Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda!

Oznake

deficit, fiskalna odgovornost, gospodarstvo, kriza, politika, porez, Pusić, reforme, siromaštvo, vlada, zakon, Štednja

Cilj je smanjenje deficita, a ne novi porezi – kaže Pusić.

Naravno! Novi porezi su tek sredstvo kojim bi Vlada željela ostvariti taj cilj. Međutim čini mi se da smo premašili prijevoj Lafferove krivulje odnosno točku nakon koje daljnje podizanje poreza donosi manje novca u državni proračun, povećava defitit, guši ekonomsku aktivnost, a građane osiromašuje. Građanima se na vrat stavlja sve veći javni dug i njihov standard posljedično pada. Porezi neće pomoći. Načiniti će štetu koju će biti nemoguće ispraviti. Kada bolje pogledam oko sebe možda je neprimjereno koristiti futur.

Deficit se mora smanjivati kroz radikalno rezanje proračunskih rashoda. Vlada mora početi trošiti manje jer zbog provođenja neprimjerenih politika i izbjegavanja nužnih reformi prihoduje sve manje. Fiskalno neodgovorna Vlada građane je uvukla u spiralu socijalnog beznađa. Fiskalnu neodgovornost čak su i (paradoksalno) zaštitili Zakonom o fiskalnoj odgovornosti izbacivši odredbe temeljem kojih bi državni dužnosnici snosili posljedice za vlastite postupke (izmjene zakona od 12.02.2014).

Prave reforme značile bi da se država zbog potrebe za manjim troškovima mora početi odricati mnogih poslova nad kojima polaže ekskluzivno monopolno pravo i koje, nažalost, koristi kao sredstvo manipulacije građanima (ucjenjuje ih stvarima koje spadaju u domenu osnovnih ljudskih potreba civiliziranog čovjeka). Proizvodnja birokratskih postupaka mora momentalno prestati, a postojeća skalamerija zakona i propisa raspetljati, skratiti. Ne vidim drugog puta da se izbjegne slobodan pad u ponor siromaštva.

No Vlada će umjesto radikalnih reformi, kroz koje bi sama morala pretrpjeti bolne udarce i odreći se statusa (moći) kojeg uživa, radije nastaviti iscrpljivati porezne obveznike. Pritom obećavajući kako će posljednje kapi krvi koje im isisava ovaj puta investirati kako treba. Donosit će neviđene strategije i obećavati spektakularne rezultate koji će opravdati žrtvu, povratiti izgubljenu nadu i svima donijeti zasluženi prosperitet. Ništa od obećanog neće se desiti. Dok građani shvate da su obmanuti, navučeni na “spiku”, a mnogi i na socijalni dop, bit će prekasno, a njihov integritet bit će nepovratno narušen.

Daljnje porezno opterećenje i eksploatacija poreznih obveznika kao potpora planskom ekonomiziranju, u očekivanju nekakvog čudesnog hrvatskog “new deala”, obično je mazanje očiju. Preambiciozna vlast, koja teži upravljati svim mogućim aspektima društva, ne može učiniti ništa osim naštetiti društvu. Ona je izgubljena u ambicijama, razočarana rezultatima te uvijek oslobođena krimena vlastitih nedjela. Njene grijehe, kao i uvijek, platiti će građani svojom imovinom i slobodom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Emocije neće spasiti Hrvatsko zdravstvo!

Oznake

bolnice, HZZO, kriza, liječenje, liječnik, Ostojić, rebalans, sanacija, zdravstvo

O hrvatskom zdravstvu baš nikako nije dobro diskutirati na emotivnoj razini jer emocije dovode do potpuno krivih zaključaka – primjerice da se rješenje današnjih problema, koje uočavamo u financijskoj slabosti zdravstvenog monopola i padu kvalitete zdravstvenih usluga, nalazi u pronalaženju kvalitetnih upravljača.

Problem s kojim se zdravstvo u nas suočava, a znam to jer sam o temi napisao nekoliko traktata, nalazi se u demografskim trendovima i efektivnoj zaposlenosti građana. U teoriji od zaposlenih građana očekuje se da odvajajući dio svojih prihoda budu temelj financiranja sustava. Naš “biser” nekada je funkcionirao jer je odnos broja građana koji ga je financirao naspram ukupnog broja korisnika bio znatno povoljniji nego danas. U tom zanosu uspjeha nošenom na krilima produktivnosti rijetko tko je mogao biti dovoljno lucidan da pretpostavi moguće scenarije kolapsa.

Danas je omjer onih koji financiraju zdravstvo naspram ukupnog broja korisnika 1:5. Nema managera koji će riješiti ovaj problem. U SAD, primjerice, omjer je nešto povoljniji (1:2.5) od hrvatskoga ali je srozan u odnosu na omjer kakav je bio u njihovim najboljim godinama, a implementacija Obamacarea ne funkcionira iz identičnog razloga. Baza iz koje se sustav želi financirati nije dostatna za ono što se njime želi postići, a to je privid besplatne, svima dostupne i maksimalno kvalitetne zdravstvene skrbi.

Suočimo se s činjenicama – Država socijalnog blagostanja koja se financira iz državne blagajne, čiji dio je i naš zdravstveni sustav, pokazuje se kao obična ponzi piramida.

Baš se zbog tog razloga, kao i činjenice da je zdravlje najvažnija stvar svakog od nas, treba hitno osvijestiti, emocije i prošla vremena treba ostaviti za sobom i okrenuti se aktualnom stanju koje je alarmantno i neodrživo. Nastavimo li tako ostat ćemo i bez zdravlja i bez vlastitog novca. Početkom ove godine na snagu je stupio Zakon o sanaciji javnih ustanova koji je omogućio da se dug zdravstva pokrpa novim zaduženjem u iznosu od 5 milijardi kuna. Danas, zadnjeg dana veljače iliti nepunih 2 mjeseca nakon te intervencije, saznajem od ministra Ostojića da je zdravstvu potrebno dodatnih 3,2 milijardi kuna pomoći tek da bi se pokrpale rupe na fasadi institucije čiji temelji se ruše. Dokle ćemo krpati i čime na koncu konca?

Problem koji pronalazimo u javnom diskursu vezan je uz shvaćanja i očekivanja koja imamo prema toj instituciji i koja se uglavnom svode na emotivnu razinu. No što možemo očekivati ako se za održanje današnjeg zdravstvenog monopola, koji je niti sjena nekadašnjeg zbog razloga koji sam naveo, nastavimo boriti nošeni krilima emocija i prisjećanja na prošlost?

Već sam više puta rekao i ponovit ću još jednom – zdravlje je prevažna stvar svakom čovjeku da on dopusti da se isto svede na državni proračun, monopol i politiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Birokratski konzumerizam

Oznake

birokracija, Država, ekonomija, energetski certifikat, EU, konzumerizam, kriza, planiranje, politika, potrošnja, projekti, resursi, siromaštvo, strategija, subvencije

Vjerojatno ne postoji štetnija pojava od proizvodnje potražnje potezom birokratskog pera. Nazvat ću tu vrstu proizvodnje potražnje – Birokratski konzumerizam. Birokratski konzumerizam valja razlikovati od opće poznatog tržišnog konzumerizma. Osnovna razlika je u tome što je tržišni konzumerizam uvjetovan individualnim odabirom potrošača, koji u konačnici može odabrati i ne konzumirati ponuđeno na tržištu (pa potražnja momentalno izostaje), dok ovaj drugi – birokratski konzumerizam implicira bezuvjetno konzumiranje. Bezuvjetnost birokratskog konzumerizma determinirana je zakonskom prisilom.

Tržišni konzumerizam je dakle uvjetovan slobodom odabira, a birokratski konzumerizam je bezuvjetan.

Primjer tržišnog konzumerizma je svima prilično jasan, jer se konstantno reciklira, a mogli bismo ga opisati kao poticanje potrošača na kupnju određene stvari ili usluge korištenjem više ili manje lukavih marketinških metoda. Zamjerka je uvijek na strani prodavatelja koji svojim lukavštinama mami i potiče naivne potrošače na potrošnju. Ideja kako sposobnost prodavatelja da izmanipulira kupca nadjačava sposobnost kupca da donese racionalnu odluku o kupnji osnovni je motiv državne intervencije.

Državna intervencija svodi se na donošenje ograničavajućih pravila. Pravilo koje će proizaći iz percepcije problema u glavi birokrata u stvarnosti je (unatoč namjeri) nemoćno pred sposobnošću svakog pojedinog čovjeka, koji se nađe oči-u-oči sa potencijalnim proizvodom, da prosudi o transakciji na način koji je u tom trenu shvatljiv i svojstven jedno njemu samome. Pravilo u tom smislu može biti tek ograničenje ili zabrana transakcije. S obzirom da pojedinci racionaliziraju na različite načine nedvojbeno je da će to pravilo nekome od njih načiniti štetu samim time što ga ograničava ili mu brani transakciju. Pravilo stoga nije zaštitno iako se a priori postavlja kao takvo.

Zbog onoga što se skriva u pojavi birokratskog konzumerizma, ako prethodni pasus dovoljno nije uvjerljiv, sa velikom sumnjom gledam u ideju o sposobnosti države da primjenom pravila u svakom mogućem tretnutku donese racionalniju odluku od samog potrošača i stoga njemu u interesu.

Primjer prvi – reguliranje prodaje duhanskih proizvoda

Uzmimo za primjer zabranu pokazivanja duhanskih proizvoda u trgovinama koja je nedavno stupila na snagu. Zakon nalaže da se duhanske proizvode mora skloniti od očiju kupaca kako bi se destimuliralo njihovo konzumiranje, utjecalo na smanjenje tog oblika ovisnosti među populacijom, osobito mlađom, a posljedično i na smanjenje pojave ozbiljnih bolesti.

U tu svrhu, koja je i sama problematična ali neću u nju ulaziti (npr. zdravlje kao argument zabrane proizlazi iz ideje da svi moramo sudjelovati u financiranju i korištenju državnog zdravstvenog monopola), razvila se cijela industrija, ili segment proizvodnje, namjenskih ormarića koji služe za skladištenje, a istovremeno i prikrivanje cigareta. Radi se o vrlo funkcionalnim i naoko lijepo dizajniranim ormarićima. Mnogi imaju integriranu i LED rasvjetu. Zaista su lijep primjer napretka industrijskog dizajna.

No zamislite situaciju u kojoj se pravilo (zabrana) pokaže neuspješnim. Dakle statistički se nakon određenog vremena dokaže da nije smanjen broj konzumenata, niti oboljelih od bolesti. Upravo to se već i dogodilo no pravila nisu odbačena već su nadograđena novim pravilima. Čemu bi nakon eventualnog ukidanja pravila služili ti ormarići? Možda bi zbog uloženog novca trgovci i dalje odlagali cigarete u njih, a možda bi ih i odbacili i pokazali cigarete nadajući se boljoj prodaji. Iako se ne bih okladio da bi ukidanje pravila momentalno srozalo segment proizvodnje tih ormarića nema dvojbe kako bi to ipak utjecalo na njega u određenoj mjeri. Uostalom da od baš takvih ormarića ima realne koristi tada bi oni bili ponuđeni na tržišnim principima i prije nego li je doneseno birokratsko pravilo koje je potaknulo njihovu proizvodnju. Dakle u slučaju ukidanja pravila kakvo novo intervencionističko pravilo bi država primijenila na segmente proizvodnje koji bi zbog ukidanja starog pravila stali trpiti pad proizvodnje, neodržive troškove nastale zbog pada potražnje (birokratskog konzumerizma)? Kakva bi bila socijalna politika s obzirom na zaposlene u tom segmentu kojima bi zbog ukidanja pravila zaprijetio otkaz?

Novonastaloj situaciji država će nužno pristupiti na socijalnoj razini, gdje pomoć smatra nužnom, jer se na gospodarskoj razini otkriva slabost osnovnog pravila (iz onoga na čemu je zasnovano proizašlo je nešto drugo). Novi socijalni problem povod je za novo pravilo, novu socijalnu i gospodarsku strategiju i proizvodnju nove potražnje – novog birokratskog konzumerizma.

Šteta je očita. Oskudni resursi su rasipani kroz krivu alokaciju, a radnici dovedeni u bezperspektivnu situaciju zahvaljujući tome što su usmjereni u besmislenu djelatnost zbog koje su usavršavali specifične vještine (također potencijalno neprimjenjive u budućnosti).

Primjer drugi – Energetski certifikati

Večernji list je jučer objavio ekskluzivni popis svih državnih ustanova. Ima ih 184. Zapošljavaju ukupno 21.629 birokrata koji potroše 67,3 milijarde kuna prethodno oporezovanih poreznim obveznicima. Teško je i naslutiti razmjere birokratskog konzumerizma i štete koju bi se (uz nadljudske mentalne napore) moglo povezati s tim institucijama. Ipak, razmjeri su i unatoč tome veći.

Postoji nesagledivo veći broj državnih i javnih tijela (agencija) koje egzistiraju pod krinkom županija, gradova (lokalnih samouprava), i koje na jednak način žive od proizvodnje potražnje, od primitaka baziranih na porezima, prirezima, naknadama i drugih paušalnih dadžbina.

Za ovaj primjer izdvojit ću Regionalnu energetsku agenciju. Nema je na večernjakovom popisu ali očito postoji. I to ne samo jedna već je ista klonirana po regijama i/ili županijama pri čemu svaka uživa određenu autonomiju. Ipak njihov cilj je istovjetan – promoviranje i poticanje regionalnog održivog razvoja u području energetike i zaštite okoliša kroz korištenje obnovljivih izvora energije i uvođenje mjera povećane energetske efikasnosti.

U stvarnosti svojim osnutkom, koji je sasvim sigurno motiviran direktivama iz Bruxellesa, oni su momentalno proizveli enormnu potražnju za energetskim certifikatima. Ili ispravnije rečeno – proizveli su ogromnu količinu energetski neučinkovitih nekretnina koje je potrebno regulirati. Pukim potezom pera stvorena je prilika za rasipanje oskudnih resursa.

U kombinaciji sa zakonskim okvirom koji regulira pitanje u širem smislu zaposleni su novi birokrati, a do sigurnog posla došli su i mnogi građevinci koji su se preorijentirali na izrađivanje projektne dokumentacije koja je propisana u ishođivanju tog komada papira, koji nema sumnje ne mijenja na stvari baš ništa u odnosu na prethodno stanje. Birokratski konzumerizam i ovdje možemo testirati u osnovi. Kako biste mogli nastaviti autonomno raspolagati svojom nekretninom vi od ovog trena morate kupiti energetski certifikat. Nemate pravo ne kupiti taj papir. Kako bi se birokratski konzumerizam u ovom slučaju zaštitio doneseno je zakonsko pravilo o zanavljanju energetskog certifikata svakih 10 godina. Ovime je građanima nepovratno otuđen dio imovine, resursa, koji bi u slučaju nepostojanja birokratskog konzumerizma bili racionalno uloženi. Kada bi posjedovanje energetskog certifikata bilo racionalno tada bi on bio već odavno uveden na osnovi tržišne potražnje. S obzirom da je instaliran od birokracije on služi jedino birokraciji i naravno gomili novopečenih izdavatelja certifikata. Slučaj na svoj način usporediv s proizvodnjom ormarića za sakrivanje cigareta.

Proizvodnja potražnje za energetskim cerfitikatima ima i drugih dimenzija. Postoji mogućnost da od države (županije, posredstvom regionalne energetske agencije) dobijete i subvenciju za podizanje energetske učinkovitosti svoje nekretnine. Time se vabi građane da trošak obnove fasade podijele sa svojim sugrađanima kroz porez, ili sa cijelom EU kroz EU fondove, čime se utječe na njihovo stajalište o ideji energetske učinkovitosti i cerfiticiranja. Subvencionirani pojedinci postat će glasni zagovornici ideje. No nisu li oni baš poput tržišnih konzumenata izmanipulirani?

Zar nije jasno kako iza financiranja tako “navučene” energetski učinkovite fasade ne stoji novac onoga tko će se njome okititi već novac njegovih sugrađana? Zar treba posebno ukazivati na moralni problem u ovoj priči? Kako se može opravdati postojanje tijela kojem se formalno obratite kako bi ste se dočepali neke besplatne pogodnosti (čak i ako je upakirana u priču o zaštiti okoliša), nakon čega to tijelo trošak realizacije te pogodnosti prebaci na vaše sugrađane koji s tom pričom nemaju baš nikakve veze? Misli li tko na onu u diskusijama izraubanu potplaćenu blagajnicu koja o energetski učinkovitoj kući može samo snatriti dok se od njenog oporezovanog novca koristite vi, subvencionirani, zajedno sa energetskom agencijom i kumovskim-kapitalistima (kronistima je ispravan naziv) koji potpisuju certifikate?

Nesaglediva i nemjerljiva šteta proizlazi iz birokratskog konzumerizma. Unatoč dokazima od konstantnom poboljšanju životnih uvjeta stanovnika širom Svijeta jasno je kako će podržavanje ideja i politika ovog tipa dovesti do regresije.

Birokracija je nemoćna pred shvaćanjem realnosti ali je vrlo odlučna u tome da gradi realnost prema vlastitoj fiks ideji. No ipak stvar će se prije slomiti na potpunoj misalokaciji resursa nego li će birokrati postići zamišljeni balans.

U tom slučaju možda bi se gomila ormarića za sakrivanje cigareta mogla modificirati u peći, a njih ćemo ložiti energetskim certifikatima, štedljivo, kako bi zalihe potrajale.

Završit ću sa jednim citatom F. A. Hayeka o ekonomiji:

Izazov ekonomije je prikazati ljudima koliko zapravo malo znaju o tome što zamišljaju da mogu dizajnirati.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Inicijativa “Pravo na grad” se izborila za poskupljenje vode

Oznake

cijena, EU, građanska inicijativa, infrastruktura, Jakovina, kanalizacija, kriza, ljudska prava, odvodnja, poskupljenje, Pravo na grad, priključak, projekti, standard, voda, vodovod

Cijena vode 1. travnja raste, procjenjuju, za oko 10-15%. Jučer su o tome pisali manje više svi mediji, a ja ću samo kratko podsjetiti što se krije iza poskupljenja zbog toga što želim dati na znanje svima koji su odobravali građansku inicijativu “vodovod i odvodnja su ljudsko pravo“, o čemu sam napisao komentar u kolovozu prošle godine, da se rezultat podržavanja iste ne poklapa sa onime što su aktivisti njome zagovarali.

Inicijative ovog prizvuka uglavnom gađaju na emocije građana od kojih se očekuje podrška, a podrška je nužna jer institut “europska građanska inicijativa (ECI)” funkcionira tek ukoliko se prikupi dovoljan broj potpisa građana o određenom pitanju, u ovom slučaju teze kako su vodovod i odvodnja (infrastruktura) ljudsko pravo.

Kako su posljedice provedbe projekata koji će proizaći iz inicijative negativne na financijskom planu tako se oni ne spominju u propagandnim porukama tijekom prikupljanja potpisa jer tada ljudi ne bi bili skloni inicijativu podržati. Svojim potpisom, shvatili bi, tada odobravaju izravno terećenje vlastitih novčanika u svrhu realizacije nečije fiks ideje.

Možete mi zamjeriti na generalizaciji, naime svrstavam navedenu inicijativu u isti koš sa svim ostalima koje sam vidio da su proizašle iz ECI, jer se uglavnom radi o inicijativama koje podrazumijevaju ostvarivanje utopijskih ciljeva računajući unaprijed na velike količine novca kojeg će biti potrebno oteti poreznim obveznicima širom EU. Inicijative koje se suprotstavljaju financijskoj eksploataciji građana u ime i putem države, za usporedbu, ne postoje. Šteta.

Hrvatska je od EU preuzela obvezu širenja vodovodne i kanalizacijske infrastrukture, što nema sumnje podržavaju udruge okupljene pod nazivom “pravo na grad” koje su prikupljale potpise za inicijativu unutar hrvatskih granica, a kako bi projekte realizirala država mora namaknuti dodatna financijska sredstva. Ali kako?

Poznato je da država nema vlastiti novac za ostvarivanje tog i sličnih ciljeva već ga namiče represivnim metodama nad građanima (oporezivanjem, kontrolom cijena itd.), u ovom slučaju nad onima koji imaju priključak vode. U realizaciju projekata tako mora krenuti povećanjem cijene vode što se izravno manifestira na kućne budžete građana i njihov standard odnosno na njihovo ljudsko pravo na vlasništvo koje je nužan preduvjet za dostojan životni standard (također ljudsko pravo). Vrijedi usput spomenuti kako je i međustopa PDV-a nedavno podignuta sa 10% na 13% što će također pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije projekata.

Međutim, povećanje cijene vode u industriji može posljedično dovesti do lančanog poskupljenja druge robe, primjerice hrane, što će dovesti do daljnjeg pada standarda građana, slabljenja kupovne moći i daljnjeg pada ekonomske aktivnosti na ovim prostorima.

Za kraj ne zaboravimo kako se priključak na vodu i kanalizaciju plaća, što je ekonomski u potpunosti razumljivo (meni), pa ako se građanima sruši standard i kupovna moć, što je logična pretpostavka posljedice nametanja financiranja adhoc izgradnje nove infrastrukture na njihova leđa, odakle će smoći novac potreban za plaćanje tog priključka koji je nedvojbeno proizašao iz borbe da bude omogućen kao ljudsko pravo tih istih građana? To bi bilo najbolje pitati okupljene oko inicijative “pravo na grad”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Neuposlivost

Oznake

kriza, minimalac, neuposlivost, nezaposleni, nezaposlenost, otkaz, poslodavac, rad, radnik, recesija, ugovor o radu

Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca.

Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Slavko Linić: “Trebamo Kapitalca!”

Oznake

ekonomija, internacionala, klasični liberalizam, kriza, Libertarijanizam, oporavak, SDP, Slavko Linić, strategija

Na jučerašnjem skupu u Rijeci SDP je najavio radikalan politički zaokret. Novi smjer neminovno vodi putem klasičnog liberalizma odnosno libertarijanizma, što se moglo naslutiti na samom početku skupa kada je zvučnike parala himna radničkog socijalizma tzv. internacionala.

Nakon uvodnog obraćanja premijera Milanovića, koji je okupljenima rastumačio kako radničkog pokreta više nema jer su ga zamijenili programeri, na govornicu je stupio ministar Linić, ponovio smjernice propale socijaldemokratske ekonomske politike (borba za radna mjesta, a ne za potrošača), te nakon toga najavio radikalan ekonomsko-politički zaokret jasno poručivši:

Trebamo Kapitalca!

S obzirom da je suprotna strana već regrutirala dr. Harrisa, što je premijer okarakterizirao kao “ne dobro” odnosno “nepošteno”, vjerojatno razočaran nepravednom redistribucijom intelektualnog kapitala (jednog eminentnog stručnjaka naime ne može se prepoloviti pa da takav nastavi učinkovito i pravedno savjetovati dvije zainteresirane strane), izbor je, sada shvaćam, nužno pao na jedinog raspoloživog pandana – mene.

Ponosan sam što premijer vjeruje kako smo ovako osnaženi i ujedinjeni na pola puta do “boljega”, i istovremeno polaskan što za HDZ kaže da je na pola puta do “gorega”. Time naime daje svima do znanja kako je mojim angažmanom u SDP-u dr. Harris deklasiran, a njegov trud u HDZ-u uzaludan. Eventualnim preuzimanjem vlasti u naredne dvije godine HDZ bi tako mogao tek pokvariti ono što će SDP, uz moju voluntarnu kontribuciju, do tada urediti.

Vijest je prenijela Nova TV u svojem središnjem Dnevniku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. inače volim fotomontirati ali ovaj tipfeler Nova TV je originalan 😀

Vladavina iznude – ideal iznad profita

Oznake

iznuda, kriza, moć, novac, politika, profit, siromaštvo, socijalizam, vlada, vladavina

Utrka za novcem polako završava. Ideali suvremenog Svijeta su iznad profita!

Umjesto vladavine novca, gradimo vladavinu iznude. Jednostavnije rečeno, danas, ključ nije u novcu već u moći. U poziciji. U utjecaju. Ali to ste, pretpostavljam, znali i sami. No unatoč tome i dalje smatrate ispravnom tvrdnju da je novac korijen sveg zla? Pa ako je novac korijen sveg zla, što je onda korijen novca?

Novac je alat koji nam omogućuje da surađujemo jedan s drugime.
Tvoja roba za moju robu. Tvoj trud za moj trud.
To je kamen temeljac civilizacije.

Bogatstvo nekog čovjeka izraženo u novcu nije mjerilo tog čovjeka. Kako je zaradio taj novac jest mjerilo. Ako ga je zaradio stvarajući vrijednost onda je novac simbol časti. Međutim ako ga je tek uzeo od onoga koji stvara, tada časti nema.

Tada si jednostavno lopov.

Ali vi i dalje vjerujete kako novac stvaraju moćni na račun nemoćnih?

O kakvoj “moći” se radi u tom pitanju? O sposobnosti stvaranja vrijednosti? Ili o sposobnosti manipulacije, prikrivenog dogovaranja i politiziranja u svrhu iznude novca?

Kad novac prestane biti alat koji omogućuje čovjeku da surađuje s drugim čovjekom, tada čovjek postaje alat čovjeku.

Krv, bičevi, lanci ili novac. Možeš birati no razlike nema.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nije li vrijeme da pomognete barem jednom siromahu?

Oznake

beskućnici, eksploatacija poreznih obveznika, kleptokracija, korupcija, kriza, politika, pomoć, siromaštvo, solidarnost, vlast

Svako dobro,
vaš Kapitalac