Liberalna misao (45)

Oznake

cilj, demokracija, društvo, Država, ideologija, liberalizam, Liberalna misao, politika, socijalizam

Kada bismo na neki način pokratili sve argumente dane u društvenim debatama ostala bi kao rezultat tek država kao alat kojim ideološki suprotstavljene strane nastoje ostvariti svoje ciljeve.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Crvena akcija i zdrav razum?

Oznake

besplatno zdravstvo, Crvena akcija, liberalizam, neoliberalizam, revolucija, socijalizam, tržište, vlada

Crvena akcija jučer je objavila tekst Bolest neoliberalizma u sustavu zdravstva u kojemu krive vlast za provođenje neoliberalnih reformi u zdravstvu.

Vrijedi za početak podsjetiti kao su na vlasti socijal-demokrati među kojima će većina od njih sami reći da su socijalisti (primjerice ministar Mrsić za EPSCO prilikom usvajanja European Youth Guarantee programa zapošljavanja mladih) što u potpunosti korelira sa njihovim politikama i sredstvima ostvarivanja cilja izgradnje socijalne države blagostanja. Naime mi imamo sustav “besplatnog” zdravstva od pamtivijeka. Svi domovi zdravlja i bolnice su državni, zdravstveno osiguranje je obvezno, a financira se kroz zakonsku ustegu na plaće radnika (13% od bruto plaće) te se na taj način prikupljen novac slijeva u državni proračun iz kojega potom planskom redistribucijom odlazi prema HZZO-u, a on pak kao državni monopolist upravlja sustavom zdravstvene skrbi. Zdravstvo RH bazirano je na političkom centralističkom sistemu upravljanja.

Kao što vidimo ništa liberalno niti neoliberalno niti “neo” u tome, barem ne na onu stranu na koju pažnju skreće CA. Njihova kritika je samim time pogrešna i besmislena što je i očekivano s obzirom na ono što kažu na samom početku i samom kraju teksta:

Malo što nam je važnije od našeg zdravlja…

…borba za zdravlje može imati samo jedan zahtjev: potpuno besplatno zdravstvo dostupno svima…

Crvenoj akciji zdravlje je očito vrlo važno, kao i sustav zdravstvene skrbi, no ipak ne toliko važno da bi platili trošak liječenja (lijek, liječnika, bolničku skrb…).

Da nema ništa neoliberalno u hrvatskom zdravstvu ipak shvaćaju i oni sami:

Razum nažalost ne vlada među odgovorima ili je stvar u tome da oni koji odlučuju o sustavu isti ni ne koriste, jer su ionako dovoljno bogati da se liječe po privatnim klinikama i u inozemstvu. To je privilegija koju ne dijeli većina u našoj zemlji.

Dakle jasno je kako privatne klinike u inozemstvu pružaju bolju zdravstvenu skrb od nacionaliziranog sustava zdravstvene skrbi u RH, pa se privilegirani ljudi (u pravilu socijalistički političari na vlasti) liječe u njima na račun radničke klase. Nažalost radnička klasa RH nema tu privilegiju jer podsjećam njihov novac za zdravstvenu skrb se otima s njihovih plaća i upumpava u državni sustav. Tako je zamišljeno od političkih planera. Radnici su prisiljeni tražiti pomoć od sustava kojeg prisilno financiraju. Oni za drugo ni ne znaju.

Kako bi se takvo stanje održalo, zajedno sa općim neznanjem građana o tome što im politika čini na njihovu vlastitu štetu, u RH nije omogućen sustav zdravstvene skrbi u kojem bi se po tržišnim načelima bolnice, klinike, poliklinike, ambulante mogle boriti za naklonost pacijenata pružajući im kvalitetniju, jeftiniju i humaniju zdravstvenu skrb. Zdravlje građana nažalost ovisi o tome što država i politika osmisle i taj status quo je zaštićen zakonskim propisima, poreznim sustavom i željom političara da vladaju i kontroliraju nad građanima.

No jasno je do čega je to dovelo. O tome sam rekao manje više sve u tekstu Potpuna istina o propasti HZZO. Ukratko, državno zdravstvo je građanima poskupilo svoje usluge 4x u posljednjih 17 godina. Isti broj građana 1994. plaćao je zdravstvo 5,5 milijardi HRK, a 2011. čak 22 milijarde HRK. Istovremeno državno zdravstvo stvorilo je dug od 5,7 milijardi HRK koji je Zakonom o sanaciji javnih ustanova prebačen na plaćanje poreznim obveznicima nad kojima se danonoćno vrši porezna presija zbog potrebe financiranja socijalne države blagostanja i ideoloških ciljeva političara na vlasti (socijalista, nacionalista, svejedno).

Crvena akcija svojim tekstom naravno ne predlaže ništa već samo inzistira na besplatnoj i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi za sve. Taj poklič ne govori ništa o sredstvima za ostvarenje tog cilja, no kao što vidimo u praksi socijalizam iza kojeg odlučno stoje očito ne može osigurati provedbu te ideje. Ali ne može ni kapitalizam. No razlika između ta dva pogleda na problem jest u tome što vas socijalizam putem zakona i politike prisiljava da vlastitim sredstvima financirate pokušaj ostvarenja tog cilja, dok kapitalizam uopće ne postavlja takve ciljeve. Kapitalizam vam daje za pravo da vaša plaća bude vaša plaća, da s njome slobodno raspolažete, da preuzmete odgovornost za vlastito zdravlje u svoje ruke i odlučite gdje ćete u slučaju zdravstvenih problema potražiti pomoć. Zato je važno da država dozvoli tržišno natjecanje. Kapitalizam ne odbacuje državno zdravstvo kao sustav koji može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, već ideju da se isti financira prisilnim oporezivanjem građana, pa ukoliko je državno zdravstvo superiorno alternativnoj privatnoj zdravstvenoj skrbi, kao što tvrdi CA, tada bi se građani i bez zakonske prisile odlučivali plaćati tu skrb, dakle dobrovoljno. Političari tada također ne bi imali razloga odlaziti liječiti se u privatne klinike zemalja koje su prihvatile više tržišne logike u rješavanju problema.

Primijetit ćete unutar teksta CA nekoliko fotografija poput ove:

Teško mi je povjerovati kako se iza njihovih ideja i akcija krije išta plemenito s obzirom da sprejevima s lak bojom, proizvedenima vjerojatno u nekoj kapitalističkoj tvornici, nagrđuju pročelja naših zdravstvenih ustanova koje požrtvovno i poslušno financiraju radnici. U ovom slučaju već vidim kako će vlastodršci odlučiti da se pročelja saniraju, raspisat će javni natječaj na kojem će pobijediti ponovno nečiji rođak ili kum (financijer partije), a trošak će platiti pogađate – požrtvovni i poslušni radnik, porezni obveznik.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (35)

Oznake

demokracija, društvo, Država, liberalizam, Liberalna misao, ovisnost, sloboda, socijalizam, vlada, vlast

Ideja o državi slobodnih ljudi, nasuprot države predvođene velikom i odlučnom vladom, nema nikakvih izgleda sve dok se prividno stabilan položaj većine financira novcem njihovih sugrađana (ili dok postoji uvjerenje da njihov prividno stabilan položaj financira netko drugi, a ne oni sami posredstvom vladinih manipulacija).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porez unaprijed, a ti ekonomijo kako znaš!

Oznake

BDP, faktura, kriza, liberalizam, Linić, naplata, obrt, PDV, račun, socijalizam

Jedna od rak rana hrvatske ekonomije, donedavno rezervirana za pravne osobe tj. tvrtke, krajem godine širi se i na obrte. Na posljednjoj sjednici Vlade ministar je najavio promjenu modela naplate PDV-a kod obrta te će tako od početka 2014. obrtnici morati podmirivati tu obvezu po izdanom računu, umjesto po naplaćenom. Dakle porez unaprijed, a vi gospodo obrtnici od sada ćete sa ostatkom gospodarstva kako znate i umijete – poručuje ovime ministar.

Ne može mu nitko zamjeriti na predanosti u tome što radi, a njegov posao svodi se jedino na što učinkovitije punjenje (i pražnjenje) državnog proračuna. Novca vječito gladan proračun, uz kolektiviste na čelu države, kao i narod koji ne zna drugačije odlučivati o vlastitom životu nego biti podređen odlukama i naputcima vlasti zajedno su garancija puta u propast.

Ima li još vremena da se stvari okrenu na pravi put, put klasičnog liberalizma?

Evo još jedne prigode za već objavljenu montažu:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nije ljevica protiv desnice, već vlast protiv građana

Oznake

desnica, hdz, kriza, kukuriku, liberalizam, ljevica, politika, vlast

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

O prirodi profita i kapitalizma

Oznake

ekstraprofit, Kapitalizam, liberalizam, profit

Miskoncepcija pojma “kapitalizam” (profit)

Pogrešno je smatrati kapitalizam političkim ili ideološkim sinonimom. Nažalost upravo se kao takav kapitalizam nalazi u središtu sukoba kolektivistički i liberalno orijentiranih pojedinaca i dok ga kolektivisti napadaju, polazivši od teza kako je on uzrok neimaštine, eksploatacije ljudi s jedne strane – zbog pohlepe ljudi s druge strane koji se kapitalizmom “koriste” kao alatom ili ga se apstrahira kao sustav kojega pohlepni instaliraju u društvo, liberali često i sami nespretno opravdavaju ili brane te jalove teze.

Kako bismo razumijeli pogrešku potrebno je prije toga razumijeti osnovni uvjet vezan uz kapitalizam, ključan uvjet – profit. Vrijedi napomenuti da i o njemu kolektivisti govore kritično ali ta kritika proizlazi više iz osobnih frustracija nego iz razmatranja prirode stvari.

Profit

Svaka aktivnost čovjeka, već u kontekstu održavanja života, fokusirana je na rad za osobnu korist koja će umanjiti rizik od nepreživljavanja, a ta korist jest profit. Kako bi profit uopće mogao umanjiti navedeni rizik prema njemu se čovjek po inerciji mora odnositi racionalno i u interesu mu je da on posluži kao slijedeća stepenica u smanjenju tog rizika. Česta kritika profitu jest ekstraprofit, pa čak i onaj profit koji se stvori tek kao neznatan višak iznad hipotetske bazične namire egzistencijalnih potreba, a bazičnost namire možemo definirati kao nulti profit, ili poželjno stanje (prema tumačenju kolektivista). Imaju li te kritike kolektivista kao i njihove opservacije smisla?

Nulti profit

Razmislimo o jednom povrtlaru, čovjeku koji živi od obrade zemlje i uzgoja povrća. Pri tome je potrebno zanemariti da on negdje mora i stanovati kao i da mora imati nekakav alat da bi zemlju obradio. Zašto zanemariti? Pa ukoliko teza stoji, a ona jest da nikakav profit iznad bazične namire egzistencijalnih potreba nije nužan, onda sasvim sigurno nije imao ikakav višak proizvoda (povrća, što jest njegov kapital) kojega bi mogao zamijeniti s nekime za alat, ali niti višak vremena u kojem bi mogao alat izraditi samostalno. Da ne govorimo o tome od kuda mu kuća, ali i bezbroj drugih stvari koje se zanemaruje tom tezom.

Znači njegov cilj jest uzgojiti idealnu količinu povrća kako bi mogao preživjeti, niti više niti manje od toga. Već ovdje vidimo da je očito riječ o vegetarijancu, što i nije toliko nebitno, dapače nevjerojatno je bitno. Može li vegetarijanac preživjeti samo od konzumacije paprike? Ili samo od rajčice? Ili samo od jedne vrste povrća bez obzira koje da odaberemo za primjer? Kada već zanemarujemo, zanemarimo onda i činjenicu da je ljudskom organizmu za preživljavanje nužan unos raznolikih tvari, u optimalnim količinama, i neka čovjek jede samo papriku. Nazovimo tog čovjeka papričar.

Paprika je jednogodišnja biljka, dakle svake godine papričar je mora zasaditi iznova, i da bi iz sjemena izrastao plod koji se može konzumirati potrebna je umjerena klima. Papričar iz primjera dakle ne može živjeti baš gdje hoće već tamo gdje paprika uspijeva. Poput njega, čovjek koji se bavi uzgojem banana i konzumira isključivo njih, također mora živjeti u specifičnom podneblju, klimatološki drugačijem od ovoga, pa se sasvim sigurno njih dvojica nisu nikad niti sreli, a u to smo sigurni s obzirom da nemaju vremena za ništa drugo osim za proizvodnju paprike (u drugom slučaju – banana) i razmišljanje o tome kako da prežive i pri tome ne stvore nikakav višak.

Ova priča je već sada poprilično glupa, no ništa manje glupa od ideje kako je moguće ostvariti idealan nulti profit i zadržati se bez rizika uspješno na egzistencijalnom nivou. Poglupimo priču još malo, a zajedno s njom i osnovnu tezu.

Ideja ostvarivanja nultog profita već u startu podrazumijeva da je papričar (ali i bilo koji drugi čovjek nevezano uz primjer) sposoban predvidjeti mnoge buduće događaje i zahvaljujući toj sposobnosti optimizirati proizvodnju paprike*. Budući događaji podrazumijevaju da papričar zna koliko zemlje mora pripremiti za sadnju paprike, koliko će sjemenja posijati, koliko će od tog sjemena proklijati, koliko će proklijanih sadnica izrasti u biljku koja će uroditi plodom ali i znati koliko će kiše tijekom tog razdoblja pasti da bi biljka dobila optimalnu količinu vode te da li će na urod utjecati neki ekstremi poput vremenskih nepogoda (oluje, tuča, suša itd.) ili će na korijen, biljku ili u konačnici plod ucjecati neki nametnik pa ga uništiti u bilo kojoj fazi rasta.

Smatrati da papričar (ali i bilo koji drugi čovjek nevezano uz primjer) ima navedene sposobnosti također je glupo i dalje od ovoga ne bih. Zanemario sam ovdje još jedan problem koji se kosi sa egzistencijalizmom, a taj je da paprika raste samo određen dio godine. Što će dakle jesti u periodu kada ona ne raste? Jednostavno je nemoguće ostvariti nulti profit. Ne radi se ovdje o iznalaženju ekonomske kalkulacije kojom bi se taj ideal kolektivista mogao ostvariti jer očito je da na događaje utječu apstraktne i nepredvidive pojave te je jedino moguće ili ostvarivati profit ili ne ostvarivati ga – ovo nije problem koji bismo mogli vezati samo za liberalni kapitalizam, a ne za socijalizam. Priroda profita nema nikakve veze s političkom ideologijom ali se tako prezentira, što je naravno potpuno krivo.

Papričar se dakle nužno mora ponašati drugačije. Samo kako? Ili mora saditi više različitih kultura koje će koristiti za vlastitu prehranu, ili proširiti prehranu i na životinje kojima se može hraniti tijekom zime. Samoodrživost je očito vrlo problematična, ponajviše zbog činjenice da čovjek jednostavno nema vremena baviti se bezbrojnim stvarima i osigurati si na taj način izbalansiran i optimalan život, a da ne govorim o tome da bude uz sve to, zadovoljan i ispunjen životnom radošću.

Od samoodržanja je vrlo vjerojatno bolja varijanta suradnja s drugim ljudima koji očito imaju iste egzistencijalne probleme. No ako nemamo vremena ni za što osim za bavljenje vlastitim egzistencijalnim problemima kako ćemo uopće ostvariti suradnju s drugima? Kad kažem “suradnja” mislim na aktivnosti koje donose dobrobit svim uključenim stranama. Neću razmatrati volatilne aktivnosti jer one ne podrazumijevaju dobrovoljnost.

Kako bismo ostvarili suradnju s drugima nužno je da vlastitim radom proizvedemo bilo kakav, pa i neznatan višak – jednu papriku ili jednu rajčicu ili jedno jaje od kokoši koju uzgajamo itd.. Ukoliko nemamo viška proizvoda, niti znamo samostalno proizvesti, možemo suradnju ostvariti i na način da evidentan višak osobnog vremena stavimo na raspolaganje drugome, koji želi ili zna proizvesti višak specifičnog proizvoda, te kroz tu suradnju za svoj rad budemo plaćeni. Načelno, to većina ljudi danas i prakticira.

*Osnovne informacije o uzgoju paprike možete dobiti ovdje.

Neznatan višak

Jedan od mogućih ishoda nemogućnosti optimalnog uloga rada tj. ostvarivanja nultog profita, u očekivanju namire isključivo egzistencijalnih potreba, jest neznatan višak. Uz njega ishod može biti i ekstra profit ali i neostvarivanje profita, o čemu ću napisati nešto više dalje u tekstu. Taj višak može se odnositi isključivo na višak proizvoda koje smo stvorili radom ili višak vremena kojim raspolažemo.

Naš protagonist –  papričar – svojim radom na proizvodnji paprike u ovom slučaju proizvodi dovoljno iste kako bi zadovoljio vlastite ezgistencijalne potrebe ali, zbog nesavršenosti ideje nultog profita ostaje mu, nakon dvomjesečnog rada, n paprika viška.

Pretpostavimo da je nakon berbe zadovoljio svoju dugo neutaženu glad i napunio zalihe energije u svojem organizmu zahvaljujući kojima će preživjeti do naredne berbe paprika. Što može učiniti s onih n paprika viška? Može zadržati paprike za sebe, još nekoliko dana – jer nakon toga paprika će uvenuti i propasti, može dio zadržati i dio pokloniti nekome, ili jednostavno sve paprike mijenjati za neku drugu robu koju nema, koju proizvodi njemu sličan čovjek, i koju sam želi iz nekog razloga. Ta roba može biti i motika s kojom će obrađivati zemlju brže i bolje nego golim rukama, što smo u slučaju nultog profita namjerno zanemarili, a sada se vidi zbog čega je to ujedno i jalov pristup.

Razmjena prije svega podrazumijeva dobrovoljnost obje strane. Tek nakon toga dolazi eventualna korist. Zašto eventualna korist dolazi tek nakon dobrovoljnosti? Papričar je mogao suradnju s drugim čovjekom ostvariti na način da svoju papriku ne mijenja za ništa (!). Možda je samo želio pomoći nekom čovjeku ovisno o situaciji u kojoj se nalazi, a koja mora biti neusporedivo lošija od njegove kako bi se na taj potez odlučio.

Kada situacija, u kojoj se nalazi drugi čovjek, ne bi bila neusporedivo lošija od papričareve, sasvim sigurno papričar bi za svoju papriku od tog čovjeka zatražio višak njegovog rada – ukoliko ovaj nema viška nečega drugoga što bi papričaru izjednačilo korist u razmjeni, a neusporedivo lošija situacija u kojoj se ovaj nalazi to implicira. Papričar u dobrovoljnoj suradnji ima pravo tražiti od drugoga rad u zamjenu za svoju papriku, a drugi ima pravo odbiti razmjenu ukoliko svoj rad želi zadržati za sebe. Možda se drugome ne isplati mijenjati svoj rad za papriku jer zna da ga može u tom trenutku s bananašem mijenjati za bananu, pa će se odlučiti na tu razmjenu, ali ukoliko papričar ponudi dvije paprike možda se i predomisli. Ovo je ujedno trivijalna ilustracija tržišta rada. Da bi isto funkcioniralo potrebna je slobodna i neometana ponuda poslova na tržištu (papričari, bananaši…), pojedinci koji imaju višak vremena i nedostatak viška vlastitih proizvoda (kapitala), a o uvjetima te vrste razmjene da pregovaraju isključivo radnik i poslodavac, bez arbitra.

Arbitar je u dobrovoljnoj suradnji točka potencijalnog hazarda za obje strane jer sasvim sigurno ne raspolaže subjektivnim informacijama temeljem kojih strane ulaze u suradnju, a sama činjenica da arbitar postoji govori da suradnja nije dobrovoljna već nečime uvjetovana. Najpoznatiji arbitar danas svakako je država (vlast, zakonodavstvo), a najpoznatiji uvjet ograničenja jest minimalna plaća koja sprječava da se strane slobodno i dobrovoljno dogovore o uvjetima suradnje.

Pitanje za razmatranje jest kako se riješiti arbitra iz dobrovoljne suradnje te za što bi arbitar uopće mogao koristiti osim eventualno vezano za pravne sporove koji proizlaze iz nepoštivanja dogovora između dviju strana.

Bilo kako bilo, da bi suradnja s drugima bila moguća nužan je neznatan višak – proizvoda ili vremena. U ovom momentu ujedno nastaje slobodno tržište rada i kapitala, u idealnom obliku (iako prikazano krajnje trivijalno).

Ekstra profit

Ekstra profit je apstraktna kategorija kojom se opisuje velika ostvarena dobit u odnosu na uloženi kapital. Koliku težinu ista ima danas govori i apsurdno postavljen prag od samo 8%. Dakle ukoliko ulogom od 100 ostvarite dobit od 8, vi ste ostvarili ekstra profit. Kategoriju je iz nekog razloga definirao neki arbitar u želji da postigne nešto. Iako se o tome nigdje izričito ne govori, osobno smatram da ta ograničenja proizlaze upravo iz težnje kolektivistički nastrojenih ljudi da čovjek treba ostvarivati nulti profit jer ništa više od toga nije mu potrebno. Nikako drugačije to ne mogu protumačiti jer očito je da ukoliko slučajno ostvarite profit 0%, arbitar vas neće kažnjavati, a ukoliko je profit 8% pružit će vam specifičnu torturu nastavno na to ograničenje (ovo ovisi općenito o odnosu države prema građanskim slobodama tj. o tipu političke vladavine).

Zadržimo se i dalje kod papričara i osigurajmo mu za primjer ekstra profit kao drugi od tri moguća ishoda nemogućnosti ostvarivanja nultog profita. Pretpostavimo da jedno sjeme paprike vrijedi jednako kao i jedan ubrani plod paprike. Od 100 sjemenki izraslo je 100 paprika, od kojih je 80 papričar iskoristio za vlastite potrebe odnosno namirio troškove proizvodnje iste i stvorio mu se višak od 20 paprika. One su profit. Ovih 80 moram opravdati kao trošak njegovog rada jer se i ekstra profit, kako je definiran danas, odnosi na neto profit nakon podmirivanja svih troškova (prije svega poreza, naravno :)).

20 paprika su papričarev ekstra profit. Već u ovom trenutku kolektivisti negoduju pa razmislite sami, kada idućom prilikom u medijima čujete frazu “ekstra profit” i način na koji se prezentira kao loš atribut nekome, koliko uopće o prirodi problema znate, a i uzmite u obzir do sada navedeno kao temelj za razmatranje.

Ima li papričar računicu taj kapital, ekstra profit, tih 20 paprika zadržati samo za sebe? Postavljam ovo pitanje jer upravo će kritika javnosti u pravilu biti usmjerena na to kako je poduzetnik zadržao sav profit za sebe zbog svoje neutažene pohlepe i kako je time iskoristio radnike ili koga već. Ova ideja je već u ovom koraku promašena, naime ekstra profit se razmatra tek nakon što su sve obaveze poduzetnika podmirene, dakle radnici su dobili svoju plaću, država svoje pravo da novac poduzetniku ukrade oporezuje i govorimo o zaista njegovom vlastitom višku.

Kao prvo, neka za primjer papričar utažuje svoju pohlepu u tom višku paprika. Može ih sve pojesti! To bi bio najslikovitiji opis njegove pohlepe! Požderuh! Nek se udavi u tih 20 paprika, to će mu biti i pravedna kazna! U 20 paprika možda se ne bi ni udavio no 20 paprika realno ne može biti nekakav ekstra profit pa možemo taj broj multiplicirati sa 1.000 – znači posadio je 100.000 sjemenki paprike, 80.000 paprika je iskoristio za pokrivanje troškova, a 20.000 je ekstra profitirao (20%). Toliko paprika baš i ne može pojesti, mislim da će se svi složiti s time. Ostaje mu dakle jedino da utaži tu pohlepu u zadržavanju paprika za sebe.

Koliko dugo će to moći? 7 dana, 10 dana? U svakom slučaju vrlo kratko, jer već sam rekao, a znamo to i svi, da paprika uvene i propadne. Što je dobio s time što mu je paprika propala? Je li 10 dana koprcanja u paprikama opravdalo trud koji je papričar morao uložiti prije toga da bi proizveo tih 20.000 paprika? 😉

Papričar dakle mora taj višak paprike na tržištu mijenjati za nešto drugo, vrlo brzo, kako vrijednost tih paprika ne bi istrulila zajedno s njima, doslovno. Dakle veliki višak pred papričara stavlja veliki problem koji zahtjeva vrlo racionalno postupanje te u što kraćem vremenu ta paprika mora naći svojeg vlasnika čime i njen potencijalni novi vlasnik dolazi u priliku da na specifičan način ostvari korist i profitira razmjenom.

Osim što je pronalaženje strana koje su spremne na razmjenu veliki problem potencijalna korist za papričara je i sasvim očekivano velika, i veća od ekstra profita kojeg je ostvario. Naime, papričar ne samo da želi prodati svojih 20.000 paprika prije nego li one istrunu, već za njih želi dobiti nešto što mu vrijedi i više od tih paprika – nešto čega trenutno nema i što želi. U ovom slučaju papričar će možda zamijeniti paprike za motokultivator baš kao što je zamijenio paprike za motiku kada mu je profit bio manji. Iduće sezone, zahvaljujući motokultivatoru proizvest će 5x više paprika nego ove sezone, a onda će kupiti još motokultivatora, zaposliti još ljudi itd. Nadam se da je efekt razumljiv.

Da ne bi tko zamjerio što kroz primjere provlačim papričara, on mi je jednostavno prvi pao na pamet (mogao sam bilo kakvog poduzetnika razmatrati), naročito zbog činjenice kako je paprika kratkotrajan proizvod, mogu na isti način u ovoj ekstra profitnoj kategoriji razmotriti i graditelja.

Neka je graditelj velika građevinska tvrtka koja gradi velike stambene zgrade i kojoj je cilj prodaja stanova. Hmm… ova slika nekako nam je svima bliska, naročito ovih dana kada svjedočimo uvođenju poreza na nekretnine. Za primjer, izgradit ćemo jednu zgradu sa 100 identičnih stanova, kvadrature 50m2. Cijena izgradnje po kvadratu je 500 EUR, vrijeme izgradnje 8 mjeseci, broj zaposlenih građevinara 50. U cijenu kvadrada uključene su plaće radnika i svi ostali troškovi vezani uz materijal i dozvole. Cijena izgradnje ove zgrade, koja proizlazi iz danih parametara, je 2.500.000 EUR.

Već sama činjenica kako je tvrtka uložila 2.500.000 EUR i zaposlila 50 ljudi govori o tome kako graditelj u pravilu prije nastoji racionalizirati kapital nego ga potrošiti na nešto gdje će njegova vrijednost s vremenom nestati. Očito graditelj nije kupio paprike za navedeni iznos, niti n automobila u kojima će utažiti svoju pohlepu, već je taj novac uložio u novi projekt. Zahvaljujući takvom ponašanju korist od njegovog uloga i racionalizacije ima velik broj ljudi, počevši od njega kao graditelja, do radnika i u konačnici kupaca tih 100 stanova zajedno sa dobrobitima koje će time steći članovi njihovih obitelji samim time što će imati krov nad glavom, i to kakav u usporedbi sa čovjekom koji teži nultom profitu.

Od trenutka kada je zgrada izgrađena graditelj očekuje profit od prodaje stanova. U 8 mjeseci, tijekom kojih je trajala izgradnja, imao je pokrivene troškove, a da bi zadržao svojih 50 radnika mora i dalje razmišljati o tome od kuda će isplatiti njihove plaće. Kada bi momentalno prodao stanove, odmah nakon izgradnje, mogli bismo također momentalno izračunati graditeljev profit. Za prodajnu cijenu od 1000 EUR/m2 to bi bilo 5.000.000 EUR. Umanjeno za ulog za izgradnju dobijemo profit jednak iznosu uloga, odnosno 100%. Wow, ovo je ekstra profit, i to kakav. Hoće li graditelj kupiti paprike? Vjerojatno ne. Mercedes vjerojatno i da, i sebi, ali i nekim svojim zaposlenicima. No najveći dio kapitala neće biti potrošen na paprike i mercedese već će biti ulog za neku novu zgradu ili nešto potpuno nevezano za graditeljski posao ali što će sasvim sigurno donijeti još profita njemu i svima koji se usput nađu u doticaju s graditeljevim alociranim kapitalom.

Ulaganjem viška u različite investicije, čak i visokorizične, graditelj će smanjiti vjerojatnost od gubitka ukupnog kapitala kojeg je stvorio. Negdje će napraviti krivi potez ali negdje će i dobiti, uz visoki rizik veže se i veća vjerojatnost većeg prihoda, dakle tako se investira i oplemenjuje novac. Ali pri svemu tome, svatko tko dođe u kontakt s graditeljevim kapitalom ima korist od toga čime i sam dolazi u priliku da stvori višak i njime na isti način pokrene novu priču.

Nažalost, priča o momentalnoj prodaji stanova je puka fantazija. Graditelj će stanove prodavati dugo, za to vrijeme balansirati će profit ostvaren pojedinačnom prodajom istih sa idejama za nove investicije, u koje mora ići ako želi da mu novac ne propadne, a tu su i ljudi koje želi zadržati kako bi mogao graditi nove zgrade i koje mora plaćati – ali ne da sjede već da rade, dakle posao se mora negdje naći, a to u konačnici znači zadovoljiti potražnju tržišta za njegovim uslugama.

Osim ovih problema danas graditelji imaju problema i sa otplatom investicijskih kredita, jer malo tko raspolaže sa 2.500.000 EUR kapitala da bi njima gradio i još k tome se odlučuje ući u rizičan posao izgradnje stambene zgrade. Kada biste eventualno i raspolagali tim iznosom vjerojatno ne biste riskirali u građevinarstvu tj. u jednom projektu s tolikim novcem. Već samim deponiranjem tolikog novca u banku godišnje biste mogli profitirati 75.000 EUR uz 5% kamate i 2% inflacije, a da ne činite ništa i prepustite banci da investira taj novac.

Ne zaboravimo da se država prema profitu trenutno odnosi neprijateljski. Počevši od suludih poreza, koji su općenito ništa drugo nego pravo države da vam oduzme imovinu, bez obzira na što je želi koristiti – u svakom slučaju će je koristiti ne kako vi želite nego kako vlast želi, dakle iz vaše i svačije percepcije neracionalno, zatim nebrojeni propisi koji proizlaze iz uloge države kao arbitra nametljivca. U primjerima nigdje nisam provlačio računicu poreza. Trebao sam, ali ionako je tekst već poduži pa ću to ostaviti za neku drugu priliku.

Neostvarivanje profita

Neostvarivanjem profita nemamo mogućnost preživljavanja niti ičega iznad toga. Pitanje je u ovom slučaju tko nas ima pravo sprječiti u tome da ostvarimo profit, a naročito ako imamo slobodu da to činimo?

Dakle gdje je pogreška

Bitno je u ovom smislu razumijeti kako je svaki profit dobar, i prema 1 EUR profita treba se odnositi na isti način kao i prema 1.000.000 EUR. Profit je vaš kapital i nužan uvjet za poboljšanje životnih uvjeta (zdravlja, obrazovanja i općeg standarda), da ne govorimo o rješavanju elementarnih egzistencijalnih problema – dakle već i na toj razini svjedočimo profitu kojeg koristite za sebe.

Eventualni veliki kapital s kojim raspolažete i kojeg investirate u kakav posao poboljšat će životne ne samo vama već i mnogim drugim ljudima u nizu. Zbog te dinamike često znam reći kako je kapitalizam socijalniji od socijalizma koji se fokusira na nasilno oduzimanje vašeg profita i davanje onima koji s njime ne znaju raspolagati racionalno pa taj novac, tj. potencijalna vrijednost koja leži u njemu, ostaje neiskorištena i u pravilu nepovratno istrune.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (17)

Oznake

liberalizam, Liberalna misao, poduzetništvo, socijalizam

Liberalizam poštuje poduzetne građane i pomaže socijalne slučajeve. Socijalizam kažnjava poduzetne građane i stvara socijalne slučajeve.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (9)

Oznake

liberalizam, Liberalna misao, socijalizam

Ljudi su načelno odbacili socijalizam, a da nisu shvatili što je pogrešno u njegovoj suštini, dok danas odbacuju liberalizam (liberalni kapitalizam, libertarijanstvo i sl.), a da ne shvaćaju kako ga zapravo nikada nisu prakticirali.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Preduvjeti prosperiteta

Oznake

kolektivizam, liberalizam, Prosperitet, socijaldemokracija, Ustav, vladavina prava

Država ne raspolaže s dovoljno novca da pomogne svakom građaninu. Ona stoga u pravilu pomaže da samo odabrani prosperiraju dok će ostatak građana biti iskorišten da kroz poreze financira prosperitet ove prve skupine.

Neki bi mogli reći kako socijalna pomoć, pa i najmanja, nema nikakve veze s prosperitetom no ukoliko čovjek X koji za primjer raspolaže s 0 HRK primi i 1 HRK na račun građana Y koji ostaje bez 1 HRK onda X u odnosu na Y nedvojbeno prosperira dok ovaj deteriorira. O mehanizmima redistribucije novca u ovom primjeru brine vlast, a radi se o klasičnom primjeru planske redistribucije kapitala posredstvom politike (karakteristika kolektivističkih ideologija poput socijalizma, fašizma, komunizma, nacionalizma) kao suprotnost redistribuciji kapitala posredstvom slobodnog tržišta (Liberalizam).

U primjeru tipa osobe X radi se o ljudima koji koriste vlast kako bi lakše ostvarili vlastite interese. Međutim nije problem u ostvarivanju vlastitih interesa, to svatko od nas radi (npr. odlaskom na posao ili neki poduzimanjem), već činjenica kako tome posreduje legitimna vlast pa se podrazumijeva, iz perspektive tipa osobe X, kako je ostvarivanje vlastitih ciljeva na taj način moralan i legitiman čin. Pače zakoni tako postavljene države napisani su da to omogućuju pa pravne greške nema. Postoje samo očite posljedice prakticiranja takve politike (segregacija, siromaštvo – često se spominje i 1:99 efekt). Jednu od osnovnih ljudskih osobina, pohlepu, na taj način se pretvara u vrlo štetnu osobinu.

Može li pohlepa uopće biti pozitivna i korisna?

Ako govorimo o osobi X koja svoju pohlepu zadovoljava kroz ostvarivanje koristi uz pomoć vlasti (pristup javnom proračunu, oslobođenje porezne obveze, povlastice i namješteni ugovori) stoga posljedično na štetu ostatka građana koji nemaju takve privilegije već samo obveze prema proračunu, onda je sasvim sigurno pohlepa loša stvar. No kažnjavati pohlepu neće rješiti problem. Problem jest okvir u kojem je uopće moguće ostvarivati vlastite interese kroz sustav vlasti, zakona pa čak i nedostataka u elementarnom državnom aktu – Ustavu. Dakle ne treba zanemariti da se bolest ne eliminira liječenjem simptoma već otklanjanjem uzroka bolesti pa tako vrijedi i u ovom slučaju. Pravosudna reforma nakon koje bi bila uspostavljena vladavina prava bio bi logičan početak rješavanja srži problema.

Postaviti ću stvari drugačije od ovoga kako su postavljene danas. Zamislimo da živimo u slobodnoj državi, a nju ću za primjer postaviti ovako (prema osnovnim liberalnim načelima):
Porezi su toliko niski da građanima ne predstavljaju bitno opterećenje (npr. flat tax od 15% u usporedbi sa hrvatskim porezima koji iznose od 50-70%), da postoje tek administrativni servisi za građane (ne mislim primarno na socijalne servise jer se tu vraćamo na potenciranje segregacije i siromaštva), zatim vlast koja je minimalna i nema mogućnost raspolagati enormnim proračunom (poput hrvatskog – vrijedi usporediti tu veličinu sa klasičnom ekonomskom mjerom BDP da se shvati koliko je našeg novca u rukama vlasti) i jednako bitno da ta vlast nema mogućnost miješati se u slobodne ekonomske tokove između građana, a nikako mogućnost da se u ime građana kreditno zadužuje na tržištima novca. Uz navedeno bitna je vladavina prava (a ne čovjeka) što znači da pravni akti moraju biti općeniti i nikako ne ulaziti u zone interesa pojedinih građana na štetu drugih (primjerice štetan i nepravedan zakon je Zakon o golf terenima u kojem je vlast omogućila da se osobi Y silom oduzme zemljište ukoliko osoba X želi graditi golf teren).

Vrijedi spomenuti kako je hrvatska vlast u proteklih 10 godina građane zadužila kreditima preko 50 milijardi HRK, a prema Ustavu taj dug dužni su vratiti građani. Osjećamo li na vlastitoj koži, ili kada pogledamo oko sebe, da smo prosperirali u čemu na račun tih milijardi? Moje mišljenje je da nismo, a potvrđuje se često da je to mišljenje činjenica jer kada se objavi novo stanje vanjskog duga vidimo da on konstantno raste. Građanima je poznatija analogija “dug po rođenom djetetu”. Istovremeno možemo naići i na primjere onih koji su prosperirali ekstremno, dakle na tipove osobe X koju provlačim kroz tekst.

Uz malu digresiju u prethodnom pasusu postavio sam za primjer liberalnu državu, u najosnovnijim okvirima u kojima građani imaju svu slobodu poduzimanja, rada i međusobne suradnje, za vlastitu korist, a sve idealno zaštićeno vladavinom prava i sustavima očuvanja sigurnosti građana (vojska i policija).

Što predstavlja pohlepa osobe X u ovom okviru i može li ona koristiti vlast, kao što to čini u hrvatskom okviru, za vlastite interese? Ne, vlasti nije dana moć da pogoduje osobi X, niti osobi Y niti nekoj trećoj osobi, dakle nikome se ne omogućuje besplatan novac iz zajedničkog proračuna, nikome se posebno ne umanjuje obveza sudjelovanja u zajedničkom proračunu, pred zakonom vrijede ista pravila i interesi svakog pojedinog građana zaštićeni su na jednak način. Rodbinske i kumovske veze gospodarstvenika i političara ne utječu na društvene odnose jer politika u ovom modelu ne odlučuje o prosperitetu spomenutih osoba. Pohlepu dakle građani jedino mogu utažiti jedni pred drugima.

Upravo zadnje izračenog ljudi se toliko boje da je iz tog straha nastala kompletna kolektivistička platforma zajedno sa apsurdnim političkim postavama sa promućurnima na vrhu i masom indoktriniranih građana ispod njih. Democidi koje su kolektivističke vlasti provodile nad građanima tijekom 20.st. širom svijeta odnijeli su više života nego svi ratovi u stoljećima koja su prethodila 20.st.. Lajtmotiv kolektivizma je prosperitet. Jesu li unutar tih ideologija prosperirali Rusi, Kinezi, Jugoslaveni ili Kubanci? I da li u ovom trenu prosperira 50.000 ljudi zarobljenih u logorima Sjeverne Koreje? Ne znam, možda prosperiraju, samo ja na to gledam naopako.

Što dakle znači utažiti pohlepu u liberalnoj i slobodnoj državi? Spomenuo sam kako svakodnevno ustajemo i odlazimo na posao, nas milijun i pokoja tisuća iznad tog broja. Zašto to činimo? Zašto ne ostanemo u krevetima i zanemarimo alarm koji nas budi i tjera da krenemo zaraditi novac? To dakle činimo svjesno i zbog shvaćanja da će odlazak na posao učiniti za nas veću osobnu korist od ležanja u krevetu. Na potpuno isti način reagira i naš poslodavac, on organizira posao i zapošljava radnika s obzirom na procjenu da će to zapošljavanje donijeti korist tvrtci od koje će i on sam imati veću korist pa i sve veću korist tijekom vremena ako to želi. Je li on pohlepan? Pa ispada da jest, na isti način kao i mi sami. Ispada da pohlepa ipak nije loša osobina ako se dešava unutar slobodnih međuljudskih odnosa. Jer u protivnom poslodavac bi radnikovu plaću u potpunosti zadržao za sebe i uopće ne zaposlio radnika. No tada bi pohlepa (u negativnom smislu) brzo završila jer posao ne bi imao tko obavljati niti će se takvim stavom vlasnika tvrtka razviti niti on prosperirati.

Pohlepa s druge strane može biti loša kada osoba X od države otkupi tvrtku za 1 HRK, preuzme obveze prema vjerovnicima i radnicima i onda sustavno uništava njenu strukturu i izvlači korist. Prema tvrtci dobivenoj za 1 HRK vlasnik će se ponašati kao prema 1 HRK, a interes će prebaciti na realnu vrijednost koja se nalazi u infrastrukturi tvrtke i od iste se okoristiti. Građani ovu pojavu nazivaju kapitalizmom neznajući da se u stvari radi o kleptokraciji i kronizmu, a oba povezana pojma nemaju nikakvih dodirnih točaka sa kapitalizmom, upravo suprotno. Takve ideje rađaju se u glavama osoba X koje se same uspiju domoći vlasti pa cijeli sustav okrenu sebi u korist.

Možemo li dakle očekivati od vlasti da odjednom ispravi tu nepravdu ili izgradi temelje pravne države? Bojim se da ne, jer zapravo niti ne znamo koga smo točno na vlast izabrali ali jasno je da i sada svjedočimo identičnoj namjeri da se planski, putem vlasti, osigura prosperitet za sve. I to ne funkcionira pa čuđenje konstantnom gospodarskom padu ide na sramotu našoj neinformiranosti, neznanju i nedostatku želje građana da se ozbiljnije zainteresiraju za problematiku. Većina i danas voli reći kako je apolitična pa je vlasti još i lakše činiti malverzacije zahvaljujući apolitičnosti i velikodušnosti građana da iste financiraju kroz porezni sustav.

Na slici ispod je moje viđenje liberalizma s tržišnom redistribucijom (dobrovoljna suradnja građana) u usporedbi sa kolektivizmom s planskom redistribucijom. Trenutni Hrvatski društveni i ekonomski model uvelike odgovara kolektivizmu i planskoj redistribuciji kako je opisano na slici.

Kolektivizam i planska redistribucija:
Osnovna postavka društva je porezni sustav i državni proračun kojeg pune građani Y. Već sam spomenuo, ali ću ponoviti, kako građani u taj proračun danas uplaćuju od 50-70% svega što zarade. Isti proračun koristi se i kao stimulans glasačkog tijela kroz socijalnu državu i poticajne programe. Ako novca nema dovoljno vlast ima moć zadužiti se kreditima koje otplaćuju građani Y.
Vlast je iznad svega, koristi novac kao produkt rada građana Y kako bi omogućila prosperitet sebi i odabranima (osoba X, Zakon o golfu, Zakon o poticanju ulaganja…). Istovremeno definira ekonomski okvir kojem podređuje građane Y kako bi djelovali u korist vlasti i odabranika X. Ukoliko neka osoba Y nađe načina da se izvuče iz tog ekonomskog okvira vlast mijenja zakone i krpa rupe te osigurava podređenost sustavu. Vlast utječe na vojsku, a vojska na građane (prisilna regrutacija), policija na građane (primjerice gušenje prosvjeda po nalogu vlasti ili traženje mita za oslobođenje od kazne i odgovornosti). Vlast utječe i na pravosuđe. Primjerice imamo jednog državnog odvjetnika o kojem se u zadnje vrijeme pišu čudne vijesti. Osim toga vlast piše i mijenja zakone kako god joj odgovara u određenoj situaciji i ovisno o planu koji želi izvršiti. Vlast mijenja Ustav prema vlastitoj želji i vlastitoj potrebi, te ima mogućnost ne pridržavati se ustavnih odredbi jer je pravosuđe u konačnici u funkciji vlasti i djeluje po njenim uputama. Građani X su u potpunoj protekciji vlasti (i sami članovi vlasti dio su tog skupa).

Liberalizam i tržišna redistribucija:
U liberalnoj državi društvo se nalazi izvan okvira utjecaja vlasti. Vlast je minimalna, služi kao koordinator u očuvanju funkcionalnost pravnog i sigurnosnog okvira i nema utjecaj na građane niti se upliće u njihove odnose. U slučaju spora koji nastane među građanima dužnost arbitra ima pravosudni sustav, a isti je zadužen za pravnu konzistenciju i djelovanje u skladu sa zakonima svih državnih tijela. Građani mogu mijenjati vlast brzo ukoliko ona ne djeluje u njihovom zajedničkom interesu, a isti je vrlo uzak – pravosuđe i sigurnost. Građani pune javni proračun koji mora biti mali i konstantno i javno monitoriran, kroz niske poreze, a isti se koristi prije svega kroz decentralizirane mehanizme (disperziranu moć je lakše kontrolirati od centralizirane pa tako i potrebe s realnim troškovima koje ima manja zajednica). Ekonomija je dio međuljudskih odnosa, dakle tržište nije jedini oblik komunikacije ljudi već služi da osigura redistribuciju i ekonomizaciju resursa koje građani stvaraju i slobodno razmijenjuju. U slobodnoj razmjeni tržišne ekonomije obje strane dobivaju što žele, za razliku od planske ekonomije gdje su razmjena i efekti iste dio političke ideje vlastodržaca. Vojska je profesionalizirana i u istu se građani uključuju dobrovoljno.
U liberalnoj državi iznad svega je Ustav koji mora biti kompletan pravni akt kojeg se može u cijelosti i smisleno tumačiti. U Hrvatskom ustavu imamo mnoge članke koji govore kako je Ustavom nešto garantirano osim ako se nekim daljnjim zakonom ne odredi drugačije. I to je primjer loše definiranog temeljnog pravnog akta koji omogućuje vlasti da pisanjem i mijenjanjem zakona prema potrebi uvijek i u potpunosti bude usklađena sa Ustavnim okvirom. Primjer solidnog Ustava jest Ustav SAD, a primjer kako vlast Ustav i zakone podređuje svojem političkom planu jest nedavna izmjena tog akta koja je za posljedicu građanima SAD umanjila osobnu slobodu na način da dozvoljava organima vlasti da pod izlikom sumnje u terorizam čak građaninu oduzmu život. Tom ustavnom izmjenom represivni postupci vlasti i organa reda postaju legitimniji od pravosudnog okvira i vladavine prava.

Moje mišljenje jest da prosperiteta u kolektivizmu, pa tako i socijaldemokraciji kao jednom subelementu, nema. Osnovni problem je prevelika vlast koja vuče sve konce, zakonski regulira, dekretima odlučuje pa potom u beskrajnim iteracijama ispravlja greške proizašle iz prethodnih odluka. Prevelika vlast vrlo brzo razvija sklonost korupciji zbog moći koju drži, a da bi joj sve to bilo moguće građani jednostavno moraju biti podređeni. Dakle to mi ne izgleda kao prosperitet.

Vjerujem da se prosperitet nalazi u liberalizmu jer okvir koji sam naveo ne dozvoljava da se itko u društvu pozicionira kao dominantan te upravo ta nemogućnost govori ljudima da naprijed mogu samo savjesnim i odgovornim radom koji neizbježno uključuje međusobnu suradnju. Prosperitet u slobodnom društvu prije svega predstavlja građansku slobodu zaštićenu vladavinom prava iz kojih se prema vlastitim ambicijama svakog građanina polako stvara i materijalni prosperitet.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Opsesija marksizmom i oprečnost liberalizma

Oznake

Kapitalizam, kriza, liberalizam, marksizam, slobodno tržište, velika depresija

Dinamični duo Dumenil-Levy zadnjih 30 godina bavi se isključivo analizom marksističkog pogleda na kapital i društvo. Zatočeni u toj opsesiji nisu do danas shvatili gdje točno kapitalizam pripada jer apsolutno sve društvene šablone svrstavaju u “lijevo” ili “desno”. Evo rezimea njihovog intelektualnog djelovanja: http://www.jourdan.ens.fr/levy/biblioa.htm

Tako oni kapitalizam svrstavaju u šablonu elita, jer drugdje ga ne znaju smjestiti, pa ga nadalje, šabloniziranog u ideologiju poput lijeve i desne (obje su zapravo kolektivističke pa je razlika suštinski nebitna jer obje ograničuju individualnu slobodu) dalje lako koriste kao element sveopćeg negativiteta jer kako su ideologije lijevice i desnice u suštini čiste i dobrohotne, kao i sve pisane i strukturirane ideologije, kapitalizam tako divlji i nedefiniran još i više postaje opravdan uzrok kriza – iako ni sami ne mogu dokazati vezu između oba pojma.

Problem sa (ne)shvaćanjem kapitalizma jest u tome što on nije ideologija, nije lijevo niti desno, niti se igdje svrstava niti se ičemu opire. Kapitalizam je refleks ljudskog intelekta, način razmišljanja, vizija pojedinca, susprezanje, ideja i sinteza svakog interindividualnog obrasca ljudskog djelovanja koje za cilj ima izdići život iznad razine osnovnog egzistencijalizma. Kapitalizam je nepisan jer svaki čovjek stvara zasebno svoj vlastiti obrazac po kojem će djelovati ne bi li vlastite životne uvjete poboljšao poradi smanjenja rizika od svođenja na egzistencijalizam. Nema ključa za kapitalizam niti ga je itko u stanju opisati jednoznačno poput marksizma koji je proizašao iz glave jednog čovjeka, koji se čovječanstvu ruga stavljajuć sebe u ulogu nadnaravnog mislioca i ideološkog mecene, koji poziva ljude da mu se pokore čime dokazuje svoju skrivenu namjeru i ograničen um.

Sve nevolje novog doba proizašle su iz nedostatka individualne slobode odnosno oduzimanja iste od strane lijevo, odnosno kolektivistički, orijentiranih vlasti, šačice elokventnih i hrabrih pojedinaca koji su željeli malo kontrole ne bi li sprječili kojekakve umišljene scenarije (danas su možda najistaknutiji takvi umovi vezani uz problematiku globalnog zatopljenja koja će zapisana u slovima zakona iz đepova ljudi uzeti milijarde njihovog novca zbog nekih apokaliptičnih slutnji). Uglavnom zbog intervencionizma vlasti došlo je do prve velike krize poznatije kao “velika depresija”, kada je vlast, vlasnik monetarnog sustava, kreirala inflaciju koja je dovela do obezvrjeđivanja svega. Hayek je napisao knjigu o tome, America’s Great Depression (1963), sa prilično uvjerljivom argumentacijom, mjerljivim i dokazivim tezama, dok kolektivistički ekonomisti i ideolozi lijevice do dana današnjeg nisu našli pametnije argumente od paušalnog kritiziranja pohlepe koja je nastala na slobodnom tržištu i zlobe onih koji na njemu vladaju… prilično skromna argumentacija za tako velebnu i savršenu ideologiju, sve bazirano na pretpostavkama.

Usput rečeno, slobodno tržište nema vladara, no to se ne uklapa u šablonsko razmišljanje ljudi poput Marxa i svih lijevičara. Krivac je uvijek nešto nepoznato, a kako je kapitalizam ideološki neopisiv niti ga je itko ikada definirao jamačno je on krivac – to im nikad nije plemenita centralna vlast koja se, budimo realni i pragmatični u zaključivanju, petlja u prirodne i neopisive društvene korelacije i inducira krize i neprirodna stanja unutar društva. Ne samo ekonomski gledano, gdje se pravo na imovinu ograničuje, otima i redistribuira, već i sociološki gdje se od osnovnog refleksa čovjeka da bude slobodno biće stvara čovjek ovisan o sustavu i idejama pojedinaca kreatora pravila, a ponajviše logički gdje sve od navedenog i neprirodnog ubrzo postaje standardno i otporno na preispitivanje. Zbog tog odmaka od racionalnog i prirodnog načina razmišljanja socijalisti ne preispituju svoja uvjerenja, dok liberali da i to konstantno.

Lijepo je biti liberal jer to za sobom nosi mnoge spoznaje ali u današnjem svijetu, u kojem prevladava lijeva ideologija, to je izrazito naporno pa čovjeka ponekad uhvati i očaj.

Svako dobro,
Kapitalac