Svako toliko na dnevni red dođu demografske teme. Danas je izašlo godišnje priopćenje DZS-a o migraciji stanovništva RH za 2013., u kojem je očit negativni saldo migracije s inozemstvom (-4884 stanovnika), a značajno je i raseljavanje unutar granica, u pravilu iz ruralnih u urbana područja. Genaralno, ljudi idu trbuhom za kruhom pa ako u ovom kontekstu inzistiramo na kakvom problemu onda bi njega trebalo adresirati na konto lokalnih samouprava koje očito ne znaju kako zadržati stanovništvo. Sijanjem proračunskih para to očito više ne ide, jer ih ima sve manje, a podizanjem sloboda građana, pri čemu prvenstveno mislim na manje poreze i prireze kao i rezanje birokratskih procedura, očito nije birokratski oportuno.
Eurostat prije par dana objavljuje izvješće o populaciji EU28 u kojem se i ove godine može potvrditi negativan prirast populacije Hrvata. O toj činjenici, s kojom smo suočeni dugi niz godina, jučer piše i TPortal u poprilično dramatičnom tonu no mediji općenito propuštaju argumentirati tu dramatiku. Stoga vrijedi jednom zauvijek objasniti zašto je demografsko pitanje na ovim prostorima toliko problematično i zašto bi stručnjaci rado “uvozili ljude” u Hrvatsku.
Odgovor je jednostavan – zbog socijalne države u poodmaklom stadiju. Pri tome se mogu komotno zadržati na tek dvije funkcije koje su institucionalizirane u okviru socijalne države: Zdravstveni te mirovinski sustav. Oba sustava financiraju se iz državnog proračuna i u masi proračunskog novca čine gotovo 60 milijardi kuna. Taj iznos predstavlja gotovo 50% ukupnog proračuna države. Istovremeno oni se promoviraju kao besplatni i solidarni no kada demografski stručnjaci zavrište kulise se ruše. Kroz alarmantnu demografsku situaciju manifestiraju se razmjeri, te slabost i nedostaci socijalne države.
Za razumijevanje problema stavljam naglasak na naš mirovinski sustav tj. sustav međugeneracijske solidarnosti. Građane se sustavnom indoktrinacijom uvjerilo (i uvjerava) kako je tijekom života potpuno normalno, štoviše očekuje se, od vlastitog produktivnog rada podmirivati troškove mirovina drugima uz istovremeno očekivanje da će istu stvar za nas jednom, u dane naše starosti, činiti neki još nerođeni ljudi, naša djeca. Stoga nastaje problem kada se ta djeca odjednom prestaju rađati u onom broju koji bi zadovoljio naše apetite. Apetite koji rastu iz dekade u dekadu zajedno sa idejom socijalne države koja pod svoje skute teži smjestiti sve veći broj građana i dati im sve veća prava za, logično, sve veću cijenu koju će platiti > generacije koje, paradoksalno, se ne rađaju niti će se roditi. Ovdje dolazimo do drugog paradoksa, onog obiteljske naravi, naime u okviru socijalne države obitelji su prestale funkcionirati na način na koji su funkcionirale do njenog uzleta. Više ne postoji potreba za rađanjem tolikog broja djece jer država preuzima dio socijalne funkcije obitelji. Djecu prestaje biti briga za vlastite roditelje jer tu su institucije države koje su odavno prešle razumnu mjeru pružanja socijalnih usluga, što zbog ideoloških razloga, a što zbog konformiteta kojeg je omogućio općeniti gospodarski uzlet tijekom prošlog stoljeća. Ovdje vidimo i kako je socijalna država nepotrebno preotela ulogu djece u dohranjivanju i skrbi o starijima, prvenstveno vlastitim roditeljima, kako bi u tom procesu proizvela tek nedostatak empatije i solidarnosti između skupina građana na suprotnim stranama vremenske crte.
U zadnje vrijeme se javlja strah od uvoza liječnika iz zemalja trećeg svijeta i to uslijed činjenice kako se hrvatski liječnici sve češće odlučuju svoje karijere nastaviti (ili započeti) izvan granica Hrvatske. Usput rečeno, školovanje je također jedna od funkcija socijalne države, često vrlo skupa (iako u propagandi besplatna) pa tako za liječnika specijalista porezni obveznici izdvoje i do 1.000.000 kuna… da bi ovaj s diplomom jednostavno otišao preko granice i bio na dispoziciji nekome drugome. Ono čega bismo se zapravo trebali bojati nije striktno vezano uz “treći svijet” već uz dolazak nekompetentnih kadrova koji u pronalaženju posla nisu uspjeli preskočiti Hrvatsku. Tako bi Hrvatska mogla postati deponij za trećerazredni kadar, i to zahvaljujući ideji o (tobože) kontroliranoj imigraciji.
Ipak, smatram da je Hrvatska danas toliko neatraktivna za ovakve ideje da praktički straha i nema. Jedino što bi u Hrvatsku moglo privući ljude jest radikalna promjena u temeljima države. Nju treba sazdati na načelima izonomične vladavine prava, s imovinskim pravima građana na prvom mjestu, gdje uloga institucija treba biti minimalna, strogo kontrolirana i kristalno jasna, uz krajnje jednostavan porezni sustav (flat tax, jer tako i građanin s četiri razreda osnovne škole može izračunati što je “dužan” državi, pa biti i kritičan prema njoj, s pravom), dok slobodno tržište mora postati kategorički imperativ. U tom bi slučaju i demografsko pitanje kojim su opterećeni Hrvati postalo sasvim beznačajno.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 