Spaliman

Oznake

Jakovina, mlijeko, mljekari, otkup mlijeka, poticaji, spaljivanje

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Ne plačimo nad prolivenim mlijekom

Oznake

kriza, mlijeko, poticaji, vlast

Ako imamo problema sa slobodnotržišnim kapitalizmom, u što je uvjerena većina građana, kako to da sada gledamo mljekare kako prosvjeduju protiv preniskih cijena mlijeka koje je definirala vlast u talu s otkupljivačima, i to samo odabranim firmama koje su ovlaštene za otkup mlijeka (nemojte misliti da svatko može otkupiti mlijeko, a jok), i kako to da se u priču miješa ministar poljoprivrede ako je tržište to koje rješava problem i istovremeno kapitalizam taj koji ga stvara (masa je uvjerena u oprečnost, što je bizarno samo po sebi), pa usput dijeli “mliječne pakete” financijske pomoći koji su ništa drugo nego oporezovani novac građana, i ne samo “mliječne pakete” već ukupno 3,8 mlrd HRK poticaja iz proračuna za agrarne programe?

To je okvirno 2000 HRK godišnje po zaposlenom građaninu (razlika otpada i na tvrtke koje plaćaju porez) – a taj iznos za jednog građanina znači cca 400 litara mlijeka godišnje ako litru kupi po 5 HRK (osobno kupujem za cca 0,5 HRK manje) – hmm… pa mi ne popijemo ni približno toliko mlijeka niti umutimo palačinki da bi mi se poticanje te svinjarije na ikoji način isplatilo, pače tih 2000 HRK mi oporezuju da bi se ja tek nakon toga što prisilno platim tih 400l, koje nikada ne vide mojeg frižidera ali od tog novca si mljekar priušti raznih dobara, zaputio u trgovinu po litru mlijeka, a kad tamo uvozno mlijeko 20% jeftinije od domaćeg – i naravno jer nemam za skuplje hrvatsko u košarici završi jeftinije uvozno! To je zapravo normalno i logično. Na taj način odlučuju kupci s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze i budžet s kojim raspolažu.

No ništa čudno u tome, imali smo svojevremeno čak 60.000 registriranih proizvođača mlijeka koje je vlast navukla na priču o prosperitetnom i bogatom hrvatskom selu i koji su odlučili iskoristiti sve blagodati koje im je vlast širokogrudno nudila, a građani zamazanih očiju i zatrovanih propagandom financirali svojim novcem čime su direktno naštetili sami sebi. Sve te farme, traktore, kombajne, automobile i ostalo naravno treba amortizirati no kada se zagrize prevelik komad kolača lako se u njemu ugušiti. Mljekari još nisu naučili kako ispljunuti takav zalogaj već žele da im vlast gurne i drugi i dok im oči ispadaju i ostaju bez zraka ništa im nije jasno. Mogli bi se ugledati malo u kolege agrarce s Novog Zelanda koji su sami došli do zaključka kako su poticaji štetni i zatražili od vlasti reformu i ukidanje istih – danas su jedna od najjačih agrarnih sila svijeta: linkam sjajan tekst s bloga “Monopolizam” http://monopolizam.wordpress.com/2011/10/18/poljoprivreda-bez-poticaja/

Pisao sam i sam u veljači tijekom prvih većih mljekarskih prosvjeda s blokadama prometnica o ovom problemu. Priča danas se ni po čemu ne razlikuje od prethodne, već se nazire i određena paterna u periodičnosti pojave prosvjeda tog tipa (gađam da će idući prosvjedi biti negdje u ožujku 2013, a možda i ranije ako zima bude oštrija pa krave pojedu više sijena nego što ovi planiraju), a novo je to što su došli na ideju o blokadama granica kako bi se građanima onemogućila dostupnost jeftinijeg mlijeka. Iz perspektive mljekara oni su ti koji odlučuju hoće li vama uopće biti dana mogućnost da kupite i pijete mlijeko ili ne, naravno ta mogućnost odnosi se samo na domaće mlijeko koje bi vam mljekar želio prodati po barem duplo većoj cijeni od uvoznog kako bi bajka o bogatom seljaku ostala održiva.

Socijalnoj utopiji i socijalnoj državi bliži se kraj. Vrijeme je da ekonomija prestane biti pitanje političke diktature vladajućih stranaka i njihovih koalicija i da se bazira na pravim i slobodnim tržišnim osnovama, odnosno na kapitalizmu. Zapravo je realnije očekivati da će vlast nastaviti sve više komplicirati situaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sramota hrvatskog mljekara

Oznake

mlijeko, mljekari, poticaji, traktoristi

Od danas više ne pijem mlijeko, a ako se eventualno predomislim to zasigurno neće biti hrvatsko mlijeko. Traktorske blokade udruženih mljekara jednostavno su mi taj napitak zgadile ponajviše zbog toga što su u punom svjetlu prikazale istinu o njihovim problemima na njihovu vlastitu sramotu.

Sramota je prije svega baviti se poduzetništvom, a ne biti sposoban s kupcem dogovoriti cijenu te onda za inat blokirati ceste širom hrvatske na štetu svih koji njima prometuju ne bi li se dokazalo što? Sramota je zatim tražiti od Vlade i na račun poreznih obveznika da se za litru mlijeka isplaćuje neka zajamčena minimalna cijena te dodatna intervencija u obliku poticaja.

Kada sam poticaje spomenuo treba znati da jedan mljekar, uz aktualno zazivanje dodatnih interventnih poticaja, trenutno prima poticaje po litri proizvedenog mlijeka, po grlu goveda, po hektaru zemlje (za druge ne znam), a ima olakšice na gorivo koje koristi kao i pozamašne poticajne kredite za nabavku strojeva i opreme. Svojevremeno vlast je pokrivala 50% svih troškova nabavke strojeva i opreme kako bi potaknula ljude na proizvodnju mlijeka. Sve to isplaćeno im je iz proračuna, dakle na račun poreznih obveznika, da bi na kraju mlijeko bilo nekonkurentno čak i na domaćem tržištu. Ukupni iznos poticaja mljekarima iznosi godišnje 700.000.000 HRK. To je zadnji podatak. Otkupna cijena mlijeka je sada veća nego igdje drugdje u Europi.

Da bi se toliki novac uopće mogao tim ljudima isplatiti država sasvim logično podiže poreze i prebacuje teret na porezne obveznike. Time se smanjuje kupovna moć onih koji bi kao krajnji potrošači uopće trebali kupovati to mlijeko, a industriji mlijeka se smanjuje konkurentnost. Konkurentnost se smanjuje do te mjere da je uvozno mlijeko danas mnogo jeftinije od domaćeg i to je sasvim logično. Večerašnji dnevnik na HRT-u po tom pitanju reportirao je da je u Njemačkoj otkupna cijena niža nego u Hrvatskoj kao i poticaji dok u Mađarskoj državnih poticaja nema, cijena mlijeka za krajnjeg kupca je vrlo niska, a posebno su naglasili kako su mađarski mljekari zadovoljni. Zanimljivo, a od poticaja ni forinte. Možda bi i naši mljekari mogli nešto naučiti iz mađarskog modela.

U Otvorenom sukobili su se predstavnici mljekara, zadrugari i vlast. Zadrugari su pozivali na zajedničko definiranje otkupne cijene po litri mlijeka, vlast je ponavljala kako neće dati dodatne poticaje uz sve već aktualne poticaje dok su mljekari malo konkretnije isticali probleme s kojima se sada susreću. Jedan od njihovih predstavnika, Branko Zorić, ujedno vlasnik farme s 300 krava koji zapošljava 6 radnika ima 75.000 HRK mjesečno investicijskog kredita nalazi se u velikim i bezizlaznim problemima unatoč tome što se tijekom emisije obznanilo da godišnje primi 750.000 HRK državnog poticaja. Dakle 10 mjeseci u godini on ima pokriven kredit na račun hrvatskih građana. Unatoč tome on je i dalje na gubitku, a mlijeko ima nekonkurentnu cijenu pa se u trgovinama logično prodaje uvozno, jeftinije mlijeko. Nekonkurentno, domaće mlijeko tako stoji u skladištima Dukata, Vindije ili Megglea (kojima je usput rečeno vlast nametnula obvezu otkupa svog mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj – riječi ministra Jakovine), pa je sasvim moguće da unatoč svemu postoji realan gubitak iako u to nisam potpuno siguran. No ako i jest tako, jesu li hrvatski porezni obveznici dužni dati g. Zoriću 750.000 HRK godišnje iz svojih đepova samo ne bi li se spasilo velebno hrvatsko mljekarstvo? Mislim da ne. Jesu li dužni ukupno godišnje odreći se 700.000.000 HRK za hrvatsko mlijeko koje ne kupuju? Također ne. No neće se mljekari tako lako odreći tih besplatnih i bespovratnih sredstava i zato su sada na cestama. Da nađu način da prisile vlast da vam i dalje taj novac otima iz đepa i preusmjerava njima.

Lamentirali su u emisiji i o tome kako se cijena otkupa mora uskladiti s onom u EU kako bi se postigla “ravnoteža” na tržištu ali spomenuli su i nekoliko zemalja u kojima je cijena i 12% niža od prosjeka pa, logično, prodaju više mlijeka od ostalih te su se onda u diskusiji opet vratili na potrebu da nižom cijenom konkuriramo tim tržištima te sami sebi kontrirali i uskakali u usta. Znači malo bi fiksne cijene, a malo bi ipak konkurirali i prodavali više, što na kraju krajeva i jest smisao tržišnog natjecanja i poduzetništva. Blago rečeno pojma nemaju ni o čemu ali bitno da na televiziji predstavljaju najbolje od struke s jedne strane i intelekta s druge. Toliko o korisnosti forsirane ravnoteže cijena kada jedino što je bitno jest da krajnjem kupcu mlijeko bude cijenom što pristupačnije.

I to će biti tako dokle god i zadnja kuna poticaja mljekarima bude isplaćivana iz državnog proračuna (vrijedi i za sve ostale vrste poticaja).

Prenosim još link na blog Zorana Šprajca i članak koji je napisao o ovoj problematici s još nekim detaljima uvelike vrijednim spomena – Poticaji u zemlji mlijeka i meda.

Svako dobro,
vaš Kapitalac