Sjaši Kurta uzjaši Murta – iliti ode Linić dođe Lalovac!

Oznake

afera, Lalovac, Linić, Milanović, ministar financija, smjena, vlada

I tako nas je napustio naš osebujni ministar Linić. Iako se već neko vrijeme dalo naslutiti da su predstečajne nagodbe postale točka razdora između njega i premijera stvari je, čini se, presudila priča o pogodovanju Spačvi te možebitna pronevjera nekih 27 milijuna kuna, što je u usporedbi sa ciframa uz koje ga se veže u nekim drugim aferama (npr. Šegon) prava sitnica. No eto, negdje je moralo puknuti. No što je s odgovornošću za rast javnog duga za više od 50 milijardi kuna, za sve veći raskorak između proračunskih prihoda i rashoda, uvođenje novih poreza kao i metoda ubiranja istog (fiskalizacija), te posljedično za dovođenje državnih financija potpuni kolaps? O tome ni riječi, a ako će mu se za što eventualno i suditi bit će to prije za Spačvinih “nešto” milijuna nego suludih pedeset milijardi kuna koje je natovario na vratove poreznih obveznika. Štoviše, kada usporedim ta dva broja afera Spačva izgleda mi kao prava prilika da iz priče kidne uz neku simboličnu kaznu, a dok se stvar dovuče na dnevni red hrvatskog ekspeditivnog pravosuđa još će se sa pajdašima i nakrstariti na Jadranu.

Linić ovime postaje sporedna stvar (u praktičnom smislu), a neposredna postaje njegov nasljednik i novi ministar financija Boris Lalovac. A o njemu bi se moglo reći svašta i ništa. Osim što je sa Linićem surađivao (kako kaže) – iznimno dobro – očito je ostalo još mnogo započetog i nedovršenog posla u okviru te suradnje ili na tom tragu. Od njega očekujem u najmanju ruku jednaku ali rezolutniju fiskalnu politiku. U tom smislu ništa novo. Za razliku od Linića ovaj jasno artikulira svoje ideje i daje do znanja kako je čovjek s vizijom. Ipak, kada političar čvrsto stoji iza svojih riječi nije zgorega prve dojmove prespavati pa se koncentrirati na ono što je izgovorio.

Iz određenih medijskih napisa, prije svega Večernjakovih, može se vidjeti da će u fokusu njegove politike biti nekretninski i bankarski sektor. U nekretninama vidi enorman zatočeni kapital, kojeg bi dio rado vidio u državnom proračunu, no prije toga ga treba pokrenuti. S druge strane u bankama vidi zlo koje je navuklo tvrtke i građane na nekontrolirano zaduživanje u nastanak današnjeg “nekretninskog balona”. Čudna retorika za osobu koja dolazi iz bankarskog sektora.

Zavrzlama sa nekretninskim biznisom, u kojoj je i država sama imala svoje prste (poticaji na stambenu štednju, POS…), mogla bi pod Lalovčevom politikom postati još gora. Naime gomilu neprodanih nekretnina pod hipotekom koje su u posjedu tvrtki u financijskim problemima on bi izdvojio (?) u nekretninski fond kojeg bi dao na upravljanje bankama (?). U principu to vidim kao vraćanje duga bankama u obliku nekretnina koje, budimo realni, nisu smisao poslovanja banaka. Banke žele povrat glavnice i kamatu, a ne žele gomilu nekretnina jer se ne bave nekretninskim biznisom niti su organizacijski ustrojene da bi se bavile trgovanjem nekretninama. Više od aktera priče ili mogućih ishoda brine me Lalovčeva ideja da tako olako raspolaže tuđom imovinom i ulazi u zaključene ugovore. To je sasvim sigurno korak unatrag u kontekstu stimuliranja zdrave investicijske klime ali i imovinskih prava građana i tvrtki. Čemu razvijati ikakav biznis u tako volatilnim pravnim i političkim uvjetima? Čemu živjeti i raditi u takvim uvjetima?

U tom smislu moglo bi se reći svašta o Lalovcu, a meni se ništa od toga ne sviđa. O njegovim analitičkim sposobnostima i korištenju neprikladnog softwarea u tu svrhu da ne govorim – kaže Excel mu se prilikom zadnje analize dvaput srušio od količine podataka – zašto ministru nije palo na pamet da možda koristi softver neprimjeren zadatku? Bizarno.

Novog ministra nikakva kritika neće sprječiti da poput svih ministara financija prije njega, pa i ministra Linića, nastavi redovito objavljivati aukcije trezorskih zapisa, koje u pravilu završavaju izdavanjem 50% više istih nego li je planirano, neće se ni stidjeti nastaviti zaduživati porezne obveznike novim kreditima po sve nepovoljnijim uvjetima, izdavati nove tranše državnih obveznica (1,5-2 milijarde dolara već je u pripremi), porez na štednju je iza ugla, onaj na nekretnine tek nešto iza njega…. Sve to i ostalo što si možemo zamisliti pod njegovim vodstvom ide i dalje.

Dakle dobili smo mlađeg ministra koji će sasvim sigurno, i zahvaljujući upravo godinama, činiti iste gluposti i štetu za građane ali znatno brže od vremešnog ministra Linića, uz dodatak vizionarskih intervencionističkih politika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Traži se kriminal u državi! Nagrada do 10000 eura!

Oznake

afere, Država, kriminal, Linić, ministarstvo financija, nagrada, porez, porezna uprava

Iako mi mnogi kolege ne vjeruju, odnosno ne slažu se s mojom pretpostavkom, sklon sam vjerovati da postoje pošteni i moralni birokrati. Oni su nažalost marginalizirani i nadglasani od gomile nepoštenih i nemoralnih birokrata koji služeći se perfidnim metodama čuvaju svoje položaje pred sposobnijima, čine neracionalan trošak poreznim obveznicima, isprepliću kriminalnu mrežu povezujući se sa sebi jednakima, pišu pravila po svojoj mjeri, tovare javni dug na kičmu još nerođene djece, od građana stvaraju socijalne narkomane i štošta drugo. Jednostavnije rečeno – oni stimuliraju patološke procese u tkivu društva. Iz apsurdnog broja afera koje se svakodnevno razotkrivaju u medijima možemo naslutiti kako je tkivo društva već ozbiljno oštećeno.

Poštenim birokratima pruža se jedinstvena prilika da razotkriju malverzacije i afere nepoštenih i nemoralnih birokrata i da za to budu pošteno nagrađeni!

Prenosim poruku vlasnika portala Index.hr:

---

 Ako radite u Ministarstvu financija i u posjedu ste dokaza koji će dovesti do uhićenja i pravomoćne presude za Slavka Linića, Kseniju Linić, Branka Šegona, Ivnu Šegon, Tihomira Kralja, Nadu Čavlović-Smiljanec, Mladena Bajića ili nekog od drugih članova vrha SDP-ove zločinačke organizacije, javite nam se. Neosporne dokaze u slučaju presude, ovisno o veličini ribe i snazi dokaza, voljni smo platiti do 10,000 eura. Kontaktirajte nas uz zajamčenu anonimnost – u 12 godina niti jedan izvor Indexa nije otkriven. (matija.babic(et)gmail.com)

---

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porez na štednju je pljačka koju štediše mogu izbjeći

Oznake

inflacija, kamate na štednju, Linić, porez, porez na štednju, vlada, zlato, Štednja

Potpredsjednica Vlade, gđa. Pusić, svojedobno je uvjeravala građane kako novih poreza neće biti. Bila je to riječ utjehe građanima nakon što su stopu doprinosa za zdravstvo “vratili na staro” (PDV je naime ostao “po novom”) i tako podigli cijenu rada. Obećavala je u međuvremenu i kojekakve olakšice (mladima za kupnju stanova) ali dok ona priča utješne priče primjereno odgojenom građanstvu kolega Linić samouvjereno zavlači ruku sve dublje u njihove džepove. Ne kažem da konfliktne situacije unutar Vlade nisu moguće ali o pitanju porezne politike valjda bi trebali imati konsenzus. Ta direktno se od poreza i sami financiraju!

To obećanje o “ne uvođenju” novih poreza trebalo je vrijediti do 2016. za kada je najavljeno uvođenje poreza na nekretnine kao obećanje Europskoj komisiji. Trenutno se osjećam poput kakvog kmeta. A da je obećanje ludom radovanje mogli smo se uvjeriti već nebrojeno puta pa tako i danas kada je na sjednici Vlade prihvaćen prijedlog nacionalnih reformi u kojem se spektakularno na 117 stranica najavljuje ništa novo – udarit ćemo vas ovdje ili ondje i vi ćete to istrpjeti (Jer smo obećali EK). Zapravo stvar neodoljivo podsjeća na novi, iskreniji politički program kukuriku koalicije.

U dokumentu se najavljuje i porez na štednju koji stupa na snagu 1. siječnja 2015. godine. Iako nema konkretnog podatka špekulira se da bi porez mogao iznositi 20% na ostvarenu kamatu. Sagledati neočekivane i neželjene posljedice ovog poreza u Vladi ne znaju. Kažu u prijedlogu reformi “vidjet ćemo kako će se štediše nakon toga postaviti prema financijskim institucijama (bankama)” ali ne i što će poduzeti ovisno o tome kako će se ovi postaviti.

Vlada naravno strahuje od mogućnosti da štediše počnu povlačiti svoje depozite što bi se odrazilo vrlo loše na poslovanje financijskih institucija ali i na Vladinu reformsku ideju o oporezivanju svega što se oporezivati dade. Što će u tom slučaju reći? “Ups! Eto mi se predomislili, ipak ne ide porez!” Tko će ga znat. Bez obzira na njihovu odluku kada se jednom desi to što Vlada sada stimulira, građani koji štede trebaju reagirati već danas. Zašto? Vlada kojoj presušuje izvor sredstava, a takva je Vlada RH, uskoro će morati krenuti sa stimuliranjem inflacije. Osim ukoliko se ne krene sa radikalnim rezovima u proračunskim rashodima, a to je vrlo malo vjerojatno – deficit se krpa povećanjem poreznog opterećenja tj. prihodovne strane i to je jasna strategija Vlade.

Inflacija je najveći neprijatelj štednje. Ona obezvrijeđuje rad i novac građana. Za ilustraciju, od 2000. godine pa do ožujka 2014. ukupna stopa inflacije iznosi 46%. To znači da za robu za koju ste onda morali izdvojiti 1000 HRK danas morate izdvojiti 1460 HRK. Prosječna godišnja stopa inflacije u tom periodu iznosila je okvirno 3,3%. Onima koji štede sada bi trebalo biti jasno da se već u ovom trenutku nalaze na samoj granici isplativosti ovog oblika investiranja. Naime rijetko koja komercijalna banka nudi kamatnu stopu veću od trenutne stope inflacije, a one koje i nude čine to na dulji rok štednje (uglavnom do 5 godina).

Uvođenjem poreza na štednju, uzmimo za primjer spomenutih 20%, komercijalna kamata od 3,3% (jednaka inflaciji) past će na 2,64% dakle vrijednost štednje inflacija će rušiti za 0,66% godišnje. Istina, to je bolje od gubitka cijelih 3,3% vrijednosti novca kojim raspolažete izvan okvira štednje, ali ulagati u nešto pa gubiti novac nije cilj ulagača.

Bilo kako bilo, motiv za štednju prestaje u trenutku kada stopa inflacije premaši kamatu na štednju. U tom slučaju novac je pametnije uložiti u nešto drugo, primjerice u zlato koje je imuno na inflaciju!. Ovo nije nagovor ni na što već ponajprije poziv na razmišljanje o budućim koracima Vlade koji kao posljedicu donose slabljenje standarda građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trkeljanje o rezovima je samo paravan rastrošnoj državi

Oznake

deficit, javni dug, Linić, Milanović, porez, porezni obveznici, proračun, rezovi

Trkeljanja o rezovima u Hrvatskoj sam se naslušao za deset života, a sve što sam i čuo još uvijek ne govori ništa o rezanju.

Dok Vlada govori o rezovima misli na smanjenje proračunskog deficita. To bi bila negativna razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna, novac kojeg Vlada kani potrošiti na sve i svašta, a nema ga. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada provođenjem svojih politika “rezanja” doprinosi sve većim rashodima državnog proračuna, sve većem deficitu i posljedično sve većem javnom dugu. Sve do jedne politike dokazano su pogrešne pa i najnovija zbog koje će porasti cijena goriva, telekomunikacijskih usluga i povezanih roba i usluga.

Dok sindikati državnih zaposlenika govore o rezovima oni misle na rashode državnog proračuna iz kojih se osigurava njihova financijska opstojnost. Ne egzistencija, jer to bi značilo da jedva spajaju kraj s krajem, da preživljavaju na korici kruha od plaće do plaće, već opstojnost odnosno očuvanje stečenih prava iz kolektivnih ugovora koja nadilaze realnost. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada iz godine u godinu povećava proračun iz kojega se financiraju ti i takvi građani. Rezova nema. O navedenom može vas detaljno izvijestiti Državni zavod za statistiku te Ministarstvo uprave koji prate ove parametre.

Jedino oni koji pune državni proračun, a to bi bili porezni obveznici, o rezanju ne govore ništa. Oni šutke trpe poreznu eksploataciju u ime vlastodržaca, nebrojenih uhljeba i građana koje nazivam socijalnim narkomanima*. A oni pravi rezovi dešavaju se upravo ovdje. U ime očuvanja statusa quo, što bi u Hrvatskom slučaju značilo očuvanje stabilnog položaja gore navedenih skupina, reže se od kućnih budžeta poreznih obveznika koji posljedično imaju sve manje za sebe, za svoju obitelj i svoje ideale. Sve to što je poreznom obvezniku bitno ovoj državi i društvu je nebitno. Ovo društvo je zamislilo živjeti na tuđi račun i takva država je stvorena. Kako država sve više reže imovinu poreznih obveznika tako oni gube motivaciju i postaju sve manje produktivni. U Hrvatskoj pak broj onih koji se smatraju “potrebitima” prelazi granicu zdravog razuma. Oni zdravog razuma stoga sve češće prelaze granicu (onu državnu).

Niti poruke premijera Milanovića, u kojima neuvjerljivo upozorava na to da previše trošimo i da moramo kontrolirati svoj dug i deficit, neće sprječiti suitu ministara, pa ni samog premijera, da nastave prakticirati započeto odnosno nastave politiku sve veće potrošnje zamaskiranu periodičkim trkeljanjem o rezovima, a sve u cilju očuvanja vlastitih guzica i socijalnog mira kojeg bi, u suprotnom, mogli svojski ugroziti ranije spomenuti socijalni narkomani. Niti trkeljanje ministra financija o zadnjem rezanju ove godine neće biti prepreka tom istom ministru da izda novu tranšu obveznica i tako po n-ti put poveća dug kojeg obvezu imaju vratiti porezni obveznici i njihova djeca.

Sve do zadnje politike koje provodi Vlada, a raspiruju ih interesne skupine, pogrešne su jer su usmjerene isključivo na povećanje poreznog opterećenja građana. Kriza u Hrvatskoj je kriza rastrošne socijalne države. Pa ipak unatoč svima dostupnim i javno objavljenim podacima o rastu proračuna, deficita, javnog duga, poreznog opterećenja, broja socijalnih transfera, nezaposlenih itd., iz kojih se može iščitati loše trendove, to se ne priznaje kao činjenično stanje. Vrijeme je da se kreatorima javnog mnijenja, a koji su zauzeli čvrst položaj nad proračunskom trpezom, iz sveg glasa suprotstave obespravljeni, izrabljeni i marginalizirani porezni obveznici!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*To bi bili svi koji žive od socijalnih transfera iz državnog proračuna – ergo koriste sve što država obećaje i potom daje ali od navedenog ništa ne bi platili sami.

O nakaradnoj teoriji duga prema državi

Oznake

blagostanje, Index, Linić, porez, porezna evazija, porezni dug, socijala, socijalna država

Kada se gospodarski kriminal, a to je u pravilu onaj kojeg se (nakon što se zbroji dva i dva) u konačnici poveže sa političarima i njihovim kumovima, počne razotkrivati kroz poreznu evaziju tada ideje klasičnog liberalizma nailaze na značajan otpor ili barem bivaju zaglušene od gomile propovjednika jake države. Ne pravnog egalitarizma, već ad-hoc državne intervencije na koju se čeka hrabrog i poštenog izvršitelja (indirektno očekivanje).

U friškoj vijesti s Indexa možemo vidjeti jedan od takvih slučajeva. Međutim Index koji razotkriva ovu spletku, gdje možete vidjeti čemu zapravo služi država, vlast, zakoni, fondovi, institucije, predstečajne nagodbe, pa i sam državni proračun, u osnovu problema stavlja nešto sasvim drugo – porezni dug. Sve ostalo je sporedno. Sve što su nevaljalci iz priče činili činili su kako bi u konačnici izbjegli platiti danak državi. Uzeli su puno, a nisu vratili ništa. Da su porez uredno platili vjerojatno bi Index bolila patka za dugovanja tih tvrtki prema nekim drugim, privatnim vjerovnicima. Jer smisao života u 21. stoljeću jest plaćati golemi danak (socijalnoj) državi.

U osnovi shvaćanja ovakve pravednosti nalazimo državu kao ekskluzivnog vlasnika svog novca koji cirkulira u rukama građana. To je inače vrlo zastarjelo i primitivno shvaćanje stvari koje nikako da izumre s lica Zemlje ali eto, fura se i dalje i dapače promovira na sve strane. Index tako konstatira da Linić nekome (uopće me ne zanima kome) oprašta 27 milijuna državnih kuna. Dakle sve što vi osobno svojim rukama stvorite smatra se a priori vlasništvom države pa onda ona, dobra kakva je, vama vraća većinu toga natrag odnosno daje vam sve, a računa na vaše poštenje da joj platite fair share u obliku poreza. U obrnutom slučaju, dakle ako kažemo da je novac koji vi stvorite svojim radom zapravo vaša imovina, država bi očito ispala tek podmukli tat. Što zapravo i jest.

Porez je realno dio vaše privatne imovine koju vam država otima. Porezni dug je vaša imovina koju vam država nije uspjela oteti, ali hoće, a s trenutkom dospijeća duga polaže i pravo da vam uzme još imovine kroz zakonski propisanu zateznu kamatu. Predujam poreza je obveza da državi predate dio imovine KOJU JOŠ NITI NE POSJEDUJETE. Kada o predujmu govorimo pitanje je hoćete li je ikad posjedovati – ali nema veze, državi ste dužni!

Sa imovinom koju vam otme država potom časti gomilu glasača (socijalnih narkomana) i svojih poduzetnika pajdaša (u ovom slučaju kroz Fond za razvoj i zapošljavanje, poticaje itd.), a vama poreznom obvezniku smanjuje vrijednost protuusluga koje očekujete dobiti od socijalne države. U tome leži snaga ucjene.

Naime oni koji izbjegavaju plaćati porez mogu se lako dočepati gomile “besplatnih” usluga iz kataloga socijalne države (poput zdravstva) i tako se šlepati račun poštenih poreznih obveznika. Međutim time, između ostalog, razina usluge, koju sami kao pošteni porezni obveznik očekujete dobiti, opada i vi postajete gnjevni na te ljude, a neplaćanje poreza vidite kao nemoralnu stvar. Tako postajete oruđe države u borbi protiv poreznih neplatiša i zagovaratelj socijalne države, odnosno zatočenik ideje da se stvari koje bismo i mogli nazvati “od zajedničkog interesa” nužno moraju realizirati posredstvom državnog proračuna i državnih monopola.

Zamislite, kada ne biste financirali socijalnu državu (državni proračun), koji je očito paravan za političko-kumovsko-neradničke makinacije, tada biste imali dovoljno novca da platite (i dobijete) sve ono što doista i smatrate važnim za svoju dobrobit. Za bagru koja vas sada iskorištava ne bi vas trebalo biti nimalo briga. One uistinu potrebite sami ćete lako prepoznati i pomoći u skladu s mogućnostima.

Tko u konačnici smatra da je plaćanje poreza pitanje solidarnosti, poštenja, domoljublja ili čak čin čiste pravednosti sasvim sigurno je kršteni imbecil, a kako sve više ljudi bježi iz Hrvatske čini mi se da je broj takvih u porastu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

 

Povjerenje u rad Porezne uprave je iskaz vjere u socijalnu državu

Oznake

gorivo, HŽ, Lalovac, Linić, Milanović, naknada, porez, porezna uprava, trošarine, vlada

Povjerenje građana u rad Porezne uprave mora biti naprosto neupitno. Stoga one koji to povjerenje ruše treba udaljiti iz sustava i za to se ne čekaju sudske odluke nego tu djelujemo sami…!, prozborio je maločas Milanović na sjednici Vlade!

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović ne misli na mene i ostale porezne obveznike. Jer ono u što vjerujem u slučaju Porezne jest da će me svaki puta kada ostvarim prihod ili dobit primjereno kazniti otimanjem pozamašnog dijela istog. Stoga bih bio vrlo sretan da Porezna iznevjeri to navodno povjerenje i barem jednom zaboravi uzeti dio mojeg kolača i da se, naravno, toga kasnije ne prisjeti.

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović se obraća građanima koji žive od proračuna i socijalnih transfera. Kako bi sačuvao svoj politički integritet i vlast u rukama povjerenje u eksploataciju poreznih obveznika posredstvom Porezne, a u svrhu tovljenja mnogobrojnih interesnih skupina (poreznih konzumenata), mora biti neupitno jer te skupine to i očekuju od Vlade i Porezne. U protivnom ode ti položaj, a pitanje je i u kakvom bi se scenariju to odigralo. Oku ugodnom ne, to je sigurno (više o tome danas možete pročitati kod Reakcionara).

Usput rečeno danas je najavljeno podizanje trošarina na gorivo, koje će posljedično poskupiti oko 50 lipa po litri (štovatelji kulta države će to zaboraviti pa će krivac ponovno biti liberalizirano tržište), zatim naknade za mobilnu telefoniju (eto kako se izmišlja parafiskalni namet), oporezivanje drugog dohotka (nemaš ti što raditi mali čovječe, a da ne budeš kažnjen za to), a porezni obveznici će indirektno platiti i 250 milijuna kuna novog kredita HŽ Carga koji će se potrošiti na restrukturiranje tvrtke i zbrinjavanje radnika. Ne daj Bože da prodaju imovine u istom iznosu i tako podmire račun za tu egzibiciju.

Ovakve prijetnje građanima Vlada najavljuje (i stavlja na snagu) gotovo svakodnevno. I kako to čini tako financijska moć građana opada, tvrtke se gase, broj zaposlenih od 2009. do danas smanjio se za 470 tisuća, a broj nezaposlenih prešao je 22%. Mnogi građani su ostali izgubljeni negdje izvan dometa statističkih izvješća. I sve dok će Porezna svoj posao obavljati dobro ova surova realnost će se zanemarivati. Teret kojeg malobrojni porezni obveznici moraju nositi na svojim leđima postaje sve veći jer država ne odustaje od projekta socijalne države čiji se rast očituje kroz sve veće rashode državnog proračuna. I doista dok ta stvar, socijalna država, ne propadne (kao projekt i kao ideja u glavama građana) u Hrvatskoj neće biti kruha za poštene i marljive ljude.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac

Zbog viših doprinosa gase se radna mjesta!

Oznake

bruto, doprinosi, Linić, Milanović, proračun, rebalans

Povećanjem stope doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% Vlada je povećala porezno opterećenje u Hrvatskoj! To se nipošto ne može nazvati “vraćanjem na staro”, kako ovaj potez komentiraju predstavnici Vlade, jer je mjera smanjenja stope doprinosa prije dvije godine kompenzirana povećanjem stope PDV-a, a koliko znamo Vlada ovim rebalansom nije smanjila PDV! Ovim potezom planira, dakle, građanima i tvrtkama uzeti godišnje 2,4 milijarde kuna više, a od PDV-a, koji ostaje netaknut, gotovo 3 milijarde kuna više u usporedbi s 2011. godinom kada je stopa PDV-a bila niža.

Ministar Linić tvrdi da mjera smanjenja doprinosa nije dala očekivane rezultate na gospodarskom planu. Ekonomski oporavak i rast je izostao. Štoviše, BDP je ponovno pao više od očekivanog. Kao i do sada ovu razinu pada BDP-a nije bila u stanju predvidjeti ni sva sila vladinih ekonomskih stručnjaka, ali ni onih nezavisnih. Pogledom na povećanu stopu PDV-a, na i dalje enormno velik broj parafiskalnih nameta, nebrojene propise koji se uz to frekventno mijenjaju i čime odnose nesagledivu količinu vremena potrebnog kako bise poduzetnici uskladili s njima (što predstavlja visoke transakcijske troškove poslovanja) pa i općenitu neučinkovitost javne uprave i državnog sektora, postaje očito kako smanjenje doprinosa nije bilo razlog izostanka poduzetničkog impulsa, a još manje razlog općem padu ekonomske aktivnosti.

Razlozi su u efektivnom povećanju poreznog opterećenja i brojnim drugim formalno-pravnim preprekama.

Premijer Milanović smatra kako je učinak smanjenja stope doprinosa izostao jer se iznos “raspršio” među populacijom poduzetnika. Povećanjem nameta on donosi odluku o ukidanju radnih mjesta i službeno pokreće proces uništavanja privatnog sektora. Tih 2,4 milijarde kuna godišnje, koje državni proračun očekuje naplatiti od privatnog sektora, od čega 1,6 milijardi do kraja 2014., danom stupanja na snagu postaju zakonska obveza. Postaju nova potraživanja i novi trošak poslodavcima. Od javnih tvrtki planira se oteti 500 milijuna kuna, a od privatnih gotovo pet puta više.

Međutim zbog raspršenosti privatnog sektora šteta neće biti lako uočljiva. Štetu ćemo prije svega uočiti kroz povećanje broja nezaposlenih građana ali i kroz novi pad gospodarske aktivnosti privatnog sektora koji će se odraziti i na planiranu realizaciju proračunskih prihoda. Posljedično to će dovesti do potrebe za novim rebalansom.

U veljači 2014. privatni sektor izgubio je više od 6200 radnika, što je broj usporediv sa brojem zaposlenih u tvrtkama poput T-COM-a i T-Mobile-a zajedno! Kada bi spomenute tvrtke silom prilike zatvorile svoja vrata, a navedeni broj radnika našao se na cesti, nema sumnje da bi ta vijest bila opisana kao katastrofa za hrvatsko gospodarstvo. Ovako gubitak radnih mjesta raspršen širom teritorija Hrvatske kroz cjelokupni privatni sektor može proći gotovo neopaženo. Uočava li premijer Milanović ovaj problem? S obzirom da povećava troškove poduzetnicima, a njihovim radnicima otima kruh iz ruku, očito ne! A možda je zbog ideje da državni proračun treba biti pokretač gospodarstva, po principu planske ekonomije, spreman u potpunosti ignorirati činjenice.

Povećanjem doprinosa neminovno raste trošak zapošljavanja radnika. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva, u uvjetima opće slabosti tržišta, nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. No radnici na minimalcu mogli bi se ozbiljno zabrinuti za svoja radna mjesta. Naime u slučaju minimalca, koji je određen zakonom (i periodički raste), poslodavac ima sve manji prostor za korekciju troška zapošljavanja, osim ako vjerujete da se poslodavci bogate na račun radnika što se može momentalno osporiti već uvidom na svakodnevni rast broja nezaposlenih – gubitkom radnika poslodavac se više nema na čiji račun bogatiti.

Na ruku Vladi idu i preporuke MMF-a. One se odnose na prihodovnu stranu proračuna gdje se predlaže veća porezna presija nad građanima u svrhu smanjenja proračunskog deficita i javnog duga. Preporuka Europske Komisije, s druge strane, više je usmjerena na rashodovnu stranu proračuna koju u tom cilju treba značajno smanjiti. No smanjenje rashodovne strane značilo bi da se Vlada odriče vlastite pozicije potrošača proračunskog novca ali i odustajanje od dominantne strategije centralnog upravljanja ekonomijom i razvojem. Vlada tu ulogu ne želi vratiti u ruke privatnom sektoru već privatni sektor planira i dalje podčinjavati i tretirati kao sredstvo za ostvarenje vlastitih planova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko dana u tjednu radimo za državu?

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Na čiji račun se spašava državni proračun?

Oznake

država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja

Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.

Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:

Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.

35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.

Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.

Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.

Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?

Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.

Svako dobro,
vaš Kapitalac