Ujutro je linčuju, a popodne slave – Tko je to?

Oznake

BBB, Fitch, Konkurencija, konkurentnost, Linić, Milanović, rating, vlada, Čačić, Čobanković

Volim čitati Nedjeljnog komentara, a naročito njegove Urnebesne vijesti čiji koncept svakodnevne (gotovo svakodnevne) kritike društveno-političkih zbivanja je, po kojem mišljenju, pun pogodak. Sasvim sigurno će i ovaj dan ostati zabilježen u nekom od njegovih dnevnika ali nisam mogao odoljeti da ne zapišem ukratko što se evo od jutros pa do cca 14:00 izdešavalo jer toliko oscilacija u medijima i reakcijama čitatelja nisam vidio već dugo.

Jutro je započelo objavom vijesti Nacionalnog vijeća za konkurentnost, na čelu s Ivicom Mudrinićem, kako se Hrvatska na ljestvici globalne konkurentnosti srozala za 5 mjesta. Prigodno izrađena vinjeta (slika) na vrhu članka Jutarnjeg dočarava loše raspoloženje vlade i prenosi poruku građanima kako je situacija i gora od onoga što očekujemo – pače ova vijest je došla poput groma iz vedra neba.

Nacionalno vijeće za konkurentnost je po mojem skromnom mišljenju obična interesna skupina sastavljena od dobro poznatih njuški. Ona je više skupina lobista nego li skupina kakvih zazivatelja ili zaštitnika slobodnog tržišta, čije je osnovno obilježje konkurencija. Netko tko je od Vlade RH dobio blagoslov za rad te je s Vladom slizan u svakom pogledu (povijest govori sve) sasvim sigurno neće raditi u cilju poboljšanja konkurencije već poboljšanja vlastitog statusa (konkurentnosti) na “tržištu” korištenjem veza s političkim vrhom. Pogledajte samo tko su članovi. Vlada, sindikalisti i članovi megakorporacija sa osebujnim poslovnim politikama tijekom posljednjih 20 godina i svi oni udruženi na račun poreznih obveznika kako bi za te iste porezne obveznike smišljali strategije konkurentnosti. Šatro. Radi se o skupini koja zahvaljujući sprezi s Vladom špekulira kako povećati konkurentnost povlaštenim kronistima (čitaj: tvrtkama članova vijeća i njihovim miljenicima) kroz zakonom jamčene povlastice tj. korištenjem novca poreznih obveznika. Konkurencija načelno nema veze s konkurentnošću i to je mućak koji vijeće podmeće pod kokoš-narod.

Netom nakon ove vijesti ulovio sam jedan crosspost upućen na Vladin FB profil u kojem jedan mladić izražava revolt glede previsokih poreza pa uz poneku lako izvedenu brojku dolazi do zaključka kako država pojede u prosjeku 50% plaće svakom Hrvatu, a mirovinski fond 2/3 onoga što se za života u njega odvoji – ostaju samo pitanja “zašto je to tako” i “tko je tu lud”. Tekst je objavljen i na nekim news portalima, a podršku je u tren dalo par tisuća ljudi. Vrlo čudno s obzirom da Hrvati imaju nepobitnu sklonost odobravati vladine loše postupke (npr. odobravaju porez na imovinu iako im ide direktno na štetu baš kao i svaki drugi porez) kao i tolerirati loše stanje pravosudnog i sigurnosnog sustava (npr. suosjećanje mase građana prema ženi koja je opljačkala više banaka pod prijetnjom vatrenim oružjem jer je, jadna, pala u dugove pa nije imala drugog izbora). Dakle masa je odjednom stala kontra politike Vlasti, dosta im je da ih kradu i na trenutak sam se bio poveselio kako barem jedan dan poslodavac nije radniku kriv za sve zlo već je to vlast, o čemu i učestalo govorim na ovom blogu. Ali ne i zadugo.

Jutarnji objavljuje vijest kako je Fitch korigirao rating Hrvatske iz BBB- (close to junk) na BBB što znači loše ali stabilno loše. Pogledajte sad face ekipe iz Vlade na vinjeti. 🙂
Naravno vijest se proširila domaćim portalima brzinom svjetlosti, Vlada RH na svojem Twitter profilu svake minute objavi ovu senzacionalnu vijest u nekom obliku, čak i na stranim jezicima, a podrška građana je kao u vrijeme SDP-ove predizborne kampanje.

A što se toliko cerekaju Linić, Čačić i Milanović na novoj vinjeti? Dok se masa veseli ni sama ne zna čemu, poput ljudi koji ne shvaćaju šalu – ali se smiju jer se smije i većina, ekipa iz Vlade veseli se mogućnostima za lakša nova zaduživanja koja im daje ova korekcija ratinga. Iako Fitch nije jedina rating agencija, tu su od poznatijih Moody’s i S&P, ovo je za Vladu jako dobra vijest dok je za nas građane to samo naznaka produljenja agonije i novih dugova na našim plećima i plećima naše djece… a i njihove djece… Sve televizije prenose vijest kao velik uspjeh Vlade čime se poziva građane da joj daju podršku u ovim teškim vremenima. Rubbish.

Uz sve to narod je vrlo brzo zaboravio u kakvu agoniju nas je dovela gotovo identična politika prethodne vlasti bazirana na državnim intervencijama, kontrolama cijena, (ne)poticajnim politikama pa se tako vijest o Čobankovićevom životnom slomu zagubila od ovih euforičnih u prvom planu. I dok se poljoprivredu drži za kralježnicu hrvatskog gospodarstva i planiraju raznorazne nove poticajne mjere i iščekuje mogućnost korištenja EU fondova namjenjenih razvoju konkurentnosti (koji oksimoron) iste, ljudi kao da su zaboravili tko je bio spomenuti gospodin i kako je rasipanjem novca poreznih obveznika stvorio deformiranu poljoprivredu kakvu zdrava pamet nikada ne bi stvorila, ostavio enormne dugove na konto kreditiranja te izvukao obilatu korist za sebe zahvaljujući prevelikoj moći koja mu je dana od naroda koji podržava utopizam. I tako sada na neki čudan način suosjećamo s njime jer mu upravo ukidaju funkcijom stečeni imunitet pa se jadan boji da će odgovarati za svoja nedjela u koja je bio uvučen kraj zdrave pameti.

Uglavnom poprilično buran dan, rating Vlade se ponašao kao kakva dionica na uzavreloj burzi i taman kada se očekivao njezin konačan krah eto vijesti koja je izdiže na pobjednički tron taman pred zatvaranje. Još jedan dan su preživjeli no shvatit će dioničari da ova vijest, osim što je bila neočekivana, ne predstavlja baš ništa što bi opravdalo trenutnu pozitivnu euforiju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ključna razlika između privatnog i državnog poduzetništva

Oznake

državna tvrtka, konkurentnost, Petrokemija, planska ekonomija, porez, privatizacija, tržište, Željko Klaus

Prenosim svoj odgovor na blogu Komentar tržišta kapitala, vezano za članak objavljen na danas.hr, u kojem predsjednik nadzornog odbora Petrokemije govori kako bi tvrtka propala da je podlegla pritisku privatizacije.

Meni je zapravo čudno s kolikom sigurnošću ljudi govore o relativnim stvarima, npr. spomenuti član NO Petrokemije je siguran da bi tvrtka propala da je bilo privatizacije. Govoriti o nečemu što nije moguće pretpostaviti da bi se desilo, jer se tim smjerom nije ni išlo, nije niti vrijedno ozbiljnog shvaćanja.

Nije sporno da su za vrijeme bivšeg socijalizma ili danas u vrijeme “demokratskog” socijalizma, državne tvrtke u stanju funkcionirati. Diskutirati se može o tome da li bi ta tvrtka funkcionirala bolje kao privatna ili je bolje da ostane državna. Mogli bi i o genezi državnih tvrtki diskutirati no to je poprilično široka povijesna materija – ipak bitno je spomenuti da je većina državnih tvrtki nekada bila u privatnom vlasništvu te je silom socijalističke prisile nacionalizirana i oduzeta svojim vlasnicima bez da je država vodila računa o moralnosti tog postupka.

Cijela ideja centralne ekonomije proizašla iz socijalizma je po prirodni inertna. Što to znači? To znači da se na reakcije sa tržišta reagira sa velikim delayom jer dok se informacija o turbulenciji prenese tijelu koje u tom sustavu odlučuje, te dok ono odredi novi plan kojim će se turbulenciji suprotstaviti, već je debelo zakasnila u reakciji u odnosu na privatne tvrtke gdje se odluke donose neposredno, a signali na tržištu se tumače na najbolji mogući način – to je iskustvo i znanje poduzetnika kapitalista koji se uopće i krenuo baviti nekim poslom i konkurirati na tržištu.

Dokaz inertnosti planske ekonomije jest i u činjenici da je PDV u HR 23%, a u Sloveniji 8% kada govorimo o gnojivima. Dakle očito je da je porez previsok pa naša roba biva povoljnija kupcu na stranom tržištu nego kupcu na domaćem tržištu i sve što se od planske ekonomije očekuje jest da korigira tu poreznu stopu i stavi robu u konkurentski položaj. No to se ne dešava. Dakle samo treba korigirati jednu brojku no ništa – sustav je toliko inertan da to nije u stanju procesirati.

Vrlo jednostavna stvar je kod kapitala ključna, privatni kapital – doslovno novac koji neki čovjek hrabro ulaže u svoju ideju i poduzme neki posao će uvijek biti korišten od tog čovjeka na najracionalniji način jer o toj racionalnosti ovisi njegova vlastita egzistencija. Kada je novac u rukama državnih planera onda ta racionalnost izostaje jer gubitak za njih same ne predstavlja rizik. Ako firma i propadne njima se to ne piše kao teret i ne snose posljedice loše procjene. Privatnik ih snosi.

Planska ekonomija svoje gubitke tako prenosi na porezne obveznike. Nikad ne priznaje poraz dokle god postoji i zadnji čovjek od kojega novac mogu uzeti za sanaciju gubitaka. Hrvatska je na plansku ekonomiju u zadnjih 10 godina potrošila 50 milijardi HRK. Danas imamo deficit i balonski proračun. Mislim da je sve jasno iz navedenog i moguće je preispitati ove teze puno detaljnije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac