Izbor na reguliranom tržištu – slučaj rasta cijena goriva

Oznake

benzin, cijena nafte, dizel, gorivo, Maras, porez, trošarine

Cijene goriva i dalje rastu. Iako su još uvijek daleko ispod prosječne vrijednosti u posljednjih 10 godina očito se znatno brže prilagođavaju stanju na tržištu no što smo bili navikli u vrijeme dok je cijenu određivala država. Nemojte misliti da česte promjene cijene znače nešto loše. Dapače, tržište je organizam koji diše u ritmu ponude i potražnje. Taj ritam vam daje do znanja koliko što vrijedi u danom trenutku. U skladu s njime i vi sami reprioritizirate i donosite kvalitetnije odluke vezane uz vaše osobne financije. Postajete svjesniji vrijednosti robe na tržištu, financijski se opismenjujete (ako vas stvar zaintrigira) i pametnije gospodarite vlastitim novcem.

Uzrok tjeskobe koju osjećate na spomen rasta cijena u ovom slučaju nalazi se u državnoj regulaciji i nametima kojima je gorivo opterećeno.

Otkako je na snagu stupila nova uredba o trošarinama maloprodajna cijena goriva (primjerice) eurosuper 95 porasla je 7%. Učinak povećanja trošarina na rast cijene je neosporan, usprkos besmislenim predviđanjima ministra Marasa da se tako nešto neće dogoditi. U prilog tome ide i činjenica da je cijena sirove nafte padala od 16.4.2015, kada je nova uredba stupila na snagu, sve do 21.4.2015. Dakle da se vlast povećanjem trošarine nije odlučila intervenirati u novčanike vozača vjerojatno bi cijene goriva u tom periodu dodatno pale. Maras čak i može biti sretan da je cijena sirove nafte u tom periodu pala jer bi efekt povećanja trošarina vjerojatno donio i veće poskupljenje, a ne “samo” 25 lipa po litri.

Na našu žalost litra goriva je opterećena vrlo visokim nametima – trošarine i PDV čine više od 55% cijene koju plaćamo. Ova činjenica je uvjetovana odlukom vlastodršca. Nikakve eksternalije niti tržišne i kozmičke sile nepravde nemaju utjecaja na tu stvar. Za namet i njegovu visinu odgovorna je isključivo vlast i njena pohlepa za vašim novcem.

Marasovo predviđanje učinka povećanja trošarina na državnu kesu je, pak, nešto sasvim drugo. Tu je on dao jedno “worst case” predviđanje, iz aspekta državnog proračuna govoreći, koje kaže da bi uz nepromijenjenu cijenu goriva državni proračun od povećanja trošarina profitirao za dodatnih 450 milijuna kuna na godišnjoj razini, odnosno 280 milijuna kuna u ovoj godini (s obzirom da je već svibanj).

Sada, uz veće cijene sirove nafte na tržištu, vidimo da će državni proračun profitirati i više, zbog više osnovice na koju se obračunava PDV. Tako Maras i njegovi pajdaši mogu očekivati proračunski profit veći od predviđenih 450 milijuna kuna, a vozači utoliko manje kuna u svojim novčanicima odnosno manje prijeđenih kilometara za istu cijenu.

To je otprilike izbor koji ima kupac na reguliranom i nametima satranom tržištu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O depolitizaciji HGK

Oznake

Burilović, HGK, Maras, Zakon o HGK, Članarina HGK

U tijeku je izrada novog Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori čiji je ključan element pitanje participativnosti članova koje bi se sa sadašnjeg obaveznog trebalo preurediti u dobrovoljno. To je bez sumnje pozitivan pomak u odnosu na sadašnje stanje. Ako nešto valja onda će ljudi pristati dobrovoljno platiti za to. Analogno tome ako nešto ne valja tada se jedino obvezom može natjerati pojedinca da plati.

Obveza je politički instrument. U slučaju HGK ona je nametnuta zakonskim putem. Svaki poduzetnik u RH dužan je registrirati se u HGK i plaćati joj danak od 42 kune mjesečno. Htio ne htio. Iz navedenog možemo zaključiti da je HGK ustanova kroz koju se provodi politička volja za korist političkih i komorinih sinekura.

Iako u reformi vidim pozitivan pomak ipak sa velikom rezervom pristupam ovoj stvari. Naime vlastodršci, osobito osobe zadužene za gospodarska pitanja, u ovom slučaju se možda samo bore za jačanje vlastite političke pozicije. Karikirano, ako se odluke o gospodarskim pitanjima mogu donositi ekskluzivno u vladinim resorima zašto bi onda Vlada, zakonodavac, riskirala da joj tamo neka HGK konkurira (nedaj Bože kritizira) u istim pitanjima?

Na stranicama HGK nalazim zanimljiv podatak koji govori o rastrošnosti i neučinkovitosti komore, a s kojim se iz nekog razloga ona čak i ponosi (naime podatak je istaknut podebljanim slovima), koji kaže kako HGK vraća gospodarstvu 65% ukupnih prihoda. Razlika od 35% tako predstavlja dio koji HGK zadržava za sebe (iako su na plaće svojih zaposlenika 2010. trošili i preko 40% prihoda). U HGK je zaposleno 456 ljudi na koje se potroši 35% novca kojeg HGK prikupi od svojih članova koji su ništa drugo do li (osakaćeno) hrvatsko gospodarstvo u cjelini. Realno, HGK funkcionira kao vrlo neučinkovit sustav prikupljanja poreza. Istovremeno on je vrlo učinkovit sustav redistribucije novca od široke članske baze prema rafiniranoj i malobrojnoj klijenteli koja se nametnula u ovoj cehovsko-političkoj organizaciji.

Ravnatelj HGK Luka Burilović je u nezavidnoj situaciji. Brani se argumentom beznačajnosti već spomenutog iznosa članarine, no baš to bi mogao biti i najjači kontraargument Vlade – s obzirom na beznačajnosti iznosa i sama uloga (ili utjecaj) HGK je beznačajna, a s obzirom da “je krajnje vrijeme da se ekonomiju spasi” država preuzima stvar u svoje ruke. HGK dobiva što zaslužuje (čitaj: prepušta se tržištu!), a Vlada zadržava svoju zavidnu poziciju ili čak jača u odnosu na trenutnu u pogledu gospodarskih pitanja. U ovome obračunu vidim određenu sličnost obračunu Vlade sa lokalnom samoupravom kojoj će nova porezna reforma osigurati manje prihode. Ako je što jasno iz ove dvije priče onda je to jačanje centralne države u odnosu na nižu političku razinu u koju spadaju i “nezavisne” institucije poput HGK. Je li to dobro za hrvatsku ekonomiju? Država evidentno stvari ne prepušta tržištu već podvlači pod svoje. Tako sa već spomenutom rezervom pristupam i “liberalizaciji” HGK koja će možda donijeti upravo suprotno, dakle još više ovisnosti ekonomije o centralnoj državi, a sve manje o tržištu.

U ovoj stvari su pak potpuno nebitni Burilovićevi argumenti vezani za uštede koje je HGK napravila u recentno vrijeme. Nebitni su, ili irelevantni, argumetni prigovora na uplitanje politike u rad HGK jer HGK i jest politička i ispolitizirana institucija (vidi početak teksta). Politika mu dala, politika mu uzela.

Par takvih komora, tucet ministarstava, sijaset agencija, pregršt političkim putem poklonjenih prava za glasajuću gomilu i postaje jasno zašto u Hrvatskoj nedostaje poduzetničkog duha, odnosno zašto se borba za uspjeh vodi u političkoj areni, a izbjegava ona tržišna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

I tvrtke bez zaposlenih su korisne tvrtke!

Oznake

30000, Maras, Poslovni uzlet, strane tvrtke, tvrtke bez zaposlenih, zakon, zapošljavanje

Vjerojatno ste čuli za ideju ministra Marasa da bi tvrtkama bez zaposlenih trebalo nametnuti zakonsku obvezu da zaposle barem jednog radnika. Tvrtki bez i jednog zaposlenog navodno ima 30.000. Kaže Maras – to bi moglo pomoći u zapošljavanju nekoliko tisuća ljudi. Osobiti naglasak on je stavio na strane tvrtke koje na taj način posluju na hrvatskom tržištu, kroz svoja predstavništva.

U ovoj priči osim jalovih teza vidim barem dvije problematične stvari: 1. ideju da će propisivanjem obveze zapošljavanja barem jednog radnika tvrtke doista to i učiniti 2. da u stranim tvrtkama ima nešto posebno problematično.

Iz zadnjeg priopćenja DZS-a o broju i strukturi poslovnih subjekata doznajem kako u Hrvatskoj postoji 134.923 društava s ograničenom odgovornošću, tzv. D.O.O tvrtki. Iz ovog i Marasovog podatka vidljivo je da 22% od ukupnog broja registriranih tvrtki u Hrvatskoj nema ni jednog zaposlenog.

Iz analize Bisnoda doznajem kako je svaka 10. tvrtka koja je predala financijsko izvješće za 2012. godinu u stranom vlasništvu. U nedostatku preciznijih podataka mogu zaključiti tek da je broj stranih tvrtki u odnosu na ukupan broj tvrtki u Hrvatskoj 10%, odnosno 13.492 ako taj postotak primijenimo na ukupan broj tvrtki. Kada bismo usporedili taj broj s Marasovih 30.000 vidimo da je udio stranih tvrtki bez zaposlenih tek 45% od ukupnog broja takvih tvrtki gdje se razlika od 55% odnosi na tvrtke u hrvatskom vlasništvu. No stvar je kudikamo gora za hrvatski postotak, naime 13.492 strane tvrtke zapošljavaju čak 112.240 hrvatskih građana odnosno svaka od njih u prosjeku 8,3 radnika.

Tek manji dio stranih tvrtki ne zapošljava ni jednog radnika ali služi kao karika koja nedostaje između nekog proizvođača s jedne strane i kupca s druge. Ona ih povezuje. U nedostatku preciznijih podataka može se tek konstatirati kako u skupu od 30.000 tvrtki bez zaposlenih također vrijedi pravilo “10% stranih” dakle ima ih najmanje 3.000 dok je najviše 27.000 u hrvatskom vlasništvu. Marasova priča o problemu stranih tvrtki koliko vidimo ne drži vodu. On toga ili nije svjestan, pa predlaže mjeru koristeći se krivom tezom (što je tim veći politički problem), ili je svjestan ali namjerno prikriva činjenice i obmanjuje javnost što ne bi bilo nikakvo čudo jer to rade i njegovi kolege poput ministra Mrsića (što je još veći politički problem).

Maras je, prema mojem mišljenju, motiviran isključivo novcem kojeg bi rado prikupio u državni proračun (potom i potrošio) na račun zapošljavanja radnika u tim tvrtkama. U idealnom slučaju to je 30.000 novih radnih mjesta za koja očekuje ubrati porez i doprinose. Ako bi svaka tvrtka zaposlila radnika na minimalnu plaću (neto = 2.383,77 HRK, bruto = 3.017,61 HRK, bruto 2 = 3.476,29 HRK) to bi državnom proračunu na godišnjoj razini donijelo 393 milijuna kuna, od čega bi 217 milijuna otišlo u mirovinski sustav, 165 milijuna u zdravstvo, a tek 10 milijuna na konto poreznih prihoda. Ideja je dakle da se prisiljavanjem na nepotrebno zapošljavanje osigura dodatan novac za socijalne transfere iz državnog proračuna.

Smisao ovoj hipotezi daju svima poznati financijski problemi mirovinskog i zdravstvenog sustava gdje se prvi već odavno krpa sa 50% proračunskih sredstava, a zdravstveno nešto manje iz proračuna no sve više kreditinim zaduživanjem (u siječnju se saniralo sa 5 milijardi kuna temeljem Zakona o sanaciji javnih ustanova da bi dva mjeseca kasnije doznali da nedostaje još 3,2 milijarde povrh prethodne sanacije).

No Maras ovom mjerom neće napuniti proračun kako u idealnom tako ni u bilo kojem drugom slučaju. Naime ako tvrtka funkcionira bez zaposlenih, što znači da tek posreduje između drugih tvrtki na domaćem tržištu, onda je za tvrtku to optimalan način poslovanja. Stvaranjem troška prisilnim zapošljavanjem radnika taj način poslovanja prestaje biti optimalan. U startu to je gotovo 42.000 HRK godišnjeg troška za isplatu minimalne plaće radnika, a da radnik uopće nije potreban.

Neke tvrtke možda će preuzeti tu žrtvu no neke bi se zbog toga mogle i ugasiti. Osobno vjerujem da će to biti više pravilo nego izmimka. Maras će u tom slučaju izgubiti na prikupljenom porezu na dobit. No šteta bi mogla biti daleko veća. Te tvrtke “posrednici” spajaju druge tvrtke (kupce). Prestankom postojanja tvrtki “posrednika” dolazi do pucanja veze između tvrtki koje preko njih surađuju. Samim time narušava se i njihov optimum poslovanja što će dovesti do otežanog poslovanja, većeg troška i posljedično smanjenja broja radnika koji su u njima zaposleni. Dakle logično je očekivati manje priljeve od poreza na dobiti te dohodak i kod tvrtki koje su povezane s tvrtkama “posrednicima”.

Da bi priča bila bizarnija Maras je svoju ideju najavio na predstavljanju projekta “Poslovni uzlet” te u istoj prigodi izjavio kako državni dužnosnik i privatni biznis moraju biti odvojeni s dva metra armiranog betona. Maras sebe smatra iznimkom od slučaja, ili se možda ne smatra državnim dužnosnikom. Pretpostavljam da je ovo prvo ispravnije gledište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

3 Čelos

Oznake

Linić, Maras, ministar, svirka, Zmajlović

Svako dobro,
vaš Kapitalac