Lista srama ukazuje na posljedice državne represije

Oznake

doprinosi, Država, lista srama, neisplata plaće, pohlepa, porez, porezna uprava, poslodavac, represija

Svaka druga tvrtka na novoj “listi srama” Porezne uprave ima tek jednog zaposlenog. Ako pogled na te tvrtke proširimo i na one sa dva zaposlena tada njihov broj, zajedno s prvima, predstavlja čak dvije trećine ukupnog broja tvrtki s liste srama.

Priča o pohlepnim kapitalistima koji eksploatiraju svoje radnike i pritom čine štetu državnom proračunu jednostavno je nerealna. Očito se u većini slučajeva radi o samozaposlenim kapitalistima te eventualno njihovim bračnim partnerima, dakle tvrtkama u obiteljskom vlasništvu koje zapošljavaju tu istu obitelj. Nevjerojatno ali istinito gospodo – postoje ljudi koji ne čekaju da ih netko zaposli već se na isto odlučuju sami. Teza kako oni eksploatiraju sami sebe postaje ravna apsurdu. Ali ne brinimo se oko toga, kolektivistički dušebrižnici već će smisliti neko logično objašnjenje za to.

Kada je riječ o eksploataciji koga ili čega ista stvar vrijedi i u kontekstu počinjenje štete prema državnom proračunu koji od tih osoba potražuje poreze i doprinose. No lista srama ne pruža podatke temeljem kojih bi se moglo diskreditirati i tu tezu. Te podatke treba potražiti u financijskim izvješćima. Nasumičnim odabirom tvrtki i uvidom u njihova financijska izvješća došao sam do zaključka kako je riječ o tvrtkama koje gotovo da nemaju prihoda ili im prihodi sustavno padaju do razine kada tvrtka postaje u potpunosti nelikvidna. Porezna uprava, koja je u posjedu financijskih izvješća svih tih tvrtki, mogla je već odavno zaključiti da se njima dešava nešto loše. Ako iz godine u godinu promet pada 10%, zajedno sa brojem zaposlenih i da bi na kraju ostao samo zaposleni vlasnik, onda sasvim jasno ne možete inzistirati na represivnim poreznim politikama i odgađanju sustavnih reformi koje bi tim ljudima olakšale poslovanje (i život). Stvar je u tome da država do objave ove liste i nije imala pojma o čemu se ovdje radi, a pitanje je koliko će još vremena biti potrebno da shvate na kojoj razini je problem te kako je u svojim potraživanjima pretjerala.

Lista srama zapravo ukazuje na posljedice državne represije (visoki porezi i nameti, birokratiziranost, pravna nesigurnost, nepoštivanje imovinskih prava…), a ne na pohlepu kapitalista kako, čini mi se, većina insinuira. Neki mediji već su se bacili u špekulacije koliki novac je država izgubila zbog toga, uvjereni kako je uzrok problema kapitalistička pohlepa, no sasvim jasno je da većina tih tvrtki uopće nije imala novac temeljem kojega bi mogla isplatiti plaće, poreze i doprinose! Ovdje dakle jedino vidimo na koji način država zadužuje građane! Na konto paušalnih nameta ne mareći postoji li uopće realna osnova za njihovu naplatu!

I što čini država na koncu konca? Brusi noževe, huška medije, zavaljava narod. Inspekcije su danas krenule u pohod na najveće dužnike, a u tom potezu ponovno vidim nešto drugo. Znate onu: “ne laje kusa zbog sela nego zbog sebe”? Inspekcije bi trebale ustanoviti što se u tim tvrtkama može naplatiti i s čime namiriti dugovanja prema državi. Radnici, koji u znatnom broju slučajeva i sami potražuju svoje plaće, mogu se samo nadati da će nešto ostati i za njih nakon što ova obrsti što obrstiti vrijedi. Kada govorim o nepoštivanju imovinskih prava tada vrijedi spomenuti najavu ministra Mrsića da će ići na privatnu imovinu onih koji nisu isplatili plaće i doprinose radnicima. Prebacivanje odgovornosti s pravne na fizičku osobu i njenu imovinu eklatantan je primjer pravne nesigurnosti u ovoj državi. i povrh toga radi se o apsurdu nad apsurdom.

Svako dobro,
vaš kapitalac

P.S. Mudraci iz Porezne nisu skloni davanju informacija tako da ih se može jednostavno obraditi pa su listu objavili u pdf-u. Stoga evo excela: LISTA_SRAMA

Lista srama – dokaz nepostojanja pravne države

Oznake

lista srama, plaća, poslodavci, sindikati, vlada, zakon

Na sjednici Vlade koja se trenutno održava prihvaćene su izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak koje se dijelom odnose i na mogućnost koju vlast daje Poreznoj Upravi da javno objavljuje popis tvrtki i pojedinaca koji zapošljavaju, a ne isplaćuju plaće radnicima. Već ranije vlast je na sličan način zakonski regulirala naplatu obaveznih doprinosa na plaće pa sada iz tih podataka jasno vide tko to plaća samo doprinose, a plaće izostavlja.

Vlada se u obrazloženju izmjena zakona opravdava kako će tim potezom potaknuti poslodavce da počnu isplaćivati plaće radnicima, neizravno aludirajući na to kako će ih se tim potezom izložiti sramoti koju jamačno ne žele, stoga im je bolje da otvore novčanike i vrate pokradeno radnicima. Vlada je doista uvjerena da su poslodavci ušminkani kanibali. No ako to i jesu ne vidim kako bi na njihov primitivizam trebala djelovati neka javno objavljena lista s njihovim imenom. Ako su beskrupulozni kao što ih se prezentira onda ih članstvo na toj listi neće civilizirati, a još manje prisiliti da konačno isplate radniku ugovorenu plaću.

Ovdje dolazimo do bitnog dijela problema – Ugovora o radu.

Vlada se u obrazloženju poziva na poštivanje Ustava, koji poslodavce obvezuje da isplaćuju “dostojnu” plaću radnicima, što god da “dostojno” značilo (relativna kvantifikacija, za priču nebitna ali mi je upala u oko), te na Zakon o radu koji do detalja definira poslodavčeve obveze u tom smislu. Ustav i Zakon o radu postoje i na snazi su otkako je i ove države. Čemu dakle Vlada potura “listu srama” kada u ovom slučaju postoji pravni okvir koji se bavi tim pitanjima? Odgovor ne treba tražiti u logici već u trenutku.

Vladi je prije svega bitno da se državni proračun puni, ministru financija osobito, pa su iz tog razloga vrlo žestoko sankcionirali one koji ne plaćaju doprinose. Plaća se legalno može isplatiti jedino ako su isplaćeni i doprinosi. Mnogi radnici u tom trenutku ostali su bez novca u rukama. Pitate se zašto.

Poslodavci na margini održivosti, a takvih je mnogo, mislim da se danas radi i o većini, uglavnom su birali hoće li isplatiti radniku novac na ruke ili će taj novac uplatiti radniku na konto doprinosa. Nisu imali dovoljno sredstava da pokriju ukupne troškove zaposlenja radnika koji se sastoje od neto plaće, poreza i prireza, mirovinskog, zdravstvenog i još nekih naknada. Radnici su tako dobivali plaću od koje su barem mogli zadovoljiti osnovne životne potrebe poput hrane i pića, stanarine i drugih sitnih komocija tokom mjeseca. Dijelom su dobivali plaću na račun, a dijelom na ruke. Kako je odredba o obveznoj uplati doprinosa stupila na snagu tako je sve manje novca išlo preko računa, jer se isti bjesomučno oporezuje, a sve više na ruke. No i isplata na ruke sve je rijeđa praksa, jer zajedno s ekonomijom propadaju i tvrtke, a osim toga odnedavno je isplata plaće na ruke, u novcu, zakonom zabranjena. Sve mora ići preko bankovnog računa.

Dok će Vlada putem medija uvjeravati javnost da su poslodavci kanibali ipak je vjerojatnije kako se radi o tvrtkama tzv. “živim mrtvacima”. One su poput tvrtki u predstečajnom ili stečajnom postupku zapravo bankrotirale. Jedini način na koji bi te tvrtke mogle zadovoljiti zahtjeve radnika iz Ugovora o radu jest rasprodajom imovine. I to bi trebalo učiniti, da je pravne države, jer i postojeći kakvi-takvi zakoni na to obvezuju.

Međutim kada bi Vlada inzistirala na poštivanju prava i zakona u ovom slučaju, tada bi mnoge tvrtke zatvorile svoja vrata, podmirile dugove prema radniku i prestale uplaćivati novac u državni proračun (doprinosi, porezi, parafiskalije). Dakle nisu ovdje bitne realne obveze i dugovi tvrtke prema radnicima već očekivanje Vlade da tvrtke služe proračunu i višim ciljevima politike, a politici se podređuju zakoni (zakoni po potrebi, ne po vladavini prava). Za te ciljeve i za reputaciju političara nije dobro da se tvrtke zatvara niti da radnici ostaju bez posla. Bez novca u proračunu Vlada ne može obećavati blagostanje i stvarati lažnu nadu među građanstvom. Tako je bolje te “tvrtke mrtvace”, prema Vladinoj logici, držati na životu injektiranjem adrenalina direktno u srce ili izlaganjem javnoj sramoti, a radnike ucjenjivati da u nemogućnosti drugog izbora (uslijed godinama prakticiranja sličnom logikom uništenog tržišta rada) ostaju raditi bez plaće uz velikodušno obećanje Vlade kako će izlaganjem poslodavca na “stup srama” zadovoljiti njihova radnička prava. Vlada će ih ponovno spasiti od kanibala. Nakon što Porezna uprava objavi listu pretpostavljam da će prvi reagirati sindikati.

Naknadni efekti? Moja pretpostavka je da će više tvrtki prestati isplaćivati doprinose, a manje uplaćivati plaće – jer će zatvoriti svoja vrata, potraživanja radnika će se vucarati po sudovima godinama, a Vlada će ostati bez novca u proračunu. Novca građana o kojem je ovisna. Novi poduzetnici teže će se odlučivati na poslovanje u uvjetima gdje ne postoji pravna sigurnost već samo diktat i sramoćenje od strane vladajuće, samovoljne političke kaste.

Svako dobro,
vaš Kapitalac