Kolaps mirovinskog sustava i Beškerova pomahnitala retorika

Oznake

Država, Inoslav Bešker, Jutarnji, kolaps, mirovine, mirovinsko, Mrsić, osiguranje, privatizacija, socijalno

Inoslav Bešker, novinar i dopisnik sa adresom u Rimu, pomahnitao je na Boškovićev podsjetnik o neodrživosti matematičke računice koja se nalazi u osnovi mirovinskog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ta razina neodrživosti, rasapa i propasti državnog monopola nad pitanjem mirovina očituje se u jednom trivijalnom podatku – omjeru broja radnika (čijom ustegom na plaću se osiguravaju sredstva za mirovine) i umirovljenika.

Taj omjer je krajem 2012. godine iznosio 1,18:1 – dakle svaki zaposleni građanin gotovo u cijelosti samostalno podmiruje mirovinu jednom umirovljeniku. Bošković špekulira da bi se taj omjer do kraja 2014. mogao srozati čak do razine 1,05:1.

U svojem tekstu Bošković se u osnovi bavi demografskim problemom. U vrijeme kada je uspostavljen sustav međugeneracijske solidarnosti (po Bismarckovim načelima – doprinosi radnika i poslodavca, fondovi, tripartitno upravljanje), to bi za naše pojmove bila 1937. godina kada je počeo sa primjenom prvi zakon o socijalnom osiguranju radnika, omjer zaposlenih bio je znatno veći. Primjerice 1950. godine 8,75 radnika pokrivalo je mirovinu jednog umirovljenika.

U vrijeme donošenja zakona prag odlaska u mirovinu bio je postavljen visoko na 70 godina starosti. To je bilo vijeme kada je životna dob bila znatno kraća nego danas. Iznos doprinosa određen zakonom bio je tek 3%. Danas se u mirovinu može sa 60-ak godina starosti, doprinosi iznose čak 20% bruto plaće, a očekivana životna dob ljudi je daleko veća. Uzmemo li u obzir navedene trendove rasta socijalne komponente kojom se nastojalo socijalno zaštititi sve veći broj ljudi te općenitu sklonost sistema da zanemaruje financijsku održivost takvog pristupa očito je da se u osnovi dobra stvar pretvorila u neodrživu ponzi piramidu koja se raspada pred našim očima.

Dakle uzroke današnjeg stanja mirovinskog sustava možemo tražiti u najvećoj mjeri u slijedećem:

1. demografskim promjenama (povećanje životne dobi),
2. ekspanziji sustava socijalne skrbi pod državnim upravljanjem,
3. nedostacima ekonomskih sustava (planska ekonomija) i ekonomskim krizama
4. nesavršenosti modela (osiguranje umjesto štednje)
5. političkim makinacijama (ulaganje novca iz mirovinskih fondova u kapitalne projekte poput Đerdapa, te posljeratno državno mešetarenje dionicama privatiziranih tvrtki gdje je nepovratno izgubljeno više od 50% vrijednosti mirovina)

Beškerova primjedba o tome kako su za sve navedeno krivi neki bivši upravljači koji su mirovine pokrali, pa tako i onu koju očekuje i sam početi primati dogodine, zapravo nikako ne stoji odnosno ona nije kompletna. U njegove ilustracije o medvjedima i eskimskim babama uopće nemam namjeru ulaziti.

Političarima se može zamjeriti na tome što su stavili šapu na dio sredstava i ulagali ih u kapitalne projekte, “za budućnost naše djece”, no pravi kolaps dešava se nakon 1990.. Osim što je mirovinska masa prepolovljena ulaganjem fondova u propale privatizirane tvrtke broj osiguranika se (radnika) drastično smanjuje, a broj umirovljenika drastično povećava. Pod socijalnu zaštitu država je i dalje gurala sve veći broj građana unatoč tome što se već 1990. godine moglo naslutiti kuda takva politika vodi (vidljivo iz trenda od 1950. naovamo).

Zapravo to se moglo naslutiti i znatno ranije, već 1980-ih godina – citat iz znanstvenog rada Vladimira Puljiza:

U to je vrijeme bilo malo umirovljenika, dok je broj osiguranika iz godine u godinu brzo rastao. Međutim, usporedno sa sazrijevanjem mirovinskog sustava broj se umirovljenika povećavao, tako da je osamdesetih godina, pred kraj socijalističkog razdoblja došlo do osjetnog pogoršanja omjera umirovljenika i osiguranika. Zbog gospodarske krize koja je u to vrijeme zahvatila zemlju, posebno zbog smanjenih mogućnosti zapošljavanja, nastupila je fi nancijska kriza mirovinskog sustava. Paradoksalno je da su upravo krajem osamdesetih godina, u razdoblju duboke gospodarske recesije, mirovine dosegle najveću razinu u odnosu na plaće zaposlenika. Međutim, bila je to anomalija u razvoju sustava u čijoj se pozadini mogla nazrijeti mirovinska kriza koja će snažno izbiti na površinu u ratnim i poratnim devedesetim godinama.

Omjer osiguranika se od 2,83:1 kakav je bio na početku rata 1990. godine srozao na 1,66:1 u 1996. godini. Ratom pogođena država doživjela je ekonomski kolaps te drastično smanjenje broja aktivnih radnika koji su činili osnovu mirovinskog sustava. No i u tom posljeratnom vremenu taj omjer je bio povoljniji nego li je bio na vrhuncu gospodarskog uzleta 2008. godine (1,4).

2008. godine broj osiguranika (radnika) počinje padati ali broj umirovljenika i dalje neumoljivo raste, što zbog demografskih razloga – što zbog širenja mirovinskih prava na nove skupine građana, te se do kraja 2012. taj omjer spušta na ranije spomenutih 1,18.

Teško je osporiva činjenica kako se od 1955. godine do danas nije moglo uočiti negativan utjecaj širenja socijalnih prava na sve veći broj građana. Ako se i nije uočio taj trend, te se pristupilo pravovremenoj reformi na osnovi toga, tada se nešto moralo učiniti u trenutku kada se po prvi puta odlučilo podmiriti dio mirovina korištenjem sredstava dodavanjem potrebne razlike iz državnog proračuna. Danas se gotovo 50% mirovina isplaćuje iz državnog proračuna, a temeljem uplata radnika samo druga polovica.

Dakle omjer od 1,18:1 koji se danas prezentira kao neodrživ tek je ušminkana slika mnogo goreg stvarnog stanja.

Problem s kojim smo suočeni se ne rješava jer se ne prezentira i ne priznaje kao problem. Broj umirovljenika tako i dalje raste, a broj radnika i dalje pada. Kozmetičke reforme koje se uglavnom svode na pomicanje dobne granice za umirovljenje nemaju nikakvog učinka već ako pretpostavimo da će se tijekom narednih 30 godina životna dob građana u istoj mjeri pomaknuti naviše. Povrh svega mirovine imaju trend rasta, dakle zahtjevaju sve veću novčanu masu.

Bez potrebe za prozivanjem za odgovornost, upiranjem prstom u ove ili one skupine građana, problem koji se nalazi pred nama vrlo je opipljiv i trebalo bi mu pristupiti vrlo ozbiljno. Barem jednom u posljednjih 50 godina i odgovorno. Ludilo gospodina Beškera nije metoda kojom bismo se trebali povoditi.

Reforme koje bi mogle obrnuti tijek negativnih događaja trebale bi ići u smjeru kako se predlaže lijevo u tabeli ali poučeni dosadašnjim iskustvima te univerzalnom nesposobnošću države da se učinkovito bavi ovako kompleksnim pitanjem vjerojatnije je da ćemo svjedočiti birokratskim rješenjima iz stupca desno:

Rješenja koja bi potaknula zaposlenost, popravila omjer ili uvećala prihode mirovinskog sustava:	Rješenja koja možete očekivati u okviru postojećeg sustava:
revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava	dodatno pomicanje dobnih granica na više, što znači manji broj ljudi koji dožive vrijeme mirovine, te kraće vrijeme provedeno u mirovini
povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost	zamrzavanje mirovina, što ne rješava problem, nego samo limitira troškove umjesto da smanjuje deficit
ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju	porast udjela sredstava iz državnog proračuna
pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima	vlast može pravnom prisilom ukinuti II.stup, te sredstva iz fondova oduzeti i prebaciti ih u I. stup zbog podmirenja obveza prema trenutnim umirovljenicima, čime zakida trenutne radnike za njihove vlastite mirovine u budućnosti
ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju	dodatne izdatke iz državnog proračuna za poticanje gospodarstva u nadi da će isti doprinijeti većoj gospodarskoj aktivnosti i zaposlenosti, što bi ukoliko propadne rezultiralo još nepovoljnijom ekonomskom i socijalnom situacijom
smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača	porast izdvajanja u I. stup, što posljedično dovodi do smanjenja neto plaće, te smanjenje prihoda lokalnih zajednica, koji će se kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili rasta prireza
ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.	više poreze
povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob	stimuliranje planske ekonomije nauštrb privatne gospodarske inicijative

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Državni model mirovinskog, zdravstvenog i socijalnog osiguranja

Oznake

Država, javno, mirovinsko, model, obvezno, osiguranje, socijalno, zdravstveno

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Koliko dana u tjednu radimo za državu?

Oznake

davanja na plaću, Država, koliko radimo za državu, Linić, minimalac, mirovinsko, plaća, porez, prosječna plaća, rad, velika plaća, zdravstveno

Kako za državu radimo puno opće je poznata stvar. Kako bi dobili osjećaj za tu količinu rada kojeg se odričemo u ime državnog proračuna koriste se raznovrsne usporedbe.

U slijedeća dva grafikona možete vidjeti koliko vaše plaće odlazi državi u mjerilu jednog tjedna (7 dana). Jedan dio tjedna radite za državu, a drugi dio za sebe. No gdje se unutar tjedna nalazi ta granica i u kakvoj je zavisnosti o visini plaće?

Ukoliko ste radnik na minimalcu za državu ćete raditi do srijede u osam ujutro. S prosječnom plaćom radite do 18 sati istog dana, a radnik s velikom plaćom gotovo cijeli dan dulje, do četvrtka u šest ujutro. Radnik s većom plaćom za državu radi dulje od radnika s manjom plaćom. To je određeno sustavom progresivnog oporezivanja koji veće plaće opterećuje i većim postotkom poreza. Za usporedbu, u sustavu ravnomjernog oporezivanja (flat tax) svi radnici, bez obzira na visinu plaće, radili bi za državu jednako dugo, a i dalje bi oni s većom plaćom plaćali i veći iznos poreza.

Ukoliko na vaš ostatak dodamo PDV, što je validna pretpostavka u eksperimentu jer ukoliko novac trošite kupujući hranu, plaćajući režije i slično, tada evidentno državi dajete još novca, granica u tjednu se polako pomiće udesno. No koliko daleko? Pogledajmo:

Radnik na minimalcu, uzevši u obzir i PDV, još jednu plaću podijeli s državom, “bratski” rekli bismo, i tako za nju radi do četvrtka u podne. Radnik s prosječnom plaćom radi za državu do četvrtka u 20 sati, a onaj s nadprosječnom do petka u pet ujutro. Za vlastitu korist država mu dozvoljava da radi ostatak petka, subotu i nedjelju. 60% državi, a 40% njemu čini se kao pošteno porezno opterećenje. Pošteno ukoliko se na realnost gleda očima države i proračunskih konzumenata.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sindikat umirovljenika javno poziva na pljačku imovine radnika!

Oznake

drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH

Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.

Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.

Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK

Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.

Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)

Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.

No je li?

Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.

Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.

Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.

Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.

Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.

Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?

Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:

Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK

Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK

Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK

Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK

Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.

Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.

Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.

Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.

Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.

Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.

To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.

Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.

Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.

Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Demografska politika i akademski fašizam u službi socijalne države

Oznake

demografska politika, država blagostanja, Konkurencija, mirovinsko, Mrsić, obrazovanje, politika, socijalizam, socijalna država, socijalno, vlada, Wertheimer, zdravstveno

Upozoravaju stručnjaci (Kusić, Mrsić, Wertheimer – Baletić):

Hrvatsko stanovništvo sve više stari dok je mladih sve manje, stoga je bitno poraditi na populacijskoj politici koju Vlade odgađaju jer su mjere dugoročne i nepopularne

Racionalizira Kapitalac:

Prirodna depopulacija je problematična isključivo u slučaju kada država provodi snažne socijalne programe koji se financiraju novcem poreznih obveznika. U socijalne programe nužno svrstavam zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav jer su oni po prirodi stvari oblici usluga, standarda i osiguranja koje je birokracija preuzela pod vlastitu skrb uvjeravajući građane da će to biti dovoljno kako se o istim pitanjima ne bi morali brinuti sami tj. rješenja tražiti tržišnim putem.

Ukoliko se doista ne želite brinuti o tim za vas suštinski bitnim pitanjima tada je doista država tj. birokratski monopol nad njima jedino rješenje. Ono na što ne računate jest kako će birokracija iskoristiti vaše povjerenje i neracionalno potrošiti vaš novac. Dugogodišnje prepuštanje brige o tim pitanjima birokratskom monopolu dovelo je do sve slabijih rezultata u obrazovanju (koje postaje sve skuplje), o sve lošijoj brizi za zdravlje (sve dulje čekanje na preglede unutar sustava koji postaje sve skuplji – dug preko 5 milijardi, participacije se povećavaju), a mirovinski fond je pokraden pa birokracija traži spas u obvezivanju narednih generacija da podmiruju obveze prema umirovljenicima (međugeneracijska solidarnost, pomicanje dobne granice odlaska u mirovinu…).

Akademski prilog ovom problemu sažet je u sugestiji gđe. Wertheimer – Baletić:

Hrvatska bi morala voditi računa o tome kakva joj je dob stanovništva i odrediti cilj kako će ispraviti neravnotežu. To znači nastojati podizati broj mladih i usporiti starenje, te povećati priljev u radnu snagu koja će plaćati doprinose

Akademska sugestija je dakle nastavak ovisnosti građana o socijalnoj državi i podređivanje ciljevima i rješenjima koje u tom pogledu donosi vlast. Bojim se i pomisliti koje metode za podizanje broja mladih bi mogle biti uvedene i da pri tome budu učinkovite. Totalitarne bi bile kako god da okrenemo.

Ministar Mrsić okreće se imigracijskoj strategiji:

Moramo početi razmišljati i o migracijskoj politici – morat će biti sustavna, ovo društvo se mora pripremiti da će doći radna snaga iz drugih zemalja

Osnovni problem s kojim će se ministar suočiti jest kako natjerati strance da rade za hrvatske socijalne ovisnike, a da pri tome sami ne postanu socijalni ovisnici. Naime ne možete istovremeno imati socijalnu državu blagostanja i otvorene granice (Milton Friedman). Programi socijalnog blagostanja su primamljivi i privući će veći broj ljudi nego programi koji potiču rad i zahvaljujući kojima bi radnici o kojima govorimo ostvarili usporedivu korist.

Dakle ministar mora računati ili na surovu eksploataciju strane radne snage (ukoliko bi se tko odvažio doći raditi za tuđi račun) ili na okretanje ekonomskih trendova u suprotnom smjeru. No kada bi se ovo zadnje i desilo tada ne bi trebao računati na pomoć imigranata u održanju socijalne države blagostanja. Dakle radi se o želji da se privilegije hrvatskih građana nastave financirati eksploatacijom nekih drugih ljudi. Naravno teško da će se za rad u Hrvatskoj kandidirati milijun blesavih imigranata koji to ne shvaćaju i koliko ih je u ovom trenutku potrebno kako bi se mogle nastaviti isplaćivati tek postojeće mirovine umirovljenicima. A gdje je tek propalo zdravstvo i propadajuće školstvo?

Predsjednik HAZU, akademik Kušić zaključuje:

Prije 60 godina, rekao je Kusić, bilo je 27 posto djece mlađe od 15 godina, a sedam posto starijih od 65, dok je sada 15 posto djece mlađe od 15 godina a 17 posto starijih od 65 godina.
Imamo inverzivnu piramidu, a računa se da će do 2030. godine svaki četvrti čovjek u Hrvatskoj biti stariji od 65 godina, dodao je.

To su doista činjenice. Naravno, nitko prije 60 godina, kada je započeta izgradnja socijalne države blagostanja i koja je do danas ekspandirala do neslućenih proporcija, nije računao na okretanje trendova. Ono što imamo za posljedicu nije inverzna piramida, jer problem nije u promjeni demografske strukture tj. u depopulaciji, već raspad piramidalnog sustava socijalnih privilegija (ponzi shema) čija održivost ovisi o pozitivnim demografskim promjenama.

Zanimljiva izjava Nizozemskog kralja koji svoje sugrađane upozorava na neodrživost danih socijalnih privilegija i nužno okretanje u smjeru povećanja individualne odgovornosti (vraćanje slobode odlučivanja građanima u ruke). Doduše daleko su nizozemci još od slobode s obzirom da su svoje privilegije kupovali zaduživanjem države do više od 75% BDP-a (što je čak i gore od hrvatske situacije) no njihova Vlada jasno artikulira problem i razmišlja o budućim generacijama:

Intervention is needed to avoid leaving future generations with a large bill

Intervencije o kojima govori nizozemska vlada odnose se upravo na rezanje mnogobrojnih privilegija danih građanima kako bi se povratilo njihovo odgovorno i racionalno ponašanje o vlastitim pitanjima i time oslobodilo buduće generacije nizozemaca od krimena proših generacija (rastrošnost, dug). Kada ste čuli naše političare da govore na isti način? Nikada. Oni, koliko vidimo, ne odustaju od socijalizma i lakovjerno se nadaju kako će totalitarnim populacijskim mjerama ili uvozom radne snage nastaviti povećavati bazu i odgoditi neizbježnu propast socijalne države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rasprodaja mirovina: u bivšoj državi Đerdap – danas autoceste

Oznake

autoceste, Država, dug, fondovi, HAC, koncesija, Linić, mirovine, mirovinsko, monetizacija, obveznice, vlast

Obvezni mirovinski fondovi, njih četiri – AZ, RBA, Erste i PBZ, većinu svog portfelja, tj. novca kojeg radnici odvajaju u svoj drugi stup, drže u obveznicama Republike Hrvatske, manji dio ulažu u državne tvrtke poput Croatia Osiguranja, dio u nekdašnje državne tvrtke u kojima još uvijek postoji državni udio (HT, INA), a tek neznatni dio u druga dionička društva, domaće ili strane fondove raznih vrsta.

Ulaganjem u državnu obveznicu fondovi vaš novac prebacuju u državni proračun u zamjenu za ugovor kojim se država obvezuje vratiti fondu posuđeni novac nakon dospijeća obveznice uz dogovorenu kamatu kao periodički prinos (otprilike 4-7% godišnje). To je praktički sve što trebate znati o obveznicama.

Državne obveznice su instrument kojim se vlast domaže novca kojeg onda troši. Znamo do čega je došlo uslijed te gorke želje i pohlepe vlastoljubaca kojima se taj novac predaje u ruke – konstantnog povećanja prihoda (poreza) i rashoda (potrošnje) na štetu građana, te enormnog javnog duga od gotovo 200 milijardi HRK. Novac je građanima pokraden različitim političkim malverzacijama, i nastavlja se bjesomučno krasti, pod izlikom državnih investicija, zdravlja, obrazovanja, mirovina i drugoga.

Preuzete obveze države, uslijed opetovanih debakala državnih projekata koji su “trebali pokrenuti ekonomiju” i opravdati otimačinu imovine građana, postale su omča oko vrata vlastoljupcima kojima su preostali samo očajnički pokušaji da spase vlastite guzice pa se tako u agoniji zadužuju gdje god mogu, bez obzira na uvjete (ekstremno visoke kamate) jer ionako se ne radi o njihovom već vašem novcu s kojim će se dugovi vraćati, a sve da bi pokušali pokriti dospjele obveze. I to im iz dana u dan sve teže ide, a država je na putu prema bankrotu. Dovoljno će biti ne podmiriti jedan paket dospjelih kamata i priča je završena. Krivca će u tom momentu politika nuditi u kapitalizmu i stranim centrima moći kojima smo prodali sve što imamo, a građani će u tu priču vjerovati.

No istina je samo jedna – vlastoljupci su se dočepali prevelike moći i za trenutak vlastite slave upropastili sudbinu svih redom građana Republike Hrvatske, koji ni sami više ne znaju razlikovati realnost od farse, tko je krivac, a tko žrtva.

Najnovija farsa sprema se na relaciji “mirovinski fondovi – autoceste”. Još na početku priče o tzv. “monetizaciji” autocesta pisao sam o tome kako nije vjerojatno da će Vlada naći budalu sa 3 milijarde eura koja bi uzela autoceste u koncesiju i preuzela obvezu zadržati sve postojeće parametre u sadašnjim okvirima (npr. broj zaposlenih). No moram priznati da mi u toj priči nisu pali na pamet mirovinski fondovi. Kada sam pročitao današnju vijest u Jutarnjem malo sam se razočarao sam u sebe – “Zločesti Kapitalac, ajde u kut!”.

S obzirom da su mirovinski fondovi marionete vlastoljubaca i drže po njihovom nalogu većinu portfelja u državnoj blagajni uz obećanje prinosa (koji se isplaćuje novim zaduživanjem na drugoj strani), sasvim je logično da će biti natjerani ulagati i u autoceste. Bože pomozi. Pa zar je moguće da građani nisu naučili ništa o rasprodaji mirovina uslijed političkih manipulacija i to u vrijeme kada još uvijek živi parsto tisuća umirovljenika čije mirovine su rasprodaje u bivšoj državi na državne projekte (Benkovac, Đerdap…)??? Heh, naravno da je moguće jer postojeće umirovljenike nije osobita briga za problem mirovina današnjih radnika pa o tome neće ništa ni reći današnjoj radničkoj klasi. Na problem prodaje vlastitih mirovina još uvijek žmire, a na prava se pozivaju farsom zvanom “međugeneracijska solidarnost” i vlastitoj djeci će predložiti da po istom principu prepuste pitanje mirovina na rješavanje svojoj djeci (“Građani razmnažajte se, trebate nekoga da vas financira u starosti. Što biste sami brinuli o vlastitom dupetu dok možete? E da, i buditi odani poslušnici političarima bez obzira na sve.”).

Zašto je vlastoljupcima osobito zanimljivo da mirovinci monetiziraju autoceste? Već sam rekao kako većinu portfelja drže u domaćim obveznicama koje će ovom manipulacijom doslovno zamijeniti za udio u koncesiji autocesta, a vlastoljupci će povratom obveznica u svoje vlasništvo moći fiktivno smanjiti javni dug države i pohvaliti se građanima fiskalnom odgovornošću. Građani će zapljeskati, čestitati Liniću i Vladi, ponovno ih izabrati, a magareće glave će im se povećati za jedan konfekcijski broj i tako do neke nove monetizacije iza koje zapravo stoji rasprodaja privatne imovine, novca, svakog građana ponaosob.

Svu ljepotu farse mirovinskih fondova možemo naći i u riječima koje dolaze iz jednog od njih:

Našim članovima je u interesu da nemaju baš 70 posto imovine uložene u državne obveznice. Njihov je interes da odnos cijene i rizika bude minimalan, a procjena je da bi ulaganje u monetizaciju moglo biti takvo.

Ako je članovima u interesu da nemaju 70% imovine u državnim obveznicama zašto je onda više od 70% njihove imovine upravo tamo? Što je to sada odjednom prestao biti njihov interes s obzirom da se jedan od tih fondova diči parolom…

Fond ostvaruje prinos isključivo u korist članova

….?
O beskrupuloznoj izjavi kako je ulaganje u monetizaciju u cilju smanjenja odnosa cijene i rizika da ne govorim. Užas nad užasima, manipulacija nad manipulacijom, laž povrh laži.

Priča o investicijama mirovinskih fondova jest priča o problemu razdvojenosti vlasništva od upravljanja. Vi, kao vlasnik novca, nemate apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odluke upravljača što će s njime činiti. I onda vas uvjeravaju da je to za vašu korist. Za vašu korist bilo bi da možete u ovom trenutku, kada vidite u što se fond sprema ulupati vaš novac, odlučiti da taj novac uzmete natrag u svoje ruke (pa uložite u nešto drugo ili ga gurnete u čarapu ako baš to želite) ili na isti način nastavite vjerovati porukama koje vam šalju vlastoljupci i upravitelji fondova i uložite u autoceste. Ovako, nema sumnje da se radi o ucjeni i manipulaciji koju ćete osjetiti na vlastitoj koži u budućnosti. U trenutku kada ćete se trebati umiroviti bojim se da se više nećete imati o čemu brinuti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kakve reforme možemo očekivati na skliskom terenu?

Oznake

65 godina, fond, Hrvatska, izračun, mirovina, mirovinsko, Mrsić, penzija, reforma, staž, vlada

Kakvu god reformu pokušali učiniti naši vlastoljupci oni riskiraju okliznuti se na skliskom terenu i slomiti nogu. Stoga su sve reforme redom konfekcijske prirode, a noge pošteđene lomova. Izuzev poreznih reformi koje su jasno usmjerene na novčanike građana.

U tijeku su izmjene niza zakona vezanih za rad i zapošljavanje ali i mirovinskog sustava na kojem ću se zadržati ovom prilikom. U tijeku su i javne rasprave prijedloga izmjena tih zakona u koje se možete uključiti i sami bez osobite šanse da će vaše mišljenje biti od ikakve uloge u konačnoj formi zakona koji će se naći pred Saborom. O reformi mirovinskog sustava u aranžmanu kukuriku vlade počelo se govoriti još u ožujku kada sam pisao o propasti mirovinskog sustava u tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” koji je kasnije proširen u suradnji sa Monopolizmom (tekst “Održivost mirovinskog sustava“) i objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, doduše nešto reduciran, pod naslovom “Kako je bankrotirao mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna” ali na čak tri stranice u najčitanijem izdanju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista.

Prijedlog reforme mirovinskog sustava, na koju je jučer podsjetio ministar Mrsić u Dnevniku Nove TV, odnosi se na konfekcijsko uštimavanje dobnih granica za odlazak u mirovinu te godina sakupljenog staža. Uvjeti za odlazak u redovnu starosnu mirovinu tako bi se promijenili sa postojećih 65 godina starosti i minimalno 15 godina staža u 67 godina starosti ili 41 godinu staža. Zanimljivo je kako u nacrtu izmjena zakona na kojeg sam linkao iznad ni na jednom mjestu nisu navedeni ti novi parametri. Na čemu ministar temelji svoje konkretne brojke tako ostaje javnosti nepoznato.

Ako se prisjetimo libertarijanske analize iz ožujka vidjet ćemo kako se postojeće mirovine osiguravaju sredstvima iz mirovinskog fonda sa tek 54% udjela u ukupnoj masi, potpomognutim direktnim financiranjem iz državnog proračuna sa dodatnih 46% kako bi se omogućila potrebna masa novca. Dakle baratanje ionako nepovoljnim omjerima zaposlenih i umirovljenih je samo polovica tragedije mirovinskih fondova.

Vidljivo je u analizi i kako je prirast novih participanata mirovinskog fonda sve manji, jer se mladi ljudi zapošljavaju sve kasnije – najčešće zbog ideje o “društvu znanja” kojom ih se ucijenjuje da naganjaju visokoškolsko obrazovanje pod svaku cijenu, što znači da su kraće vrijeme radno aktivni i imaju problem u dostizanju materijalne sigurnosti u starosti (čekanje na posao uslijed krize dodatno im smanjuje tu šansu), te vjerojatno ono najvažnije – kako bi broj zaposlenih ljudi koji uplaćuju u mirovinskih fond trebao biti 2,5 milijuna kako bi se zadržao postojeći standard ionako mizernih mirovina. Imamo li 2,5 milijuna zaposlenih? Ne, imamo manje od milijun.

Sasvim je jasno kako reforme koje predlažemo u libertarijanskoj analizi nećete vidjeti u praksi jer su one suviše radikalne za građane koji su navikli ovisiti o odlukama vlastoljubaca, iako su takve reforme jedine realne reforme u smislu održanja kakvih-takvih šansi da postojeći radnici u budućnosti dočekaju mirovinu, a postojeći umirovljenici ne ostanu zakinuti i bespomoćni.

Ukoliko vam se ne čita kompletna analiza iz ožujka navest ću taksativno libertarijanske prijedloge navedene u njoj:

• revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava
• povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost
• ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju
• pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima
• ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju
• smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača
• ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.
• povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob

Libertarijanske reforme danas nisu izgledne jer bi vlast na njima riskirala gubitak nadzora nad 19 milijardi HRK koje radnici uplaćuju u monopolistički državni fond ili sestrinske kronističke privatne fondove koji ulažu u propale državne tvrtke (npr. brodogradilišta). Nijedna vlast očito ne želi gubiti nadzor nad tolikim novcem (osobito ne socijalistička vlast koja teži sve većem nadzoru novca), a radi se samo o dijeliću ukupnih sredstava s kojima raspolažu i manipuliraju i koja su ubrana od građana kroz razne oblike prisile zaštićene rigidnim zakonima.

No prije nego bi vlast izgubila svoju ulogu, kada bi naumila krenuti u radikalne reforme, mnoge povlaštene skupine građana ostale bi zakinute za svoja “prava”, tj. za ono na što su ih vlastoljupci naviknuli da smatraju svojim pravima. Tako bi povlaštene skupine presudile svakoj liberalno radikalnoj vlasti prije nego bi ona uopće pokrenula reforme u tom smjeru. Nužne reforme jednostavno nećemo doživjeti, nažalost, i izglednija je u slučaju Hrvatske neka nova socijalistička revolucija u bližoj budućnosti (sa elementima nacionalizacije drugog mirovinskog stupa) do koje ćemo vidjeti još ponešto konfekcijskih reformi, ponovno nažalost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Umirovljenici u socijalnoj ofenzivi

Oznake

mirovine, mirovinsko, radni staž, reforma, sindikat, socijalna država, SUH, umirovljenici, vlada

Sindikat umirovljenika Hrvatske od Vlade traži povećanje socijalnih privilegija. Moji komentari, namijenjeni njima, su ispod svake pojedine točke zahtjeva:

1. Prestanak krpanja mirovinskog sustava te analizu, komparacije, viziju, računice i simulaciju temeljem kojih će se sustav konačno zakrpati
   – sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava temelje se na analizama, komparacijama, vizijama i simulacijama. Reforme su polučile neočekivane rezultate i mirovinski sustav se mic po mic našao pred kolapsom, sa brojem zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika manjim od jedan – ili jednostavnije rečeno potrebna su čak dva radnika da isplate jednu mirovinu. Bojim se da će i sve daljnje reforme koje poduzme socijalno zatupljena vlast dovesti do još poražavajućih rezultata, a takvi bi bili i da se povedu “pravim potezima” koje sada predlažu umirovljenici, što ćemo vidjeti kroz točke u nastavku.
2. Povećanje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup tj. međugeneracijsku solidarnost
   – Naravno, mirovine su nedostatne i logično je da tražite više novca u blagajnu iz koje vam se isplaćuju, kako bi u jednoj od narednih točaka mogli tražiti paušalne povišice. Teška su vremena, no sindikalizirane umirovljenike to ne zanima. Treba samo naći nekoga da podmiri taj trošak. Gdje je ono nestao novac kojeg ste uplaćivali u mirovinski fond, za vlastitu starost, tijekom vlastitog radnog vijeka? Ah da, ulupan je u infrastrukturu jedne jednako socijalne države iz prošlosti čiju socijalnu logiku smo naslijedili i u samostalnoj Hrvatskoj. Dakle svoj novac ste dali prethodnoj vlasti, uspostavili sustav financiranja mirovina od tekućeg rada mlađih generacija i sada uživate privilegiju da vas se dvaput financira za istu stvar.
3. Ravnopravnu podjelu troška mirovinskog i zdravstvenog doprinosa između poslodavca i zaposlenog
   – Kompletan trošak mirovinskog i zdravstvenog doprinosa snosi poslodavac. Mirovinsko se naplaćuje od bruto plaće (15% za međugeneracijski fond, a samo 5% za mirovine onih koji vas sada svojim radom financiraju), zdravstveno se računa povrh bruto plaće i čini dio troška do bruto2. Neto ostaje radniku na ruke. Umirovljenici možda ne shvaćaju svu dubinu besmislenosti ovog zahtjeva jer ako poslodavac plaća 100% troška, a radnik 0%, što bi onda značilo ravnomjerno rasporediti isti? Misliti ofrlje na dobrobit radnika koji radi za vaše mirovine u ovom slučaju ispada beskrupulozno. Potpuno je svejedno u kojem dijelu razrade se iznos ustegne jer ga u svakom slučaju u cijelosti snosi poslodavac.
4. Utvrđivanje najniže osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Novca u fondu je već odavno premalo, a ovime predlažete da dio radnika s najnižim primanjima prestane uplaćivati mirovinsko. Divota. Jednoga dana to ih neće sprječiti da traže pravo na mirovinu koju im je uplaćivao netko drugi, baš kao što to sada radite vi.
5. Ukidanje najviše osnovice za uplaćivanje doprinosa
   – Žao mi je što ću vas razočarati ali ne postoji najviša osnovica. Ne morate strahovati da postoji netko tko zarađuje suludo visoku plaću, a da mu se s iste po solidarnom principu ne usteže vama namijenjenih 15%. Dakle što više ljudi s višim plaćama to je za vas trenutno bolje.
6. Postroženje sustava naplate mirovinskih doprinosa
   – Tako je, ne treba prepustiti slučaju da već odavno propali sustav propadne do kraja, da vam se mirovine snize na racionalnoj osnovi i da se postojeće radnike oslobodi obveze da dvije trećine svojeg rada poklanjaju vama, a za vlastitu mirovinu odvajaju tek trećinu. To bi bilo ravno katastrofi. Socijalizam bi izgubio smisao.
7. Razdvajanje mirovina prema općim propisima od onih prema posebnim propisima
   – Konkurencija je opasna stvar kada se hranite iz iste kopanje. U tom smislu shvaćam da je strašno gledati kako mirovinu iz iste blagajne primate vi, sa punim radnim stažem, i neki invalid rada sa tek dijelom staža.
8. Zadržavanje postojeće dobi za ulazak u mirovinu sve dok se prosječna dob Hrvata ne uskladi s europskim prosjekom, a i tada uz prijelazni period od 20 godina
   – a isto će se desiti možda nikad, a time i bolje za vas. A i ako se desi neka se to kuha još 20 godina. Pa što prijelazni period ne bi bio 100 godina, za svaki slučaj? Što kažu vaše analize u tom smislu? Ništa, jer ih nemate, a da ih i imate bile bi ravne značaju bacanja graha na procjenu vjerojatnosti.
9. Uvođenje redistributivnih elemenata zbog možebitne isprekidanosti radnog staža i neizvjesnosti rada
   – Odlično, pretpostavljam da se ovdje radi o još jednom obliku paušalne naknade za emotivne rizike koje proživljavate tijekom radnog vijeka. Istu će platiti također netko drugi.
10. Uvođenje socijalne naknade za sve starije od 65 godina koji nisu ostvarili pravo na mirovinu
    – Još jedan trošak za čije podmirivanje treba pronaći budalu. Kandidati, javite se na mail SUH-a, sigurno će vas s radošću dočekati.
11. Da godine staža budu samostalni uvjeti za ulazak u mirovinu (muški 40, a žene 35 godina radnog staža)
    – Ovaj zahtjev je kontradiktoran točki 8. Dakle ako je staž samostalan uvjet što onda znače peripetije s usklađivanjem prosjeka godina i prijelaznim periodima? Ništa. Kao ni ova točka. Svaki građanin trebao bi sam odlučivati kako o tome gdje će ulagati za svoju starost tako i sam odlučivati kada će se umiroviti. Neki će sakupiti dovoljno za lagodan ostatak života već nakon par godina rada, dok će neki raditi i do poodmakle dobi, sve ovisi o tome kojim poslom se bave i kakvu korist od istog ima društvo. Jer, ne zaboravimo, društvo je to koje nas nagrađuje novcem za posao koji obavljamo za njegovo dobro – Barem bi tako trebalo biti.
12. Da se zakonski zapriječi pad mirovina ispod dopuštenog minimuma zajamčenog Konvencijom Međunarodne organizacije rada
    – Zašto vas neki tamo minimumi zadovoljavaju? Jednako logično bilo bi i da zatražite najnižu mirovinu od karikiram 1000 EUR. Jednako tako sustav vam ne može nastaviti isplaćivati ni postojeće mirovine, jer nema dovoljno onih koji rade, tako da ni ovih 1000 EUR ne bi bilo posebno drugačiji ili veći problem kada govorimo o suludim očekivanjima.
13. Da se uvede varijabilna formula usklađivanja mirovina prema općim propisima i to s rastom plaća, a u slučaju da tog rasta nema, onda s troškovima života
    – Genijalna ideja – ako plaće radnika rastu onda vrijedi vezati i mirovine uz njih, a ako padaju onda okrenimo ploču naopako pa s rastom troškova života mirovine povećajmo. Upravo u ovom trenutku ploča je okrenuta naopako. Od kuda novac za povećanje mirovina ako radnicima padaju plaće? Prijedlog je stoga jednak ovome – sa padom plaća radnika mirovine rastu eksponencijalno. Pitanje je bi li vam i taj rast bio dovoljan.
14. Povećanje aktualne vrijednosti mirovine za 20 posto
    – Ma dajte, što ste sitničavi? Zatražite odmah povećanje za 100% pa nećemo više imati 2 radnika koji se znoje za jednu mirovnu, već 4 radnika. Samo, gdje su svi ti radnici? Da ih država uveze iz neke zemlje trećeg svijeta?
15. Uvođenje jedinstvene kategorije minimalne mirovine koja će biti ispod granice siromaštva
    – “Granica siromaštva” primjerice jedne Norveške. Ili može i rumunjska granica siromaštva?
16. Smanjenje izdvajanja za drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje s pet na tri posto u 2014.
    – Tih 5% su buduće mirovine radnika na koje sada šaljete vlast da ih ugnjetava za vašu sebičnu korist. Oni izdvajaju za vlastitu starost u drugi stup tri puta manje sredstava nego što izdvajaju za vaše tekuće mirovine (jer ste, podsjetimo se još jednom, svoje prodali za infrastrukturu bivše države pa sada ovisite o mladima i parazitirate). Tražite da ta mizerna izdvajanja još i smanje i da omjer ide u vašu korist umjsto tri puta čak pet puta? Fenomenalno.
17. Da se korisnicima drugog stupa omogući prijelaz u prvi stup ako je to povoljnije
    – 5% je očito manje od 15% pa je logično da je povoljnije. No drugi stup je jedino što onemogućuje vama da pojedete buduće mirovine sadašnjih radnika koje biste voljeli utopiti u prvi stup u tu svrhu. Tako nešto suludo ne treba se nikada desiti. Postojeće radnike treba osloboditi obveze da sudjeluju u prvom stupu, tzv. solidarnosti, i da ako to žele dobrovoljno uplaćuju u taj stup, a svoj novac da, kako i zaslužuju, uplaćuju gdje sami žele, a ne gdje vi ili vlast želite. Radi se o njihovoj imovini i njihovoj budućnosti. Znate, istoj onoj budućnosti koju ste vi prokockali vjerujući politici i jakoj državnoj ruci kojoj ste povjerili novac na brigu.
18. Reviziju invalidskih mirovina
    – Zaboravili ste navesti očekivanja od revizije. Što ako revizija pokaže da je sve pravilno? Ili da ima još invalida kojima pripada još mirovina? To je sasvim sigurno suprotno onome što biste vi željeli – manje izdataka za invalide, a više za vas umirovljenima po općim uvjetima.
19. Uvođenje kompenzacijskih instrumenata za žene i muškarce, sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi
    – Potpuno nejasno što bi ovo bilo. Kompenzacije? Smrdi na još paušalnih prava koje želite nametnuti kao trošak poreznim obveznicima.

Prije nepunih 24 sata reagirao sam na izjavu ministrice Opačić na pitanje solidariziranja mladih sa starima u kojoj kaže kako je solidarnost pitanje mentaliteta i naslijeđa te da se ne može propisati dekretom. Doista, solidarnost se ne može pripisati dekretom ali socijalne države to uporno čine. Hrvatska k tome to čini iznad svake mjere i kroz takvu politiku ljude tjera da postanu proračunati nametljivci i socijalni narkomani umjesto da budu dobrovoljno solidarni.

Protiv socijalnih nametljivaca, među kojima prednjače sindikati, je svojevremeno bila stala jedina visokopozicionirana državna figura koju poznajem kao protivnika parazitizma – pokojna lady Thatcher. Neusporedivo blaži problem socijalne Velike Britanije onog vremena gušio se mučnim sukobima po ulicama britanskih gradova dok se socijalne privilegije tih istih skupina nisu smanjile.

Hrvatski problem je neusporedivo većih razmjera. Većina građana ima bilo manju ili veću korist od proračuna dok manjina građana svojim radom puni taj proračun i posljedično im omogućuje socijalne privilegije. Zamislite razmjere sukoba koji bi nastao u Hrvatskoj da vlast odluči uskratiti socijalna “prava” tom širokom sloju naučenih primatelja. Željni vlasti ne mogu si priuštiti tako nešto stoga će nastavkom propagiranja socijalizma, bilo lijevog ili desnog pola, osigurati pobjedu na narednim i inim parlamentarnim izborima, i za korist povlaštenih skupina povećavati represiju nad malobrojnim produktivnim građanima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tragedija mirovinskog sustava

Oznake

dobna granica, HZMO, mirovine, mirovinsko, Mrsić, penzije

Kaže jedan Facebook komentator svojoj Vladi…

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

… i oduševljena masa stade “lajkati” navod. Povod, objava ministra Mrsića (također poznat kao Mr. Zapošljavam za 1.600HRK dok drugima ne dozvoljavam da zapošljavaju za manje od 2.814HRK) kako namjerava pomaknuti dobnu granicu ulaska u redovnu starosnu mirovinu sa trenutnih 65 na 67 godina. Zapravo to je gotova stvar, a ne namjera.

Zamijenimo u prethodnom navodu najavljenu brojku 67 sa aktualnom brojkom od 65 godina:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Ne znam kako se eksperiment čini vama no meni se čini isto govorimo li o 67 ili 65 godina starosti. Barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog velelajkanog navoda. Strahuje on, te gomila lajkaša, kako će se doista desiti takvo što, da će nas liječiti 67 godišnji liječnici, voziti isto toliko stari vozači itd., što god da im strašno u tome bilo.

Pogledajmo koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina (ne biste vjerovali ali nisam našao takav podatak niti kod HZZ-o niti na DZS, ne kažem da ne postoji, pa ću koristiti podatak o trenutnom broju osiguranika mirovinskog fonda – analogija je validna bez obzira na to što je broj osiguranika uvećan i za zaposlene u državnom sektoru koji žive od novca oporezovanog privatnom sektoru):

Crvena strelica pokazuje kako je trenutno zaposleno cca 10.000 ljudi starijih od 65 godina, što čini 0,7% ukupnog broja zaposlenih. Dakle onih preko 67 godina, koji su još u aktivnom radnom odnosu, još je i manje. Iz tog postotka proizlazi pretpostavka da manje od jednog od 100 vozača kola hitne pomoći ima preko 65 godina, a isto je i s doktorima ili medicinskim sestrama. Strahovati stoga od scenarija kako će se pomicanjem dobne granice sa 65 na 67 godina odjednom na ulicama naći masa vremešnih radnika jest glupost, ali mnogi su očito uvjereni da je takav scenarij moguć.

Iako, gledano iz drugog kuta, bilo bi fantastično živjeti u svijetu u kojem svi stariji od 67 godina još uvijek rade, jer to bi značilo da su zdraviji od današnjeg prosjeka ljudi te dobi, ali i da rade i svi mlađi od njih. No to je pod kapom socijalističke vlade nemoguće. Ona potiče ljude da na razne načine svoj radni vijek završe ranije, pa tako u prosjeku građani u mirovinu odlaze sa manje od 30 godina staža, iako je puna starosna mirovina postavljena na 35 godina. Vremešne radnike nećemo gledani niti zbog stanja u zdravstvenom sustavu čije bolničke dugove će se ove godine sanirati sa 5 milijardi HRK iz državnog proračuna (oporezovani novac građana) unatoč izdvajanjima kroz doprinose, a neodrživo stanje dodatno pogoršava i novi kolektivni ugovor u zdravstvu koji se počeo primjenjivati u siječnju.

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca iznosio rekordnih 1.217.692 (prvi graf ispod slijedeće tabele), povlaštene mirovine prima 166.226 umirovljenika (13,6%, tabela ispod ovog pasusa), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina je cca. 4.020HRK (težinski prosjek), dok “obični” umirovljenici koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primaju 2.184HRK.

Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više, a njih primaju branitelji (kako domovinskog rata, tako i pripadnici HVO-a, NOR, domobrani, partizani, umirovljeni saborski zastupnici, suci ustavnog suda, članovi vlada itd.). Prosjek u ovoj tabeli su zaboravili izračunati pa se poslužite mojim, iznad navedenim za povlaštene:

Masa povlaštenih mirovina na godišnjoj razini je nešto iznad 8 milijardi HRK. Zanimalo me je li taj iznos usporediv s prihodima neke tvrtke i vrlo brzo sam našao jednu sa gotovo identičnim. HT d.d. – ostvario je 8 milijardi HRK prihoda u 2011. godini, a taj iznos čine svi naplaćeni računi od 2,4 milijuna mobilnih pretplatnika (i prepaid iliti potrošeni bonovi su unutra), zbrojeno sa prihodima od 1,2 milijuna fiksnih telefona, zbrojeno sa 640.000 ADSL korisnika te ostalih usluga. Nakon troškova i oporezivanja HT-ovu dobit možete pomnožiti sa 4 da biste dobili iznos koji prime ove povlaštene skupine u istom periodu. Dodajte još i invalidske (5,8 milijardi) i tu ste negdje sa Konzumom. Usporedba ne služi da bi se direktno povezali prihodi navedenih tvrtki i mirovina, već samo za osjećaj o kakvoj količini novca se tu radi.

U okvir mirovina spadaju još kojekakva čuda privilegija i povlastica koje se isplaćuju na njih (zaštitni dodatak, tjelesno oštećenje, doplatak za njegu itd.). Pogledajte detalje u statističkom pregledu HZMO-a.

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o običnom ponzi sustavu, piramidalnoj prijevari koja da bi opstala nužno mora povećavati bazu i prirast uplata da bi zadovoljila najmanji broj povlačenja, no kada se voda prelije preko ruba istovremeno popusti i njeno dno.

U grafikonu ispod vidi se konstantan porast broja umirovljenika (podaci dostupni od 1998. godine) dok se broj osiguranika, iliti onih koji trenutno rade i uplaćuju u fond, smanjuje iz godine u godinu (podaci koje sam našao su od 2008. nadalje). Vrijednosti su izražene u milijunima, dakle osiguranika je u prosincu 2012. bilo 1,43 milijuna, a primatelja mirovina 1,21 milijun. Omjer ta dva broja daje onaj poznati omjer od 1,18:1 koji ste mogli čuti u medijima. Nažalost nisam našao broj osiguranika od 2007. naniže, a bilo bi ga zanimljivo vidjeti jer ta krivulja pada dosta jače od broja korisnika (može biti vezano za aktualnu krizu) no to ne mijenja na težini problema s kojim se sustav suočava.

Osim usporedbe aktualnog broja osiguranika i broja primatelja mirovina bitno je vidjeti koliki se novac odvaja na postojeće mirovine. U 2012. isplaćeno je 35,6 milijardi HRK mirovina. Ako podijelite taj broj sa 1,43 milijuna osiguranika dobit ćete prosječnu godišnju uplatu po osiguraniku tj. iznos od 24.642,71 HRK što je na mjesečnoj razini 2.053,55 HRK. Prosječna plaća trenutno je cca 5.500 HRK, bruto cca 7.900 HRK čijih 15% iznosa za I. stup mirovinskog osiguranja daje iznos od cca 1.185 HRK po osiguraniku. Dakle rashodi proračuna kažu da odvajamo 73% više nego što to realno činimo. Sumnjam stoga i u omjer 1,18:1 i bojim se da on ne znači ništa ako pogledamo financijsku stranu. Uz prosječnu mirovinu od 2.184 HRK, koliko navodi HZMO u svojem izvješću, očito je da su za održanje postojećeg sustava potrebna gotovo 2 radnika za isplatu jedne prosječne mirovine, a ne da jedan radnik servisira jednog umirovljenika i još 18% drugog, to jednostavno nije istina. Država očito namiče sredstva za mirovine i iz drugih izvora, kroz opće poreze i zaduživanje.

Broj osiguranika pada, a pada jer je nezaposlenost sve veća, dakle ponzi piramida se suočava sa trenutkom u kojem njena baza ne bilježi prirast nužan za održanje (iako mogu manipulirati proračunskim sredstvima pretakanjem u fond iz drugih izvora). Logičan je stoga očajnički potez ministra da korigira starosni kriterij za te dvije godine. Statistički gledano te dvije godine izgledaju puno dramatičnije ako pogledamo podatak o prosječnom vremenu korištenja mirovine, kada već jednom postanete umirovljenik. Prosječno vrijeme korištenja mirovine tako je za starnosnu 19 godina, obiteljsku 17, a za invalidsku 19,05 godina. Gledamo li relativno povećanje dobne granice ministra Mrsića vidimo da se ona povećala za samo 3% (sa 65 na 67 godina) no te iste dvije godine smanjit će prosječno trajanje mirovina sa 19 na 17, odnosno sa 17 na 15 i 19,05 na 17,05 godina. U masi fondovskog novca to je ušteda od preko 10%. Postotak sim, postotak tam, pa neka šarada izdrži do kraja mandata. Tako otprilike razmišlja ministar.

Ministar će pokušati rješiti problem nelegitimno ostvarenih mirovina, koliko će biti uspješan u tome možda ćemo i doznati s vremenom, a možda efekte eventualnih akcija nećemo ni primijetiti jer krivulje broja osiguranika i korisnika su već godinama preblizu, a približavaju se sve više iz dana u dan. Realno, već odavno dva radnika rade za jednog umirovljenika no s tim podatkom HZMO neće izaći u javnost, lijepše izgleda omjer osiguranika i korisnika od 1,18:1.

Prava drama počet će kada se umiroviti bude htjela skupina ljudi koja razmišlja poput autora navoda s početka teksta, i njegovih lajkaša. Pretpostavljam da se u toj skupini kriju većinom mladi ljudi. Broj nezaposlenih, u primjerice dobnim skupinama do 34 godine starosti, prema zadnjem stanju jest kako slijedi iz grafikona i tabele:

Dob	mir. Fond	nezaposleni	omjer
15-19	7.620	19.882	261%
20-24	72.816	52.496	72%
25-29	171.097	51.517	30%
30-34	211.499	40.936	19%
Ukupno	463.032	164.831	36%

Moram napomenuti da u obje kolone, “mir. Fond” i “nezaposleni”, navedeni brojevi predstavljaju radno sposobne ljude.

Vidljivo je da je u prvoj dobnoj skupini stanje doista dramatično, nezaposlenih je 2,6x više nego zaposlenih koji dopirinose mirovinskom fondu. Najmanje pogođena je skupina od 30-34 godine (ukoliko možemo reći da je 19% nezaposlenih malo). Dakle problem će se intenzivirati kako će prva skupina stariti jer će tako nepovoljan omjer kliziti prema višim dobnim skupinama, a s obzirom da nas se rađa sve manje, te sve više ljudi traži spas bježeći preko granice u civiliziranije kapitalističke zemlje, možemo očekivati da će nasljednika ove prve skupine biti još i manje, a omjer još nepovoljniji.

Neki novi ministar će pomicati granicu mirovine na 70 godina, pa i preko toga, a facebookaši sakupljati lajkove na svoje populističke i nepromišljene izjave. Njih trenutno 36% nezaposlenih sada želi da se dobna granica ulaska u mirovinu spusti, a ne povisi, kako to radi ministar kojega su stali kritizirati, iako je očito da svojim nesudjelovanjem u fondu zapravo ne traže svoja stečena prava već privilegiju da u nekom novcu uživaju u starosti, na račun nekog drugog čovjeka, najbolje bogataša kojega se može ižmikati i sa 102% poreza (nije greška) kako je nekada to činio i Olaf Palme odabranim Šveđanima.

Nisam ovime dotaknuo niti problem I. i II. mirovinskog stupa, čime bih još intenzivirao argumente o neodrživosti ponzi mirovinskog sustava. Naime trenutni osiguranici odvajaju 15% svoje bruto plaće za I. stup, tzv. međugeneracijsku solidarnost, dok za vlastite mirovine odvajaju tek 5% vlastitog novca. To je 3x manje. Ako se danas jedva preživljava sa prosječnih 2.184HRK mirovine, kako će ovima biti sutra sa 3x manje tj. prosječno 728HRK?

Vidim dva moguća rješenja problema:
1. Tko može i želi neka bježi preko granice dok vlast to nije zabranila, a nakon što pobjegnete ne osvrćite se za sobom,
2. Ukoliko vjerujete da ovoj državi, izgrađenoj na kriminalnim zakonima kojima se pokušala stvoriti socijalna utopija, ima nade, onda je jedino moguće pokušati se izvući smanjenjem postojećih mirovina u I. stupu (neka postojeći umirovljenici koji su svoje mirovine prodali za izgradnju Đerdapa i sličnih projekata pokušaju živjeti sa 728HRK (naravno, oni to odbijaju)), ne uvlačenjem novih skupina korisnika, te oslobađanjem građana obaveze da uplaćuju u obvezni II. stup, jer taj novac ukoliko on ostane u tom fondu u starosti neće vidjeti. Taj novac trebaju prestati odvajati odmah, jer svaka uplata je novac bačen u vjetar, i alocirati ga sami prema želji i vlastitim preferencijama u neke druge instrumente osiguranja za starost.

Priča o mirovinskom sustavu je na samom završetku. On je propao. Besmisleno je stoga rješenja tražiti u postojećem okviru, kako to radi ministar Mrsić (koji je u izgradnji socijalističke utopije našao partnere i u EU), jer ona tu nisu, kao ni u spuštanju dobne granice što bi željela vidjeti masa građana, a među njima i oni nezaposleni, jer svi redom žele živjeti od rente. To tako neće ići. Suočimo se s činjenicama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (21)

Oznake

korupcija, Liberalna misao, mirovinsko, nezaposlenost, porez na nekretnine, subvencije, vlast, zdravstveno

Kada čovjek izgubi pravo na naknadu za nezaposlenost odjednom postane vrlo zainteresiran za pronalaženje posla.

Kada subvencionirani poduzetnik ostane bez državnih subvencija odjednom počne razmišljati što je zapravo isplativo raditi.

Kada Vlast čovjeku zaprijeti oporezivanjem imovine on odjednom shvati da Vlast ne bi trebala imati pravo oporezivati njegovu imovinu.

Kada se čovjek razboli i zatraži pomoć od javnog zdravstva shvati da mu ono ne pruža očekivanu uslugu (liste čekanja, dopunsko osiguranje, dodatni troškovi, mito i korupcija).

Kada doživi mirovinu shvati da će do kraja života dobiti tek dijelić onoga što je uplatio u državni mirovinski fond, ovisno o mišljenju neke državne komisije, a uz to isplaćen mu neće biti čak niti njegov novac već novac nekih radnika iz tekućih poreza i stupa međugeneracijske solidarnosti.

Zašto i dalje vjerujemo kako nam Vlast pomaže? Zašto uvijek krivimo nekog Pedra (primjerice kapitalizam ili neoliberalizam) kada krivce gledamo u oči svakodnevno i uvijek iznova ih postavljamo na vlast da se igraju našim životima?

Svako dobro,
vaš Kapitalac