Evo jednog svježeg primjera koji je zaslužio i naslovnicu tiskanog izdanja Jutarnjeg.
Šećerana Viro, društvo dioničara, posluje uspješno. Godišnji prihodi su joj oko milijardu i pol kuna, dobit oko 130 milijuna. Unatoč tome većinski vlasnik odlučio je prodati svoj udio, a zainteresirana je ni manje ni više nego babaroga koju svi Hrvati mrze (strani kapital) pa tako opet kukaju o rasprodaji Hrvatske i sve nekako s nadom gledaju prema Markovom trgu hoće li Vlada to sprječiti.
Dobra stvar je što Vlada još uvijek nema mogućnost sprječiti vlasnika da proda svoj udio jer da može bilo bi to ravno katastrofi. Dovoljna katastrofa je već to što Vlada i njen poljoprivredni resor određuju kvote za proizvodnju šećera pa je već i prije pristupanja Europskoj Uniji većinski vlasnik došao do zaključka da u uvjetima gdje na tržištu može prodati veću količinu robe – od količine koju mu vlast dozvoljava prodati – jednostavno nema smisla poslovati. Osim toga država proizvodne kvote konstantno smanjuje pa tvrtka umjesto da se razvija polako razmišlja o smanjenju obujma.
Očito je da se vlasnik ne može povoditi tržišnim signalima da upravlja tvrtkom već je prisiljen čekati odluku politike o tome što će mu biti dozvoljeno činiti. Kapitalu nije mjesto u takvoj zoni i kao što vidimo on se povlači. Ulaskom u EU razmjeri regulacije postaju znatno širi, a vladar stroži. Naime osim što sada EU određuje kvote ona ujedno i određuje količinu robe koju je dozvoljeno plasirati na tržište ali i koliko zaliha robe proizvođač ima pravo držati u svojim skladištima. Ne propagira li ono EU slobodu tržišta? Dok ljudi shvate da im vlast umjesto slobode potura socijalizam bit će kasno za plakanje.
Pokušao je vlasnik kupiti jeftiniju šećernu repu iz Srbije, no tamošnji idioti na vlasti uveli su zabranu izvoza u Hrvatsku, time naštetili vlastitim proizvođačima, a da ne istražujem povod tome pucam u prazno i kažem da se radi o zaštiti domaće proizvodnje koju vjerojatno subvencioniraju proračunskim novcem. Višak repe vjerojatno će im propasti zbog nezadovoljnih proizvođača koji od vlasti očekuju da im isplati višu cijenu po kilogramu – onu cijenu koju bi im platio Viro.
Proklinjat će Hrvati sada vlasnika koji spašava vlastiti novac umjesto da proklinju socijal-fašističku politiku koja uništava profitabilnu tvrtku i tjera vlasnika na taj potez. No vlasniku bi trebalo od srca zapljeskati. Njegov kapital neće istrunuti pod regulatorskom čizmom (za sada) već će naći neko novo mjesto gdje će nastaviti rasti, a pri tome sreću će naći neki novi radnici koji će zahvaljujući tome dobiti posao. Za kapital, razvoj nove poduzetničke ideje i zaposlene bit će bolje u manje reguliranoj zoni. Rizik ostanka u poslu sa šećerom vlasnik prebacuje na nekog drugog, navodno neku njemačku tvrtku. Ne znam tko je ta tvrtka i kakav položaj ima u toj branši u EU, možda ide u akviziciju samo zbog toga što je u Njemačkoj iskoristila maksimalnu dozvoljenu kvotu i popunila zalihe do dozvoljene granice.
Hrvatska i EU socijal-fašistička politika sustavno uništava ekonomiju, stvara neprirodno ponašanje tržišta i onemoguće građanima racionalnu alokaciju resursa koje posjeduju – čime zatire njihove osobne slobode i prosperitet te društveni razvoj.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 