• Doniraj
  • O blogu i autoru

Kapitalac

~ dosljedni libertarijanac

Kapitalac

Tag Archives: minimalac

Protiv minimalne plaće

22 Utorak ruj. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 87 komentara

Oznake

minimalac, sindikat, zakon

Savez samostalnih sindikata Hrvatske pokrenuo je inicijativu s ciljem da se minimalna plaća ubuduće određuje u odnosu na prosječnu isplaćenu plaću. Konkretno, sindikati traže zakonsku odredbu prema kojoj će minimalac iznositi 50% prosječne mjesečne bruto plaće (podatak DZS). To bi značilo da se postojeća minimalna plaća podigne sa bruto 3029,55 HRK na cca 3180 HRK (točan iznos neto plaće varira, ovisno o prirezu i osobnim olakšicama svakog zaposlenog građanina pojedinačno).

O problematici minimalca libertarijanski su blogeri pisali već mnogo puta (npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje …), ali vrijedi spomenuti ono najvažnije. Minimalac uzrokuje pojavu koja se naziva “neuposlivost“. Tvrtke koje u danom trenutku isplaćuju minimalne plaće (razlozi mogu varirati od visokog stupnja konkurencije do niske vrijednosti gotovog proizvoda i drugoga) zbog rasta minimalca bivaju eliminirane s tržišta. Njima se otežava poslovanje, a mnoge i prestaju postojati. Tako se uništava gospodarstvo. Radnici koji su zaposleni u tim tvrtkama ostaju bez posla i postaju teret socijalnog sustava (poreznih obveznika). Tako se uništavaju radna mjesta. Osim što postaju teret poreznih obveznika oni bivaju prisiljeni potražiti izvore prihoda u domeni sive ekonomije koja im omogućuje niže nadnice ali osigurava egzistenciju. Nažalost, zbog postavljanja višeg (i višeg) praga minimalne plaće nezaposlenim ljudima smanjuje se mogućnost pronalaženja posla u legalnoj zoni.

Nije čudno kako mnogi poduzetnici ali i radnici podržavaju institut minimalne plaće. U oba slučaja podrška se može najbolje objasniti kao prilika za obračun s konkurencijom. (Jače) tvrtke se tako mogu obračunati s konkurencijom slabijih tvrtki, koje bi eventualnim rastom mogle ugroziti njihovu tržišnu poziciju, dok isto vrijedi i u slučaju zaposlenih s višim primanjima koji na ovaj način smanjuju mogućnost da im radno mjesto ugrozi slabije plaćen kolega vertikalnim napredovanjem unutar tvrtke.

Minimalna plaća ima izravno negativne učinke na gospodarstvo i standard građana, dok je zbog partikularnih interesa nažalost rašireno suprotno uvjerenje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O mjerama za smanjenje nejednakosti

19 Ponedjeljak sij. 2015

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 9 komentara

Oznake

1%, besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, bogati, minimalac, nejednakost, Oxfam, porez, pravednost, siromaštvo, socijalna sigurnost

Međunarodna organizacija Oxfam poznata je po svojoj borbi protiv siromaštva kroz popularizaciju socijalističkih moralnih vrijednosti. Dakle zagovaranjem jačanja političkih elita i birokracije od kojih očekuju da osmišljavanjem novih oblika poreza i jače regulative budu učinkovitiji u eksploataciji produktivnih slojeva građana i redistribuciji tih sredstava onima koji se pokažu manje produktivnima. Koliko sam shvatio njihov konačan cilj je potpuna jednakost svih ljudi u smislu materijalnog bogatstva, a argumente za svoje mjere nalaze u logičkim pogreškama poput one da jedni postaju siromašni jer se drugi bogate (igra nulte sume), zanemarujući činjenicu da svaki kutak zemaljske kugle u povijesti nije bio u boljem položaju no što je danas.

Index navodi Oxfamovih sedam mjera za koje smatraju da bi dovele do smanjenja nejednakosti u svijetu.

1. sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza

Ljudi će prestati izbjegavati plaćati porez u onom trenutku kada za uzvrat dobiju vrijednost usporedivu (ili veću) od vrijednosti plaćenog poreza. Tako to funkcionira u stvarnom životu. Svakog dana i gdje god postoji transakcija između dvije osobe. I vi sami, kupujući recimo burek u pekarnici, dokazujete da je to tako. Konkretno, smatrate da je burek vredniji od 10 kuna koje dajete za njega. Ako ste gladni ovo je još jednostavnije za razumijeti.

Međutim kada bi se našli u situaciji gdje od pekara tražite burek, a on vam u škarnicl podvali platiti pola žemlje i to ispečene prošlu subotu, tvrde poput cigle, vjerojatno s njime više ne biste imali posla. Sasvim opravdano i pretpostavljam svakome razumljivo postupanje.

U kontekstu sprječavanja nejednakosti, za koju Oxfam smatra da je moguće smanjiti kroz sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza, te prilagođeno i pojednostavljeno u ovoj misaonoj vježbi, kako bi to prisiljavanje čovjeka da plaća staru žemlju (dok očekuje svježi burek) moglo doprinjeti smanjenju (opće) nejednakosti? Treba li političkom intervencijom i zakonskom prisilom poticati redistribuciju novca u ruke ljudi poput ovog pekara iz primjera? Kada govorimo o političkoj intervenciji i zakonskoj prisili tada govorimo o poslovima države. I evidentno postoji velik problem što država svakodnevno iz ruku poštenih i produktivnih ljudi otima novac, uglavnom tako što ih prisiljava da plaćaju porez ili im pak prodaje izmišljene usluge u okviru birokratskog postupka, i taj novac potom prislijeđuje ljudima koje možemo usporediti s “pekarom” iz primjera.

Izbjegavanje plaćanja porez je postupak prilikom kojega vlasnik novca izbjegava biti (legitimno) opljačkan, a novac posljedično upropašten. Novac koji se redistribuira legaliziranom pljačkom produktivnih ljudi, odnosno vrijednost koju on reprezentira, u pravilu je nepovratno upropašten.

2. ulaganja u besplatno zdravstvo i školstvo

Besplatno zdravstvo i školstvo je odavno ostvareno u svim civiliziranim državama svijeta. Kako je država preuzela ulogu prosvjetitelja tako je mogla tu ulogu prepustiti svakome tko umije drugoga podučavati. Ako ništa drugo onda barem podijeliti tu ulogu. Međutim obrazovni monopol, koji uključuje prisiljavanje djece da pohađaju državne škole, a porezne obveznike da ih financiraju, okvir je koji služi indoktrinaciji novih naraštaja građana. Ne odgoju, niti građanskom odgoju, već indoktrinaciji. Država takvu priliku, uživajući u monopolu prisile, nije mogla propustiti. Ne znam koliko takav sustav može pomoći nečijem obrazovanju, niti koliko je realno odmogao. Nemamo paralelnu stvarnost niti se taj sociološki eksperiment izvršio na nekom uzorku, već je izvršen na kompletnoj populaciji. Iz državnih škola tako je izašlo svašta. Usudio bih se reći da je upravo državni monopol nad obrazovanjem pospješio stvaranje klasnih razlika, onoga što Oxfam i njegovi istomišljenici preziru i žele promijeniti, jer među gomilom indoktrinirne djece i mladih pojavi se poneko koje razmišlja svojom glavom, otporno na dogme, i koje se promišljanjem, propitkivanjem i usmjerenim radom probije iznad ostalih. Daleko iznad. Umjesto da budemo jednako slobodni u mogućnosti da promišljamo, propitkujemo i djelujemo, jer očekujemo da ćemo na taj način dostići vlastite životne ideale, mi se olako prepuštamo ideji da o tome treba odlučivati nekakav sustav ili čak birokracija. Pa ako znamo što nam je životni cilj, zar je moguće da nas na taj put dovodi institucionalna prisila i birokrati? Apsurdno.

Besplatno zdravstvo? Imamo! Za većinu je besplatno, dok je za manjinu koja ga ipak plaća, jer ga očito plaća, a onaj tko plaća to može vidjeti na svojoj platnoj listi, je nevjerojatno skupo. Osim za sebe on plaća za još… ne znam ni sam koliko ljudi, jer službeni podatak te vrste od države nećete dobiti. Igra skrivača, zabluda besplatnosti, toliko je razrađena. Smanjenje nejednakosti u kontekstu besplatnog zdravstva? Nema sumnje, pola milijuna građana na listama čekanja za pregled u potpunosti je jednako. Samo, i na toj listi je ipak netko prvi, a netko i prviji (sic!).

3. pravedna raspodjela poreznog tereta

Bojim se da Oxfam ovdje ne govori o ujednačenosti poreznog opterećenja (tereta) već da se oporezovani novac pravednije raspodijeli. Jer kada bismo našli opravdanje da se nešto plaća prisilno, kroz porez, tada se možemo složiti da je jedino pravedno da to činimo u istoj mjeri pa u tom smislu možemo reći da bi pravedno bilo da svatko plaća isti postotak poreza (flat tax) ili još pravednije isti iznos poreza. Osobito u zadnjem slučaju to bi značilo da plaćamo fiksni iznos neke usluge koju kupujemo od države, pa makar i prisilno, baš kao što je fiksni iznos cijene neke robe koju kupujemo na tržištu i koju ne plaćamo prema dohodovnom cenzusu. Kada bismo svojevoljno plaćali porez, jer time dobivamo više nego što dajemo (podsjećam, vrijednost nečega je krajnje subjektivna stvar), tada bi postigli jednakost ali na sasvim drugoj razini, jednakost pred zakonom. Međutim Oxfam zagovara mjere koje su suprotne logici flat-tax oporezivanja, zagovara izuzetno progresivno oporezivanje i nasilnu redistribuciju, stoga je i u ovom slučaju poimanje “pravednosti” u oku neznanog kolektivističkog uma koji stoji iza ove mjere.

4. uvođenje minimalne plaće

Minimalna plaća je osnovni uzrok neuposlivosti. Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca. Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.

U Hrvatskoj preko 50% radno sposobnih građana nije zaposleno. Jedan od najvećih uzroka tog apsurdno visokog omjera jest činjenica da se te ljude zakonski sprječava da se zaposle. Također, minimalac sprječava razvoj mnogih gospodarskih djelatnosti, osobito onih s niskom dodanom vrijednošću, te tako provođenjem politike kojom se nastojalo zaštititi ljude nižeg obrazovanja i lošijeg socijalnog statusa ti ljudi postaju taoci siromaštva i ovisnici o socijalnoj pomoći koju država dijeli kroz socijalne programe. Također, izdašni programi socijalnih pomoći, koliko god da se površno činili nedostatnim ili čak sramotno niskom, velik dio nezaposlenih pretvaraju u špekulante koji radije sjede kod kuće za 1600 kuna socijalne pomoći nego da negdje rade za isti iznos. Na taj način socijalno ugroženi ljudi propuštaju priliku da se radom i trudom odlijepe od socijalnog dna, a država ih kroz socijalne programe i minimalac u tome dodatno demotivira.

5. ujednačavanje plaća za iste poslove

Volio bih znati koliko me svaki zaposlenik države košta. Kupujem li burek ili staru žemlju? Isto tako bih volio znati da li neki državni zaposlenik radi bolje od drugoga, osobito ako rade isti posao. Tko mi prodaje burek, a tko staru žemlju? Onaj tko svoj posao radi bolje treba biti bolje plaćen. Dobar pekar bi tako bio bolje plaćen od lošeg pekara iako rade isti posao. I to tako treba biti. Osim ako i ovdje ne govorimo o poznatoj kolektivističkoj pravednosti, a govorimo baš o njoj. Međutim intuicija mi i ovdje govori da Oxfam nije mislio samo na zaposlenike državnog sektora već na sve radnike gdje god se oni nalaze. Ova mjera, da bi bila provedena, nužno mora biti nametnuta političkom voljom, a podrazumijeva da se zakonskim putem provede prisila kojom će se radniku i poslodavcu oduzeti sloboda da samostalno definiraju ugovor o radu.

6. uspostava adekvatne socijalne sigurnosti

Adekvatno u kojem smislu? Da onaj tko nema novca ipak dobije uslugu, a onaj tko ima novca da ne dobije uslugu “jer je bogatunsko đubre”? Ili adekvatno u smislu da na račun đubradi treba uključivati konstantno sve veći broj ljudi u socijalne programe, pod državne skute? Financijska konstrukcija iza ove mjere, a sukladno Oxfamovim idealima, govori nam kako oni ne žele samo da kupujete suhu žemlju umjesto bureka kod jednog pekara, već da vas se netom što vas je ovaj prevario i pokrao prisili da odete do sljedećeg pekara koji će vas prevariti i pokrasti na isti način. Adekvatnost iz čije perspektive? Onaj tko prima socijalnu pomoć nekako je sve manje zahvalan za to što dobije. Nema više skromnosti. I 20-ak tisuća kuna povlaštene mirovine više nije dovoljno da oni iz čijeg džepa ih se izvlači imaju svoj mir na zemlji. Adekvatno iz njihove perspektive bi bilo omogućiti potrebitima onoliko socijalne sigurnosti koja ih neće na svakom koraku sputavati u pronalaženju vlastitog smisla života. Pa čak i ako govorimo da je nekome smisao života raditi od jutra do mraka u 5 tuđih i 5 vlastitih tvrtki te gomilati milijune na bankovnom računu pa tko sam ja da mu remetim mir? Da gledam kako se političkim putem i redistribucijom domoći djelića toga što on ima, jer ima n-terostruko više od mene? Ne pada mi na pamet.

Adekvatna socijalna sigurnost je ona koja proizlazi iz voluntarizma. Ljudi imaju dovoljno empatije da pomognu drugima i dovoljno mozga da prepoznaju one kojima treba pomoć. Stoga je potrebno zauzdati podržavljene mehanizme socijalne skrbi kako bi se do običnog čovjeka, voljnog pomoći, probila informacija o tome tko je nemoćan i kome doista treba pomoć.

7. postizanje globalnog sporazuma o borbi protiv nejednakosti

Do ovdje je već sve postalo jasno. Jedan svijet, jedna borba. Distopijski scenarij poput ovoga, gdje su političke elite i represivni mehanizam dostigli ujedinjenost na globalnoj razini, mi je ogadio jabuku koju sam taman načeo pa sam je bacio u smeće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mentalno zdravi Švicarci odlučili protiv minimalca!

19 Ponedjeljak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

minimalac, minimalna plaća, referendum, Švicarska

Hrvatska bi mogla postati hipotetska “Mala Švicarska”… kada bi njeni građani imali mentalitet Švicaraca!

Na jučerašnjem referendumu o uvođenju minimalne plaće Švicarci su se izjasnili s jasnim – NE!
Njih 77% odbacilo je prijedlog zeleno-socijalističke klike o minimalnoj plaći od 4000 CHF (24000 Kuna!)

Iako bi zakonska mjera utjecala na tek 10% zaposlenih Švicarci su pitanju očito pristupili kritički i zaključili kako bi uvođenjem minimalne plaće radna mjesta tih 10% građana postala ugrožena, a ne zaštićena kako bi, pretpostavljam, zaključili Hrvati u čijoj se kolektivističkoj Hrvatskoj većina mainstream medija odlučila u potpunosti oglušiti na ovu vijest. I to nije bezveze. Vijest se formira prema ukusu čitatelja, a ovakva vijest, o debaklu jedne socijalističke ideje, nije ukusna jednom prosječnom Hrvatu naviklom na maćehinski tretman koji mu obećaje pruža država.

Da se vratim na to kako Švicarska većina percipira pitanje minimalca – Naime postoje određene djelatnosti koje su niskoprofitne ali za čije proizvode ili usluge ipak postoji izvjesna potražnja na tržištu. Istovremeno za obavljanje tih djelatnost postoji izvjesna ponuda radne snage i krug se zatvara. Potpuno je nebitno koje su to djelatnosti i koji su to ljudi koji pristaju raditi za “nisku plaću”. Oni su tu i žive u jednoj od najbogatijih država Svijeta, a govorimo o državi gdje je stopa nezaposlenosti 3,2% i gdje 90% stanovništva uživa neusporedivo bolji standard od velike većine Hrvata.

Osnovna razlika između Hrvatske i Švicarske, po mojem skromnom mišljenju, je u tome koliko su njihovi građani skloni rješavati probleme putem države (realno – prepuštajući ih u ruke političara), a koliko ih rješavati samostalno. Imam osjećaj da Švicarci suočeni s problemom jednostavno zasuču rukave i problem riješe pa se mnogi nikada i ne ispostave kao problemi od “općeg interesa”. Hrvati s druge strane svoje probleme nastoje rješavati smišljanjem novih zakona i dugoročnih strategija pa se stvar u hodu zakomplicira, problem postane još veći, a račun ispostavi na naplatu lakovjernim građanima.

Ako se i ne slažete samnom zar nije čudno već to što njihov glavni sindikalni vođa jedan od tamošnjih sindikalnih vođa (hvala “eye1” na komentaru) nakon objavljenih rezultata referenduma umjesto da krene podizati narod na opću pobunu u ime socijalne pravde s veseljem konstatira kako su Švicarci ovime izglasovali povjerenje u vlastitu ekonomiju? 🙂

svicarska_minimalac
* u prijevodu: 4000 franaka x 13 mjeseci x klasna borba (… kakav idiotluk)

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

08 Četvrtak svi. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 8 komentara

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora?

03 Četvrtak tra. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 30 komentara

Oznake

božićnica, državna služba, godišnji odmor, koeficijenti plaće, kolektivni ugovor, minimalac, posao, privatni sektor, regres, sindikati, zakon o radu, ZOR

Postojeći Zakon o radu, kao i novi zakon o radu oko kojega još uvijek traju pregovori socijalnih partnera, pruža mogućnost poslodavcu, radniku, radničkom vijeću, te sindikatima i udrugama poslodavaca da ugovore uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ali i drugim zakonima. Tu mogućnost ipak znatno bolje koriste državni zaposlenici i to zahvaljujući temeljnom kolektivnom ugovoru odnosno granskim kolektivnim ugovorima koji se nadovezuju na prava i privilegije dane u temeljnom. Interese radnika u tom smislu načelno štite sindikati. I to čine prilično uspješno unatoč širem dojmu da se prava tih radnika sustavno krše. Taj krivi dojam javnost stječe promatrajući sindikalne aktivnosti među kojima prednjači štrajk.

Temeljni kolektivni ugovor državnih zaposlenika podigao je privilegije dane zakonom o radu na novu razinu, a granski ugovori za ljestvicu više. Riječ je o svojevrsnom paradoksu jer su privilegije koje kolektivni ugovori pružaju državnim zaposlenicima, počevši od plaće, dodataka, regresa, božićnica, naknada za odvojeni život, obilatih otpremnina i drugoga, redom osigurane na račun privatnog sektora i poreznih obveznika. U tom pogledu treba biti svjestan razlike između građana koji kroz porezni sustav pune državni proračun (porezni obveznici) i građana koji svoje primitke ostvaruju iz državnog proračuna (porezni konzumenti).

Za razliku od državnih zaposlenika oni zaposleni u privatnom sektoru u većini slučajeva uživaju tek minimalne privilegije propisane Zakonom o radu. Zašto Vlada ne štiti radnike privatnog sektora poput državnih službenika? Zašto sindikati potiču antagonizam između privatnog i državnog sektora tako što državni sektor uzdižu u nebeske visine dok radnicima privatnog sektora preostaje tek da kleče na kukuruzu?

Zaštita prava državnih zaposlenika započinje već od same plaće i nastavlja se kroz cijeli niz dodatnih pogodnosti. Zakonom o minimalnoj plaći određeno je da se radnika ne može zaposliti za manje od 3.017,61 kuna bruto. Sistematizacijom radnih mjesta u državnoj službi, u čiju svrhu su definirani koeficijenti kojima se uvećava osnovica plaće (5.108,84 kuna), država se pobrinula da minimalna plaća državnog zaposlenika bude pedesetak kuna veća od zakonski propisanog minimalca, točnije 3.070,41 kuna. Minimalac u državnom sektoru dokazano je veći od minimalca u privatnom sektoru.

Zakon o radu ne poznaje razliku između radnog i neradnog dana. Radni dani su svi dani u tjednu, što je u načelu dobro jer pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ne može se i ne smije braniti. Državnim zaposlenicima u temeljnom kolektivnom ugovoru dana je privilegija tako što su radni dani ograničeni na dane od ponedjeljka do petka, dok su subota, nedjelja te praznici i blagdani definirani kao neradni. U slučaju potrebe za radom na „neradne“ dane definirana su stimulativna uvećanja osnovne plaće. Za noćni rad 40%, prekovremeni 50%, subotu 25%, nedjelju 35%, a praznike i blagdane čak 150%. Zakon o radu poslodavcima iz privatnog sektora ostavlja mogućnost da samostalno odrede ova uvećanja počevši od 1% u odnosu na redovnu plaću. Tako se rad nedjeljom i praznicima zaposlenima u privatnom sektoru često plaća poput regularnog rada preko tjedna.

zor_kolektivni_razlike

Temeljni kolektivni ugovor državnim zaposlenicima jamči minimalno dva dana neprekinutog odmora tjedno, u pravilu subotom i nedjeljom. Privatnom sektoru Zakon o radu ostavlja minimum od jednog dana odmora tjedno. Ukoliko ugovorom o radu niste drugačije definirali radne dane tada vam sasvim sigurno i subota ulazi u obračun godišnjeg odmora.

Zakon o radu propisuje minimum od četiri tjedna godišnjeg odmora, što može biti najviše 24, a najmanje 20 dana godišnje. Državnim službenicima kolektivni ugovor omogućuje minimalno 20 do najviše 30 radnih dana što uz petodnevni radni tjedan znači zajamčenih šest tjedana godišnjeg odmora. Zaposleni u prosvjeti ovom ograničenju doskočili su organiziranjem dežurstava u školama tijekom školskih praznika pa iako su efektivno na godišnjem odmoru znatno dulje od maksimalnih 30 dana formalno su na radnom mjestu uz sve privilegije kao i tijekom regularnog radnog vremena.

Od dodataka na plaću kolektivni ugovor državnih zaposlenika nudi još uvećanje za smjenski rad i rad u turnusima od 10%, za akademski stupanj magistra znanosti 8%, a doktora znanosti 15%, što je posebno paradoksalno s obzirom da se i u sistematizaciji radnih mjesta ovi stupnjevi boduju posebno. Tu je i povećanje plaće na osnovu radnog staža koja godišnje raste za 0,5%. Nakon navršenih 20 godina u službi zaposleniku pripada dodatnih 4%, odnosno za 8% za 30 godina staža, a za više od 35 godina staža 10% na osnovicu plaće. Jubilarne nagrade dijele se svakih 5 godina, a iznosi im variraju od jedne do pet osnovica (o čijoj visini pregovaraju Vlada i sindikati). U mirovinu država ih ispraća uz nagradu od tri osnovice plaće. Državnim zaposlenicima zajamčen je regres prije odlaska na godišnji odmor, dar povodom blagdana svetog Nikole, sistematski pregled svake dvije do tri godine, troškovi prijevoza koji uključuju i bizarne varijante poput „cipelarine“, a tu je i polica osiguranja od nesretnog slučaja kojom su pokriveni 24 sata dnevno, dakle van radnog vremena i prostora.

U slučaju smrti na radnom mjestu djeci državnog zaposlenika država će nastaviti financijski pomagati sa 50% prosječne mjesečne plaće u vrijeme predškolske dobi, 70% tijekom osnovne škole te 90% tijekom trajanja srednje škole i nadalje sve dok dijete, sada već odavno punoljetno, ostvaruje status redovitog  studenta. Troškove pogreba državnog zaposlenika u ovom slučaju pokriva također država i financijski pomaže obitelj jednokratno sa iznosom od tri osnovice plaće.

U pogledu otpremnina Zakon o radu propisuje minimum od jedne trećine prosječne plaće u zadnja tri mjeseca prije redovnog otkaza o radu te maksimum od najviše šest plaća, osim ukoliko nije drugačije definirano kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Drugačija prava na otpremninu ponovno imaju državni službenici. Njima pripada i do dvije trećine plaće za svaku godinu radnog staža u državnoj službi nakon navršenih trideset godina staža. Državnim zaposlenicima sa navedenim stažom zavidna otpremnina pripada i u slučaju izvanrednog otkaza, dakle kada je do otkaza došlo zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Ovakva privilegija radnicima privatnog sektora u potpunosti je nezamisliva.

Poslodavci s druge strane imaju zabranu otkaza ženama za vrijeme trudnoće, porodiljnog dopusta kao i u slučaju pojačane njege djeteta te radnicima u slučaju privremene nesposobnosti uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. U državnoj službi vrijede dodatne zabrane otkaza i to za invalide, zaposlenike sa više od 25 godina radnog staža i 50 godina starosti, roditeljima s djetetom do sedam godina starosti ili s troje djece do petnaest godina starosti, samohranim roditeljima i roditeljima s djecom s teškoćama u razvoju. Kolektivni ugovor u zdravstvu ta prava proširuje na roditelje s djetetom do osam godina starosti kao i svakog zaposlenika koji je član sindikata. U pravilu o pitanju otkazivanja ugovora o radu navedenim skupinama zaposlenika poslodavac mora dobiti odobrenje radničkog vijeća odnosno sindikata.

Sindikalno udruživanje uživa osobitu pažnju Zakona o radu ali i svih kolektivnih ugovora u državnom sektoru. Gotovo polovica sadržaja Zakona o radu odnosi se na pravnu zaštitu nerada, organiziranja protupoduzetničkih i neradničkih aktivnosti od počevši detaljnog opisivanja postupka osnivanja sindikalne organizacije do pravnih i materijalnih prava koja iz toga proizlaze. Članovi radničkih vijeća i sindikalni povjerenici uživaju zabranu otkaza u vrijeme trajanja mandata te šest mjeseci nakon završetka istog. Tijekom tog perioda poslodavac ih čak ne može premjestiti na drugo radno mjesto. Štoviše on je dužan o svom trošku platiti im dodatne sate, osigurati im prostor za sindikalno djelovanje, telefon, kopirku i druga sredstva potrebna za neometan rad i to tijekom radnog vremena. Ovakak oblik udruživanja zakonom je omogućen zaposlenicima tvrtki sa dvadeset i više zaposlenih koji jednom udruženi dobivaju i zakonska prava poput suodlučivanja u radu tvrtke. Poslodavac je radničkom vijeću dužan omogućiti kompletan nadzor nad poslovanjem ali zakon ne dopušta  da poslodavac nadzire rad vijeća ili sindikata. Čak i kada poslodavac u potpunosti poštuje odredbe iz kolektivnog ugovora i pravilnika o radu sindikalcima je omogućeno sudjelovanje u štrajku solidarnosti, dakle da izbivaju s posla u ime podupiranja zaposlenika neke druge tvrtke.

Sva navedena prava i komocije zaposlenika državnog sektora i njihovih sindikalnih vođa imaju svoju realnu cijenu. Iz tog razloga Vlada ne može na jednak način štiti radnike privatnog sektora. Kada bi i oni uživali tolike pogodnosti na račun svojih poslodavaca tada bi bilo naplaćeno manje poreza i doprinosa na rad te bi se državni proračun punio slabije i u konačnici na štetu državnih zaposlenika (poreznih konzumenata). Zakonom o radu Vlada balansira između privilegija državnih zaposlenika i minimalnih prava zaposlenika privatnog sektora. S obzirom da privatni sektor nema vlastitog glasnogovornika niti zajednički stav o problemu, što je logično i prirodno stanje koje proizlazi iz diverzificiranih interesa, ovakav pristup uvijek će omogućavati državnom sektoru da se pozicionira ljestvicu iznad privatnog.

I činjenice tome govore u prilog. Da bi jedan državni zaposlenik s koeficijentom 1,28, deset godina radnog staža i jednim djetetom dobio svoju plaću i kolektivnim ugovorom dane privilegije potrebno je da čak deset radnika privatnog sektora, s prosječnom plaćom, plati porez na dohodak. U slučaju radnika na miminalcu, gdje je klišej Todorićeva eksploatirana blagajnica, dovoljno je reći da je za financiranje tog državnog zaposlenika potrebno čak 290 takvih.

Zakonom o radu trebalo bi u potpunosti precizirati prava i privilegije radnika u državnom sektoru jer ona predstavljaju direktan trošak poreznim obveznicima i realnom sektoru. Kolektivnim i granskim ugovorima državni sektor ne bi smio imati pravo te privilegije podizati na višu razinu niti se pregovarajući s Vladom iza zatvorenih vrata tako lako kockati novcem poreznih obveznika. Rad u državnoj službi trebao bi podrazumijevati poštenu i skromnu službu sugrađanima, a na takva radna mjesta u tom slučaju aplicirali bi oni ljudi koji sugrađanima doista i žele služiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ima li što dobro za građane u ovom rebalansu proračuna?

05 Srijeda ožu. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 7 komentara

Oznake

bruto neto, deficit, doprinosi za zdravstvo, javni dug, minimalac, plaća, povećanje doprinosa, prihodi, proračun, rashodi, rebalans, rezovi

Pratio sam današnju sjednicu Vlade.

Rezova u državnoj potrošnji i dalje nema. Štoviše, rashodi proračuna i ovaj put rastu. Rastu i Vladina očekivanja vezana za prihode. No razlika u pogledima na rashode i prihode je velika. Naime Vlada zna što će potrošiti, iako novac još nema, ali ne zna što će prikupiti – tu nastaje problem.

Od ovog rebalansa proračuna Vlada očekuje da će prikupiti više novca i to na konto:

1. Povećanja doprinosa za zdravstvo sa 13% na 15% (očekuju 2,4mlrd HRK više od toga),
2. širenja obuhvata poreza na igre na sreću (oporezovat će svaki dobitak, za razliku od trenutne prakse oporezivanja dobitaka većih od 30.000 HRK),
3. povlačenja dobiti iz javnih poduzeća,
4. povlačenja beneficiranih mirovina iz drugog stupa u državni proračun (više od 5mlrd HRK u dvije godine) što će se iskoristiti za krpanje duga zdravstva (za Boga miloga! Zar nije ovo živi primjer kako se kradu mirovine budućih umirovljenika?),
5. povećanja koncesija itd.

Međutim Vlada ne može unaprijed znati hoće li doista prikupiti novac koji je odlučila potrošiti. Svaki puta kada se preračunaju u toj procjeni, a po makroekonomskim prognozama njihovih stručnjaka vidimo da je to uvijek, deficit se povećava, dug države (građana) se povećava.

Očito je kako postoji sve manje prostora za novo porezno opterećenje i gotovo sam siguran da će država od građana tijekom 2014. ubrati manje od onoga što je Vlada isplanirala ovim rebalansom. Posljedično, deficit proračuna će se do kraja godine povećati (uža država trenutno je u deficitu 13,5 mlrd HRK, a opća 15,1 mlrd HRK). Ako se uvede porez na nekretnine, što je vrlo izgledno, scenarij bi mogao biti kudikamo gori jer masa građana koja nema financijske rezerve bit će prisiljena i sama se zaduživati kako bi podmirila obvezu plaćanja poreza, a oni koji se ne mogu zadužiti bit će prisiljeni na prodaju nekretnine (kupcima jednako demotiviranima na kupnju upravo zbog dodatnog troška investicije).

Vraćanje doprinosa za zdravstvo na 15% uzrokovat će nove financijske probleme privatnom sektoru. Povećanjem ovog nameta trošak zapošljavanja raste. Poslodavac koji za zapošljavanje na raspolaganju ima određena sredstva nema drugog izbora nego da smanji plaću radniku kako bi u sumi zadržao isti trošak poslovanja ali time i radnik svoj posao. Radnici koji su na minimalcu ovime postaju još više ugroženi. Naime tu poslodavac nema prostora da korigira trošak zapošljavanja jer minimalac je određen zakonom. Da bi isplatio minimalnu neto plaću od 2.383,77 HRK on mora biti spreman platiti bruto 2 iznos od 3.476,29 HRK koji s povećanjem stope doprinosa raste na 3.536,64 HRK. Dio zaposlenih koji su na minimalcu zbog povećanja troška zapošljavanja ostat će bez posla. Njihovi poslodavci smanjivat će obujam poslovanja kako bi opstali. Neki od njih će posljedično prestati poduzimati. Ugasiti će svoje tvrtke/obrte.

Državni i javni sektor i dalje su zaštićeni sindikatima, kolektivnim ugovorima i osnovicama plaće, koje se istina nešto smanjuju, ali nema sumnje kako će pokušaji navlačenja dodataka na plaću postati njihova češća zanimacija. Zaposleni u državnom i javnom sektoru i ovu će godinu preživjeti znatno lakše od zaposlenih u privatnom sektoru. Tim gore za privatni sektor koji na svojim leđima nosi sve njih redom.

Nezaposlenim građanima dokolica će biti još nepodnošljivija. Barem onima koji konzumiraju duhanske proizvode. Jer će i cigarete, kao i rezani duhan, sasvim sigurno posljedično poskupjeti zbog povećanja državnih nameta (trošarina). Možda niste znali ali dok za kutiju cigareta na kiosku dajete 20 HRK čak 11,34 HRK od toga odlazi u državni proračun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko dana u tjednu radimo za državu?

31 Petak sij. 2014

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 33 komentara

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

koliko_radimo_za_drzavu1

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

koliko_radimo_za_drzavuPDV

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Neuposlivost

18 Srijeda pro. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 16 komentara

Oznake

kriza, minimalac, neuposlivost, nezaposleni, nezaposlenost, otkaz, poslodavac, rad, radnik, recesija, ugovor o radu

Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca.

Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.

neuposlivost

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Europska građanska inicijativa u novom pohodu – egzistencijalni minimum

11 Srijeda ruj. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 24 komentara

Oznake

Bruxelles, ECI, EU, europska građanska inicijativa, Europska komisija, Europski parlament, Kapitalizam, minimalac, neoliberalizam, peticija, socijalizam, socijalna pravednost, socijalni minimum, univerzalni temeljni dohodak

O Europskoj građanskoj inicijativi, institutu direktne demokracije, pisao sam ovdje. Ukoliko do sada niste imali prilike čuti za ECI preporučam da pročitate linkani tekst prije ovoga.

Novi list izvještava – “Europljani traže pravo na egzistencijalni minimum”, prikupljaju potpise diljem Europe, susjedi Slovenci prednjače sa dosad 70% prikupljenih od ukupno 6000 potrebnih potpisa. Cilj utopijski, ali koga briga. ECI nastoji uvjeriti europćane kako je osnova inicijative demontaža neoliberalnog kapitalizma koji se nastanio širom Europe, što je naravno notorna glupost kada znamo da kapitalizam demontiraju europski birokrati postavljanjem bezbrojnih prepreka pred slobodnotržišne principe poslovanja. Dovoljno je već spomenuti kvote za većinu proizvedenih dobara koje se centralistički nameću državama članicama. O tome kako kvote uništavaju tržište, tvornice, poduzetnike i radnike pisao sam na primjeru virovitičke tvornice šećera Viro. Dakle ono što se realno dešava u EU, pa i u Hrvatskoj koja se pridružuje građanskoj inicijativi, jest, možemo reći, ubijanje i onog neznatnog preostalog postotka (kada bi se tako nešto moglo izmjeriti) iskonskog liberalnog kapitalizma koji se možda ponegdje i ispolji u socijal-totalitarnoj Europi.

Za one sumnjičave kojima primjer kvota nije dovoljan dokaz o tome tko uništava prosperitet europćana evo jedan bliži dokaz, iz Hrvatske. Zaposlenih građana u Hrvatskoj je manje od milijun, no neka bude okruglo milijun zbog jednostavnijeg prikaza veličina. Tih milijun građana ujedno su i porezni obveznici. Zadnji popis stanovništva govori o 4.284.889 živućih stanovnika RH. Odnos produktivnih i neproduktivnih skupina građana stoga je 1:3,28, što znači da na trošak jednog radnika živi još 3,28 stanovnika. Bez potrebe za dubljom analizom u ovom slučaju neosporno je kako se radi o pripadnicima mnogobrojnih socijalnih skupina. Naravno, ne radi se nužno o sirotinji već o stanovnicima koji su svoj status osigurali zahvaljujući socijalnoj državi blagostanja tj. glasovanjem za život na tuđi račun.

Posudit ću od Monopolizma prigodnu sličicu:

Kada bi postojala kakva statistika o socijalnom statusu glasača ove građanske inicijative vjerojatno bismo ustanovili kako se radi o dijelu skupine građana koji su se “utovarili na kola” i teško podnose činjenicu da među onima koji vuku još uvijek postoji netko kome ide dobro. Takvoga naravno treba oporezovati više kako bi se na kola mogao ukrcati još poneki član ali usput i podignuti standard cijeloj utovarenoj klapi.

Sadašnji sustav, čija definicija ovisi gledate li na problem s kola ili sa kraja užeta, tako očito proizvodi raslojavanje, čija definicija ovisi o pogledu i položaju onoga tko o raslojavanju govori. Tako će predvodnik skupine na kolima detektirati veliki nesrazmjer između sebe i onog najprosperitetnijeg pojedinca na kraju užeta (1:99 jaz), njegov indiferentni suputnik složit će se s njime kako bi im trebalo pružiti više dostojanstva i sigurnosti te podržati teoriju, dio onih koji vuku kola počet će i sami fantazirati o socijalnoj pravednosti uslijed teškog položaja u kojem se nalaze dok će onaj najjači s kraja užeta gledati kako da zapravo pusti to uže.

S obzirom da je državu blagostanja stvorila državna birokracija uz demokratsko odobrenje samih građana, a ne neka tamo babaroga koju ECI glasači vide u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu, ta ista birokracija ulaže i nastavit će ulagati nadljudske napore kako bi svima koji vuku kola ruke trajno zalijepila za uže. Država blagostanja je na točki pucanja pa birokratima više nije u interesu da na kola tovare nove putnike niti da postojeće s njih skidaju. Status quo će vjerojatno srušiti ovu inicijativu pred Europskom komisijom.

Zanimljiva informacija u istom članku, Švicarska će nakon ekspresno prikupljenih 130.000 potpisa morati raspisati referendum o uvođenju socijalnog minimuma od 2.500 CHF za sve stanovnike, bilo zaposlene ili nezaposlene. Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja. Nema sumnje kako će ta mjera uzrokovati i izumiranje mnogih tvrtki i profesija koje se nalaze u toj marginalnoj zoni. Isto će se odraziti na proračunske prihode Švicarske, iz kojih se očekuje realiziracija većih rashoda, kao i na rast cijena proizvoda i usluga koje su nudile na ovaj način upropaštene tvrtke i koje će Švicarci ubuduće morati potražiti izvan svojih granica.

Zagovornici socijalnog minimuma tako će reći:

Iako će se mnogima u Hrvatskoj već i sama ideja univerzalnog temeljnog dohotka učiniti egzotičnom i neprovedivom, riječ je o dojmu koji je ponajprije rezultat neobaviještenosti i nepostojanja bilo kakve ozbiljnije rasprave o alternativama postojećem poretku, iako je on očigledno pogrešan.

pa iako se slažemo kako je “postojeći poredak” uzrok problema zagovornici politike socijalnog minimuma će reći kako je prepoznavanje socijalne države blagostanja kao uzročnika problema tek pogrešan dojam proizašao iz neobaviještenosti i nedostatka ozbiljnije rasprave u koju realno sami nisu spremni ulaziti. Oni od građana ne očekuju ozbiljniju raspravu niti kritiku već tek da u ideju povjeruju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Minimalac u državnoj službi

08 Ponedjeljak tra. 2013

Posted by Kapitalac in Nekategorizirano

≈ 5 komentara

Oznake

državna služba, minimalac, Zakon o minimalnoj plaći, zapošljavanje

Prema Zakonu o minimalnoj plaći tzv. “minimalac”, koji temeljem zakona predstavlja minimalan iznos plaće koji poslodavac mora isplatiti radniku za obavljen posao temeljem ugovora o radu, iznosi 2.814 HRK bruto (neto 2.245 HRK). Krajem godine, novom uredbom (ili bolje rečeno potpuno novim sistemom kojim će se umjesto zakonom minimalac moći brže redefinirati uredbama), taj iznos planira se dići na 2.984 HRK bruto. Argument vlasti je podizanje standarda zaposlenim građanima. Naravno da je to slatkorječiva glupost jer već štampanjem novca koje režira vlast, i koje je osnovni uzrok inflacije, u ovom trenu svi redom gubimo 4,9% vlastitog novca (podatak iz veljače, za godišnju stopu). Posljedično, minimalac sprječava mnoge ljude koji sada žive na rubu egzistencije da postanu zaposleni pa im ne preostaje ništa drugo nego prositi ili kopati po kontejnerima te se hraniti u javnim kuhinjama i spavati u javnim prenoćištima na trošak poreznih obveznika.

Htjedoh reći kako je ova uvriježena fraza “minimalac” polovična. Ukoliko ste zaposlenik u državnoj službi na vas se načelno ovaj zakon ne primijenjuje. Vi imate nešto mnogo povoljnije – Odluku o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna. Odluka kaže u svojem jedinom članku (ima ih dva doduše ali drugi se odnosi samo na početak primjene odluke) kako je osnovica za izračun vaših plaća 5.108,84 HRK. Na istu se primijenjuju koeficijenti, znači određen faktor kojim se množi osnovica i kojim se nastoji definirati konačna plaća ovisno o radnom mjestu, složenosti poslova i stručnoj spremi. Te koeficijente možete vidjeti ovdje. Oni se kreću od maksimalnih 3,395 (bruto plaća 17.344,51 HRK tj. neto 10.811 HRK) do minimalnih 0,601 (bruto plaća 3.070,41 HRK tj. neto 2.425 HRK).

Minimalac kao takav potrebno je ukinuti, a o plaći i ostalim uvjetima slobodu pregovaranja moraju imati radnik i poslodavac. Poruka za socijalne dušebrižnike: Ono što nekome izgleda kao nemoralno niska plaća drugome je rješenje egzistencijalnih problema.

minimalac_karikatura

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Facebook stranica

Facebook stranica

Nove objave

  • Doviđenja!
  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke!
  • Liberalna misao (54)
  • Zanimljivosti oko povećanja privilegija državnih službenika

Kategorije

  • Liberalna misao (53)
  • Nekategorizirano (462)

Bitcoin donacije

1DjEDPk1BGvxUhukMbF4zDaiYYCYVbk2yX

Bitcoin QR

Najnoviji komentari

Nostradurus Zagrebač… o Doviđenja!
Brojke koje razbijaj… o Koliko dana u tjednu radimo za…
Amra Kuliancic o (VLOG) Hoću bruto plaću na…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…
freshhorizont o Ma po čemu je to direktna demo…

Arhiva

  • Siječanj 2016
  • Prosinac 2015
  • Studeni 2015
  • Listopad 2015
  • Rujan 2015
  • Kolovoz 2015
  • Srpanj 2015
  • Lipanj 2015
  • Svibanj 2015
  • Travanj 2015
  • Ožujak 2015
  • Veljača 2015
  • Siječanj 2015
  • Prosinac 2014
  • Studeni 2014
  • Listopad 2014
  • Rujan 2014
  • Kolovoz 2014
  • Srpanj 2014
  • Lipanj 2014
  • Svibanj 2014
  • Travanj 2014
  • Ožujak 2014
  • Veljača 2014
  • Siječanj 2014
  • Prosinac 2013
  • Studeni 2013
  • Listopad 2013
  • Rujan 2013
  • Kolovoz 2013
  • Srpanj 2013
  • Lipanj 2013
  • Svibanj 2013
  • Travanj 2013
  • Ožujak 2013
  • Veljača 2013
  • Siječanj 2013
  • Prosinac 2012
  • Studeni 2012
  • Listopad 2012
  • Rujan 2012
  • Kolovoz 2012
  • Lipanj 2012
  • Svibanj 2012
  • Travanj 2012
  • Ožujak 2012
  • Veljača 2012
  • Siječanj 2012

Blogroll

  • A Young Austrian Economist
  • Adriatic Institute
  • Antemurale libertatis
  • Austrijanci
  • CEA
  • Club von Neumann
  • Cronomy
  • Eclectica
  • Free-Man's Perspective
  • Igniss
  • Jovan Galtić
  • Katkapital
  • Liberator
  • Libertarijanac u samoegzilu
  • Libertarijanci
  • Libertarijanska čajdžinica
  • Liberty 4 Balkans
  • Liberty Policy
  • Libzard
  • Loose Ends in Economics
  • Luna Morado
  • Money Mischief
  • Monopolizam
  • Mračni blog
  • Nedjeljni komentar
  • Nekompetentna reakcija
  • Neosocijalizam
  • Neovisni.info
  • News Bar
  • Otvoren
  • Poslovni
  • Poslovni Puls
  • Quo Vadis Croatia
  • Renesansa
  • Rexlegis – privatno arbitražno sudište
  • Sloboda i Prosperitet TV
  • Srebro Zlato
  • Strašilo
  • Svoboda in odgovornost
  • Tko je John Galt?
  • Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia"
  • Usporedbe
  • Zlatnici

Twitter

  • SpaceX nam kaže da smo tradicionalno zaostali wp.me/p289Ng-1bD #politikahr #SpaceX #izbori2015 7 years ago
  • (VLOG) Hoću bruto plaću na ruke! wp.me/p289Ng-1bv #politikahr #recitoglasno 7 years ago
  • Ovdje zakoni služe da od čovjeka naprave budalu, a institucije da od budale naprave idiota. wp.me/p289Ng-1bt #politikahr 7 years ago
Follow @KapitalacTwitt

Blog pokreće Wordpress.com.

  • Prati Pratim
    • Kapitalac
    • Pridruži se 195 drugih sljedbenika
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • Kapitalac
    • Prilagodi
    • Prati Pratim
    • Prijavi se
    • Prijava
    • Prijavi ovaj sadržaj
    • View site in Reader
    • Upravljanje mojim Pretplatama
    • Sakrij ovu traku
 

Učitavanje komentara...