Malverzacije u poticanju zapošljavanja – iznimka ili pravilo?

Oznake

1600 kuna, mjere, Mrsić, politika zapošljavanja, posao, poticaji za zapošljavanje, pripravnički, Romi, ugovor o radu, volontiranje

Osim po ekonomskim rezultatima, koje prosuđujemo kroz makroekonomske pokazatelje, urođenu nesposobnost države da planira možemo vidjeti i u brojnim drugim stvarima. Primjerice u politici zapošljavanja.

Država, odnosno vlast, osmislila je politiku aktivnog zapošljavanja pa kroz desetak mjera pomaže povezati radnika i poslodavca. To čini u pravilu tako da proračunski novac poklanja poslodavcima da zaposle radnike kandidate. Osim što pri tome troši novac poreznih obveznika, dakle kanibalizira nečiji produktivan rad i zbog čega taj netko (porezni obveznik) ima lošiji životni standard, država na ovaj način doprinosi stvaranju lošije plaćenih radnih mjesta, na kraći rok, iako bi na tržišnim osnovama ti radnici ostvarivali znatno bolje uvjete. Preduvjet tome je, naravno, bolji standard građana koji započinju poduzetnički poduhvat, a bolji standard u našim okolnostima postiže se smanjenjem, a ne povećanjem poreznog opterećenja (što čine sve Hrvatske Vlade, bez obzira na boju).

Jedan čitatelj bloga, koji će za ovu priliku ostati u potpunosti anoniman, za što jamčim vlastitim integritetom u svakom pogledu, poslao je zanimljiv e-mail u kojem govori o svojem iskustvu zapošljavanja u jednoj udruzi, a posredstvom državne politike aktivnog zapošljavanja. Unatoč tome što je ugovor između HZZ-a i udruge zaključen, a on dobio posao, uz mizernu plaću ali eto bar nekakvu za početak, taj ugovor je obična malverzacija jer je zbog nedostatka sredstava u optimalnoj kategoriji (javni radovi) on zaposlen na konto Nacionalnog programa za zapošljavanje Roma iako nije Rom, pa je ovime država realno uskratila posao jednom pravom Romu.

Uostalom pročitajte sami i pogledajte sken ugovora (za ovaj slučaj bitno je zaglavlje):

Mlad san čovik, iman dva faxa i nikako o posla. Amo tamo. Ne pišen ovo zbog žaljke neke. Uglavnon od 9 miseca dobija san ti posa priko javnih radova u jednu Udrugu ka stručni suradnik. Daj šta das eli. Bolje i 2400 nego mater i ćaću pitat za cigarete. Uglavnon nisan iša za tin kad san nikidan otkrija nešta na šta san popizdija:

Za javne radove poslodavac i HZZ sklapaju ugovor o financiranju eli. I onda tek poslodavac s menon sklapa ugovor o radu na određeno. Sve bi bilo ok da u Ugovoru između HZZ-a i mog poslodavca ne stoji da je financiranje ovog radnog mista za javne radove ustvari iz fonda za Rome. I tako san ti ja posta Cigan (nemoj krivo svatit, neman protiv nji ništa). Uglavnon caka je da prednost pri zapošljavanju na sredstva javnih financija imaju međuostalin i pripadnici manjina. Samo se tribaju pozvat na zakon o nac. manjinama ali nisu dužni dokazivat pripadnost.

Uglavnon ja nisan pripadnik Romske manjine, niti san ikad igdi to izjavija niti san se ikad pozva na tu zakonski predviđenu prednost pri zapošljavanju. HZZ me deklarira Romon, baš lipo. Na stranu na to šta su ovi ugovori javno dostupni na traženje stranke pa neko jednog dana me može prozvat za to, a državno odvjetništvo more me također i kazneno goniti po više osnova (ne bi sad nadugo o tome, ali viruj mi da more po više točaka vise zakona). Stvar je da je ovo pronevjera i nenamjensko trošenje javnih šoldi.

Kad san to sve reka u firmu popizdili su da seren i da nek mućin jer da ce popušit radnike koji su potribni našin članovima, a ja nisan jedini koji je preko ovih financ sredstava zaposlen (naša san još 3 slučaja ljudi koji trenutno radu priko sredstava za Rome). A kad bi iša kopat siguran san da bi naša još masu takvih slučajeva.

Nisan bisan na poslodavca nego na jebeni socijalistički mentalitet koji promiče državno financiranje zapošljavanja dajući ogroman prostor za malverzacije (osobno znan za bar 5-6 slučajeva razno raznih Udruga di se ljudi fiktivno zaposle preko javnih radova),ali ovi slučaj šta ti san ti opisa di san ja je jos gori.

Ovaj neposredni primjer pokazuje stvarne (neočekivane i neželjene) efekte politike poticanja zapošljavanja odnosno što država (vlast) čini da zaobiđe nedostatak vlastite sposobnosti da sagleda sve moguće scenarije politike koju stavlja na snagu i tako izbjegne neželjene posljedice. Iako bez obzira na scenarije koje sagleda uvijek će se naći jedan kojeg je izostavila. Nemojte ovo krivo shvatiti, društveni procesi su isuviše kompleksna stvar da bi se mogli projektirati. Tvrdnje vlastodržaca da to mogu uspješno činiti su lažne i obmanjujuće. Zbog navedenog, uvjereni u nadljudske sposobnosti i poštenje političara (čitaj: proračunatih nitkova) koje zbog tog uvjerenja građani montiraju na vlast, iznova svjedočimo debaklima koji te iste građane posljedično vrlo skupo koštaju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Da je živ, Reagan bi ismijavao Mrsića i poslodavce koji čekaju poticaje!

Oznake

Hyperactive, lista čekanja, mjere, Mrsić, poticaji, Reagan, startup, zapošljavanje

Jedna tragikomična priča s Jutarnjeg.

Ukratko, informatička start-up tvrtka koja se bavi razvojem mobilnih aplikacija privukla je velikog ulagača, a da bi odradila posao, za koji im je na raspolaganje investitor dao golemi budžet, morala je zaposliti dodatnog stručnjaka. Našli su jednog takvog … i napravili kardinalnu pogrešku! Umjesto da čovjeka plate koliko im vrijedi odlučili su od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražiti poticaj u okviru Mrsićevih mjera aktivnog zapošljavanja. Što da kažem na to, a da genijalce ne uvrijedim? Ne znam.

Uglavnom, zahtjev za poticaj zapošljavanja im se kuha u ladici nekog birokrata koji je, usput rečeno, pretrpan gomilom sličnih zahtjeva. Točnije 8000 zahtjeva za poticaje zapošljavanja trenutno je na čekanju. Čekaju tako poslodavci, čekaju radnici. Gomila čeka da im država bude posrednik u zapošljavanju. Tako eto izgleda država prepuna freetarda u svojem punom sjaju. U gotovo četiri mjeseca koliko čeka rješenje mladom poduzetniku se sada (neočekivano) desilo da je program poticanja zapošljavanja zamrznut. Nema dosta love za sve koji su se za lovom povampirili. U tome je ostao zamrznut i njegov zahtjev pa mu je palo na pamet nešto doista grozno, a to je da će na kraju, jadan, morati platiti stručnjaka onoliko koliko realno vrijedi. I drago mi je da je tako, zbog stručnjaka.

Tko ide u tal s državom stavlja glavu na panj i nepotrebno preuzima na vrat rizik disfunkcionalne države. A kako i ne bi bila disfunkcionalna kada gura svoj nos tamo gdje joj nije mjesto i još k tome gdje god stigne. Koliko toga je uzela pod svoje ne bi joj bilo dovoljno ni dva milijuna birokrata niti 10 milijuna poreznih obveznika da sve odradi u skladu s obećanjima i očekivanjima.

Međutim je li mladi poslodavac naučio lekciju? Naime, da se osobno odlučim investirati u njegovu tvrtku ne bih ni trenutka tolerirao takve špekulacije sa državom i sitnim interesima. Nekoliko tisuća kuna olakšice posredstvom države ne može opravdati višemjesečni zastoj u projektu kojeg ja financiram! Da ne spominjem njegovu izjavu gdje tolerira birokratski nerad, tobože jadni birokrati su zatrpani poslom… da ne povjeruješ! Pa što njih, skupa s tobom, motivira da budu dio ove krajnje glupe igrarije!?

Ah da, birokrate motivira želja za sigurnim poslom do mirovine, pa smišljaju nepotrebne ALI OBAVEZNE procedure u koje vas privlače povlasticama, a tebe, poduzetniče, to da trošak zapošljavanja ne platiš u cijelosti iz vlastitog džepa već da ga prebaciš malo na porezne obveznike.

Hehe, zato sam vam ja, dragi čitatelji, Pro-market, a ne Pro-business. 😉

Gomila od 8000 ljudi koja stoji u redu i čeka zaposlenje zbog milostinje koja proizlazi iz igre države i uskogrudnih poduzetnika me podsjetila Reaganovu šalu o ekspeditivnosti planske ekonomije i državne birokracije, a ne sumnjam da bi se ista mogla uz sitne promjene modificirati i za prigodu o kojoj je riječ:

Teško je dobiti automobil u Sovjetskom Savezu. Uglavnom ga posjeduju elitni birokrati, a obični građanin nakon što ga naruči u prosjeku mora čekati 10 godina da ga dobije. Procedura kupovine automobila je komplicirana, a platiti ga morate unaprijed. U konačnici tek jedna od sedam obitelji u prosjeku ima automobil.

I tako čovjek naruči automobil, a prodavač mu kaže:
– U redu, po automobil možete doći za 10 godina!
Na to mu čovjek odgovara pitanjem:
– Ujutro ili poslijepodne?
Prodavač ga začuđeno upita:
– Pa kakve veze to ima?
Čovjek proračunato odgovori:
– Ujutro mi dolazi vodoinstalater pa mi više odgovara poslijepodne!

Svako dobro,
vaš Kapitalac