Trošimo li na krive stvari ili na krivi način?

Oznake

deficit, Država, Flat tax, kriza, Milanović, obrazovanje, porez, potrošnja, zdravstvo

Media Servis je jutros objavio intervju s Milanovićem. U oko (i uho) su mi upale dvije stvar od kojih je jedna naglašeno proturječna.

Prva stvar. Milanović kaže kako se građane godinama držalo u iluziji da će se država pobrinuti za sve. Država nema novaca kojim bi podmirila sve troškove, što vidimo po konstantnom rastu javnog duga (ili kroz deficit), ali to, kaže Milanović, ne znači da smo siromašni već da trošimo na krive stvari.

Uopće se ne slažem sa konstatacijom da trošimo na krive stvari. Sasvim je normalno izdvajati za zdravstvo, obrazovanje, mirovinu i ostalo što svatko od nas smatra da spada u domenu “civilizacijskog dosega”. Ono što je krivo jest način na koji to činimo. Dva su moguća načina.

Prvi je kroz državnu intervenciju, koja se prema Rothbardu klasificira u autističnu, binarnu i triangularnu, a u svakom slučaju podrazumijeva birokratsko planiranje i nametanje postupaka pod prisilom (npr. vlast odluči da svaki porezni obveznik mora izdvajati za raznorazne svrhe pa osim što time vrši prisilu i otima imovinu time momentalno demotivira ljude da budu porezni obveznici, osobito ako paralelno pruža obilatu socijalnu pomoć. Tako je u Hrvatskoj poreznih obveznika tek nešto više od 1/5 populacije). Drugi način je kroz mehanizme tržišta i voluntarizam gdje pojedinci u međusobnoj razmjeni dobara i usluga ostvaruju maksimalnu moguću (obostranu) korist te društvo prosperira.

U Hrvatskoj se civilizacijska pitanja prepustilo u ruke birokrata, čiji postupci i shvaćanje potreba društva pate od kronične tromosti. Uvijek kasneći za stvarnim potrebama ljudi greške u intervencionističkom pristupu liječe novim intervencionizmom (npr. dodatnim zaduživanjem, donošenjem strategija na strategiju, zakona na zakon, socijalnim politikama za one koje su netom prije uništili intervencionizmom itd.). Vlast i njena kolosalna birokracija nemaju namjeru prepuštati ove stvari tržištu, jer zašto i bi? Oni uživaju privilegiranu poziciju arbitra koji provodi prisilne transakcije od građana prema državnom proračunu pri čemu obilato pune i vlastite džepove. Milanović po tom pitanju kaže: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“, da bi odgovarajući na isto pitanje izrekao i jednu neospornu istinu: “Naprosto je ogromna količina ljudi u Hrvatskoj koju se držalo u uvjerenju da će se država pobrinuti za sve“. I to je ta proturječnost na koju sam upozorio. Ljude se putem države prisiljava da budu ovisni o intervencionizmu koji ih uništava, a zamjera im se što su u konačnici i povjerovali da će se država pobrinuti za sve.

Druga stvar. Milanovićevo rezolutno NE ideji ravnomjernog oporezivanja tzv. flat tax. Flat tax je u suštini prejednostavan da bi ga ikoja vlast htjela imati u temeljima svoje porezne politike. Bez puno komplikacija svaki građanin, porezni obveznik, mogao bi izračunati koliko je točno “dužan” državi pa i postavljati sasvim razumna pitanja o prirodi tog duga ili kritizirati omjer uloženog i dobivenog. Ljudi u načelu ne vole davati novac, a ne dobivati adekvatnu protuvijednosti u uslugama ili robi. S obzirom da država ne može vratiti građanima adekvatnu vrijednost za novac koji im otima porezni sustav nužno mora biti kompliciran. Na taj način država proizvodi pristanak odnosno dolazi u poziciju da bez osobitog osjećaja prisile može građanima prodati gotovo sve što joj padne na pamet. Porezni sustav u Hrvatskoj je toliko kompleksan da njegovo razumijevanje zahtjeva specijalizaciju za što većina građana nema raspoloživog vremena, stoga im je jednostavnije platiti i šutiti posvetiti se onome što rade, i tako sve dok teret prisilnih transakcija posredstvom države ne postane prevelik. Ako se tko pobuni Vladi ona će reći: “Mi ćemo učiniti sve da stvari držimo pod kontrolom i držat ćemo ih pod kontrolom“.

Milanovićevo protivljenje flat-taxu ipak je motivirano dobro poznatim marksističkim jalom. One koji svojim radom stvore više treba oporezovati po višoj stopi. To naziva društvenom pravdom. No u toj priči radi se tek o podčinjavanju građana vladajućoj kasti i onima koji od njenog položaja profitiraju. Onima koji svojim radom stvore više država negira pravo vlasništva, njih želi eksploatirati više, balansirati između njihovog života i smrti, ili kako kaže Milanović: “da one koji imaju se dobro oporezuje, da se ne živi od rente, da se to destimulira ali da se ljude opet ne uništi. Da se ne ubije poduzetnički duh.“. Kažu da duhovi ne umiru ali tog duha u Hrvatskoj već odavno nema.

Država tako dokazano ne želi dobro građanima. Ona ne želi sretne, prosperitetne, a najmanje bogate građane. Takvi su neovisni i sposobni rušiti paradigme. Građane treba činiti submisivnima kako bi se moglo dobro vladati i uživati u političkoj moći.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sjaši Kurta uzjaši Murta – iliti ode Linić dođe Lalovac!

Oznake

afera, Lalovac, Linić, Milanović, ministar financija, smjena, vlada

I tako nas je napustio naš osebujni ministar Linić. Iako se već neko vrijeme dalo naslutiti da su predstečajne nagodbe postale točka razdora između njega i premijera stvari je, čini se, presudila priča o pogodovanju Spačvi te možebitna pronevjera nekih 27 milijuna kuna, što je u usporedbi sa ciframa uz koje ga se veže u nekim drugim aferama (npr. Šegon) prava sitnica. No eto, negdje je moralo puknuti. No što je s odgovornošću za rast javnog duga za više od 50 milijardi kuna, za sve veći raskorak između proračunskih prihoda i rashoda, uvođenje novih poreza kao i metoda ubiranja istog (fiskalizacija), te posljedično za dovođenje državnih financija potpuni kolaps? O tome ni riječi, a ako će mu se za što eventualno i suditi bit će to prije za Spačvinih “nešto” milijuna nego suludih pedeset milijardi kuna koje je natovario na vratove poreznih obveznika. Štoviše, kada usporedim ta dva broja afera Spačva izgleda mi kao prava prilika da iz priče kidne uz neku simboličnu kaznu, a dok se stvar dovuče na dnevni red hrvatskog ekspeditivnog pravosuđa još će se sa pajdašima i nakrstariti na Jadranu.

Linić ovime postaje sporedna stvar (u praktičnom smislu), a neposredna postaje njegov nasljednik i novi ministar financija Boris Lalovac. A o njemu bi se moglo reći svašta i ništa. Osim što je sa Linićem surađivao (kako kaže) – iznimno dobro – očito je ostalo još mnogo započetog i nedovršenog posla u okviru te suradnje ili na tom tragu. Od njega očekujem u najmanju ruku jednaku ali rezolutniju fiskalnu politiku. U tom smislu ništa novo. Za razliku od Linića ovaj jasno artikulira svoje ideje i daje do znanja kako je čovjek s vizijom. Ipak, kada političar čvrsto stoji iza svojih riječi nije zgorega prve dojmove prespavati pa se koncentrirati na ono što je izgovorio.

Iz određenih medijskih napisa, prije svega Večernjakovih, može se vidjeti da će u fokusu njegove politike biti nekretninski i bankarski sektor. U nekretninama vidi enorman zatočeni kapital, kojeg bi dio rado vidio u državnom proračunu, no prije toga ga treba pokrenuti. S druge strane u bankama vidi zlo koje je navuklo tvrtke i građane na nekontrolirano zaduživanje u nastanak današnjeg “nekretninskog balona”. Čudna retorika za osobu koja dolazi iz bankarskog sektora.

Zavrzlama sa nekretninskim biznisom, u kojoj je i država sama imala svoje prste (poticaji na stambenu štednju, POS…), mogla bi pod Lalovčevom politikom postati još gora. Naime gomilu neprodanih nekretnina pod hipotekom koje su u posjedu tvrtki u financijskim problemima on bi izdvojio (?) u nekretninski fond kojeg bi dao na upravljanje bankama (?). U principu to vidim kao vraćanje duga bankama u obliku nekretnina koje, budimo realni, nisu smisao poslovanja banaka. Banke žele povrat glavnice i kamatu, a ne žele gomilu nekretnina jer se ne bave nekretninskim biznisom niti su organizacijski ustrojene da bi se bavile trgovanjem nekretninama. Više od aktera priče ili mogućih ishoda brine me Lalovčeva ideja da tako olako raspolaže tuđom imovinom i ulazi u zaključene ugovore. To je sasvim sigurno korak unatrag u kontekstu stimuliranja zdrave investicijske klime ali i imovinskih prava građana i tvrtki. Čemu razvijati ikakav biznis u tako volatilnim pravnim i političkim uvjetima? Čemu živjeti i raditi u takvim uvjetima?

U tom smislu moglo bi se reći svašta o Lalovcu, a meni se ništa od toga ne sviđa. O njegovim analitičkim sposobnostima i korištenju neprikladnog softwarea u tu svrhu da ne govorim – kaže Excel mu se prilikom zadnje analize dvaput srušio od količine podataka – zašto ministru nije palo na pamet da možda koristi softver neprimjeren zadatku? Bizarno.

Novog ministra nikakva kritika neće sprječiti da poput svih ministara financija prije njega, pa i ministra Linića, nastavi redovito objavljivati aukcije trezorskih zapisa, koje u pravilu završavaju izdavanjem 50% više istih nego li je planirano, neće se ni stidjeti nastaviti zaduživati porezne obveznike novim kreditima po sve nepovoljnijim uvjetima, izdavati nove tranše državnih obveznica (1,5-2 milijarde dolara već je u pripremi), porez na štednju je iza ugla, onaj na nekretnine tek nešto iza njega…. Sve to i ostalo što si možemo zamisliti pod njegovim vodstvom ide i dalje.

Dakle dobili smo mlađeg ministra koji će sasvim sigurno, i zahvaljujući upravo godinama, činiti iste gluposti i štetu za građane ali znatno brže od vremešnog ministra Linića, uz dodatak vizionarskih intervencionističkih politika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Trkeljanje o rezovima je samo paravan rastrošnoj državi

Oznake

deficit, javni dug, Linić, Milanović, porez, porezni obveznici, proračun, rezovi

Trkeljanja o rezovima u Hrvatskoj sam se naslušao za deset života, a sve što sam i čuo još uvijek ne govori ništa o rezanju.

Dok Vlada govori o rezovima misli na smanjenje proračunskog deficita. To bi bila negativna razlika između prihoda i rashoda državnog proračuna, novac kojeg Vlada kani potrošiti na sve i svašta, a nema ga. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada provođenjem svojih politika “rezanja” doprinosi sve većim rashodima državnog proračuna, sve većem deficitu i posljedično sve većem javnom dugu. Sve do jedne politike dokazano su pogrešne pa i najnovija zbog koje će porasti cijena goriva, telekomunikacijskih usluga i povezanih roba i usluga.

Dok sindikati državnih zaposlenika govore o rezovima oni misle na rashode državnog proračuna iz kojih se osigurava njihova financijska opstojnost. Ne egzistencija, jer to bi značilo da jedva spajaju kraj s krajem, da preživljavaju na korici kruha od plaće do plaće, već opstojnost odnosno očuvanje stečenih prava iz kolektivnih ugovora koja nadilaze realnost. Unatoč trkeljanju o rezovima Vlada iz godine u godinu povećava proračun iz kojega se financiraju ti i takvi građani. Rezova nema. O navedenom može vas detaljno izvijestiti Državni zavod za statistiku te Ministarstvo uprave koji prate ove parametre.

Jedino oni koji pune državni proračun, a to bi bili porezni obveznici, o rezanju ne govore ništa. Oni šutke trpe poreznu eksploataciju u ime vlastodržaca, nebrojenih uhljeba i građana koje nazivam socijalnim narkomanima*. A oni pravi rezovi dešavaju se upravo ovdje. U ime očuvanja statusa quo, što bi u Hrvatskom slučaju značilo očuvanje stabilnog položaja gore navedenih skupina, reže se od kućnih budžeta poreznih obveznika koji posljedično imaju sve manje za sebe, za svoju obitelj i svoje ideale. Sve to što je poreznom obvezniku bitno ovoj državi i društvu je nebitno. Ovo društvo je zamislilo živjeti na tuđi račun i takva država je stvorena. Kako država sve više reže imovinu poreznih obveznika tako oni gube motivaciju i postaju sve manje produktivni. U Hrvatskoj pak broj onih koji se smatraju “potrebitima” prelazi granicu zdravog razuma. Oni zdravog razuma stoga sve češće prelaze granicu (onu državnu).

Niti poruke premijera Milanovića, u kojima neuvjerljivo upozorava na to da previše trošimo i da moramo kontrolirati svoj dug i deficit, neće sprječiti suitu ministara, pa ni samog premijera, da nastave prakticirati započeto odnosno nastave politiku sve veće potrošnje zamaskiranu periodičkim trkeljanjem o rezovima, a sve u cilju očuvanja vlastitih guzica i socijalnog mira kojeg bi, u suprotnom, mogli svojski ugroziti ranije spomenuti socijalni narkomani. Niti trkeljanje ministra financija o zadnjem rezanju ove godine neće biti prepreka tom istom ministru da izda novu tranšu obveznica i tako po n-ti put poveća dug kojeg obvezu imaju vratiti porezni obveznici i njihova djeca.

Sve do zadnje politike koje provodi Vlada, a raspiruju ih interesne skupine, pogrešne su jer su usmjerene isključivo na povećanje poreznog opterećenja građana. Kriza u Hrvatskoj je kriza rastrošne socijalne države. Pa ipak unatoč svima dostupnim i javno objavljenim podacima o rastu proračuna, deficita, javnog duga, poreznog opterećenja, broja socijalnih transfera, nezaposlenih itd., iz kojih se može iščitati loše trendove, to se ne priznaje kao činjenično stanje. Vrijeme je da se kreatorima javnog mnijenja, a koji su zauzeli čvrst položaj nad proračunskom trpezom, iz sveg glasa suprotstave obespravljeni, izrabljeni i marginalizirani porezni obveznici!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

*To bi bili svi koji žive od socijalnih transfera iz državnog proračuna – ergo koriste sve što država obećaje i potom daje ali od navedenog ništa ne bi platili sami.

Povjerenje u rad Porezne uprave je iskaz vjere u socijalnu državu

Oznake

gorivo, HŽ, Lalovac, Linić, Milanović, naknada, porez, porezna uprava, trošarine, vlada

Povjerenje građana u rad Porezne uprave mora biti naprosto neupitno. Stoga one koji to povjerenje ruše treba udaljiti iz sustava i za to se ne čekaju sudske odluke nego tu djelujemo sami…!, prozborio je maločas Milanović na sjednici Vlade!

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović ne misli na mene i ostale porezne obveznike. Jer ono u što vjerujem u slučaju Porezne jest da će me svaki puta kada ostvarim prihod ili dobit primjereno kazniti otimanjem pozamašnog dijela istog. Stoga bih bio vrlo sretan da Porezna iznevjeri to navodno povjerenje i barem jednom zaboravi uzeti dio mojeg kolača i da se, naravno, toga kasnije ne prisjeti.

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović se obraća građanima koji žive od proračuna i socijalnih transfera. Kako bi sačuvao svoj politički integritet i vlast u rukama povjerenje u eksploataciju poreznih obveznika posredstvom Porezne, a u svrhu tovljenja mnogobrojnih interesnih skupina (poreznih konzumenata), mora biti neupitno jer te skupine to i očekuju od Vlade i Porezne. U protivnom ode ti položaj, a pitanje je i u kakvom bi se scenariju to odigralo. Oku ugodnom ne, to je sigurno (više o tome danas možete pročitati kod Reakcionara).

Usput rečeno danas je najavljeno podizanje trošarina na gorivo, koje će posljedično poskupiti oko 50 lipa po litri (štovatelji kulta države će to zaboraviti pa će krivac ponovno biti liberalizirano tržište), zatim naknade za mobilnu telefoniju (eto kako se izmišlja parafiskalni namet), oporezivanje drugog dohotka (nemaš ti što raditi mali čovječe, a da ne budeš kažnjen za to), a porezni obveznici će indirektno platiti i 250 milijuna kuna novog kredita HŽ Carga koji će se potrošiti na restrukturiranje tvrtke i zbrinjavanje radnika. Ne daj Bože da prodaju imovine u istom iznosu i tako podmire račun za tu egzibiciju.

Ovakve prijetnje građanima Vlada najavljuje (i stavlja na snagu) gotovo svakodnevno. I kako to čini tako financijska moć građana opada, tvrtke se gase, broj zaposlenih od 2009. do danas smanjio se za 470 tisuća, a broj nezaposlenih prešao je 22%. Mnogi građani su ostali izgubljeni negdje izvan dometa statističkih izvješća. I sve dok će Porezna svoj posao obavljati dobro ova surova realnost će se zanemarivati. Teret kojeg malobrojni porezni obveznici moraju nositi na svojim leđima postaje sve veći jer država ne odustaje od projekta socijalne države čiji se rast očituje kroz sve veće rashode državnog proračuna. I doista dok ta stvar, socijalna država, ne propadne (kao projekt i kao ideja u glavama građana) u Hrvatskoj neće biti kruha za poštene i marljive ljude.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ako pošaljemo Vladu na krstarenje možemo uštedjeti milijarde!

Oznake

deficit, javni dug, krstarenje, Milanović, proračun, put oko svijeta, ušteda, vlada

Ovih dana se podigla velika prašina oko odlaska premijera Milanovića u Novi Zeland i Australiju, što će hrvatske porezne obveznike stajati nešto više od milijun kuna. Njegova zamjenica, gđa. Pusić, za to vrijeme je na putu u Čile. Hrvati su se momentalno zabrinuli tko će za to vrijeme vladati Hrvatskom. No u svemu tome ima i nešto dobro i o čemu vrijedi razmisliti barem na simboličkoj razini.

Zamislite si ovakav aranžman…

Krstarite oko Svijeta cijelu godinu na jednom od najluksuznijih brodova (cruisera). Smješteni ste u vrhunski opremljenoj kabini sa balkonom i pogledom na more. Ili preciznije – s pogledom na sva mora Svijeta. Doručkujete, ručate, večerate (i međuobjedujete) u jednom od četiri vrhunska restorana, a opuštate se u jedanaest barova među kojima je Cigar Lounge te Coffee i Chocolate Bar. Relaksaciju nastavljate u bezbrojnim spa tretmanima, turskim kupeljima i saunama, naravno, nakon što odradite trening u teretani na najboljim spravama koje je fitness industrija proizvela. Zabavljate se u 4D kinu, iskušavate sreću u casinu, gledate kazališne predstave, plešete u ritmu moderne glazme na disco podiju ili plovite na notama valcera u velikoj dvorani za balove, igrate golf, surfate najbržim internetom, čitate knjige u knjižnici ili možda samo trošite svoj novac u shoping centru. Ako vas ništa od toga ne zanima možete uživati u više od 5000 umjetničkih djela koja su razasuta širom broda dok priželjkujete iskrcaj u nekoj narednoj svjetskoj luci i obilazak znamenitih kulturnih destinacija koje je okružuju. Večere s kapetanom broda za vas postaju svakodnevica.

Ova priča koštat će vas oko 500.000 kuna. Na prvi pogled radi se o suludo velikom trošku. Pa tko si normalan može pruštiti taj aranžman? Međutim koliko god da se taj trošak činio nezamislivim on je prava sitnica. Jer plaćanjem tog troška, koji vam omogućuje čisto hedonističko zadovoljstvo, istovremeno na drugoj strani štedite 3,5 milijardi kuna! Pitate se kako je to moguće?

Lako! Pošaljimo kompletnu Vladu na krstarenje!

Da, dobro ste pročitali! Naime riječ je o slijedećem. Razmišljao sam na koji način demonstrirati djelovanje Vlade i njen učinak za koji smatram da je po financijsku stabilnost građana loš pa i sve gori kako vrijeme prolazi. Javni dug iz godine u godinu raste kao i sam državni proračun. Vlada svojim radom donosi politike, a iz tih politika proizlazi trošak za građane. Kockajući se njihovim novcem Vlada stvara sreću za rijetke pojedince, odabranike, sretnike koji se dočepaju kakvog ugovora na javnom natječaju ili subvencije za nešto što im je od osobnog interesa. Za to vrijeme ostatak građana služi tek kao sredstvo realizacije tih uskih ciljeva pojedinaca koji su shvatili čemu u praktičnom smislu služi država. Ostatak građana takvima služe kao financijski sponzori.

Koliko je novih politika Vlada donijela u prethodnoj godini teško je izbrojati. Njihove učinke teško je procijeniti. Oni će naravno uvijek reći da su oni pozitivni. No građani bi vjerojatno rekli nešto drugo, da na osobnom planu žive sve gore, da im nedostaje novca i da se sve više odriču malih i sve manjih životnih zadovoljstava. A to stanje odgovara apetitima državnog proračuna koji su iz godine u godinu sve veći. Državni proračun usisava sve veće količine novca iz džepova građana. Iz tog razloga oni su u sve većoj oskudici.

Državnim proračunom autonomno upravlja Vlada. Ona proračunom upravlja osmišljajući raznorazne politike koje se realiziraju proračunskim novcem. Svaka politika košta, a kako ih Vlada donosi sve više i sve češće tako raste i sam proračun. Kada bi stanje bar jednu godinu ostalo nepromijenjeno, na razini prethodne godine, možemo reći da se ništa loše ne bi desilo. Bilo bi nam u najmanju ruku jednako loše kao i prethodne godine.

S obzirom da je državni proračun iz godine u godinu sve veći bar tu jednu godinu on ne bi bilo veći. Bio bi isti. Narastao ne bi niti jedne kune, a opet bi sve funkcioniralo kako je funkcioniralo do tada. Zdravstvo bi potrošilo novca koliko ga je potrošilo i lani, mirovine bi bile isplaćene u istom iznosu i na vrijeme, pa čak i meni omražene milijarde kuna subvencija svima i svakome koje nisu donijele prosperitet masama Hrvata već samo odabranima. Bar jednu godinu bilo bi tako.

Rashodi državnog proračuna u 2014. veći su za gotovo 4 milijarde kuna od rashoda 2013. godine. Ta razlika uvažava čak i servisiranje javnog duga pa i obavezan doprinos proračunu Europske Unije (u 2014. moramo platiti čak 3,6 milijardi kuna). Dakle sve ono što moramo platiti, dug i obveze prema EU, uzeto je u obzir.

Razlika koja ostaje i koju vidimo kao povećanje rashoda proračuna odnosi se na sve veću potrošnju države, od ministarstva do ministarstva, ureda do ureda, agencije do agencije. Svi oni će u 2014. godini u prosjeku potrošiti 11% više novca nego prethodne godine. Potrošit će 11% više novca poreznih obveznika nego prethodne godine. Pojedina ministarstva, državni uredi i agencije izborile su se za veća sredstva, a pojedini su izgubili. Državni ured za upravljanje državnom imovinom raspolagat će sa gotovo tri puta više sredstava, ured za javnu nabavu sa 150% više, ministarstvo poduzetništva te zaštite okoliša sa 84% više, ali i sama Vlada, koja donosi politike i stvara trošak, čak 30% više nego u 2013. godini.

Ne računajući pojedine institucije koje su se ukinule, poput Državnog inspektorata čiji zadaci su tek raspoređeni po resornim ministarstvima, najveći gubitnik je ministarstvo zdravlja koje će na raspolaganju imati 11,5% manje sredstava, zatim ministarstvo branitelja sa 7,5% manje, a tu su i turizam, kultura, ustavni sud, pučki pravobranitelj uključujući i pravobraniteljicu za djecu. Svi redom su gubitnici, a o tome je odlučila Vlada svojom radom, donoseći politike, stvarajući novi trošak.

Kako će Vlada građanima objasniti zašto je zdravstvo manje važno od primjerice Agencije za regulaciju tržišta željezničkih usluga? Baš nikako. I usprkos tome spomenuta agencija uz mnoge druge dobitnike raspolagat će s više novca, a zdravstvo sa manje.

Da se Vlada nije toliko trudila i donosila brojne politike državni proračun bi ostao zamrznut na vrijednostima iz 2013. godine. Navedene razlike ne bi bilo. Ne bi bilo dobitnika ni gubitnika. Svi bi dobili ono na što su ranije navikli, a zdravstvo ne bi izgubilo 2,7 milijardi kuna, koliko u apsolutnom broju iznosi navedeno smanjenje od 11,5%. A važnije od svega jest da hrvatski građani, porezni obveznici, ne bi morali iz svojih šupljih džepova izvući dodatne 4 milijarde kuna kojima će se platiti trošak povećanja državne potrošnje. Ako porezni obveznici već ne bi uštedjeli taj novac utoliko bi im barem život bio lakši. Možda bi zdravije jeli ili bi otišli s obiteljima na kakav izlet i bar na trenutak zaboravili na svakodnevne brige.

Sa 300 milijuna kuna, koliko iznosi budžet Vlade RH, moglo bi se na krstarenje oko Svijeta u trajanju od godine dana poslati premijera i ministre, zajedno sa njihovim zamjenicima, pomoćnicima, savjetnicima i drugim uvaženim dužnosnicima koji zajedničkim radom proizvode novi trošak, a nikakvu korist za građane Hrvatske. U tom aranžmanu moglo bi se naći mjesta za čak 600 ljudi. Ako se ne bi moglo nakupiti toliko vladinih dužnosnika neka im se slobodno pridruže i Saborski zastupnici. Vjerujem da bi se svi zajedno dobro zabavili na naš račun i omogućili nama, malobrojnim poreznim obveznicima, da se i sami zabavimo na račun novca kojeg nam za to vrijeme ne bi bili u mogućnosti oteti. Vlastoljupcima se nažalost nećemo pridružiti na krstarenju, ali 4 milijarde kuna ostaju nam u džepu. A možda bismo na količinu aranžmana od turoperatora mogli dobiti i neki popust, pa povrh svega uštedjeti još poneki milijun.

Ako mene pitate ovo je win-win aranžman.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zbog viših doprinosa gase se radna mjesta!

Oznake

bruto, doprinosi, Linić, Milanović, proračun, rebalans

Povećanjem stope doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% Vlada je povećala porezno opterećenje u Hrvatskoj! To se nipošto ne može nazvati “vraćanjem na staro”, kako ovaj potez komentiraju predstavnici Vlade, jer je mjera smanjenja stope doprinosa prije dvije godine kompenzirana povećanjem stope PDV-a, a koliko znamo Vlada ovim rebalansom nije smanjila PDV! Ovim potezom planira, dakle, građanima i tvrtkama uzeti godišnje 2,4 milijarde kuna više, a od PDV-a, koji ostaje netaknut, gotovo 3 milijarde kuna više u usporedbi s 2011. godinom kada je stopa PDV-a bila niža.

Ministar Linić tvrdi da mjera smanjenja doprinosa nije dala očekivane rezultate na gospodarskom planu. Ekonomski oporavak i rast je izostao. Štoviše, BDP je ponovno pao više od očekivanog. Kao i do sada ovu razinu pada BDP-a nije bila u stanju predvidjeti ni sva sila vladinih ekonomskih stručnjaka, ali ni onih nezavisnih. Pogledom na povećanu stopu PDV-a, na i dalje enormno velik broj parafiskalnih nameta, nebrojene propise koji se uz to frekventno mijenjaju i čime odnose nesagledivu količinu vremena potrebnog kako bise poduzetnici uskladili s njima (što predstavlja visoke transakcijske troškove poslovanja) pa i općenitu neučinkovitost javne uprave i državnog sektora, postaje očito kako smanjenje doprinosa nije bilo razlog izostanka poduzetničkog impulsa, a još manje razlog općem padu ekonomske aktivnosti.

Razlozi su u efektivnom povećanju poreznog opterećenja i brojnim drugim formalno-pravnim preprekama.

Premijer Milanović smatra kako je učinak smanjenja stope doprinosa izostao jer se iznos “raspršio” među populacijom poduzetnika. Povećanjem nameta on donosi odluku o ukidanju radnih mjesta i službeno pokreće proces uništavanja privatnog sektora. Tih 2,4 milijarde kuna godišnje, koje državni proračun očekuje naplatiti od privatnog sektora, od čega 1,6 milijardi do kraja 2014., danom stupanja na snagu postaju zakonska obveza. Postaju nova potraživanja i novi trošak poslodavcima. Od javnih tvrtki planira se oteti 500 milijuna kuna, a od privatnih gotovo pet puta više.

Međutim zbog raspršenosti privatnog sektora šteta neće biti lako uočljiva. Štetu ćemo prije svega uočiti kroz povećanje broja nezaposlenih građana ali i kroz novi pad gospodarske aktivnosti privatnog sektora koji će se odraziti i na planiranu realizaciju proračunskih prihoda. Posljedično to će dovesti do potrebe za novim rebalansom.

U veljači 2014. privatni sektor izgubio je više od 6200 radnika, što je broj usporediv sa brojem zaposlenih u tvrtkama poput T-COM-a i T-Mobile-a zajedno! Kada bi spomenute tvrtke silom prilike zatvorile svoja vrata, a navedeni broj radnika našao se na cesti, nema sumnje da bi ta vijest bila opisana kao katastrofa za hrvatsko gospodarstvo. Ovako gubitak radnih mjesta raspršen širom teritorija Hrvatske kroz cjelokupni privatni sektor može proći gotovo neopaženo. Uočava li premijer Milanović ovaj problem? S obzirom da povećava troškove poduzetnicima, a njihovim radnicima otima kruh iz ruku, očito ne! A možda je zbog ideje da državni proračun treba biti pokretač gospodarstva, po principu planske ekonomije, spreman u potpunosti ignorirati činjenice.

Povećanjem doprinosa neminovno raste trošak zapošljavanja radnika. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva, u uvjetima opće slabosti tržišta, nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. No radnici na minimalcu mogli bi se ozbiljno zabrinuti za svoja radna mjesta. Naime u slučaju minimalca, koji je određen zakonom (i periodički raste), poslodavac ima sve manji prostor za korekciju troška zapošljavanja, osim ako vjerujete da se poslodavci bogate na račun radnika što se može momentalno osporiti već uvidom na svakodnevni rast broja nezaposlenih – gubitkom radnika poslodavac se više nema na čiji račun bogatiti.

Na ruku Vladi idu i preporuke MMF-a. One se odnose na prihodovnu stranu proračuna gdje se predlaže veća porezna presija nad građanima u svrhu smanjenja proračunskog deficita i javnog duga. Preporuka Europske Komisije, s druge strane, više je usmjerena na rashodovnu stranu proračuna koju u tom cilju treba značajno smanjiti. No smanjenje rashodovne strane značilo bi da se Vlada odriče vlastite pozicije potrošača proračunskog novca ali i odustajanje od dominantne strategije centralnog upravljanja ekonomijom i razvojem. Vlada tu ulogu ne želi vratiti u ruke privatnom sektoru već privatni sektor planira i dalje podčinjavati i tretirati kao sredstvo za ostvarenje vlastitih planova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ode Bajić, dođe Bajić!

Oznake

Bajić, Cvitan, državni odvjetnik, imenovanje, maska, Milanović, razrješenje

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Sulude kazne za kuće bez fasade

Oznake

Anka Mrak Taritaš, fasade, gradnja, građevina, građevinska inspekcija, kazna, Milanović, Zakon o prostornom uređenju i gradnji

Eto, i to nam spremaju vlastoljupci od 2014. Odakle im samo pravo izmišljati takve stvari i trenirati strogoću? Ah, da, demokratski izbori. Nažalost morat ću pričekati do idućih kako bih mogao glasovati za nekoga koga smatram dostojnim svojeg glasa, no već znam kako će me preglasati gomila socijalnih ovisnika koji će mandat u ruke ponovno dati ovakvima, dakle moj glas ne vrijedi ništa. Ali to je tako jer socijalni ovisnici realno glasuju za moj i novac svakog drugog poreznog obveznika.

A što nas uopće štiti od mogućnosti da na isti način vlast sutra donese neki novi zakon i propiše kazne, primjerice jedan zakon za sve koji prije 22 sata ljeti, ili 21 sat zimi (detalj koji odvraća pažnju mediokritetu od suštine prakse donošenja zakona), nepotrebno pale svjetla u svojim kućanstvima? Za prekršitelje recimo 300 HRK kazne po upaljenoj žarulji. Za štedne 200, jer znamo da takve ipak manje troše. Inspektorima pune ruke posla, proračun države se puni, potiče se fiskalna odgovornost.

Istom logikom i u istu svrhu odlučili su kazniti s 3000 HRK MJESEČNO svakoga tko na vlastitoj kući ne napravi fasadu. Kaznu opravdavaju nagrđivanjem okoliša. Zamislite, kaže premijer kako nigdje u Europi nije vidio toliko kuća bez fasade koliko ih je vidio u Hrvatskoj, čak ni u siromašnijim zemljama od Hrvatske (gotovo nevjerojatno da takve postoje). Smatra da bi kazne trebale biti čak i strože ali ne i koliko strože. Nadam se da ne misli na rušenje takvih objekata, ali tko će ga znat. Kazna je tako zbog toga što ne želimo vrijeđati osjećaje građana koji su prisiljeni gledati nečije kuće bez fasade pa je red da njihovi škrti vlasnici plate za tu duševnu bol, vlastoljupcima.

To je energetski problem. Netko tko živi pet do deset godina u kući bez fasade više zagađuje, troši više energenata i zato mi se taj rok čini jako velikodušnim

Svoju dobrotu prema građanima vlastoljupci tako iskazuju davanjem roka za postavljanje fasade od 5 ili 10 godina nakon dovršetka izgradnje, ovisno o tome radi li se o kući ili nekom zahtjevnijem objektu. Kakvi divni ljudi.

Postojeći Zakon o prostornom uređenju i gradnji zamijenit će s tri nova zakona. Ovo uređenje i gradnju će razdvojiti u zasebne zakone i dodati još jedan o građevinskoj inspekciji. Kaže ministrica Taritaš kako će to pojednostaviti i ubrzati administrativne postupke i odaziv na sve zahtjeve investitora, a ja joj ne vjerujem. Više zakona donosi jedino više komplikacija za građane i više posla za birokrate koji će hendlati veći broj propisanih pravila. Kazna od 3000 HRK mjesečno za kuću bez fasade, primjerice, tako sasvim sigurno neće pomoći vlasniku da i postavi tu fasadu ali će pomoći građevinskim inspektorima da naplate kazne zahvaljujući kojima se, između ostaloga, hrani nepotrebnu birokraciju predvođenu dobrohotnim vlastoljupcima. Očito je stoga koji je smisao kazni. Pitam se kako će tretirati fasade s uzorkom cigle.

Umjesto politike kažnjavanja vlastoljupci bi mogli napraviti nešto pametnije, a opet dovoljno autokratski za njih. Mogli bi isprojektirati nekoliko tipova kuća – par prizemnica i par katnica različite kvadrature i rasporeda soba, izraditi kompletnu projektnu dokumentaciju i pripremiti sve potrebne vlasničke papire po bianco načelu. Građanima bi nakon toga ponudili na izbor da grade isključivo neku od tih generičkih kuća koje je projektirala država. Mogle bi se zvati “Hrvatska”, “Napredak”, “Zoki”, “Europa” ili “Anka”, manje bitno. Tako bi gradnja bila u potpunosi pod kontrolom države te bi se značajno smanjilo vrijeme potrebno za realizaciju projekta jer je, kao što vidimo, već sve spremno i samo čeka kupca-naručitelja i njegov potpis na već pripremljenu dokumentaciju. Potreba za kažnjavanjem građana tako bi momentalno nestala i oni bi bili sretni zbog toga. Osjećali bi kako se država brine za njih. Gradnju bi se također moglo prepustiti nekoj državnoj tvrtci, najbolje onoj koja je u najvećim dugovima kako bi je se spasilo od propasti. Sve navedeno smanjilo bi potrebu za gomilom zaposlenih birokrata i inspektora…. ups… kontradikcija!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Fućkanje na vlastitu odgovornost

Oznake

fućkanje, javni red i mir, kazna, Milanović, prekršaj, vlada, zakon, zatvor

Dok se političar obraća narodu svako fućkanje ili uzvikivanje u tom trenutku deklarirat će se kao narušavanje javnog reda i mira. Slijedi progon, privođenje u policijsku postaju i prekršajna prijava (vijest, vijest). Kazna za fućkanje političaru je novčana ili zatvorska (do 30 dana). Ukoliko ste nešto popili prije fućkanja političaru država vas može uputiti i na liječenje alkoholizma.

Članak 1. Zakona kaže što su to djela protiv javnog reda i mira:

Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.

Kada građanin fućka političaru onda se radi o nedozvoljenom načinu remećenja mira tj. o remećenju vršenja zakonitih mjera državnih organa, a dok političar na javnom okupljanju stvara nemir i neraspoloženje građana to očekivano spada u dozvoljeni način remećenja javnog reda i mira. Isto vrijedi i kada organi ograniče kretanje građana zatvaranjem prometnica zbog prolaska političara. Zato su stavili ovu boldanu klauzulu u definiciju javnog reda i mira. Ona omogućuje političarima da javni red i mir ne poštuju, a budu u skladu sa zakonom.

Zakon zabranjuje, pazite sad ovo, i omalovažavanje domaćeg novca. Dakle nemojte u javnosti baš govoriti kako kuna vrijedi 7,5x manje od EUR-a, niti kako država tiskanjem novca isti obezvrijeđuje i uzrokuje inflaciju, da vas ne bi tko od organa priveo, novčano kaznio ili strpao u zatvor.

Dijeljenje letaka na kojima piše “Vlada vas laže i krade” također spada u remećenje javnog reda i mira (članak 5.). Isto se nadovezuje na članak 16. koji kaže da nije dozvoljeno izmišljati i širiti lažne vijesti kojima se remeti mir i spokojstvo građana. Ne pomišljajte stoga javno govoriti o tome kako je javno zdravstvo propalo, mirovine prokockane, a država na samom rubu bankrota dok nas Vlada uvjerava u suprotno – time činite prekršaj govoreći laži i izmišljotine (prema Vladinim informacijama tu i tamo postoje neki sitni problemi ali načelno nam je super).

Nemojte slučajno ili namjerno zamazati službeno vozilo (članak 18.). Ako ste u skupini i službena osoba vam naredi da se raziđete – udaljite se jedan od drugoga 5 metara. Ako vam nakon toga ponovno naredi razlaz udaljite se još 2 metra i tako nastavite dok službena osoba ne smatra da više niste skupina. No nemojte si dovikivati tako razmaknuti jer i vikanje se kažnjava.

Ne nosite majice sa istaknutim zastavama stranih zemalja (članak 26.). Imam doma jednu sa zastavom Velike Britanije. Ne znam samo kako sada adekvatno zbrinuti takvu majicu? Je li dozvoljeno takvom majicom nadalje brisati pod? Da je spalim kako bih izbjegao kaznu? Smijem li prebojati zastavu?

I kako bi se pojam javnog reda i mira izrelativizirao do krajnosti tu je članak 37.:

Skupština općine odnosno skupština gradske zajednice općina može svojom odlukom, u skladu sa članom 1. ovoga zakona, propisivati i druge prekršaje protiv javnog reda i mira koji nisu predviđeni ovim zakonom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vladina internetizacija Hrvatske je politička manipulacija

Oznake

brzi internet, Dončić, ljudska prava, Milanović, projekt, vlada

Vlast je zamislila Hrvatsku kao zemlju u kojoj svaka kuća i svaki građanin mora imati dostupan najmoderniji i najbrži internet, naravno i jeftiniji.

U tu svrhu pokreće projekt izgradnje optičke mreže širom zemlje, pri čemu bi se postojeća optička infrastruktura javnih tvrtki trebala usput integrirati u cjelovitu mrežu. Vlasništvo nad tom novom mrežom političkom odlukom prenosi se na tvrtku “Odašiljači i veze” – koja je u državnom vlasništvu. Toliko o neshvaćanju konkurencije i na koji način ona djeluje na tržište, očito je bolje stvarati državni monopol. Ne znam zašto se u tom pogledu ne čuje ni glasa iz Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.

Politička manipulacija?
Ministar Hajdaš Dončić iznosi građanima primamljivu ideju o brzom, jeftinijem i svima dostupnom internetu. No istovremeno znatno tiše govori da je vrijednost projekta procijenjena na 12mlrd HRK. Cijeli broj izgleda ovako: 12.000.000.000 HRK. Usput rečeno, to je otprilike 10% trenutnog javnog duga države, no što bi se vlast zamarala vraćanjem istog kada još uvijek može zaduživati građane.

Trošak će kao i uvijek kroz porez platiti zaposleni građani, kojih je cca 1 milijun, pa i da svako od njihovih kućanstava “dobije” brži i jeftiniji internet to će svakoga od njih koštati 12.000 HRK. Trenutno, super-brzi internet bez ograničenja količine podatkovnog prometa tzv. “flat internet” dostupan je za cca. 130 HRK (cijena malo varira ovisno o pružatelju usluge) što znači da za iznos, kojim ćete silom porezne represije pomoći i podržati uvođenje Dončićevog bržeg i jeftinijeg interneta, možete surfati više od 90 mjeseci ili gotovo 8 godina. Kada će dakle taj Dončićev internet postati jeftiniji i isplativiji od postojećeg?

Premijer govori kako bi internet trebao biti ljudsko pravo (nemam link, čuo sam na Dnevniku Nove TV). S obzirom da se očito radi o suludom projektu kojeg vlast želi financirati novcem građana nekako mi se čini da ta ideja ne spada u domenu ljudskih prava. Radi se o plitkom političkom populizmu i manipulaciji kojom vlast želi zadobiti odobrenje građana da projekt pokrene i provede do kraja. Neki komentatori teksta na Jutarnjem već plješću i konstatiraju kako je konačno došlo vrijeme da vlast građanima vrati novac kojim su nekada gradili telekom infrastrukturu. Osim što vam vraćeno neće biti ništa za ovaj projekt platiti ćete čak i višu cijenu nego što ste nekada platili za uvođenje telefona.

Što dakle govori realnost?
Prema pokazateljima svjetskog razvoja u Hrvatskoj se internetom 2011. godine koristilo 70,53% populacije, dakle cca 3,2 milijuna građana. Internet im je očito dostupan, ne nužno u svakom od njihovih kućanstava ali im je dostupan i oni ga koriste. Opravdano pretpostavljam da određen dio građana ne koristi internet jer je premlad ili prestar ili informatički nepismen. DZS-ov pregled stanovništva po dobi govori kako se okvirno isti broj stanovnika, dakle 3,2 milijuna, nalazi u rasponu od 10 godina starosti do 70 godina starosti. Je li dovoljno rečeno?

Za koga se dakle vlast sprema potrošiti 12 milijardi kuna hrvatskih građana? I doista, koja je zapravo svrha projekta s obzirom na podatke koje nalazimo u realnosti?

U vrijeme visokog tehnološkog razvoja, kada većina građana ima dostupan brz i relativno jeftin internet kao i mogućnost da odaberu usluge različitih operatera, koji se istovremeno trude zadovoljiti zahtjeve i zadnjeg mogućeg korisnika, vlast pokreće suludo skup projekt, ovlašćuje javnu tvrtku da upravlja cijelom mrežom koju će izgraditi tim novcem, da bi postigli ono što je već očito postignuto kroz konkurentsko natjecanje telekom operatera.

Svako dobro,
vaš Kapitalac