Socijalna država: paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom

Oznake

dozvola, komora, licenca, liječnik, socijalna država, stomatolog, vlast

Povodeći se ‘poreznim profitom’ vlast u svakom trenutku ljudima zagorčava život. Sve dobro što nam se dešava dešava se usprkos tome što čini vlast, a ako pritom nehotice i učini nešto dobro onda je to neko kilavo, anemično dobro, dobro od kojega se moglo učiniti više dobra, kada bi ova tako nešto dozvolila.

U lovu na porezni profit vlast nema skrupula niti milosti čak ni prema bolesnima. A kada govorimo o zdravlju vjerujem da će ga većina prepoznati kao najveću vrijednost koju čovjek može imati ili željeti. Makar, u sustavu izvrnutih vrijednosti u kakvom sam silom prilike rođen i u kakvom nevoljko živim, više puta sam svjedočio potpuno oprečnim stavovima ljudi koji su, primjerice, bez razmišljanja spremni ući u višegodišnji kredit za kupnju automobila ali s gađenjem odbiti mogućnost da učine isto kada je u pitanju njihovo vlastito zdravlje, odnosno podići kredit za liječenje bolesti. Jer zdravlje je, naučili su, besplatno, odnosno cijenu mu nije moguće izraziti. U teoriji ono vrijedi beskonačno, a u praksi – ništa. Takav paradoks moguć je samo u sustavu izvrnutih vrijednosti i poremećenih prioriteta (prema automobilu konkretno, a prema zdravlju pjesnički), a sastavni je dio lekcija iz javnog-morala kojeg država usađuje u glave nejači počev od “prvog osnovne”.

No ovdje ću stati i skrenuti na jedan opipljiv primjer kojeg sam ulovio na Facebook stranici Institute for Justice. Država se obrušila na stomatologa koji za cijenu nižu od propisane (!) popravlja zube ljudima, i to prije svega siromašnima. Protiv zakona je davati dobro ispod propisane cijene, takvo što se kažnjava pa i sankcionira oduzimanjem dozvole za rad.

https://www.facebook.com/instituteforjustice/videos/10153982477889815/

Ovakvi primjeri su osobito vrijedni isticanja jer, čini mi se, ljudi sve teže uviđaju kako je moguće međusobno si pomagati bez posredstva ili potpune kontrole države, odnosno njenog institucionalnog okvira zaduženog za pomoć, a kojeg još nazivamo “socijalna država”. Taj institucionalni okvir nam se toliko podvukao pod kožu da se svaki primjer, poput primjera ovog stomatologa, predstavlja u najboljem slučaju tek kao slučajnost, bljesak izvrsnosti u ionako izvrsnom sustavu, primjer kojim nije moguće niti isprovocirati razmatranje toga da je voluntarizam zapravo rješenje problema koje nalazimo unutar postojeće institucionalizirane socijalne države. Smatra se kako ti problemi proizlaze uvijek i jedino zbog neodgovornosti pojedinaca unutar sustava, a ne zbog nevaljalosti samog sustava koji je u naravi politički sustav odnosno jedan njegov fragment putem kojega pojedinci u konačnici ostvaruju vlast. Voluntarizam, altruizam, filantropija, empatija, pojmovi su koje vlast ne podnosi jer je isključuju, a takve stvari podvlači pod okrilje zabrane i kazne.

Jedna od metoda borbe vlasti protiv navedenih visokomoralnih vrijednosti u čovjeka jest regulacija. U okviru socijalne države postoji i regulacija cijena. Ona služi tome da se nahrani neracionalni javni servis, uz otežan ulazak u igru novim igračima oteža ili u potpunosti onemogući konkurencija boljih i jeftinijih, a ljude (korisnike) demotivira da potraže pomoć drugdje tako što ih se zakonima i represijom prisili da takav sustav financiraju. Samim time što su prisiljeni plaćati ga ljudi dolaze do posve racionalnog zaključka – “kada ga već moram platiti onda ću ga i koristiti”, međutim ne uviđaju gorku istinu; kako za visoku cijenu koju moraju platiti ne dobivaju niti dio onoga što očekuju dobiti. Ne uviđaju to iz razloga što ne postoji orijentir prema kojemu bi se mogli ravnati, barem jedan paralelni, kompetitivni sustav koji će se boriti za njihovu naklonost cijenom i kvalitetom, ili jednostavnije rečeno – ne postoji tržište. Za neracionalnost postojećih javnih servisa, integralnih dijelova socijalne države, kako se općenito smatra nisu krivi pojedinci koji njima upravljaju već činjenica da su oni organizirani kao monopol bez konkurencije, a monopol je politički instrument.

I Hrvatska ima svoju regulaciju kojom se vlast na jednak način bori protiv pojedinaca koji ljudima oko sebe žele pružiti neko dobro ispod “propisane cijene”. Potpuno istovjetno američkom slučaju i Hrvatska ima propisane najniže cijene stomatoloških, dentalnih i svih drugih zdravstvenih usluga. Tako niti u nas vlast ne dozvoljava stomatologu da nekome pokrpa zub u pola cijene, ili nedajbože besplatno (jer u tom slučaju vlast ne predstavlja faktor u transakciji, ili nema na što udariti porez ako transakcija ne košta ništa!). On naravno može pokušati pružiti svoju uslugu ispod cijene ali u tom slučaju riskira da ga “zakon” kazni, komora mu oduzme dozvolu za rad, medijski ga se prezentira kao zločinca, a vlast istovremeno iskoristi priliku za samopromociju, kao dokaz stabilnosti institucija koje ne dopuštaju prljava posla u svojem dvorištu i koje po svemu zaslužuju povjerenje građana od kojih vlast očekuje tek da državi prepuste svoje brige (i udare brigu na veselje). Jer nije mali ulog u igri, tek dva, tri (ili pet?) puta veća cijena koju će za takvu skrb platiti u okviru socijalne države.

Jedna od najvećih zabluda koju ljudi imaju spram socijalne države jest da će kroz nju i njene institucije, kojima po prirodi stvari upravlja politika, vlast i birokracija, spoznati i zadovoljiti potrebe poput zdravlja, socijalne sigurnosti, obrazovanja i ostaloga za što bismo mogli sa sigurnošću reći da je većini uistinu bitno. Upravo prepuštanjem tih pitanja u ruke dotičnih, njihovom institucionalizacijom, proizveden je najgori od svih mogućih monopola. Time smo svemu što smatramo bitnim za sebe, što smatramo civilizacijskim pitanjem, zapravo pljunuli u lice, a u konačnici i sami sebi.

Socijalna država je paravan iza kojega vlast juri za poreznim profitom, osigurač dugoročne rentijerske pozicije vladajućih, poluga moći, sredstvo pritisaka i ucjena, tamnica ljudskih vrlina, solidarnosti i morala, put u agoniju i propast.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Emocije neće spasiti Hrvatsko zdravstvo!

Oznake

bolnice, HZZO, kriza, liječenje, liječnik, Ostojić, rebalans, sanacija, zdravstvo

O hrvatskom zdravstvu baš nikako nije dobro diskutirati na emotivnoj razini jer emocije dovode do potpuno krivih zaključaka – primjerice da se rješenje današnjih problema, koje uočavamo u financijskoj slabosti zdravstvenog monopola i padu kvalitete zdravstvenih usluga, nalazi u pronalaženju kvalitetnih upravljača.

Problem s kojim se zdravstvo u nas suočava, a znam to jer sam o temi napisao nekoliko traktata, nalazi se u demografskim trendovima i efektivnoj zaposlenosti građana. U teoriji od zaposlenih građana očekuje se da odvajajući dio svojih prihoda budu temelj financiranja sustava. Naš “biser” nekada je funkcionirao jer je odnos broja građana koji ga je financirao naspram ukupnog broja korisnika bio znatno povoljniji nego danas. U tom zanosu uspjeha nošenom na krilima produktivnosti rijetko tko je mogao biti dovoljno lucidan da pretpostavi moguće scenarije kolapsa.

Danas je omjer onih koji financiraju zdravstvo naspram ukupnog broja korisnika 1:5. Nema managera koji će riješiti ovaj problem. U SAD, primjerice, omjer je nešto povoljniji (1:2.5) od hrvatskoga ali je srozan u odnosu na omjer kakav je bio u njihovim najboljim godinama, a implementacija Obamacarea ne funkcionira iz identičnog razloga. Baza iz koje se sustav želi financirati nije dostatna za ono što se njime želi postići, a to je privid besplatne, svima dostupne i maksimalno kvalitetne zdravstvene skrbi.

Suočimo se s činjenicama – Država socijalnog blagostanja koja se financira iz državne blagajne, čiji dio je i naš zdravstveni sustav, pokazuje se kao obična ponzi piramida.

Baš se zbog tog razloga, kao i činjenice da je zdravlje najvažnija stvar svakog od nas, treba hitno osvijestiti, emocije i prošla vremena treba ostaviti za sobom i okrenuti se aktualnom stanju koje je alarmantno i neodrživo. Nastavimo li tako ostat ćemo i bez zdravlja i bez vlastitog novca. Početkom ove godine na snagu je stupio Zakon o sanaciji javnih ustanova koji je omogućio da se dug zdravstva pokrpa novim zaduženjem u iznosu od 5 milijardi kuna. Danas, zadnjeg dana veljače iliti nepunih 2 mjeseca nakon te intervencije, saznajem od ministra Ostojića da je zdravstvu potrebno dodatnih 3,2 milijardi kuna pomoći tek da bi se pokrpale rupe na fasadi institucije čiji temelji se ruše. Dokle ćemo krpati i čime na koncu konca?

Problem koji pronalazimo u javnom diskursu vezan je uz shvaćanja i očekivanja koja imamo prema toj instituciji i koja se uglavnom svode na emotivnu razinu. No što možemo očekivati ako se za održanje današnjeg zdravstvenog monopola, koji je niti sjena nekadašnjeg zbog razloga koji sam naveo, nastavimo boriti nošeni krilima emocija i prisjećanja na prošlost?

Već sam više puta rekao i ponovit ću još jednom – zdravlje je prevažna stvar svakom čovjeku da on dopusti da se isto svede na državni proračun, monopol i politiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Više ne primamo?

Oznake

HZZO, liječnik, pregled, privatnik, zdravstvo

Radno vrijeme doktora obiteljske medicine u popodnevnoj smjeni u obližnjem domu zdravlja započinje u 13:30, završava u 19:30. Ova fotografija snimljena je u 15:30, u čekaonici je bilo cca. 10-15 pacijenata:

Trebao sam od obiteljskog liječnika uputnicu za neku pretragu krvi, po preporuci privatnog internista. Nakon upoznavanja sa “više ne primamo parolom” zovem ordinaciju mobitelom, žale se na gužvu, ne mogu mi nikako napisati danas uputnice, neka se javim idući tjedan. “Mogu li se sada naručiti za idući tjedan?” – upitam. “A ne, petkom ne naručujemo, nazovi idući tjedan da se naručiš!” – kaže medicinska sestra i dodaje: “opusti se, vikend je!”.

Privatnik internist, kod kojega sam sat vremena ranije obavio sistematski pregled koji je uključivao EKG, uzv abdomena, uzv štitnjače, uzv trbušne aorte i karotida, uzv vidljivog dijela crijeva, za sve navedene usluge naplatio mi je 600 HRK, uz čekanje na pregled od samo jednog dana, a i to bi bilo kraće da nisam zvao jučer popodne kada su termini već bili popunjeni. Preporučio mi je internist i obavljanje pretraga u privatnom laboratoriju s kojim surađuju, ukoliko mi se ne da čekati “državnog” doktora (hehe, kao da je znao što me čeka), za iznos od 100 HRK – što ću i učiniti u ponedjeljak umjesto da u to vrijeme telefoniram tek za rezervaciju termina kod obiteljskog liječnika.

Bez obzira što “više ne prima” ili traži pacijente da čekaju na pregled, ili čekaju na termin da bi se rezervirali za pregled na koji potom opet čekaju, sustav javnog zdravstva naplatit će vam iznos višestruko veći od vrijednosti većine pretraga koje eventualno možete zatrebati. I tako svaki mjesec iznova, dokle god ste zaposleni. Naplata zdravstvenog sustava izvršava se na plaći, diskretno i zamaskirano, automatskim ustezanjem novca kojeg ste zaradili i pretakanjem istog u državni proračun (stavka je na isplatnoj listi, 13% od bruto plaće).

Sve dok ste zdravi imate osjećaj lažne sigurnosti i povjerenja u državno zdravstvo. Mnogi ne dovode u pitanje da je od osobite važnosti da država upravlja tim sustavom. No uglavnom kada nešto zaškripi bolestan čovjek vrlo brzo će se okrenuti privatniku, jer bolest ne podnosi čekanje.

Kako bismo smanjili rizik po vlastito zdravlje ovaj ustaljeni zdravstveni sustav treba čim prije liberalizirati i građanima omogućiti da odaberu gdje će se liječiti za svoj novac. HZZO-u i njegovim liječnicima očajno treba konkurencija, a jedni i drugi potom neka se natječu međusobno za pacijente kroz bolje i jeftinije zdravstvene usluge, što je svima na korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac