Traži račune, da uhljeb ima kune!

Oznake

fiskalizacija, Lalovac, nagradna igra, porezna uprava, traži račune, uhljeb

Započela je nova nagradna igra Porezne Uprave s ciljem da se građane motivira da od osoba od kojih kupuju dobra i usluge traže račun. Račun je dokaz da je u toj transakciji sudjelovala i država, kao sporedni (ali bitan) akter kojem je dano pravo da od svake razmjene solidan dio zadrži za sebe (do 25%). Zašto Vlada želi da uredno plaćate porez? Vlada će vam reći da je to zbog boljeg zdravstva, školstva, socijale, no u rashodima državnog proračuna, dakle tamo gdje se obećanja pretvaraju u stvarnost, vidimo nešto drugo.

Od svega što građanima oporezuje država potroši 33% na plaće državnih zaposlenika, 18% na otplatu kredita i obveznica (novac je otišao u vjetar, a dug je ostao poreznim obveznicima da ga plate), 14% na članarinu EU i druge pomoći unutar države, 13% na službena putovanja političara i drugih državnih zaposlenika, 9% na subvencije (rodijačkim javnim i privatnim kompanijama i gubitašima kojima bi tržište, da nije upliva države, već odavno presudilo), 9% na donacije i kapitalne pomoći (recimo potporu antikapitalističkim medijima koji podupiru kult etatizma) te 4% za nabavu službenih automobila državnim zaposlenicima i sličnu svrhu.

Na što je ono Vlada rekla da troši novac od vašeg poreza? Aha, dobro.

Dakle traži račune, da uhljeb ima kune!

Vlada se u promidžbi ove nagradne igre koristi argumentom borbe protiv sive ekonomije, utaje poreza i nelojalne konkurencije. Kada rezultati budu objavljeni pretpostavljam da će se javno pohvaliti velikim odazivom građana i taj odaziv protumačiti kao opće mišljenje građana o tim pitanjima. Dakle broj sudionika nagradne igre iskoristiti će kao mjerilo broja građana koji podržavaju borbu protiv sive ekonomije, utaje poreza i nelojalne konkurencije.

Nema sumnje da većina sudionika ove nagradne igre o tim pitanjima ima izrazito negativno mišljenje, ta ipak živimo u državi s dominantnim brojem onih koji žele živjeti na tuđi račun, no glavni motiv za sudjelovanje u ovome je, dakako, novac! Nagrade koje država daje su novčane, uz iznimku jednog nagradnog ljetovanja u vrijednosti 15.000 kuna.

Sudjelujući u ovoj nagradnoj igri tako dobijate priliku da se i sami na osobit način uhljebite! Dobitkom novčane nagrade iz državnog proračuna vi postajete net-tax-consumer (proračunski konzument).

Evo jedne zanimljive usporedbe – radnik sa neto plaćom 8723 kune (Zagreb, bez djeteta) svaki mjesec plati državi 2.083 kune poreza i prireza. Na godišnjoj razini to je 25.000 kuna. To je otprilike 13% njegove bruto 2 plaće, ili u usporedbi sa neto plaćom – čak 24%. Dobitkom najveće novčane nagrade, koja iznosi 25.000 kuna, ovaj radnik, sa neto plaćom 8723 kune, zapravo dobiva puni povrat poreza i prireza kojeg je platio državi. Istovremeno on zadržava pravo da i dalje koristi sve blagodati javnog zdravstvenog sustava, školstva, cesta i drugoga što osigurava i daje pravo na korištenje država. Svoj dio računa za realizaciju tih javnih usluga on je efektivno prebacio na preostale porezne obveznike, odnosno na one porezne obveznike koji iz proračuna povlače razmjerno manje od njega ili pak ništa. A što je s radnicima čija je plaća manja od 8723 kune neto? Dobitkom najveće novčane nagrade oni ne samo da su dobili puni povrat plaćenog poreza i prireza već su čak i u plusu. Osim što mogu nastaviti uživati u “javnim blagodatima” oni će dobiti i izvjestan novčani iznos povrh iznosa kojeg su kao porezni obveznici uplatili u državni proračun. Ući će u surplus iliti suficit prema proračunu odnosno zahvaljujući državi ostvariti izravnu novčanu korist na račun drugih poreznih obveznika koji konzumiraju manje ili ništa proračunskog novca.

To su efekti koje proizvodi ova nagradna igra. I oni su u potpunosti u skladu sa mentalitetom ljudi koji čine ovo društvo, i koji su navikli svoje osobne želje, ideale i fiks ideje ostvarivati na tuđi račun, uz pomoć vlasti, njenih zakonskih i represivnih instrumenata koji takvu praksu omogućuju te upravo zato dobivaju legitimitet i potporu većine građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Despotskim metodama protiv dužničkog ropstva

Oznake

aktiva, Banke, despotizam, dužničko ropstvo, franak, Lalovac, obračun, porez, stambeni kredit

Boris Lalovac: “Više neće biti egzotičnih valuta kao franaka. Zakonom ćemo riješiti i kako se određuje vrijednost nekretnine, neće se više plaćati veći tečajni rizik jer korisnici ne mogu glavnicu pokriti nekretninom. Što se tiče problema aktualnih kredita, moramo o svima brinuti, pa i o onima zaduženim u eurima, ne samo u švicarskom franku. Ovo mora biti riješeno jednim zakonom. Nema više mjesta dužničkom ropstvu” 

1. Švicarski franak nije egzotična valuta. To je valuta koju ljudi širom svijeta vrlo cijene jer se dokazala kao stabilna valuta. To je ljudima važno jer pohranjujući svoju imovinu u valutu oni očekuju očuvati vrijednost iste (makar je u svakom slučaju kroz inflaciju gube). Problem je u tome što je u izvjesnom razdoblju naše prošlosti država debelo precijenila kunu u odnosu na franak. To je stvorilo povećanu potražnju za frankom. Kada su ljudi shvatili istinu (ali ne i uzrok) bilo je prekasno, nekretninski balon koji se napuhao na podcijenjenom franku je eksplodirao, a vrijednost franka se počela penjati u svoje realne okvire. Dodano, ukidanje pega spram eura pokazalo je svijetu koliko franak zapravo vrijedi, odnosno koliko ljudi vjeruju u njega. Vjera ljudi u franak odredila je njegovu vrijednost spram kune u danom trenutku. Međutim problem je određen političkim sredstvima jer kao što znamo država upravlja monetarnom politikom te je njome prije nego li je itko bio svjestan odredila sudbinu ljudi koji su se zadužili u podcijenjenoj valuti.

2. Vrijednost nekretnine treba određivati tržišnim metodama, a ne zakonima u službi politike. Tržište ima svojstvo dinamičnosti i brze prilagodbe novonastalim okolnostima. Cijene nekretnina određene su bezbrojnim faktorima i preferencijama ljudi te ono što vrijedi danas već sutra može postati neprihvatljivo. Najava zakonske regulacije tog pitanja predstavlja najavu državne intervencije koja je svojevrsno priznanje političara da ne razumiju kako zapravo funkcionira ekonomija, teoretski i praktično. Oni će onemogućiti tržište da se prilagođava novonastalim okolnostima i tako izravno utjecati na njegovu dinamiku. Državna intervencija u pravilu donosi negativne ishode. Kao i u slučaju podcijenjenog franka možemo očekivati raskorak između ponude i potražnje, odnosno cijene koju će određivati politika u odnosu na cijenu koju bi određivalo tržište (da mu se to pravo nije intervencijom oduzelo).

3. Tečajni rizik je povezan s prvom točkom. U uvjetima gdje država određuje koliko kuna vrijedi prema ostalim valutama dobro je da postoji nešto poput naknade za tečajni rizik. Kao što rekoh, država ima sklonost precijeniti domicilnu valutu i tako na tržište odaslati lažan signal o vrijednosti novca. Stoga je sasvim razumno da onaj tko to shvaća, a nudi kredit, traži od osobe koja posuđuje novac da plati i naknadu za tečajni rizik odnosno preuzme ga na sebe.

4. Kada bi vlast imala stvarnu namjeru brinuti se o građanima onda bi ih ostavila na miru. Problem dužničkog ropstva u kojeg su se uvukli brojni građani izravna je posljedica vladinog činjenja, a ne njene pasivnosti. Vlada svakodnevno provodi intervencionizam na svim poljima pa tako i financijskom. Građani odobravaju intervencionizam jer on dolazi uz velika obećanja. Tek se nakon provedbe intervencije uočava enorman nesrazmjer u odnosu na obećano. Nažalost tada se rješenja ponovno traži u novim (i novim) vrstama intervencija. Tako i u ovom slučaju Lalovac najavljuje konačno rješenje problema po sistemu “jednim zakonom dokidam dužničko ropstvo” no vidjet ćemo da će ishod biti u potpunom nesrazmjeru s očekivanjem. Za primjer, banke će na uvođenje poreza na aktivu reagirati njenim smanjenjem, što će dovesti do premale ponude novca na tržištu, što pojačava neizvjesnost poslovanja i odgađa na neizvjestan rok ikakvu mogućnost jačanja ekonomske aktivnosti koja se nužno mora svoditi na privatni, a ne javni sektor. Barem ukoliko želimo napredovati, a ne propadati. Bez ekonomske aktivnosti i to one sa smislom, koja donosi profit, nema mogućnosti blagostanja za građane. Nema dobrih plaća, nema dobrog zdravstva, obrazovanja, mirovina niti ičega što građani žele imati. No čak i u tom turobnom scenariju priča ide na ruku Vladi, jer ako nema privatne inicijative onda prema ekonomskoj teoriji (kejnzijanskoj, koja je dominantna) inicijativu mora preuzeti vlast. Tu na scenu nastupa Lalovac i njegovi pajdaši. Oni od toga i takvog stanja imaju izravnu korist. Osim što im donosi novac, jer ih moramo plaćati kroz porez, donosi im i zadovoljštinu jer vlast predstavlja moć. Siguran sam da je ugodno kada te ljudi doživljavaju kao kakvo božanstvo ili spasitelja. No van svake pameti je biti dio kulta koji štuje takve ljude i takvu državu. Problem je ovdje ideološkog karaktera i svjetonazora, naime u Lalovčevoj izjavi, odnosno u njegovom stavu, otkriva se jedna blaga do umjerena nota despotizma.

Ima tu još nekih pogleda na stvar koje nisam spomenuo, primjerice Lalovca vjerojatno boli činjenica da u kreditima građana leži gomila novca s kojim on ne može ništa, a tako bi želio. Od iznosa kojeg građani odvajaju za kredit ne plaća se porez, iz čega realno proizlazi njegova “veleumna” ideja o oporezivanju aktive banaka. Prema Lalovcu građani izgleda moraju biti u funkciji realizacije političkih ciljeva koje će nametati vlast, pa makar što smo već naučili da je poticanje jeftinog stambenog kreditiranje podcijenjenom valutom proizvelo strašne posljedice za te iste građane, i dalje paradoksalno vjerujemo u floskule o tome kako nam vlast pomaže time što čini.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trošarine: Pljačka potezom pera!

Oznake

benzin, cijene goriva, gorivo, Lalovac, trošarina, uredba, vlada

Ono što vas je danas koštalo X kuna sutra će vas koštati X kuna + 20 lipa.

Govorim o cijeni goriva. To je tema o kojoj sam pisao u više navrata (tu, tu, tu) i koja se svako malo vraća u prvi plan zahvaljujući (rastućim) trošarinama. Tih 20 lipa, za koliko će nakon objave u Narodnim novinama građanima poskupiti gorivo, izgledaju kao zanemariv iznos u cijeni jedne litre goriva. Litra “Eurosuper 95” danas košta 9,53 HRK, pa 20 lipa gore ili dolje, koliko često cijena oscilira zbog uvjeta na tržištu (pa i odnosa USD naprema HRK), ne predstavlja skok vrijedan kakvog osobitog zamaranja, možda malo kuloarskog gunđanja i ništa više. No to i jest jedna od dokazanih metoda kojima država pljačka građane, poznata još i kao metoda kuhanja žabe (žabu nećete skuhati ako je bacite u lonac kipuće vode, jer će iskočiti, ali ako je stavite u hladnu vodu, i potom je stanete postepeno zagrijavati, žaba će biti skuhana prije nego li shvati kakva strahota joj se sprema). Tako Vlada i nas kuha.

U X-u leži zec!

X nije 20 lipa! Država se nije pojavila u ovoj priči sada, sa idejom da uzme samo 0,20 kuna na litri po mnogima uvelike preplaćenog goriva (9,53 HRK). Ona je u cijeni goriva prisutna odavno i to ne kao zanemariv faktor već kao dominantan faktor. Većina cijene goriva koju plaćate zapravo je zbroj državnih nameta, trošarine i PDV-a, koji čine gotovo 60% cijene svake litre goriva (točnije, 58% u slučaju kada je cijena jedne litre već spomenutih 9,53 HRK, trošarina 3660 HRK/1000l te PDV 25%).

Dakle X, koji je cijena goriva ako dosad niste skontali, sastoji se od sljedećeg:

Nakon objave u Narodnim novinama X će se i dalje sastojati od istih sastavnih dijelova ali njihove će vrijednosti će biti drugačije, porasti će:

Dakle zbog 20 lipa veće trošarine raste udio ukupnog iznosa trošarina u litri goriva sa 3,66 HRK na 3,86 HRK, međutim raste i udio PDV-a u ukupnom iznosu računa i to sa 1,91 HRK na 1,95 HRK. U litri goriva koja bi mogla koštati 9,75 HRK tako imamo 5,81 HRK državnih nameta dok je ostatak od 3,92 HRK cijena sirove nafte, njena derivacija i marže svih ljudi povezanih u lancu koji su zaslužni za to što ste to gorivo mogli tako jednostavno, potezom “pištolja” bezninske crpke iz zgloba, utočiti spremnik svojeg automobila.

Ipak, izglednija je sljedeća varijanta u kojoj se pojedinci u nizu ne odriču svojih marži, dakle one ostaju na sadašnjoj razini, te će struktura i cijena u tom slučaju izgledati ovako:

Najjednostavnije rečeno, zbog vladinog povećanja trošarina od 20 lipa cijena goriva će porasti 25 lipa i to zbog utjecaja PDV-a! Povećanjem trošarina uhljebi se goste dvaput.

Od novca kojeg ćete izdvojiti za gorivo čak dvije trećine odlazi u ruke uhljeba, jer su se eto prvi dosjetili kako mogu pravno urediti sve što je potrebno da bi se pukim potezom pera domogli vašeg novca, dok samo jedna trećina odlazi u ruke onih koji su vam svojim radom i inovativnošću omogućili to gorivo i kojima zasluge uistinu i pripadaju.

Da su kojim slučajem uhljebi malo skromniji u svojim prohtjevima, što je nakon svega uistinu apsurdna pretpostavka, cijena goriva bi bila mnogo niža no što je danas, i još niža od cijene koja će vrijediti sutra nakon što današnja intervencija Vlade bude blagoslovljena objavom u NN i gorivo poskupi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je političarima super?

Oznake

dug, Lalovac, političar, porez, proračun, Varga

Evo jednog friškog primjera kroz kojeg ćemo vidjeti zašto je političarima super – Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo je ministra zdravlja s 20.000 kuna jer je svojevremeno “zrihtao” 50.000 kuna iz državnog proračuna nekoj udruzi. Tu kaznu će platiti u 5 rata po 4.000 kuna. Dok političari trunku višeg moralnog standarda u civiliziranom svijetu podnose ostavku zbog kupnje para čarapa službenom kreditnom karticom u slučaju Hrvatske nema govora o nečem sličnom. U tekstu također saznajemo da je ministar sklopio ugovor za kupnju “zelenog” automobila, a prije toga, znamo, država je njemu sredila mogućnost da takav automobil kupi uz pomoć poticaja, također iz državnog proračuna.

Međutim u zadnjemu nema ništa sporno, niti je za tu stvar kažnjen, jer kada bi nešto bilo sporno, i da je za to kažnjen, tada bi za istu stvar vjerojatno trebali biti kažnjeni i neki drugi pojedinci, bilo njegovog ranga ili nekog nižeg političkog ranga, ili pak koristoljubivi građani koji se uz pomoć tuđeg novca domažu trendovskih vozila. A to je nešto što nitko tko je koristio poticaje ne želi da se desi. Muljaža s udrugom je jedinstven prekršaj, poveziv samo s njime, i zato ga je lako sakncionirati. Zahvaljujući poticajima za kupnju ekološkog automomobila ministar je isti platio 30.000 kuna manje nego što će ga platiti neki drugi građanin kojemu poticaj neće biti omogućen. Kao i u slučaju bilo koje vrste poticaja tako i u ovom slučaju nema dovoljno novca za sve zainteresirane ali zato će uvijek biti dovoljno onih koji će snalažljivima platiti dio računa za stvar koju žele imati.

Dodajmo ovim brojkama malo soli. Da bi ministar dobio svoju plaću na ruke, recimo 20.000 kuna, i da će od te plaće svaki mjesec plaćati ratu kazne, potrebno je da 27 radnika s prosječnom plaćom (5500 kuna neto) plati porez na dohodak (bruto-neto kalkulator, prirez Zagreb). Ako u odnos stavimo radnike s plaćom od 3000 kuna, što je oporezivi iznos blizak minimalcu (koji se nakon porezne reforme više ne oporezuje) tada je potrebno da čak njih 303 plati porez kako bi se prikupio iznos potreban ministru da plati svoju kaznu. Tu kaznu on naravno ne plaća građanima od kojih dobiva novac već će taj novac uplatiti u državni proračun te će isti nakon toga prema osjećaju političara potrošen na nešto drugo, možda na neko novo službeno putovanje tog istog ministra pa će mu na taj način “osobni” gubitak biti kompenziran. Mi o tome, naravno, nećemo znati ništa.

Za poticaj za kupnju ministrovog zelenog osobnog automobila porez mora platiti još 41 radnik s neto plaćom od 5.500 kuna, ili čak 455 radnika s plaćom 3.000 kuna. Za onih 50.000 kuna koje je dao nekoj udruzi to je 68 radnika s prosječnom plaćom ili čak 758 radnika s plaćom od 3.000 kuna. I ima stol od 90.000 kuna. To si računajte sami ako hoćete.

Hoćete jedan vic o Lalovcu za primjer?

Dođe Lale jutros na posao i zaduži nas za milijardu eura, iliti 7,6 milijardi kuna. Pa kaže ma šta je to za vas milijun koji radite? Nećete ni osjetit! Kaže digitron fino 7.600 kuna po glavi zaposlenog, iliti 10 mjeseci svako od vas (prosječno plaćenih) plaća porez na dohodak i kvit smo taman pred Božić da možete fino opet trošit po dućanima i plaćat PDV. Jel to pošteno? Pa naravno! Pošteno nas zaduži!

I zato je političarima super!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatske svete krave i imovinska prava građana

Oznake

blokada, imovina, Lalovac, nezaposlenost, podstanarstvo, režije, socijalna pomoć, socijalna prava, socijalni slučaj, zaštićeni stanar

Privatno vlasništvo u Hrvatskoj nije na cijeni. Štoviše, ono je javno omraženo. Baš onako kako je omraženo u svakom socijalističkom društvu. Čini mi se da pred hrvatskim zakonima ono crno ispod nokta ima veća prava od građana da posjeduju imovinu i njome raspolažu. To dokazuje i ministar Lalovac najavom novih socijalnih mjera pomoći za desetke tisuća građana.

Od 1. siječnja 2015. država i javne tvrtke će prezaduženim građanima, koje ministar opisuje kao socijalne slučajeve bez imovine i ušteđevine te primatelje socijalne pomoći, opraštati dugove do određenog iznosa. Osim toga najavljuje uvođenje (pravnog) instrumenta koji bi onemogućio izbacivanje tih istih građana iz kuća.

Iz kojih kuća, pitam se, ako govorimo o ljudima koji nemaju imovine kako kaže ministar? Odgovor se otkriva sam – iz tuđih kuća.

Zamislite da imate podstanara u svojem stanu. Uredno ste ga prijavili i plaćate propisane dadžbine državi. U nekom trenutku vaš podstanar postane socijalni slučaj, što znači da zadovoljava kriterije koji su propisani da bi mu država dodijelila taj status. Osim što će dobivati socijalnu pomoć on će trajno dobiti na korištenje i vaš stan (vašu imovinu). Dogovorenu ratu stanarine više vam neće morati platiti, a vi nećete imati pravne osnove da ga izbacite. Osim toga bit ćete i dalje dužni državi plaćati propisane dadžbine ali ne samo to, to je manji dio troška, od tog trena bit ćete dužni plaćati vašem zaštićenom podstanaru i režije. Ako ih ne platite, u želji da parazita istjerate tjeranjem inata, to činite sebi na štetu – ovrha na neplaćene režije provest će se na vašoj imovini jer podstanar, kao što znamo, imovine nema. A zašto bi je i imao kada mu država daje pravo da ima vašu. Onako bi je mogao izgubiti od sebi sličnog, ovako dobiva status svete krave.

Index kaže “dobra vijest”, a ja vam kažem: Ekonomija nam je mortus. Socijalna država će se još neko vrijeme nastojati obraniti institucionaliziranom pljačkom svega što se produktivnom sloju građana može opljačkati. Najbezbolniji put da to izbjegnete, ili minimizirate gubitak, jest da smislite plan evakuacije, što znači da osigurate sebi i svojoj obitelji mjesto pod suncem u okviru granica neke druge države, preporučljivo izvan socijal-talibanske EU (Kanada, Novi Zeland, Švica…), prodate ispod cijene sve što imate ovdje (ili iz milosrđa poklonite nekome iz šireg kruga obitelji, nekome tko se već navukao na socijalni dop) i u pravom trenutku odmaglite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Novi proračun: poligon za političko-rentijerske manipulacije

Oznake

deficit, javne financije, javni dug, Lalovac, ministarstvo financija, prihodi, proračun za 2015, rashodi, rezanje plaća, sindikati, vlada

Središnja tema javnih rasprava posljednjih dana zasigurno je prijedlog državnog proračuna za 2015. godinu. Tumačenja su razna međutim izgleda da eterom dominiraju ona pogrešna, i ovaj puta potaknuta ratovima interesnih skupina, političkim obračunima i željom da se građane drži taocima neodržive fiskalne politike.

Prije svega govori se o očitom (vrlo oštrom) smanjenju državnog proračuna, kako prihodovne tako i rashodovne strane. Smanjenje deficita na respektabilnu razinu od 12,5 milijardi također je dio ove statistike. Na površnom promatranju ovih osnovnih parametara proračuna razvila se kritika politike “rezanja”. Međutim državni proračun je daleko od toga da vlada po njemu reže. Osnovni razlog oštrog smanjenja proračunskih prihoda i rashoda je izdvajanje HZZO iz riznice. Otprilike 22 milijarde kuna težak proračun HZZO-a sada se vodi u statistici izvanproračunskih korisnika. Je li zbog tog računovodstvenog izdvajanja iz proračuna nestala obveza poreznih obveznika da plaćaju doprinose? Jesu li doprinosi možda postotno smanjeni? Naravno da nisu. U tom pogledu i suma sumarum sve ja kako je i bilo do sada. No taj računovodstveni spin bio je dovoljan kako bi masa građana nasjela na priču o “rezanju” na najbitnijoj od svih stavaka, na zdravlju.

Od sada pa nadalje na stavku zdravlja treba gledati na dva mjesta: 1) na stavkama ministarstva zdravlja i 2) na stavkama izvanproračunskog korisnika HZZO. Zbroj tih stavaka predstavlja ukupan trošak zdravstva, odnosno iznos kojeg možemo uspoređivati s ovogodišnjim proračunom ministarstva zdravlja u kojem je navedeno konsolidirano. U 2014. godini proračun ministarstva zdravlja iznosio je 23,86 milijardi kuna (str.251), dok će u 2015. objedinjeno sa izdvojenim HZZO-om iznositi 29,36 milijardi kuna. Usporedbom ova dva iznosa možemo zaključiti jedino da imamo relativno povećanje izdvajanja za zdravstvo u iznosu 5,5 milijardi kuna, što je postotni rast od preko 23%! Unatoč ovim činjenicama vijesti poput ove, u kojoj je navedeno očito pogrešno tumačenje, dominiraju eterom i utječu na javno mijenje.

Negativne emocije proizašle iz pogrešnog tumačenja potpiruju i sami predstavnici vlade. Vedran Mornar, ministar obrazovanja, u javnoj izjavi konstatirao je kako nedostatak novca za reforme u obrazovanju vodi u katastrofu. Ova izjava interpretirana je, kao i u prethodnom slučaju, kao “rezanje”. Ovaj puta na kocki je obrazovanje. Međutim ako pogledamo prijedlog proračuna za 2015. godinu, i njegovu stranicu 199 gdje je navedena razrada troškova Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odmah uočavamo povećanje rashoda sa 11,9 milijardi na 13,1 milijardu kuna. Postotno povećanje ove stavke je 9,7% (indeks 109,7). Detaljnije stavke također govore jedino o povećanju izdataka, za obrazovanje u cjelini tako ćemo izdvajati 6,9% više nego ove godine, za predškolski odgoj (str.205) 13,7% više, osnovnoškolsko obrazovanje (str.206) 4,7% više, srednješkolsko obrazovanje (str.207) 5,5% više, visoko obrazovanje (str.214) 26% više nego ove godine!

Preventivnim populizmom obratili su se i sindikalni predstavnici. Vilim Ribić upozorava vladu da sindikati neće mirno sjediti dok vlada reže njihove plaće! Dok sluša njegove riječi javnost može shvatiti što? Da vlada reže njihove plaće! Međutim i ovdje govorimo o pogrešnom tumačenju, ili je možda više besmisleno govoriti o pogreškama? Radi li se o namjernim manipulacijama i obmanjivanju građana? Osim što se govori treba gledati i tko govori. Odakle dolaze sve redom navedene neistine – iz tabora proračunskih korisnika! Cilj im je očito propagiranjem laži zakuhati javnost od koje traže jasno i glasno suprotstavljanje (nepostojećim) rezovima.

U prijedlogu proračuna za 2015. po korisnicima i ekonomskoj klasifikaciji moguće je iščitati kolika su bila izdvajanja za plaće iz proračuna ove godine, a kolika će biti u 2015. godini (tzv. stavka “31” – rashodi za zaposlene). Evidentno je jedino povećanje mase plaća koje se isplaćuju iz proračuna. Čak i ako iz te mase plaća izdvojimo enormno povećanje rashoda za plaće na ministarstvu zdravlja, koje je uzrokovano prebacivanjem jednog dijela istih sa HZZO-a na proračun (usput rečeno, u istoj mjeri budžet HZZO-a nije smanjen, dakle Varga nije gubitnik kako doznajemo u ovoj vijesti već je pravi pobjednik, dobio je malo kraljevstvo za sebe, a dio plaća prebacio direktno na porezne obveznike i proračun), možemo vidjeti da je za plaće iz proračuna u 2015. namijenjeno 3,07% više novca nego ove godine. Pri tome vidimo da je ministarstvo zaštite okoliša prošlo najbolje, sa povećanjem od čak 214%, zatim agencija za upravljanje državnom imovinom sa 153%, ministarstvo poduzetništva i obrta sa 147%, branitelja 132% itd. O čemu dakle priča Ribić!? Ni o čemu naravno. On djeluje preventivno. Obmanjivanjem i huškanjem javnosti, baš poput ekipe iz vlade koju čine pripadnici njemu slične podvrste ljudi, radi na jačanju vlastite pozicije koju želi zaštititi svim sredstvima, pa i širenjem “neistina” ako ocijeni da je to potrebno.

Prezentacija borbe s proračunskih deficitom također je više stvar metodološke manipulacije brojkama nego stvarnih mjera smanjenja deficita. Vlada očekuje iz fondova EU povući gotovo 3 milijarde kuna više nego ove godine (+70%) iako ove godine nije povukla ni približno onoliko koliko je planirala pa možemo pretpostaviti da će u ostvarivanju tog plana biti jednako “uspješna” i dogodine. Ipak, taj pozamašan iznos prikazan u prihodima proračuna ima direktan utjecaj na očekivano smanjenje deficita. Ja vam garantiram, vlada će vas ponovno iznevjeriti. Već sada ste nasamareni i to je jasno k’o dan. Nadalje, vlada očekuje uprihoditi 0,6% više na konto poreza nego ove godine. U tom broju od poreza i prireza na dohodak čak 35% više. S obzirom na poreznu reformu koja stupa na snagu 1.siječnja, gdje se povisuju porezne osnovice, kao i međustope poreza na dohodak (stopa od 40% sa 8800 na 13200 kuna), što u oba slučaja znači više novca poreznom obvezniku, a manje državnom proračunu odakle snaga za ovakvu hrabru pretpostavku povećanja poreznih prihoda na toj stavci? Porezno opterećenje radnika se smanjuje, a proračun očekuje prikupiti čak 35% više novca!? Nadalje, prihodi od posebnih ugovora s HZZO-om trebali bi donijeti u proračun novih 4,2 milijarde kuna. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Pa nastavimo sa 2 milijarde kuna prihoda od prebacivanja (ili bolje rečeno krađe) novca korisnika mirovina po posebnim propisima (policija i dr.) iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Taj jednokratan priljev sredstava, kojeg iduće godine više neće biti, također je pomogao u izgradnji fikcije o manjem deficitu. Ukrasti jednom dijelu populacije novac ušteđen za stare dane kako bi se statistički prikazalo smanjenje deficita je postupak za koji trenutno ne mogu naći prikladnih riječi zgražanja.

Kaos.

Ovaj proračun je digao razinu netransparentnosti financija na dosad neviđenu razinu. Deficit je zakrpan prevelikim ambicijama političara, a takvog kakav jest brane brojne političke i rentijerske skupine odavno navučene na proračunski dop. Rebalansi koji će uslijediti dogodine otkrit će nam da je ovaj prijedlog bio samo prva stanica na putu dostizanja novih, rekrodnih razina deficita i javnog duga, ponovno na štetu poreznih obveznika. Osim gomile metodoloških pogrešaka, od osnovne do konsolidirane razine, takav proračun mnogima je otvorio izvanrednu poziciju za manipulaciju javnim mijenjem. Buka koju su manipulatori stvorili u medijima prikrila je bolne činjenice, a najbolnija od svih je ponovno ta da proračun i ove godine raste i da će račun za tu dekadentnu fiskalnu politiku u konačnici biti ispostavljen na plaćanje poreznim obveznicima i njihovoj nerođenoj djeci koja će biti prisiljena, zakonom ili batinom neke buduće vlasti, nositi teret javnog duga na svojim leđima.

Vrijedi reći i sljedeće, zbog ogromnih napora koje jedni ulažu da prikriju činjenice, a drugi da ih prokažu, propustilo se uložiti barem malo vremena u ukazivanje na očito kršenje Zakona o proračunu i Zakona o izvršenju proračuna. Unatoč sustavnom kršenju zakona Hrvatski Sabor sklon je uvažavati vladine neodržive prijedloge javnih financija, dok pravni sustav države istovremeno okreće leđa nepravdi.

Kancerogeni politički sustav ove države kao i nepostojanje vladavine prava osnovni su uzrok naše poražavajuće ekonomske i socijalne stvarnosti, sustavne indoktrinacije građana kroz institucije države i općeg neshvaćanja temeljnih vrijednosti jedne civilizirane, suvremene države kakva Hrvatska nastoji biti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko je porezno opterećenje 1 kune neto plaće?

Oznake

bruto, Flat tax, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porezna olakšica, porezna osnovica, Porezna reforma, progresivni porez

Ako zanemarimo da je porez, bez obzira o kojem obliku govorimo, ništa drugo do li ozakonjena pljačka kojoj je smisao oduzimanje dijela imovine poreznom obvezniku kako bi se omogućilo financiranje (različito od “ostvarivanja”) političkih ciljeva vlastodržaca, tada se često upuštamo u rasprave o tome koji je oblik poreza štetniji od drugog. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da je porez na dohodak najštetniji oblik poreza, jer se izravno odnosi na pitanje plaće nekog radnika, nisam siguran da je ispravno smatrati, primjerice, porez na nekretninu, koju će radnik s vremenom izgraditi ili kupiti od ostatka svoje plaće, manje štetnim oblikom. Isto tako možemo li reći da je porez na dobit tvrtke koja posluje konkurentno i racionalno, čime ostvaruje interese radnika i potrošača, manje štetan oblik? Je li od svih oblika poreza najpošteniji (podsjećam da smo zanemarili suštinu poreza) porez na dodanu vrijednost ili se pak radi o najperfidnijem obliku poreza jer on na svakom koraku proizvodnog procesa uzima dio vrijednosti konačnom proizvodu i koji u konačnici kažnjava krajnjeg kupca?

Bilo kako bilo porez na dohodak je u žiži zbivanja, a ovdje ćemo se baviti lošom stranom poreznog sustava u Hrvatskoj, odnosno modelom progresivnog poreza na dohodak.

Stvarni, negativni učinci ovog modela nisu u potpunosti vidljivi na prvi pogled. Opće je poznato kako se dohodak oporezuje u tri koraka, ovisno o njegovoj visini. Oporezivi iznos dohotka dobije se tako da se bruto plaća umanji za doprinos za mirovinsko osiguranje (20%) i zatim neoporezivi dio plaće (2.200 kuna). Neoporezivi dio plaće započinje od 2.200 kuna za sve ali se uvećava ovisno o raznim olakšicama poput onih za djecu, uzdržavane članove, invalidnost, život u područjima od posebne državne skrbi itd. Na oporezivi dio dohotka primijenjuju se stope od 12% (za oporezivi iznos do 2.200 kuna), zatim 25% za oporezivi dio dohotka koji ulazi između 2.200 i 8.800 kuna te 40% za iznos iznad 8.800 kuna. Oporezivi dohodak iznad 8.800 kuna oporezuje se tri puta (sa 12%, 25% i 40%), onaj do 8.800 kuna dva puta (12% i 25%), dok se dohodak do 2.200 kuna oporezuje samo po stopi od 12%.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja za neto minimalac od 2383,77 kuna (zagrebački prirez). Bruto minimalac od 3017,61 kuna, umanjen za mirovinsko i neoporezivi dio dohotka, iznosi 214,09 kuna na koje se primijenjuje 12% poreza što iznosi 25,69 kuna. Na porez se zbraja prirez gradu (npr. Zagreb ima prirez od 18%) što u ovom slučaju znači 4,62 kune od iznosa poreza. Ukupno to je 30,31 kuna poreza i prireza. Iznos od 30,31 kune poreza i prireza je 1,2% od neto mininalne plaće. U toj mjeri on je štetan za radnika na minimalcu.

Pogledajmo učinak progresivnog oporezivanja na neto plaću od 10.000 kuna. Bruto plaća u ovom slučaju iznosi 16.729,45 kuna, doprinosi za mirovinsko 3.345,89 kuna, neoporezivi dio je kao i u prethodnom slučaju 2.200 kuna. Razlika daje oporezivi iznos dohotka od 11.183,56 kuna. Ukupni porez i prirez iznose 3.383,56 kuna. U odnosu na neto plaću to je 33,8%. U toj mjeri on je štetan za radnika s neto plaćom od 10.000 kuna. Radnik s plaćom 10.000 kuna, što je okvirno četiri puta veća plaća od minimalca, platit će 111 puta više poreza od radnika na minimalcu (3.383,65 kuna : 30,31 kuna). U ovome se pak očituje nepravda zbog nesrazmjera poreznog opterećenja koju osjeća radnik s većom plaćom.

Tu nepravdu je najbolje prikazati grafički. U primjeru ćemo vidjeti koliko lipa poreza (i prireza) vlast uzima radnicima za svaku kunu neto plaće. Uz to vidjet ćemo i kako porezna reforma utječe na istu stvar:

Učinak porezne reforme vidljiv je na zelenoj liniji. U svakom pogledu neto kuna radnika nakon reforme bit će opterećena manje nego do sada. No za neke će ti efekti biti izraženi u većoj mjeri, a za neke u manjoj. Ponovno zahvaljujući progresivnom oporezivanju. Zelena linija je pomaknuta malo udesno zbog najavljenog povećanja neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.600 kuna, što znači da dio radnika koji sada plaćaju porez, poput radnika na minimalcu, nakon ove reforme više neće plaćati porez. Učinak ove reforme stoga je upravo najveći kod nižih plaća unatoč nižim iznosima. U slučaju radnika na minimalcu, koji je dosad plaćao 30,31 kunu poreza i koji nakon reforme više neće plaćati porez, možemo reći da je učinak ove mjere 100%. Zamjetnije odmicanje zelene linije od plave na višim iznosima neto plaće uvjetovano je pomicanjem praga porezne stope od 40% sa 8.800 kuna na 13.200 kuna.

Na grafu možete primijetiti kako se obje krivulje dva puta prelamaju. Radi se o točkama na kojima započinje viši porezni razred.

Bruto plaća iznad 5.500 kuna, nakon oduzimanja doprinosa za mirovinsko, daje oporezivi dohodak nešto veći od iznosa maksimalno neoporezivog dijela poreznog razreda od 12%, te ovdje započinje stopa poreza od 25%. Na plavoj krivulji to ćete vidjeti kao prvi lom ili ulegnuće nakon kojega kreće jači uspon jer veći porez odnosi sve veći iznos dohotka između 2200 i 8800 kuna oporezivog dijela. Na prvom prelasku iz niže u višu poreznu stopu neto plaća iznosi 4.089 kuna na koju se plaća 311,76 kuna poreza, što znači da je svaka neto kuna opterećena sa 7,62 lipe poreza. Porezno opterećenje nastavlja rasti do bruto plaće 13.750 kuna za koju je oporezivi dio jednak neto plaći (8.800 kuna) kada započinje nova stopa poreza od 40%. Do ovog koraka porezno opterećenje jedne kune neto plaće naraslo je na 26,26 lipa međutim porezna stopa od 40% daje novi vjetar u leđa opterećenju plaća iznad iznosa od 8.800 kuna. Na neto plaći od 10.000 kuna svaka kuna je opterećena sa 33,84 lipe poreza, neto od 15.000 kuna sa 52,36 lipa, dalje da ne nabrajam, no iznosi poreza rastu na 70 lipa poreza za svaku kunu neto plaće pa i više od toga.

Učinak porezne reforme na smanjenje poreznog opterećenja 1 kune neto plaće možemo vidjeti na sljedećem grafu. Očito je kako porezna reforma donosi najveće postotno smanjenje poreznog opterećenja na nižim iznosima, osobito u zoni minimalne plaće koja se više neće oporezovati, zatim na ulasku u porezni razred od 25% gdje je učinak vezan također uz povećanje neoporezivog dijela dohotka nakon čega učinak opada do ulaska u porezni razred od 40% koji se širi sa postojećih 8.800 na 13.200 kuna. Ovaj grafikon otkriva kako će najmanju korist (porezno olakšanje) od ove reforme imati upravo oni radnici koji trenutno imaju neto plaću na granici poreznog razreda od 40%, što je i logično jer progresivan porez od 12% i 25% do ovog je trenutka pojeo znatan iznos njihovog dohotka pa pomicanje neoporezivog dijela ima minimalan učinak.

Zona u kojoj se učinak smanjenja poreznog opterećenja pripisuje pomicanju neoporezivog dijela dohotka sa 2200 na 2600 kuna je obojana plavom pozadinom, a zona učinka pomicanja poreznog razreda od 40% crvenom.

Maksimalno moguće smanjenje poreznog opterećenja odnosno povećanje neto plaće koje će se desiti ukoliko se porezna reforma provede u parametrima koji su dosad prezentirani jest 967 kuna! To je maksimalna moguća korist koju se može izvući zahvaljujući povećanju neoporezivog dijela te pomicanja poreznog razreda od 40% sa 8.800 na 13.200 kuna. O tome je neki dan pisao Monopolizam od kojega možete preuzeti i kalkulator plaća u excelu.

Međutim u ovoj priči nedostaje još jedan pogled na stvar. Ukupan iznos davanja državi za svaku kunu neto plaće. U ukupan iznos, uz porez i prirez, ulazi doprinos za mirovinsko, zdravstveno te ostali nameti koji čine razliku do bruto 2 plaće radnika. Opterećenje naše jedne neto kune plaće ovdje poprima frapantne razmjere.

Crvena crta koja odmah upada u oči predstavlja granicu nakon koje za svaku kunu neto plaće još jednu dajete u državni proračun. Danas (plava linija) ta granica je na 11.000 kuna neto, nakon reforme (zelena linija) ona se pomiče na 13.700 kuna neto. Radnik na minimalcu danas za svaku kunu plaće daje u proračun 46 lipa, nakon reforme će davati 44 lipe, što je iznos doprinosa i nameta, jer više neće plaćati porez i prirez. Radnik s prosječnom plaćom od 5.500 kuna za svaku kunu daje u proračun 68 lipa, a nakon reforme 64 lipe. Visokoplaćeni radnici, u pravilu visokokvalificirani stručnjaci za svaku kunu dati će u državni proračun i 1,3 kune pa i više od toga.

No takvi su rijetkost. Možda upravo i zbog same prirode progresivnog poreznog sustava koji destimulira visoke plaće ali i većinu članova društva koji posljedično gube poticaj i smisao vlastitog stručnog i intelektualnog razvoja. Oni unaprijed znaju da razvoj u tom smislu nije isplativ ili bolje rečeno – država ga kažnjava. Poslodavci će također vrlo rijetko svojim radnicima ponuditi veća primanja jer za takvu priliku trebaju imati dobar razlog. Tako će plaće težiti nižim iznosima, u pravilu što nižim gdje je porezno opterećenje manje, dok će se plaće bolje plaćenih radnika koncentrirati oko 4.100 kuna te 8.800 kuna odnosno na prelasku iz nižeg u viši porezni razred.

Rješenje? Ako se dohodak mora oporezovati onda je jedino pošteno rješenje da postotni iznos poreza bude jednak za sve radnike. To znači flat-tax.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porezna reforma – progresivni porezni sustav šteti i radnicima s nižim plaćama!

Oznake

40%, bruto, Lalovac, neoporezivi dohodak, neto, plaća, porez, porez na dohodak, Porezna reforma, porezne stope

Aktualna tema ovih dana je promjena načina oporezivanja osobnog dohotka građana. U tom smislu govori se o povećanju neoporezivog dijela dohotka sa 2.200 na 2.400 ili 2.600 kuna kao i o pomicanju poreznog razreda od 40% sa 8.800 kuna na neki viši iznos dohotka (13.200 kuna). Tom promjenom bi se građanima, osobito onima koje opisuju kao “srednji sloj”, ostavio dio osobnog dohotka u džepu. To istovremeno znači da će u državni proračun biti uplaćeno nešto manje novca (oko 2 milijarde kuna).

Utjecaj ove promjene veći je kod visokih primanja zbog prirode poreznog sustava koji dohodak oporezuje progresivnim stopama. Većina smatra alternativni flat-tax (ravnomjerni) model oporezivanja nepoštenim. Ta paušalna ocjena poštenja stvar je elementarne financijske pismenosti koja je u populaciji evidentno na vrlo niskoj razini. Kako bi se ta pismenost povećala vrijedi opisati osnovne karakteristike oba porezna modela.

U flat-tax modelu svi obveznici poreza na dohodak (radnici) plaćaju jednaku stopu poreza. Primjera radi plaća od 2.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi 400 kuna poreza u državni proračun dok plaća od 10.000 kuna oporezovana sa 20% odnosi radniku čak 2.000 kuna. Veća plaća oporezovana istom poreznom stopom slijedom stvari odnosi i veći iznos poreza. U primjeru radnik s plaćom 10000 kuna platit će poreza kao petorica radnika s nižom plaćom. Tko smatra tako nešto nepoštenim neka nastavi čitati jer ono što čini progresivni model neusporedivo je gore za radnika s višim primanjima.

S druge strane stoji progresivni model oporezivanja. Taj model je na snazi u Hrvatskoj i općenito se smatra poštenim. U ovom modelu radnici s višim primanjima plaćaju višestruko veći iznos poreza zbog primjene viših poreznih stopa. U našem slučaju porezne stope kreću od  12% za plaće do 2.200 kuna, pa novih 25% za plaće do 8.800 kuna te 40% dodatno za plaće iznad 8.800 kuna. Posljedično će radnik sa nižom plaćom na ruke primiti i 80% bruto iznosa dok radnik s plaćom na ruke prima tek nešto više od 60% bruto plaće.

Kritike porezne reforme koje dolaze od slabije plaćenih radnika zbog neravnomjernog učinka nemaju pokriće zbog progresivnog poreznog modela. U usporedbi sa položajem bolje plaćenih radnika progresivni porezni model je poprilično milostiv prema radnicima s manjim plaćama. Udio poreza u minimalcu koji iznosi 2.383,77 kuna je beznačajnih 56 kuna (sa zagrebačkim prirezom) što ispada tek 2,3% neto plaće. Ostatak do ukupne bruto plaće odnosi se na mirovinske fondove i zdravstvo. Radnik sa neto plaćom od 10.000 kuna platit će čak 3.383,56 kune poreza odnosno 33,8% od neto plaće. Jedan radnik sa plaćom od 10.000 kuna platit će poreza kao 60 radnika na minimalcu. Je li njegova plaća 60 puta veća? U toj mjeri on će osjetiti i olakšanje nakon ove reforme dok će učinak na plaće radnika s nižom plaćom biti usporediv sa realnim doprinosom kojeg daju u državni proračun, dakle minimalan.

Radnici sa nižim primanjima konačno imaju prilike vidjeti loše strane politike progresivnog oporezivanja koja je opće prihvaćena odnosno koliko država oporezuje građane s višim primanjima. Da je na snazi flat tax sustav tada bi smanjenje porezne stope imalo isti efekt bez obzira na visinu plaće radnika. Postoji tu i još jedan apsurd. Plaće državnih dužnosnika nerijetko su i višestruko veće od primitaka poreznih obveznika koje se za njihov račun oporezuje.

U slučaju ove porezne reforme trošak plaće radnika poslodavcu će ostati isti, a benefiti novog neoporezivog dijela dohotka i pomicanja poreznog razreda od 40% naviše bit će momentalno vidljivi na mjesečnoj plaći radnika. Ipak, poslodavci se možda upuste u korekcije postojećih ugovora o radu i od radnika zatraže da u nekoj mjeri podijele s njima učinke ove mjere. Hoće li i u kojoj mjeri poslodavci to činiti vezano je uz pitanje neposrednog administrativnog troška tog zahvata ali i parametre vezane za tržišne okolnosti (npr. koliko je jaka konkurencija i može li ona njihovim radnicima ponuditi bolje uvjete). Što je konkurencija na tržištu veća radnici su sigurniji da će od ove mjere imati više koristi. Zbog visokih transakcijskih troškova poslovanja (porezi, nameti i gomila zakonskih propisa s kojima mora biti usklađen) dolazi do slabljenja tvrtki na tržištu pa će radnici u takvim tvrtkama (žrtvama birokratski stimulirane neproduktivnosti) vjerojatno biti suočeni sa izmjenama ugovora o radu i to u vidu smanjenja bruto plaće kojom će poslodavci nastojati smanjiti ukupne troškove poslovanja.

Državni zaposlenici za razliku od radnika u privatnom sektoru ponovno nemaju razloga za brigu. Njihova bruto osnovica od 5.108,84 kune bruto sigurno neće biti smanjena stoga im ova porezna reforma svima donosi solidnu neto povišicu. Određena neizvjesnost za lokalnu samoupravu u ovoj priči manifestacija je specifičnog načina na koji se centralna vlast odlučila obračunati sa nižom razinom vlasti. Uskračujući im prihode efektivno smanjuje i njihovu političku moć.

Otkako pratim dnevnu politiku ne pamtim da je Vlada donijela mjeru koja s jedne strane tako očito koristi radnicima i poslodavcima dok s druge strane u istoj mjeri ostavlja državni proračun u neizvjesnosti. Još uvijek razmišljam postoji li tu neka “kvaka 22”. Iako, mjera još nije poprimila konačan oblik niti je stupila na snagu tako da je to možda ta kvaka. Vidjet ćemo. Ministar Lalovac je optimističan i smatra kako će ovom mjerom povećati potrošnju građana, a niži trošak zapošljavanja (manja bruto izdvajanja poslodavca za istu neto plaću radnika) možda pomogne poslodavcima u pokretanju novih investicija. Posljedično bi se trebala kompenzirati početna razlika od 2 milijarde kuna u padu prihoda od poreza na dohodak. To je naravno Lalovčeva špekulacija jer što ako se građani poučeni dugogodišnjom recesijom umjesto na potrošnju odluče na štednju? Crni dani su tu, a s novcem se ne valja razbacivati. U tom slučaju Lalovac će učiniti što? Dići novi kredit da pokrpa sve veću rupu u svojem proračunu ali rashodovnu stranu istog će i dalje odbijati smanjiti?

Najava poreza na kamate na štednju građane bi trebala odgovoriti od štednje. No štediti, ili bolje rečeno sačuvati vrijednost novcu, se može na razne načine. Papir u tom pogledu postaje sve lošiji izbor. Nekretnine će također dobiti svoj godišnji porez koji će istovremeno smanjiti i njihovu temeljnu vrijednost. Kamo onda sa štednjom? Skromna sugestija – kupujte investicijsko zlato! Ono se zahvaljujući direktivama EU do daljnjeg ne oporezuje.

Druga opcija je da štednju i višak novca kojeg ćete imati nakon što ove mjere stupe na snagu jednostavno potrošite. Kupujte televizore, mobitele, punite kolica čipsom i kikirikijem, svejedno je. Tako ćete pomoći Vladi da u svojim statističkim izvješćima pokaže izvjestan gospodarski rast (trgovinska bilanca će možda malo kiksati ali ona je u teoriji ionako notorna glupost), u očima mediokriteta potvrdi ispravnost svojih suludih politika, usput dobro omasti brk i naputuje se Svijetom na vaš račun, a vama će nakon svega pripasti pravo da imate prazne džepove. Morate priznati da je od ove varijante ipak bolja prethodna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Državna intervencija u tržište nekretnina produbljuje krizu i osiromašuje građane!

Oznake

Država, Lalovac, ovrha, porez na nekretnine, porez na promet nekretnina, porezni dug, stan, tržište nekretnina

Kako država gleda na zamrznuto tržište nekretnina?

Gleda ga kao golemi izvor nenaplaćenih poreza! Ministar Lalovac, kojem će buđenje usnulog tržišta nekretnina biti gotovo pa glavna zanimacija u naredno vrijeme, smatra problematičnom razinu duga građevinskog sektora prema financijskom, a osobito zbog trenda ostvarenih prihoda koji postaju sve manji i tako povećavaju nelikvidnost. U toj činjenici on vidi kako mu iz ruku klizi gomila nenaplaćenog poreza. Gomila izgrađenih nekretnina ostala je neprodana, na njih nije naplaćen porez, a u konačnici bi lako mogle završiti kao imovina u rukama banaka, ponovno neoporezovane – barem do trenutka kada se uvede porez na nekretnine. No do tog trena Lalovac bi svakako volio ubrati što više poreza na promet istima.

Što god da on javno želio po pitanju nekretnina ipak ne daje na znanje koje bi bile moguće metode revitalizacije tržišta nekretnina. Ruku na srce u ovom trenutku problema na tržištu nekretnina nema. Ono se reduciralo kada je shvatilo da potražnja za nekretninama izostaje. Tako sada mnoge građevinske tvrtke žive u “praznom hodu” računajući na oporavak ekonomije u širem smislu ali su pritom spremne prodati nekretnine u svojem vlasništvu po nikad nižim cijenama i to kako bi pokrile troškove tekućeg poslovanja (održale se na životu). Gomila neprodanih nekretnina prodala bi se kroz vrijeme ali samo u slučaju općeg ekonomskog oporavka. Kompletna ekonomska slika mora se promijeniti kako bi građani ponovno odlučili ulagati u nekretnine. Ideja da ekonomiju treba oporavljati državnom intervencijom u tržište nekretnina, odnosno da je ono samo po sebi ključ izlaska iz krize, je apsurdna te u konačnici šteti izgledima za bilo kakvu stabilizaciju stanja u dogledno vrijeme. Intervencija države u tržište nekretnina može jedino produbiti i produljiti krizu, a građane dodatno osiromašiti.

A kako se čini stvari idu upravo u tom smjeru. Porez na nekretnine osiromašit će građane. Uz trenutnu ponudu nekretnina na tržištu, što Lalovac smatra problematičnim zbog nenaplaćenih poreza, tržište će zasuti dodatan broj nekretnina u vlasništvu građana koji će (zbog života na rubu egzistencije) biti prisiljeni prodati svoju imovinu kako bi izbjegli trošak poreza. Neplaćeni porez država će tretirati kao porezni dug, a to može vrlo lako dovesti do ovrhe nad nekretninom tj. gubitka iste u korist države. Građani na rubu egzistencije prodavat će svoje nekretnine u bescjenje samo da izbjegnu potpuni gubitak vrijednosti svoje imovine. Misli li Lalovac na te građane? Naravno da ne. Oni će biti kolateralna žrtva u njegovom obračunu sa nekim (samo njemu poznatim) “protivnicima sistema” na nekretninskom tržištu.

Uz porez na nekretnine još je jedna stvar koju vidim kao problem u oživljavanju tog tržišta – od 01.siječnja 2015. uvodi se PDV od 25% na građevinsko zemljište kao i na zgrade i zemljišta na kojem se one nalaze prije prvog nastanjenja. Porez na promet nekretnina trenutno iznosi 5%, a promjena je (naravno) uvjetovana EU regulativama. Novi namet dodano narušava već ionako narušenu računicu u građevinskom sektoru, a u svakom slučaju dovest će do toga da će se ubuduće građevinskim zemljištem trgovati manje te graditi manje. Nelikvidnost građevinskih tvrtki ovime je dodatno stimulirana, a građani koji će biti prisiljeni na prodaju svoje imovine (zbog novih poreznih troškova) trpit će još veće gubitke jer dizanje cijene nekretnine kako bi se kompenzirao novi namet nije opcija na tržištu na kojem raste ponuda.

Vrijeme za trgovinu je sada. Zašto? U trenutku kada na snagu nastupe mjere državnog intervencionizma mnogi će očito izgubiti u pokušaju da spase što se spasiti može. Međutim onaj tko danas traži nekretninu mora biti svjestan nadolazećih poreza koji će mu postati stalan trošak na istoj. Istovremeno mnogi kupci su svjesni da će zbog gomile prodavatelja, koje će država nakon uvođenja novih poreza stjerati u kut, imati veći izbor nekretnina i po nižoj cijeni. Stoga je takav kupac sada suzdržan od kupnje. Takvome treba danas ponuditi nešto nižu cijenu kroz koju bi ga se demotiviralo od te špekulacije i zaključiti trgovinu. Smatram da je ovo osobito važno za sve vlasnike nekretnina koji žive na rubu egzistencije i koje će porezi na nekretnine odvesti na prosjački štap. Sada je zadnja prilika da za nekretninu (koje će se pod pritiskom morati riješiti) dobiju zadovoljavajuću cijenu, izbjegnu porezni dug i socijalnu degradaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sjaši Kurta uzjaši Murta – iliti ode Linić dođe Lalovac!

Oznake

afera, Lalovac, Linić, Milanović, ministar financija, smjena, vlada

I tako nas je napustio naš osebujni ministar Linić. Iako se već neko vrijeme dalo naslutiti da su predstečajne nagodbe postale točka razdora između njega i premijera stvari je, čini se, presudila priča o pogodovanju Spačvi te možebitna pronevjera nekih 27 milijuna kuna, što je u usporedbi sa ciframa uz koje ga se veže u nekim drugim aferama (npr. Šegon) prava sitnica. No eto, negdje je moralo puknuti. No što je s odgovornošću za rast javnog duga za više od 50 milijardi kuna, za sve veći raskorak između proračunskih prihoda i rashoda, uvođenje novih poreza kao i metoda ubiranja istog (fiskalizacija), te posljedično za dovođenje državnih financija potpuni kolaps? O tome ni riječi, a ako će mu se za što eventualno i suditi bit će to prije za Spačvinih “nešto” milijuna nego suludih pedeset milijardi kuna koje je natovario na vratove poreznih obveznika. Štoviše, kada usporedim ta dva broja afera Spačva izgleda mi kao prava prilika da iz priče kidne uz neku simboličnu kaznu, a dok se stvar dovuče na dnevni red hrvatskog ekspeditivnog pravosuđa još će se sa pajdašima i nakrstariti na Jadranu.

Linić ovime postaje sporedna stvar (u praktičnom smislu), a neposredna postaje njegov nasljednik i novi ministar financija Boris Lalovac. A o njemu bi se moglo reći svašta i ništa. Osim što je sa Linićem surađivao (kako kaže) – iznimno dobro – očito je ostalo još mnogo započetog i nedovršenog posla u okviru te suradnje ili na tom tragu. Od njega očekujem u najmanju ruku jednaku ali rezolutniju fiskalnu politiku. U tom smislu ništa novo. Za razliku od Linića ovaj jasno artikulira svoje ideje i daje do znanja kako je čovjek s vizijom. Ipak, kada političar čvrsto stoji iza svojih riječi nije zgorega prve dojmove prespavati pa se koncentrirati na ono što je izgovorio.

Iz određenih medijskih napisa, prije svega Večernjakovih, može se vidjeti da će u fokusu njegove politike biti nekretninski i bankarski sektor. U nekretninama vidi enorman zatočeni kapital, kojeg bi dio rado vidio u državnom proračunu, no prije toga ga treba pokrenuti. S druge strane u bankama vidi zlo koje je navuklo tvrtke i građane na nekontrolirano zaduživanje u nastanak današnjeg “nekretninskog balona”. Čudna retorika za osobu koja dolazi iz bankarskog sektora.

Zavrzlama sa nekretninskim biznisom, u kojoj je i država sama imala svoje prste (poticaji na stambenu štednju, POS…), mogla bi pod Lalovčevom politikom postati još gora. Naime gomilu neprodanih nekretnina pod hipotekom koje su u posjedu tvrtki u financijskim problemima on bi izdvojio (?) u nekretninski fond kojeg bi dao na upravljanje bankama (?). U principu to vidim kao vraćanje duga bankama u obliku nekretnina koje, budimo realni, nisu smisao poslovanja banaka. Banke žele povrat glavnice i kamatu, a ne žele gomilu nekretnina jer se ne bave nekretninskim biznisom niti su organizacijski ustrojene da bi se bavile trgovanjem nekretninama. Više od aktera priče ili mogućih ishoda brine me Lalovčeva ideja da tako olako raspolaže tuđom imovinom i ulazi u zaključene ugovore. To je sasvim sigurno korak unatrag u kontekstu stimuliranja zdrave investicijske klime ali i imovinskih prava građana i tvrtki. Čemu razvijati ikakav biznis u tako volatilnim pravnim i političkim uvjetima? Čemu živjeti i raditi u takvim uvjetima?

U tom smislu moglo bi se reći svašta o Lalovcu, a meni se ništa od toga ne sviđa. O njegovim analitičkim sposobnostima i korištenju neprikladnog softwarea u tu svrhu da ne govorim – kaže Excel mu se prilikom zadnje analize dvaput srušio od količine podataka – zašto ministru nije palo na pamet da možda koristi softver neprimjeren zadatku? Bizarno.

Novog ministra nikakva kritika neće sprječiti da poput svih ministara financija prije njega, pa i ministra Linića, nastavi redovito objavljivati aukcije trezorskih zapisa, koje u pravilu završavaju izdavanjem 50% više istih nego li je planirano, neće se ni stidjeti nastaviti zaduživati porezne obveznike novim kreditima po sve nepovoljnijim uvjetima, izdavati nove tranše državnih obveznica (1,5-2 milijarde dolara već je u pripremi), porez na štednju je iza ugla, onaj na nekretnine tek nešto iza njega…. Sve to i ostalo što si možemo zamisliti pod njegovim vodstvom ide i dalje.

Dakle dobili smo mlađeg ministra koji će sasvim sigurno, i zahvaljujući upravo godinama, činiti iste gluposti i štetu za građane ali znatno brže od vremešnog ministra Linića, uz dodatak vizionarskih intervencionističkih politika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac