Međunarodna organizacija Oxfam poznata je po svojoj borbi protiv siromaštva kroz popularizaciju socijalističkih moralnih vrijednosti. Dakle zagovaranjem jačanja političkih elita i birokracije od kojih očekuju da osmišljavanjem novih oblika poreza i jače regulative budu učinkovitiji u eksploataciji produktivnih slojeva građana i redistribuciji tih sredstava onima koji se pokažu manje produktivnima. Koliko sam shvatio njihov konačan cilj je potpuna jednakost svih ljudi u smislu materijalnog bogatstva, a argumente za svoje mjere nalaze u logičkim pogreškama poput one da jedni postaju siromašni jer se drugi bogate (igra nulte sume), zanemarujući činjenicu da svaki kutak zemaljske kugle u povijesti nije bio u boljem položaju no što je danas.
Index navodi Oxfamovih sedam mjera za koje smatraju da bi dovele do smanjenja nejednakosti u svijetu.
1. sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza
Ljudi će prestati izbjegavati plaćati porez u onom trenutku kada za uzvrat dobiju vrijednost usporedivu (ili veću) od vrijednosti plaćenog poreza. Tako to funkcionira u stvarnom životu. Svakog dana i gdje god postoji transakcija između dvije osobe. I vi sami, kupujući recimo burek u pekarnici, dokazujete da je to tako. Konkretno, smatrate da je burek vredniji od 10 kuna koje dajete za njega. Ako ste gladni ovo je još jednostavnije za razumijeti.
Međutim kada bi se našli u situaciji gdje od pekara tražite burek, a on vam u škarnicl podvali platiti pola žemlje i to ispečene prošlu subotu, tvrde poput cigle, vjerojatno s njime više ne biste imali posla. Sasvim opravdano i pretpostavljam svakome razumljivo postupanje.
U kontekstu sprječavanja nejednakosti, za koju Oxfam smatra da je moguće smanjiti kroz sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza, te prilagođeno i pojednostavljeno u ovoj misaonoj vježbi, kako bi to prisiljavanje čovjeka da plaća staru žemlju (dok očekuje svježi burek) moglo doprinjeti smanjenju (opće) nejednakosti? Treba li političkom intervencijom i zakonskom prisilom poticati redistribuciju novca u ruke ljudi poput ovog pekara iz primjera? Kada govorimo o političkoj intervenciji i zakonskoj prisili tada govorimo o poslovima države. I evidentno postoji velik problem što država svakodnevno iz ruku poštenih i produktivnih ljudi otima novac, uglavnom tako što ih prisiljava da plaćaju porez ili im pak prodaje izmišljene usluge u okviru birokratskog postupka, i taj novac potom prislijeđuje ljudima koje možemo usporediti s “pekarom” iz primjera.
Izbjegavanje plaćanja porez je postupak prilikom kojega vlasnik novca izbjegava biti (legitimno) opljačkan, a novac posljedično upropašten. Novac koji se redistribuira legaliziranom pljačkom produktivnih ljudi, odnosno vrijednost koju on reprezentira, u pravilu je nepovratno upropašten.
2. ulaganja u besplatno zdravstvo i školstvo
Besplatno zdravstvo i školstvo je odavno ostvareno u svim civiliziranim državama svijeta. Kako je država preuzela ulogu prosvjetitelja tako je mogla tu ulogu prepustiti svakome tko umije drugoga podučavati. Ako ništa drugo onda barem podijeliti tu ulogu. Međutim obrazovni monopol, koji uključuje prisiljavanje djece da pohađaju državne škole, a porezne obveznike da ih financiraju, okvir je koji služi indoktrinaciji novih naraštaja građana. Ne odgoju, niti građanskom odgoju, već indoktrinaciji. Država takvu priliku, uživajući u monopolu prisile, nije mogla propustiti. Ne znam koliko takav sustav može pomoći nečijem obrazovanju, niti koliko je realno odmogao. Nemamo paralelnu stvarnost niti se taj sociološki eksperiment izvršio na nekom uzorku, već je izvršen na kompletnoj populaciji. Iz državnih škola tako je izašlo svašta. Usudio bih se reći da je upravo državni monopol nad obrazovanjem pospješio stvaranje klasnih razlika, onoga što Oxfam i njegovi istomišljenici preziru i žele promijeniti, jer među gomilom indoktrinirne djece i mladih pojavi se poneko koje razmišlja svojom glavom, otporno na dogme, i koje se promišljanjem, propitkivanjem i usmjerenim radom probije iznad ostalih. Daleko iznad. Umjesto da budemo jednako slobodni u mogućnosti da promišljamo, propitkujemo i djelujemo, jer očekujemo da ćemo na taj način dostići vlastite životne ideale, mi se olako prepuštamo ideji da o tome treba odlučivati nekakav sustav ili čak birokracija. Pa ako znamo što nam je životni cilj, zar je moguće da nas na taj put dovodi institucionalna prisila i birokrati? Apsurdno.
Besplatno zdravstvo? Imamo! Za većinu je besplatno, dok je za manjinu koja ga ipak plaća, jer ga očito plaća, a onaj tko plaća to može vidjeti na svojoj platnoj listi, je nevjerojatno skupo. Osim za sebe on plaća za još… ne znam ni sam koliko ljudi, jer službeni podatak te vrste od države nećete dobiti. Igra skrivača, zabluda besplatnosti, toliko je razrađena. Smanjenje nejednakosti u kontekstu besplatnog zdravstva? Nema sumnje, pola milijuna građana na listama čekanja za pregled u potpunosti je jednako. Samo, i na toj listi je ipak netko prvi, a netko i prviji (sic!).
3. pravedna raspodjela poreznog tereta
Bojim se da Oxfam ovdje ne govori o ujednačenosti poreznog opterećenja (tereta) već da se oporezovani novac pravednije raspodijeli. Jer kada bismo našli opravdanje da se nešto plaća prisilno, kroz porez, tada se možemo složiti da je jedino pravedno da to činimo u istoj mjeri pa u tom smislu možemo reći da bi pravedno bilo da svatko plaća isti postotak poreza (flat tax) ili još pravednije isti iznos poreza. Osobito u zadnjem slučaju to bi značilo da plaćamo fiksni iznos neke usluge koju kupujemo od države, pa makar i prisilno, baš kao što je fiksni iznos cijene neke robe koju kupujemo na tržištu i koju ne plaćamo prema dohodovnom cenzusu. Kada bismo svojevoljno plaćali porez, jer time dobivamo više nego što dajemo (podsjećam, vrijednost nečega je krajnje subjektivna stvar), tada bi postigli jednakost ali na sasvim drugoj razini, jednakost pred zakonom. Međutim Oxfam zagovara mjere koje su suprotne logici flat-tax oporezivanja, zagovara izuzetno progresivno oporezivanje i nasilnu redistribuciju, stoga je i u ovom slučaju poimanje “pravednosti” u oku neznanog kolektivističkog uma koji stoji iza ove mjere.
4. uvođenje minimalne plaće
Minimalna plaća je osnovni uzrok neuposlivosti. Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca. Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.
U Hrvatskoj preko 50% radno sposobnih građana nije zaposleno. Jedan od najvećih uzroka tog apsurdno visokog omjera jest činjenica da se te ljude zakonski sprječava da se zaposle. Također, minimalac sprječava razvoj mnogih gospodarskih djelatnosti, osobito onih s niskom dodanom vrijednošću, te tako provođenjem politike kojom se nastojalo zaštititi ljude nižeg obrazovanja i lošijeg socijalnog statusa ti ljudi postaju taoci siromaštva i ovisnici o socijalnoj pomoći koju država dijeli kroz socijalne programe. Također, izdašni programi socijalnih pomoći, koliko god da se površno činili nedostatnim ili čak sramotno niskom, velik dio nezaposlenih pretvaraju u špekulante koji radije sjede kod kuće za 1600 kuna socijalne pomoći nego da negdje rade za isti iznos. Na taj način socijalno ugroženi ljudi propuštaju priliku da se radom i trudom odlijepe od socijalnog dna, a država ih kroz socijalne programe i minimalac u tome dodatno demotivira.
5. ujednačavanje plaća za iste poslove
Volio bih znati koliko me svaki zaposlenik države košta. Kupujem li burek ili staru žemlju? Isto tako bih volio znati da li neki državni zaposlenik radi bolje od drugoga, osobito ako rade isti posao. Tko mi prodaje burek, a tko staru žemlju? Onaj tko svoj posao radi bolje treba biti bolje plaćen. Dobar pekar bi tako bio bolje plaćen od lošeg pekara iako rade isti posao. I to tako treba biti. Osim ako i ovdje ne govorimo o poznatoj kolektivističkoj pravednosti, a govorimo baš o njoj. Međutim intuicija mi i ovdje govori da Oxfam nije mislio samo na zaposlenike državnog sektora već na sve radnike gdje god se oni nalaze. Ova mjera, da bi bila provedena, nužno mora biti nametnuta političkom voljom, a podrazumijeva da se zakonskim putem provede prisila kojom će se radniku i poslodavcu oduzeti sloboda da samostalno definiraju ugovor o radu.
6. uspostava adekvatne socijalne sigurnosti
Adekvatno u kojem smislu? Da onaj tko nema novca ipak dobije uslugu, a onaj tko ima novca da ne dobije uslugu “jer je bogatunsko đubre”? Ili adekvatno u smislu da na račun đubradi treba uključivati konstantno sve veći broj ljudi u socijalne programe, pod državne skute? Financijska konstrukcija iza ove mjere, a sukladno Oxfamovim idealima, govori nam kako oni ne žele samo da kupujete suhu žemlju umjesto bureka kod jednog pekara, već da vas se netom što vas je ovaj prevario i pokrao prisili da odete do sljedećeg pekara koji će vas prevariti i pokrasti na isti način. Adekvatnost iz čije perspektive? Onaj tko prima socijalnu pomoć nekako je sve manje zahvalan za to što dobije. Nema više skromnosti. I 20-ak tisuća kuna povlaštene mirovine više nije dovoljno da oni iz čijeg džepa ih se izvlači imaju svoj mir na zemlji. Adekvatno iz njihove perspektive bi bilo omogućiti potrebitima onoliko socijalne sigurnosti koja ih neće na svakom koraku sputavati u pronalaženju vlastitog smisla života. Pa čak i ako govorimo da je nekome smisao života raditi od jutra do mraka u 5 tuđih i 5 vlastitih tvrtki te gomilati milijune na bankovnom računu pa tko sam ja da mu remetim mir? Da gledam kako se političkim putem i redistribucijom domoći djelića toga što on ima, jer ima n-terostruko više od mene? Ne pada mi na pamet.
Adekvatna socijalna sigurnost je ona koja proizlazi iz voluntarizma. Ljudi imaju dovoljno empatije da pomognu drugima i dovoljno mozga da prepoznaju one kojima treba pomoć. Stoga je potrebno zauzdati podržavljene mehanizme socijalne skrbi kako bi se do običnog čovjeka, voljnog pomoći, probila informacija o tome tko je nemoćan i kome doista treba pomoć.
7. postizanje globalnog sporazuma o borbi protiv nejednakosti
Do ovdje je već sve postalo jasno. Jedan svijet, jedna borba. Distopijski scenarij poput ovoga, gdje su političke elite i represivni mehanizam dostigli ujedinjenost na globalnoj razini, mi je ogadio jabuku koju sam taman načeo pa sam je bacio u smeće.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 