošnja pada zajedno sa standardom građana), dok u prvoj točci kritiziraju ekonomski model koji se bazira na “potrošnji”. Ali nije važno je li u fokusu kritike potrošnja ili štednja kad je u fokusu privatna imovina građana, bio on obični radnik ili beskrupulozni bogataš. Svatko tko nešto posjeduje, bila to štednja, stan ili kuća, automobil, nije siguran niti dobrodošao u viziji društva koju prezentira fronta.

• Prestanak financiranja vjerskih zajednica, povlaštenih mirovina i lažnih invalidnina. Totalna revizija mirovinskog (ukidanje drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava (ukidanje svih vidova naplaćivanja konačnom korisniku, širenje preventivne medicine i mreže zdravstvene zaštite).

Vjerske zajednice bi trebao financirati onaj tko vjeruje i to na način na koji definira ta vjerska zajednica. O tome čije su mirovine povlaštene i čije su invalidnine lažne fronta će odlučivati jednako uspješno kao i svaka dosadašnja vlast jer radi ovdje se i dalje radi o sredstvima koja se preraspodjeljuju unutar državnog proračuna kojeg će i dalje puniti radnička klasa pod čizmom frontinih vrlih političara. Revizija mirovinskog sustava? Par milijardi kuna koje su radnici izdvojili na svoj račun u okviru drugog stupa neće spasiti socijalističku ponzi piramidu. Drugi stup je privatna imovina građana za razliku od prvoga koji se sastoji od novca oporezovanog tim istim radnicima i preraspodjeljenog kroz državni proračun. Nastavak takve prakse i nasilno otimanje novca iz drugog stupa predstavlja samo još jedan napad na radnika koji traje od početka ovih zahtjeva.

• Medije iz sredstava kojima kapital kontrolira javno mnijenje treba pretvoriti u sredstva informiranja u službi čitavoga društva. Omogućavanje pristupa svih radničkih i društvenih organizacija medijima zajednice. Mediji trebaju biti utemeljeni na principu društvenog vlasništva, potpuno neovisni o politici (bez ikakve cenzure i neovisni o financiranju kapitala), a pod demokratskim nadzorom svojih radnika i opće javnosti.

Javna televizija postoji. Problem kojeg prezentira fronta odnosi se na činjenicu da uz javnu televiziju postoje i televizije u privatnom vlasištvu. Fronta ne voli privatno vlasništvo niti mogućnost da krajnji kupac usluge sam odabere što želi. Tu mogućnost fronta također ne voli. Ona je želi zabraniti, raspustiti privatne televizije, uspostaviti nacionalni nadzor nad sadržajem u eteru i potom kreirati objektivne informacije. Problem je samo što te informacije ne bi bile objektivne već, kao što smo imali prilike vidjeti dosad, radikalno ideološki obojane.

• Poslovanje banaka iz službe krupnoga stranog kapitala staviti u službu razvoja ekonomije – stavljanje poslovanja banaka pod demokratsku kontrolu samog naroda putem nacionalizacije. Društvena kontrola platnog prometa i tokova novca.

Strani kapital je u ovoj priči irelevantan. Ideja fronte jest da ona bude ta koja će odrediti stranom kapitalu u šta će ulagati. Ideja se suprotstavlja ideji privatnog vlasništva i vlasnikovog prava da njime upravlja. U ovom scenariju banke neće raditi po frontinoj komandi već će prestati poslovati u ovoj državi. No potrebe za definiranjem njihove uloge zapravo nema jer bi fronta sve banke nacionalizirala. Slijedi suludo lupanje nepostojećeg novca u investicije po frontinom ideološkom konceptu, javni radovi kojima će se porobljavati i potplaćivati radnike, poticanje inflacije i nastavak obezvrjeđivanja ljudskog rada uz enormno rasipanje resursa. To je put u propast unatoč frontinim populističkim floskulama kako bi navedeno trebalo odigrati “realpolitično i mudro”.

• Smanjivanje dobne granice umirovljenja na 55 (žene)/60 (muški) godina.

Umjesto da mu trenutak umirovljenja određuje fronta radnik bi trebao imati pravo sam odlučiti o tom trenutku. Tako nešto moguće je samo ukoliko on ne ovisi o prvom mirovinskom stupu već o odgovornom i mudrom ulaganju vlastitih sredstava tijekom radnog vijeka i to tamo gdje sam smatra da je najkorisnije za njega (fondovi, štednja, dionice, investicije u zelene projekte, zlato…). Produktivni radnici tako bi mogli u mirovinu i ranije, ako tako odluče, a oni manje produktivni i kasnije nego danas. U svakom slučaju to bi bilo moguće u trenutku koji odražava njihovu vrijednost rada tijekom radnog života te koliko su svojim radom i znanjem pridonjeli razvoju društva. Fronta ovu logiku obrće i kao što smo vidjeli ranije sredstva za ranije umirovljenje rado bi namaknula otimanjem imovine radnika koju ovi mukotrpno izdvajaju u drugi stup. Stup koji je i ovakav kakav jest skroman u odnosu na prvi, socijalni stup.

• Drakonske kazne za teške povrede javnog interesa u svrhu stjecanja osobne koristi.

Politička odgovornost za isto je isključena iz ove točke. Ostavljam svakome da razmotri zašto političari, pa i aktivisti iz fronte koji bi rado imali političku moć u svojim rukama, nikada ne odgovaraju za vlastite postupke.

• Potpuna transparentnost u radu svih poduzeća i institucija; svi zapisnici, računi, izvještaji itd. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid.

JOT. Odlično! Međutim ovo nije u interesu niti fronti niti njenoj birokraciji. Ne želite otkrivati svoje prljavo ideološko rublje građanima jer bi vam na osnovi toga mogli presuditi kao što i vi sudite njihovoj slobodi, prije svega onoj da rade i da od tog rada imaju koristi.

Rekapitulacija

Radnička fronta je radikalna ljevičarska politička inicijativa sa značajnom podrškom u medijima, osobito medijima baziranim na internetu. Uz njih su slizane i licemjerne front-end organizacije poput H-Alter, Crvene akcije, Združene ljevice, Zagreb Pride, VOX feminae, centra za radničke studije, Biltena, Lupiga i mnogih drugih (vidi facebook profil) među kojima su mnogi, apsurdno, financirani iz državnog proračuna. Dakle već sada egzistiraju na teret desetkovane radničke klase i malobrojnih poštenih i inovativnih poduzetnika. Zajedno, oni djeluju kao prva linija obrane postojećim vlastima, prije svega zbog metoda političkog djelovanja koje žele sačuvati možebitno za sebe i koje im jamče nastavak ugnjetavanja građana kroz institucionalizirano nasilje. U kritici kapitala kao društvenog razarača oni se otkrivaju tek kao beskrupulozni lopovi jer u svojim prijedlozima kapital i dalje zauzima prvo mjesto. On ostaje izvor na temelju kojega bi se sutrašnja radikalna ljevica rado napajala. Radnička klasa pod takvom političkom upravom tek bi vidjela što znači biti eksploatiran.

U tom cilju ova inicijativa predlaže radikalne mjere kojima bi smanjila političku autonomiju građana, oduzela njihove slobode odnosno zamijenila način djelovanja gdje svaki građanin ima slobodu postupati za vlastito dobro sa načinom gdje njegova sloboda ovisi o protektoratu socijalnih instutucija države s jedne strane i zabrane djelovanja s druge strane, posljedično sveopći pad standarda građana jer se svaka plodonosna inicijativa kažnjava bilo kroz ekstremno oporezivanje ili kroz nasilnu otimačinu imovine, do samog zdravlja pojedinca o kojemu, smatra fronta, oni imaju pravo odlučivati političkim putem. Važnije od svega jest da Radnička fronta ne smatra točnom tvrdnju da je radnik vlasnik svojeg rada niti da o svojem radu mora imati pravo samostalno odlučivati. Hoće li ga zadržati za sebe ili ponuditi poslodavcu pitanje je koje se tiče samo i jedino njega.

Iz tog razloga, i jedino što je važno u ovom slučaju, jest dati javnosti do znanja kako radnik ne pripada Radničkoj fronti. Radnik ne smije dopustiti da ga se eksploatira u ime nasilne ideologije jer ovdje se upravo radi o njegovim pravima i slobodama. Radnička fronta se ne sastoji od radnika već mahom od proračunatih aktivista koji su sve svoje mentalne napore usmjerili prema intelektualnoj i materijalnoj destrukciji društva umjesto njegovom korisnom razvoju. I u tome ne nalazim drugog razloga osim kako bi njeni glavni akteri nedvojbeno profitirali uspostavom sustava i metoda koje predlažu, kako u materijalnom smislu tako i u smislu ostvarivanja zavidne političke moći i dominacije nad građanima, osobito radnicima.

Svako dobro,
vaš kapitalac

Integracija crkve u barbarski socijalizam

Oznake

bogatstvo, crkva, individualizam, Južna Koreja, Kapitalizam, materijalizam, moral, Papa, rad, Sjeverna Koreja, socijalizam, znanje

U neko doba jutros, prema našem vremenu, Papa Franjo je napustio Južnu Koreju u kojoj je boravio pet dana. Južna Koreja je za katoličku crkvu važna iz nekoliko razloga. U njoj raste broj preobraćenika na kršćanstvo, a prostora za daljnju akviziciju vjernika na tom “tržištu” ima napretek jer se trenutno samo 10% populacije, odnosno oko 5 milijuna stanovnika, izjašnjava kao katolici. Zbog značaja tog tržišta za katoličku crkvu Vatikan je Seoulu dodijelio i prvog kardinala (početkom godine ako se ne varam), a na velikoj misi u Seoulu tijekom ovog posjeta Papa je beatrificirao 124 korejska katolička mučenika.

Osim ovih konkretnih razloga dolaska vješto je oko moglo uočiti i Papinu prikrivenu agendu – nastavak pohoda protiv kapitalizma i sada već otvoreno dozivanje despotizma odnosno neke “nove” redistributivne (pravedničke) politike. Papa je izvršio višestruke drske napade na blagostanje južnokoreanaca. Blagostanje koje je rezultat njihovog teškog rada, odricanja i inovativnosti tijekom više generacija. Južnokoreanci na svoje blagostanje gledaju s ponosom. Ono je jedno od osnovnih obilježja prema kojemu se razlikuju od svojih sjevernih susjeda (donedavnih sunarodnjaka) u čijoj narodnoj republici vrijedi sve ono što na neki način doziva Papa. Možda ne izravno ali posljedično – svakako. Čovjek koji pred autoritetom izgubi mogućnost da živi i radi za svoju korist i dobrobit pod autoritetom je osuđen na siromaštvo i očaj. U takvom sustavu vrijednosti čovjek gubi sebe. Takav sustav vrijednosti, paradoksalno, nema vrijednosti.

Ključ morala i sreće, bez potrebe da govorimo o materijalnom, nalazi se u poštivanju pojedinca i njegove slobode. Južnokoreanci su svoje bogatstvo stvorili upravo zahvaljujući tome. Njihovo bogatstvo stvoreno je znanjem i teškim radom. Zbog tih kvaliteta žive ugodnije, kvalitetnije, sigurnije i dulje od svojih susjeda sa sjevera. Oni cijene svoje bogatstvo jer znaju što je u njega utkano. Papa, koji predvodi katoličku crkvu čije bogatstvo je nemoguće izmjeriti, očito ne može shvatiti što znači stvoriti bogatstvo na način na koji to čini narod Južne Koreje. Način koji možemo najbliže opisati kao kapitalistički.

Umjesto da je južnokoreancima prenosio poruku o tome kako da budu više nalik svojim sjevernim susjedima Papa je trebao otići u Sjevernu Koreju širiti poruku o životu, sreći i užitku u plodovima rada koji su mogući tek uz priznavanje slobode pojedinca i prava vlasništva kao temeljnih društvenih vrijednosti ali, ponovno paradoksalno, tamo ne bi bio dobrodošao.

Zašto se Papa odlučio na otvoreni rat protiv kapitalizma, odnosno kapitalističkog sustava vrijednosti, baš u zemlji koja je prosperirala upravo zahvaljujući prihvaćanju kapitalističkih načela? Zato jer želi sačuvati katoličku crkvu pred “novom pravednošću” koja sustavno jača. On se umiljava svjetskim moćnicima koji predstavljaju novu poziciju (sa sasvim jasnim barbarskim ciljem) i poručuje im: “Vidite me, ovdje sam, u epicentru zla protiv kojega se od ovog trena borimo rame uz rame!”. Ta nova pravednost podrazumijeva osudu kapitalizma i u konačnici žestoki obračun sa svima koji su u posjedu bilo kakvog bogatstva, uključujući i bogatstvo stečeno poštenim i teškim radom, znanjem i inovativnošću koji pokreću Svijet. Bogatstvo katoličke crkve, ono materijalno, može ostati pošteđeno (barem za neko vrijeme) samo ukoliko ona prihvati taj sustav (bez)vrijednosti. Primjetna je sve veća povezanost crkve i socijalizma. Dojučerašnji netrpeljivi neprijatelji postaju saveznici. Oni koji ne stvaraju ništa i koji su dosad međusobno ratovali u ime istog cilja – podjele plijena, očito sklapaju pakt, udružuju se kako bi ojačali u borbi protiv svojeg stvarnog neprijatelja – svih onih koji su svojim kvalitetama u stanju pomoći čovječanstvu da nastavi postojati u civiliziranom obliku.

U suštini radi se o sukobu civiliziranog kapitalizma i barbarskog socijalizma u kojeg se nastoji integrirati i crkvu.

*na gornjoj polovici slike, omeđena zlatnim rubom, nalazi se Sjeverna Koreja. Zemlja obespravljenih, siromašnih i potlačenih ljudi koji žive zarobljeni u despotskom komunističkom režimu. Na donjoj polovici slike je Južna Koreja, a najblještavija točka u njoj je Seoul. Papa je poručio stanovnicima Južne Koreje – “ugasite svoja svjetla” i ugledajte se na ljude sa sjevera.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Katarina daje otkaz jer želi postati kapitalist!

Oznake

Kapitalizam, Katarina Jovanović, otkaz, performans, poruka, posao, slobodno vrijeme, vrt, zdrav život

Lijepa beograđanka Katarina privukla je pažnju javnosti davši otkaz na osebujan način. Svukla se do gola i oko sebe omotala poveći komad papira na kojem je ispisala – DAJEM OTKAZ!

Super fora. Doista, sviđa mi se, bez sarkazma.

Naime njoj je dosta uredskog posla koji joj oduzima vrijeme i slobodu, a ono malo što joj od nje ostane nije joj dovoljno da se odmori niti druži s prijateljima ili bavi onime čime bi se htjela baviti. Iako je u određenom trenutku vjerojatno sama donijela odluku da će raditi taj posao sada ga ipak više ne želi. Otkaz je ono što će riješiti sve njene dileme. Za sada.

Međutim u porukama koje usporedno s performanceom upućuje javnosti vidim ozbiljan problem. Kaže kako je otkaz njen osobni bunt protiv kapitalizma i načina rada koji je poguban za ljude, osobito žene. Tu još nema problema, jer ideološke poruke i nisu same za sebe problematične, dok ne dođemo do alternativnih metoda kojima zagovara “nešto drugo”. Sada dolazimo do ključnog dijela gdje kaže:

“Vjerujem u prirodu, vjerujem si čovjek može osigurati ono što mu treba. Već dugo sam vegan i želja mi je da imam svoj vrt, da živim i hranim se zdravo”

Je li vam upalo u oko ono na što ciljam? Evo pomoći –

Katarina bi išla za sebe. Što je fantastičan i hvale vrijedan korak. Težak i rizičan korak. Usput opisuje svoje prehrambene ideale i težnju ka zdravom životu.

Kako bi to postigla ona želi imati svoj vrt. Taj vrt pretpostavljam organizirat će kako sama zamisli, u njemu saditi ono što sama odluči saditi i uživati u plodovima koji izrastu na njenoj muci, znoju i odricanju. Na tu zaslugu ona treba imati apsolutno pravo.

Katarina bi se jako razočarala kada bi shvatila kako joj jedino kapitalizam i privatno vlasništvo mogu omogućiti da ostvari taj cilj i osigurati da u svakom trenutku on ostane njen. U suprotnom, prihvaćanjem neke kolektivističke ideologije poput primjerice socijalizma, ona ne bi imala pravo na “svoj vrt”, a plodovi koji bi u tom vrtu izrasli na njenoj muci, znoju i odricanju ne bi bili njeni.

Gotovo sam siguran da ona to ne želi. Katarina želi kapitalizam za sebe. Bilo bi stoga pošteno da dopusti da u kapitalizmu uživaju i drugi pa tako i njen dojučerašnji šef.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Foto: Facebook

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mate Kapović je libertarijanac!

Oznake

antikapitalizam, Index.hr, Kapitalizam, katarza, kleptokracija, korupcija, kronizam, Mate Kapović, socijalizam, Vidošević

Gotovo nevjerojatan kolaž misli Mate Kapovića možete pročitati danas na Indexu. I doista, Mate Kapović, gorljivi zagovornik svega antikapitalističkoga, konačno je na tragu bolnog zaključka – kako za turobnu svakodnevicu Hrvata mogu biti krivi jedino kleptokratsko-kronistički akteri i njihov instrumentarij. Zahvaljujući uhićenju Nadana Vidoševića Mate Kapović doživljava katarzu.

Fino je adresirao problem u svojem tekstu, iako se refleksno dotaknuo i fraze “kapitalizam”, ali ne i zadugo. Nastavio je razmatranjem veze politike i hrvatskih gospodarskih moćnika pa čak i nadošao na zaključak o prodaji Vidoševića zbog interesa nekih drugih, trenutno dominantnih igrača istog genotipa, uz ključnu karakteristiku – da su oni ti koji sada određuju pravila igre. Nadam se da je sada malo jasnije kako je politička moć mnogo interesantnija pozicija od indolentne jurnjave za nekim novcem i sitnim ovozemaljskim zadovoljstvima koja se njime kupuju.

U konačnici borba protiv korupcije u postojećem okviru je nemoguća. Moguće je tek konstatirati da korupcija postoji i da stvara problem, a problem nerješivosti nalazimo u tome što se od države očekuje da vodi uspješnu borbu protiv korupcije. S obzirom da državu, znamo, reprezentira ta ista problematična ekipa korupcija perzistira. Korupcija jednih trenutno se može riješiti tek na način da se podrži smjena vlastodržaca koja dovodi do korupcije drugih. A to očito malo tko više želi. Pravo rješenje problema stoga ne može biti u borbi s korumpiranima, tako da ih mijenjamo s drugima, već u okviru unutar kojega oni realiziraju svoje stvarne namjere. Zauzdaj okvir, zauzdat ćeš i korupciju.

Dobrodošao Mate i ne daj se natrag kada si već zakoračio u ovom smjeru, s namjerom ili tek pukim slučajem, nebitno. Predlažem da nastaviš sa razmatranjem redukcije države, u njenom institucionalnom okviru, kao mogućem rješenju problema korupcije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prisiljavanje poslodavaca na zapošljavanje radnika

Oznake

blagajnice, Kapitalizam, Mrsić, trgovine, zakon, Zakon o trgovini, zapošljavanje, ZOR

Ingeniozna ideja iz naslova dolazi nam od ministra Mrsića, također poznatog pod nadimkom “Mr. zapošljavam za 1600 kuna dok pred druge poslodavce postavljam zakon o minimalnoj plaći”. Libertarijancima slabijeg želuca ne preporučam čitanje linkanog teksta s net.hr, prođite na brzinu kroz komentar u nastavku.

Fiskalizacija, kao instrument kontrole novčanog prometa među građanima, sve će se više koristiti ne samo kao sredstvo učinkovitijeg oporezivanja već i analitike u funkciji donošenja novih pravila po mjeri građana. U slučaju zapošljavanja u trgovini podaci prikupljeni fiskalizacijom pomoći će birokratima u iznalaženju novih standarda koje će poslodavci morati zadovoljiti ukoliko se žele baviti tom djelatnošću.

Tako pitanje zapošljavanja broja radnika više neće biti pravo onoga koji zapošljava i postavlja uvjete zaposlenja već će se ustanoviti nova zakonska regulativa. Zakonom o trgovini, čija dorada u tom smislu je u tijeku, će biti propisan minimalni broj zaposlenih prodavača po kvadratnom metru trgovine ili možda ovisno o prometu koji trgovina ostvaruje. Detalji još nisu specificirani.

Navedeno je naravno u ime borbe protiv eksploatacije radnika, a kad smo već kod nje i s obzirom da postoji široko uvjerenje da u voluntarnom odnosu radnika i poslodavca postoji neka eksploatacija preporučam da pogledate ovaj video koji će vam pomoći u razbijanju tog mita, ili vas možda potaknuti na kritičko razmišljanje:

Edgar the Exploiter (U prijevodu: Edgar izrabljivač):

Zanimljiv je podnaslov teksta s net.hr:

Prisila poslodavaca koji ne zapošljavaju dovoljno ljudi – još jedno prazno obećanje?

Dakle očito je da se implementacija ove mjere očekuje od vlastodržaca, a sumnja tek u “prazno obećanje” potvrđuje tezu o raširenosti mita o eksploataciji.

Ono što će radnici dobiti kao rezultat ove mjere jest manje posla (iliti više otkaza). Samo poslodavac bez mozga pristao bi zapošljavati više radnika nego što li je potrebno da bi se posao obavljao optimalno, a tvrtka poslovala sa pozitivnom računicom – no i takvom bi negativna bilanca uskoro razbistrila um. Ako mislite da će tko prisiliti vlasnika trgovine da se odrekne profita tada ozbiljno riskirate da vas ta zabluda sutra dovede u poziciju otkaza ugovora o radu. Cijenu rada efikasno određuje tržište, pogledajte još jednom Edgara izrabljivača, a uplitanje u taj proces posljedično će prouzročiti pad broja zaposlenih u trgovini kao i broja samih tvrtki koje se bave tom djelatnošću. O tome kako smo borbu za pravo na slobodno tržište već odavno izgubili pred nasilnom birokracijom da ne spominjem.

Kada se pretpostavke o štetnosti ove mjere pokažu istinitima to će tek biti dodatan povod za daljnje intervencije vlastodržaca. Od svih intervencija koje bi mogle uslijediti najviše me zastrašuje nacionalizacija. Linić je neki dan već probio led u tom smjeru prozvavši privatnike kako nisu u stanju pokrenuti gospodarstvo. A kako i bi kada sami ne mogu ništa uslijed uvlačenja politike u sve njegove pore?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Europska građanska inicijativa u novom pohodu – egzistencijalni minimum

Oznake

Bruxelles, ECI, EU, europska građanska inicijativa, Europska komisija, Europski parlament, Kapitalizam, minimalac, neoliberalizam, peticija, socijalizam, socijalna pravednost, socijalni minimum, univerzalni temeljni dohodak

O Europskoj građanskoj inicijativi, institutu direktne demokracije, pisao sam ovdje. Ukoliko do sada niste imali prilike čuti za ECI preporučam da pročitate linkani tekst prije ovoga.

Novi list izvještava – “Europljani traže pravo na egzistencijalni minimum”, prikupljaju potpise diljem Europe, susjedi Slovenci prednjače sa dosad 70% prikupljenih od ukupno 6000 potrebnih potpisa. Cilj utopijski, ali koga briga. ECI nastoji uvjeriti europćane kako je osnova inicijative demontaža neoliberalnog kapitalizma koji se nastanio širom Europe, što je naravno notorna glupost kada znamo da kapitalizam demontiraju europski birokrati postavljanjem bezbrojnih prepreka pred slobodnotržišne principe poslovanja. Dovoljno je već spomenuti kvote za većinu proizvedenih dobara koje se centralistički nameću državama članicama. O tome kako kvote uništavaju tržište, tvornice, poduzetnike i radnike pisao sam na primjeru virovitičke tvornice šećera Viro. Dakle ono što se realno dešava u EU, pa i u Hrvatskoj koja se pridružuje građanskoj inicijativi, jest, možemo reći, ubijanje i onog neznatnog preostalog postotka (kada bi se tako nešto moglo izmjeriti) iskonskog liberalnog kapitalizma koji se možda ponegdje i ispolji u socijal-totalitarnoj Europi.

Za one sumnjičave kojima primjer kvota nije dovoljan dokaz o tome tko uništava prosperitet europćana evo jedan bliži dokaz, iz Hrvatske. Zaposlenih građana u Hrvatskoj je manje od milijun, no neka bude okruglo milijun zbog jednostavnijeg prikaza veličina. Tih milijun građana ujedno su i porezni obveznici. Zadnji popis stanovništva govori o 4.284.889 živućih stanovnika RH. Odnos produktivnih i neproduktivnih skupina građana stoga je 1:3,28, što znači da na trošak jednog radnika živi još 3,28 stanovnika. Bez potrebe za dubljom analizom u ovom slučaju neosporno je kako se radi o pripadnicima mnogobrojnih socijalnih skupina. Naravno, ne radi se nužno o sirotinji već o stanovnicima koji su svoj status osigurali zahvaljujući socijalnoj državi blagostanja tj. glasovanjem za život na tuđi račun.

Posudit ću od Monopolizma prigodnu sličicu:

Kada bi postojala kakva statistika o socijalnom statusu glasača ove građanske inicijative vjerojatno bismo ustanovili kako se radi o dijelu skupine građana koji su se “utovarili na kola” i teško podnose činjenicu da među onima koji vuku još uvijek postoji netko kome ide dobro. Takvoga naravno treba oporezovati više kako bi se na kola mogao ukrcati još poneki član ali usput i podignuti standard cijeloj utovarenoj klapi.

Sadašnji sustav, čija definicija ovisi gledate li na problem s kola ili sa kraja užeta, tako očito proizvodi raslojavanje, čija definicija ovisi o pogledu i položaju onoga tko o raslojavanju govori. Tako će predvodnik skupine na kolima detektirati veliki nesrazmjer između sebe i onog najprosperitetnijeg pojedinca na kraju užeta (1:99 jaz), njegov indiferentni suputnik složit će se s njime kako bi im trebalo pružiti više dostojanstva i sigurnosti te podržati teoriju, dio onih koji vuku kola počet će i sami fantazirati o socijalnoj pravednosti uslijed teškog položaja u kojem se nalaze dok će onaj najjači s kraja užeta gledati kako da zapravo pusti to uže.

S obzirom da je državu blagostanja stvorila državna birokracija uz demokratsko odobrenje samih građana, a ne neka tamo babaroga koju ECI glasači vide u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu, ta ista birokracija ulaže i nastavit će ulagati nadljudske napore kako bi svima koji vuku kola ruke trajno zalijepila za uže. Država blagostanja je na točki pucanja pa birokratima više nije u interesu da na kola tovare nove putnike niti da postojeće s njih skidaju. Status quo će vjerojatno srušiti ovu inicijativu pred Europskom komisijom.

Zanimljiva informacija u istom članku, Švicarska će nakon ekspresno prikupljenih 130.000 potpisa morati raspisati referendum o uvođenju socijalnog minimuma od 2.500 CHF za sve stanovnike, bilo zaposlene ili nezaposlene. Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja. Nema sumnje kako će ta mjera uzrokovati i izumiranje mnogih tvrtki i profesija koje se nalaze u toj marginalnoj zoni. Isto će se odraziti na proračunske prihode Švicarske, iz kojih se očekuje realiziracija većih rashoda, kao i na rast cijena proizvoda i usluga koje su nudile na ovaj način upropaštene tvrtke i koje će Švicarci ubuduće morati potražiti izvan svojih granica.

Zagovornici socijalnog minimuma tako će reći:

Iako će se mnogima u Hrvatskoj već i sama ideja univerzalnog temeljnog dohotka učiniti egzotičnom i neprovedivom, riječ je o dojmu koji je ponajprije rezultat neobaviještenosti i nepostojanja bilo kakve ozbiljnije rasprave o alternativama postojećem poretku, iako je on očigledno pogrešan.

pa iako se slažemo kako je “postojeći poredak” uzrok problema zagovornici politike socijalnog minimuma će reći kako je prepoznavanje socijalne države blagostanja kao uzročnika problema tek pogrešan dojam proizašao iz neobaviještenosti i nedostatka ozbiljnije rasprave u koju realno sami nisu spremni ulaziti. Oni od građana ne očekuju ozbiljniju raspravu niti kritiku već tek da u ideju povjeruju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Propast socijalne države

Oznake

Država, fiskalizacija, građani, Kapitalizam, kriza, monopol, ovisnost, porez, propast, socijala, socijalizam, tržište, utaja, vlada, vlast

Jedan ugostitelj s Hvara zadovoljno trlja ruke. Unatoč krizi i padu potrošnje promet mu raste više nego ikada pa ga je od uvođenja fiskalnih blagajni u prvih šest mjeseci ove godine povećao za nevjerojatnih 2729 posto u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje.

Uvodne su to riječi udarnog teksta Jutarnjeg lista o učincima fiskalizacije ugostitelja.

Iako se tekst Jutarnjeg načelno bavi prezentiranjem rezultata fiskalizacije tek 70 najvećih ugostiteljskih objekata u turističkim središtima ne može se ne uočiti cinizam i generalizacija autorice teksta koja prvo sasvim logično konstatira kako su ugostitelji do sada skrivali promet da bi nakon toga podmetnula jalovu, huškačku tezu kako su baš zahvaljujući uvođenju fiskalizacije ostvarivali nikad bolje poslovne rezultate – “unatoč krizi i nakon fiskalizacije trljaju ruke”.

Istina je naravno nešto sasvim drugo. Fiskalizacija ne otkriva realno povećanje prometa u odnosu na predfiskalno razdoblje. Ona otkriva isključivo i jedino registrirano povećanje prometa. Kakav je realni promet bio prije fiskalizacije zna jedino fiskalizirani poduzetnik. Ugostiteljeve poduzetničke aktivnosti danas odvijaju se usprkos fiskalizaciji, a ne zahvaljujući njoj jer kao što znamo fiskalizacija je mjera nametnuta poduzetnicima pod prijetnjom zatvaranja tvrtke i kaznenog progona. Važući bi li veća šteta bila zatvoriti tvrtku ili nastaviti poslovati u izmijenjenim okolnostima koje je donijela fiskalizacija mnogi će ipak odlučiti podrediti se nametnutoj mjeri, jer u suprotnom ostaju bez posla, izvora prihoda i kruha.

Statistike o broju poduzetnika na margini održivosti u predfiskalnom periodu i broju onih koji su propali zbog fiskalizacije naravno nećete vidjeti, o tome će govoriti oni sami, a u pravilu ih nitko neće htjeti čuti (Osim Kapitalca! Molim sve koji su zatvorili svoje tvrtke zbog fiskalizacije neka mi se jave na e-mail koji se nalazi u uvodnom tekstu ovdje. Ako treba otvorit ću novu kategoriju na blogu i pisati o tome). Stoga zaključci i insinuacije koje nudi novinska propaganda očito imaju za cilj nahuškati širi krug čitatelja-građana na utajivače prometa. No čemu to?

Razlog je donekle vrlo jednostavan ali uzroci su duboki i većini građana u potpunosti nerazumljivi i neshvatljivi. Država se nalazi u dosad neviđenim financijskim problemima pri dosad neviđeno visokoj razini državne potrošnje. Kako bi se državna potrošnja mogla održati logika nalaže kako je nužno namaknuti dovoljno novca kojim se ista realizira, a kako je proračun u deficitu i dug države gotovo 200 milijardi HRK “dovoljno novca” zapravo znači u proračun početi puniti više kako bi se dugove otplatilo i istovremeno zadržalo to što se iz proračuna financira. S obzirom na to krivca za nastale probleme traži se u utajivačima poreza, koji ne podupiru državnu potrošnju, te se u svrhu uspješnijeg lova na njih osmišljaju i uvode sustavi nadzora poput fiskalizacije. Toliko o razlogu medijske hajke na ugostitelje, ili utajivače poreza općenito, a naročito s obzirom na kritičnu situaciju u državnoj blagajni.

Većina građana podupire hajku i poteze koje u smislu povećane porezne presije vuče ministar Linić. Skretanje pažnje na uzroke nastalog problema izvlači na površinu skrivene motive građana te suštinu zloupotrebe države kao organizirane društvene forme. U komentarima koji se nalaze ispod spomenutog članka na stranici Jutarnjeg solidarizirao sam se s ugostiteljima i na suptilan način pokušao skrenuti pažnju čitateljima na osnovu problema. Izjavio sam slijedeće:

Žalim ugostitelje. Više novca kojeg će morati dati u državni proračun znači manje poduzimanja i budućih investicija, te unatoč tome više državne birokracije koja se hrani otetim novcem. Jedini lopov i štetočina u ovoj priči je vlast koja se povampirila za novcem građana kao i povlaštene skupine građana koje vlast hrani tim novcem kako bi im podarile glas na budućim izborima. Država kvazimoralnih parazita.

Iz izjave možete vidjeti koga smatram direktnim krivcem za postojeće stanje. No postoje i indirektni krivci koji su zapravo blagoslovili put u propast započet davno u prošlosti, sa jednim usputnim checkpointom – osamostaljenjem Hrvatske nakon kojega se u načinu vođenja javnih financija i proračunske potrošnje nastavilo u istom smjeru. Indirektni krivci su građani. Na moj komentar izjasnili su se uglavnom ovako:

– S koje ste vi to planete sišli?
– Moram priznati da gluplju stvar nisam već dugo čuo. Zato, svaka čast.
– Hahaha
– Ne sa planete, takvi iz mulja ispužu
– I onda se čudimo kak nam je država u qurcu, a mentaliteta ovakvih bisera na svakom koraku
– Ti si samo kapitalna budaletina…
– Baš je kapitalac, onaj od 700 kila, telac
– I Grcka je i propala zbog nereda i porezne evazije…
– Koja ”poduzimanja” šmekanje kokaina i kupovina Mercedesa?
– A jeeesssiii kkaaapiiitaaallacc…U PM.

Neki su si dali i još više truda ali bilo je i par zaštitničkih komentara i još poneka indolentna diskusija. Preporučam da pročitate sami. No osobito su zanimljivi slijedeći komentari jer kroz njih se nastavlja osnovna ideja teksta kojeg sada pišem:

Vi podržavate utaju poreza, a s druge strani se žalite kak su male mirovine, smanjuju se plaće profesorima itd. Uopće se ne čudim kako već nismo propali u ovih 20 godina kad imamo ljude koji tako razmišljaju kao Vi.

i još jedan…

Ali kod ljecnika bi isli besplatno i djecu skolovali, i zale se onda najvise na to, kako se mora platiti ucesce i ostalo, i kako su socijalne usluge slabe… e moj kapitalac…

Nema sumnje kako je do postojećih problema i propasti javnih financija došlo upravo zbog sve većih očekivanja građana da državu koriste kao uslužni servis. Bez obzira radi li se o zdravstvu, školstvu, mirovinama, poticajima, pomoći socijalnim skupinama, financiranju javne infrastrukture ili pokretanju investicija svjedočimo isključivo i jedino slučaju prebacivanja odgovornosti s građana na preambiciozne političare željne vlasti. Zlonamjernici željni vlasti jedva čekaju obećati glasačima komociju prepuštanja tih pitanja u njihove ruke.

Gomila zadataka koje su građani predali vlastodršcima u ruke podrazumijeva bujanje birokracije i stvaranje monopola državnih usluga te visok trošak državnog proračuna. Takav monopolistički položaj otežava kontrolu trošenja proračunskih sredstava, potiče korupciju, teži širenju na nove usluge financirane kroz proračun što dovodi do sve većih izdataka za porezne obveznike.

Viši izdaci za usluge koje nudi država smanjuju ostatak koji građanin može koristiti na usluge koje nisu vezane uz državu, dakle privatne usluge. U isto ulaze i poduzetnički poduhvati građana pa je jasno da ukoliko više novca odlazi u državnu blagajnu, manje novca ostaje za pokretanje realne ekonomske aktivnosti.

Kako smo očito upali u zamku opadanja realne ekonomske aktivnosti, uslijed sve većih troškova koje odvajamo na državne usluge, sve više se ispoljava ovisnost mase građana o njima, a stvarne posljedice prepuštanja tih pitanja u ruke državnoj birokraciji izlaze na površinu. Ovisnici o državnim uslugama, tzv. socijalni narkomani, u ovim trenucima daju veliku potporu političarima i zadatak da položaj koji su im podarili iskoriste za pronalaženje sredstava kojima će nastaviti održavati mogućnost nebrige o pitanjima suštinski bitnima za njih same.

Mirovine su vjerojatno najbolji primjer kako su se građani odrekli odgovornosti da tijekom radnog vijeka razmišljaju o tome što trebaju činiti kako bi vlastitim radom osigurali što sigurniju i ugodniju starost te su to pitanje prepustili birokraciji u ruke. Birokracija je osmislila državni mirovinski fond (sustav redistribucije prema visini plaće, radnom stažu i drugim krnjim kriterijima) te prisilila svu radnu snagu da ga bez iznimke puni.

Međutim ukoliko bi čovjek s tim novcem želio sam učiniti nešto racionalnije, disperzirati rizik ili uložiti u nešto što bi mu do starosti donijelo viši prinos od mirovinskog fonda, on je na to izgubio pravo. Za takve pothvate morao je i još uvijek mora pronaći dodatna sredstva u novcu koji mu preostane nakon što država uzme “svoje”. Isto vrijedi i za svaku daljnju uslugu koju država na isti način osigurava građanima kroz prisilno financiranje njihovim novcem.

Možete reći kako se država brine za vaše zdravlje no kada završite na nepreglednoj listi čekanja na neki specijalistički pregled, a vam zdravlje visi o tankoj niti, tada na površinu izlaze posljedice prepuštanja brige o vlastitom zdravlju u ruke državnoj birokraciji. Ukoliko želite spasiti vlastiti život pregled ćete morati obaviti izvan tog sustava kod privatnika (srećom postoji ta mogućnost) za što ćete morati pronaći dodatan novac iako ste za istu stvar platili državu.

Pitanje obrazovanja vas i vašeg djeteta također je u rukama politike. Ukoliko ne sumnjate da država treba imati monopol i u tom pitanju te da se isto mora financirati kroz poreze tada nemate ni sumnje kako su konačni učinci te politike dobri, a učinci nam govore o moru visokoobrazovanih mladih ljudi koje država zapošljava za 1600 HRK jer realna ekonomija ne nudi ništa.

Na način usporediv s učincima fiskalizacije nema sumnje kako bi opća mobilizacija neradnog stanovništva na poslovima javnih radova otkrila nevjerojatnu sposobnost vlasti da zaposli mase građana, no to, kao i stvarna učinkovitost fiskalizacije, ne bi govorilo ništa o realnim rezultatima takvih mjera tj. o realnoj koristi po one na koje se politika primjenjuje. Učinkovitost fiskalizacije u tom smislu je samo tehničke prirode i ne govori ništa o negativnim posljedicama koje uslijed iste trpe ljudi čiji novac se sada učinkovitije otima. Posljedice iste vidjet ćemo kasnije kao što sada vidimo posljedice propalih mirovinskih i zdravstvenih fondova.

U konačnici vi niste samo u milosti ili nemilosti nekog birokrata već i same ideje da će vam usluga za koju vam vlast prisilno oduzima novac donijeti veću korist od iste usluge koju biste mogli realizirati na slobodnom tržištu uslijed djelovanja konkurentskih mehanizama. Istovremeno će vas uvjeravati kako je malo prisile za vas dobra stvar, što indirektno govori za što vas vlast smatra – nesposobnima da se brinete o vlastitom životu i pitanjima koja se tiču samo vas. Ne zaboravite da ta birokracija živi na vaš račun, dakle čak i njenom politikom ograničeni vi i dalje uspijevate stvoriti dovoljno za sebe i za njih istovremeno. Gdje bi vam bio kraj da ne živite pod njihovom komandom i usprkos nebrojenim zabranama i prisilama pitanje je o kojem trebate razmisliti sami.

Ne bi bilo korektno završiti članak, a ne ponuditi nešto konkretno pa ću rekapitulirati i dati svoje nimalo jednostavno rješenje:

• smanjiti volumen usluga koje građanima nudi država
• omogućiti privatnom sektoru da ponudi građanima usluge koje sada u monopolističkim uvjetima nudi isključivo država (zdravstvo, školstvo, mirovine, poticaji…) – ukidanje državnih monopola. Privatni sektor su poduzetni građani, a ne babaroge. Dakle radi se o vama samima koji umjesto da ovisite o birokraciji i onome što vam ona da, trgnite se i počnite nuditi jedni drugima usluge koje su vam potrebne i koje zadovoljavaju vaša očekivanja.
• smanjiti prihode i rashode proračuna
• smanjiti poreze i parafiskalne namete, ukinuti paušalno oporezivanje
• smanjiti birokraciju, regulatorni i administrativni okvir države – birokrati moraju pronaći radna mjesta u realnom sektoru koji optimizira radni učinak sukladno realno proizvedenoj koristi. Ako netko za vas nije koristan ne postoji razlog zbog kojega biste ga morali financirati, a da ne uključuje prisilu.
• otplatiti dugove koje su stvoreni izgradnjom socijalne države kao ideala koji nas je pomalo uništio
• prepustiti ekonomiju tržištu
• radikalno pojednostaviti Zakon o radu te sve zakone koji reguliraju poduzetničke aktivnosti – vaše pravo bi trebalo biti da nudite posao i postavljate uvjete kao i da prihvaćate posao uz postavljene uvjete. Vaše pravo bi trebalo biti i da postavljate uvjete pod kojima želite postati zaposleni, a pravo potencijalnog poslodavca da ih takve prihvati. To znači da država ne bi smjela prisiljavati ikoju stranu na tobože zaštitničke uvjete. Primjerice minimalna plaća danas sprječava masu građana da se zaposle pa s obzirom da nikome nije dozvoljeno ponuditi plaću od 2500 HRK ti ljudi po kontejnerima traže boce i koricu kruha.
• Ustav RH, koji se bavi izgradnjom socijalne države, odbaciti i ustanoviti temeljni akt države koji bi štitio slobodu građana i njihove imovine. Ograničiti vlast da kroz zakonski okvir izvršava samovolju zbog vlastitih vizija i tobožnjih “viših ciljeva” je nužno za očuvanje slobode i imovinskih prava građana.
• Vladavina prava, a ne čovjeka na vlasti, temelj je slobodnog i prosperitetnog društva sačinjenog od zadovoljnih pojedinaca koje nitko (drugi pojedinac, većina ili država sama) nema pravo sprječavati u pronalaženju vlastitog cilja i smisla života. Sve što se primijenjuje na pojedinca vrijedi i za većinu ali i za državu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac