Tragedija mirovinskog sustava – umirovljenika je više nego zaposlenih građana!

Oznake

doprinosi, HZMO, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, omjer radnika i umirovljenika, plaća

Čini se da je ministar rada i mirovinskog sustava, g. Mrsić, počeo pratiti informacije koje u eter odašilju blogeri i komentatori klasično liberalnog spektra pa je na konferenciji o “zdravoj i sigurnoj budućnosti – kako je osigurati” spomenuo potpuno nesigurno i neodrživo stanje postojećeg mirovinskog sustava znanog kao međugeneracijska solidarnost.

Preciznije rečeno ministar je shvatio da je Hrvatskoj potrebno čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina te istovremeno oslobodilo državni proračun potraživanja za nadoknadom razlike između iznosa koji se prikupi kroz doprinose i iznosa kojeg se redovno isplaćuje umirovljenicima. Ministar se dotaknuo i već odavno neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika od gotovo 1:1. Mrsić barata brojkom od 1,2:1 no posljednje statistike zavoda za mirovinsko osiguranje (omjer osiguranika i korisnika) govore kako je taj omjer u ovom trenutku 1,15:1. O ovoj temi smo među prvima pisali Monopolizam i ja u kolaborativnom tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” prije nešto više od godine dana. Koristeći javno dostupne podatke (HZMO, DZS…) izračunali smo da je već 2012. godine taj omjer bio 1,18:1. Gledajući omjer od 1,2:1 kojeg prezentira ministar Mrsić neinformirani čovjek može pogrešno zaključiti da se situacija lagano i  popravlja no radi se tek o ministrovim vještinama prezentacije u kojoj je omjer zaokružio na višu decimalu i tako (vjerojatno) nehotice malo uljepšao sliku.

No tu sliku potrebno je iz objektivnih razloga poružniti.

Trenutni omjer broja radnika i umirovljenika nažalost je pao ispod 1:1. On iznosi 0,88:1. Naime kada se barata pojmovima radnik i umirovljenik u ovom kontekstu dolazi do terminološkog problema. Realno, govorimo o broju osiguranika (onih koji plaćaju doprinose), to bi bili svi koje u kontekstu nazivamo “radnicima”, te o broju korisnika mirovinskog sustava, a to bi bio broj umirovljenika. Osiguranici su dakle osobe koje kroz svoj rad doprinose sustavu međugeneracijske solidarnosti, uplaćuju doprinose na konto HZMO-a kako bi se pokrio dio ukupnog iznosa isplaćenih mirovina. O tome gdje se nalazi razlika do ukupnog iznosa ću nešto kasnije.

U statističkim izvješćima koje objavljuje HZMO nije moguće precizno razložiti osiguranike na proračunske i izvanproračunske. Dostupan je tek pregled u skladu sa Pravilnikom o razvrstavanju djelatnosti (NKD) iz kojega je moguće tek približno odrediti koliki je broj proračunskih, a koliki izvanproračunskih osiguranika. Najveći broj prvih, a to bi bili svi državni zaposlenici, klasificiran je unutar djelatnosti javne uprave i obrane (NKD klasifikacija “O”), obrazovanja (klasifikacija “P”) te zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (klasifikacija “Q”). Izuzev djelatnosti javne uprave i obrane ovdje sasvim sigurno možemo naći izvjestan broj zaposlenih i izvan državnog proračuna, dakle u privatnom sektoru, koji se također bave djelatnostima obrazovanja i zdravstvene zaštite, no već sam spomenuo kako postojeća statistička izvješća nisu dovoljno detaljna i stoga točan podatak o broju proračunskih korisnika ostaje nepoznanica. No isto tako državne zaposlenike možemo naći i u drugim klasifikacijama, a kako ću taj podatak zanemariti eventualna greška koju sa sobom nosi korištenje broja državnih zaposlenika (osiguranika klasificiranih u djelatnosti O, P i Q prema NKD-u) time će biti umanjena, no ponovno napominjem zbog nepostojanja detaljnije razine podataka ostaje nepoznato u kojoj mjeri.

Razlika između državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) i onih izvanproračunskih (radnika u realnom sektoru) važna je za razumijevanje omjera 0,88:1. Naime da bi državni zaposlenik došao u poziciju da plati svoj mirovinski doprinos, državni proračun, iz kojega mu se isplaćuje plaća, mora ostvariti prihod u jednakom iznosu. Kada u državnom proračunu ne bi bilo novca sasvim je jasno da taj državni zaposlenik osim što ne bi primio svoju plaću ne bi niti platio svoj mirovinski doprinos. Svoje obveze prema državnom proračunu prije navedenog moraju podmiriti izvanproračunski korisnici koji čine skup realnih poreznih obveznika.

Državni zaposlenici, naravno, također plaćaju porez na dohodak, no ponovno napominjem kako bi oni došli u mogućnost da ispune tu obvezu istoj mora prethoditi oporezivanje izvanproračunskih korisnika. Isto vrijedi i za PDV ili svaku drugu zakonsku obvezu te vrste pa tako i za doprinose mirovinskom sustavu. Državni zaposlenici (proračunski korisnici) efektivno ne plaćaju poreze i doprinose, a obračun tih stavaka kojeg pronalaze na svojim isplatnim listama tek je računovodstvena formalnost. Drugim riječima oni su tek prolazna točka (ili točka razvrstavanja) u protoku novca iz državnog proračuna na račun HZMO te bi i bez iskazivanja tih formalnih vrijednosti na svakoj od njihovih isplatnih listi pojedinačno taj transfer imao potpuno jednak ishod odnosno da je učinjen direktno.

Kada se od ukupnog broja osiguranika mirovinskog sustava oduzme broj državnih zaposlenika (proračunskih korisnika) dobivamo broj realnih poreznih obveznika iz kojega slijedi ovaj znatno nepovoljniji omjer koji je već 2010. godine iznosio 0,96:1 (uključeno s državnim zaposlenicima bio je 1,23:1), 2011. godine 0,93:1 (sa njima 1,20:1) da bi u ožujku 2014. on pao na spomenutih 0,88:1 (sa njima 1,15:1).

U godinama gospodarskog rasta, a to bi bile one do 2008., broj osiguranika rastao je nešto brže od broja umirovljenika, što se vidi u povećanju omjera, no početak krize i neprilagodljivost hrvatske politike novonastaloj situaciji govori kako je pogoršanje omjera osim pada broja zaposlenih (osiguranika) dodatno potpomognuto i neprekinutim rastom broja umirovljenika iz godine u godinu. Starenje populacije postaje očiti problem sustava međugeneracijske solidarnosti. Neki će reći kako se radi o posljedici neprikladnih demografskih politika, ali prije će biti da se radi o posljedici višedesetljetne težnje ka beskrajnom rastu socijalne države bez ikakve namjere da se taj rast ograniči fiskalnim i ekonomskim parametrima koji proizlaze iz realnog stanja u društvu.

Neodrživost mirovinskog sustava, kao i općenito nekontroliranog razvoja socijalne države, dala se naslutiti i znatno ranije. Za to je potrebno proširiti vremensku seriju podataka koji su u ovom slučaju dostupni unatrag do 1950. godine kada je za mirovinu jednog umirovljenika radilo gotovo devet radnika. 1960. godine taj broj je već gotovo prepolovljen da bi uz malu stagnaciju tijekom sedamdesetih nastavljao sigurno kliziti do današnjeg omjera od 0,88:1 (ili ako želite utješnih 1,15:1, meni je svejedno jer oba omjera su jednako tragična i dijelom ukazuju na kolaps sustava).

Omjer bez zaposlenih u državnim sektorima (O, P, Q) u razdoblju od 1950. – 1995. je aproksimiran tako što je ukupan broj osiguranika mirovinskog osiguranja umanjen za 20%, što bi bio postotak vidljiv iz statističkih izvješća nakon 1995. godine kada je donesen pravilnik o razvrstavanju djelatnosti (NKD). Nedostatak detaljnih povijesnih podataka je ujedno i razlog za aproksimaciju koja, doduše, i nije bila nužna za demonstraciju današnjeg stanja.

Zlokobni trend neodrživosti postojećeg modela mirovinskog sustava te rasta socijalne države vidljiv je posljednjih 60 godina i isto toliko godina je zanemarivan. Reforme koje su učinjene u tom periodu nisu imale za cilj (paradoksalno) održati neodrživo stanje već tek zamaskirati očiti kolaps modela međugeneracijske solidarnosti. Reforme nisu pomogle niti stabilizirati taj kolaps. Iako bi se moglo reći, ponovno pogrešno, da je to pošlo za rukom početkom 2000-tih od kada pad omjera, u relativnoj vrijednosti, nije toliko dramatičan kao u drugoj polovici 20.st. no tu grešku može se razotkriti uvidom u podatak o iznosu izdvajanja sredstava iz državnog proračuna kojima se potpomagalo (te potpomaže i dalje) nedostatna sredstva HZMO-a. Jednostavnije rečeno novac koji se prikupi od doprinosa za mirovinsko osiguranje nije dostatan za isplatu ukupnog iznosa mirovina umirovljenicima. Razlika se namiruje izravno iz državnog proračuna pa u tom smislu možemo reći da plaćanjem bilo kojeg drugog poreza u nekom dijelu sudjelujete i u podmirivanju troška mirovina. Omjer od 0,88:1 realno bi mogao biti i znatno gori pa iznositi čak i 0,5:1.

U posljednjih 10 godina očito je značajno povećanje razlike koja se namiruje iz državnog proračuna. Sa 6,1 milijardi 2003. pomoć iz državnog proračuna narasla je na 16 milijardi kuna 2013., što je relativno povećanje od 160% dok je iznos uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje rastao znatno manje, sa 13,8 milijardi 2003. godine na 19,7 milijardi 2013., što je relativno povećanje od 42%.

Ovaj trend zanemaruje se (ili ne priznaje) i dalje, rekao bih svjesno, jer reforme koje bi bilo nužno poduzeti nisu politički oportune. Iz tog razloga vlast ih neće pokrenuti. Tako ministar Mrsić nastavlja sa još hrabrijim obećanjima kako će u narednim godinama mirovinski sustav biti dorađen tako da do 2030. godine mjesečni iznos prosječne mirovine dostigne vrijednost od gotovo 9000 kuna, a to bi, smatra, trebalo biti usporedivo sa iznosom 60-70% prosječne plaće. Iz današnje perspektive takvo obećanje doista jest primamljivo, moglo bi osigurati izvjestan broj političkih poena kog biračkog dijela, ali u postojećem okviru u potpunosti neizvedivo. Ili možda ipak jest?

Vidim najmanje jedan način da se to postigne. To bi bila kombinacija daljnjeg povećanja doprinosa za mirovinsko osiguranje, što ministar i najavljuje, ali uz istovremeno stimuliranje inflacije kojom bi se povećala novčana masa. Nažalost time bi se obezvrijedio rad ili općenito vrijednost novca u rukama građana. Drugim riječima uz godišnju inflaciju od 10% do 2040. godine današnja prosječna mirovina od cca. 2500 kuna može narasti do 9000 kuna, no realno – tih 9000 kuna u budućnosti vrijedit će kao i 2500 kuna danas. Veće opterećenje plaća radnika (uslijed povećanja doprinosa) umanjiti će realnu vrijednost prosječne plaće. Stoga je relativno povećanje mirovina moguće ostvariti tek nauštrb pada plaća radnika u realnom sektoru koji, usput rečeno (i vrlo značajno za razmatranje nedostatka inicijativa za prave reforme), nema svojih predstavnika u javnosti te ne pruža nikakav otpor ovakvim politikama koje mu idu na direktnu štetu. Realne mirovine će ostati jednake današnjima ali će realne plaće pasti, a s njima logično i prosječna plaća s kojom ministar uspoređuje projecirane vrijednosti mirovina.

Ovakav ishod najavljenih politika je najmanje što će njihovom provedbom postići ministar Mrsić. Osim što ne sumnja da će ishod unatoč svakoj logici biti drugačiji ministar Mrsić žestoko zagovara uvođenje zakonske regulative kojom bi se svakoj novoj vlasti onemogućilo da promijeni pristup mirovinskoj politici. On želi uklesati u kamen ovaj neodrživi model i nametnuti ga narednim generacijama bez mogućnosti da se one istom legitimno odupru. Naravno, to neće ići ali kroz takvu ideju razotkrivene su mnoge skrivene namjere političara usporedive sa destruktivnim politikama kakve su provodili totalitarni režimi. Ili možda samo svjedočimo priči poznatoj kao “drži vodu dok majstori odu” jer 2040. ministar rada i mirovinskog sustava sasvim sigurno neće biti gospodin Mrsić. Ako je uopće moguće zamisliti da će se ovakav model mirovinskog sustava održati narednih 26 godina političaru koji će tada obnašati ulogu ministra nadležnog za mirovinski sustav nitko lucidan ne bi poželio biti u koži.

Alternativnog rješenja naravno uvijek ima. Ono najbezbolnije, ali nažalost dugoročno, ukratko bi značilo da se masa mirovina iz postojećeg neodrživog prvog stupa postepeno smanjuje, a povećava broj korisnika drugog stupa. Drugi stup za razliku od prvog stupa (model prebacivanja brige za vlastitu starost na buduće generacije radnika) donosi mogućnost da se za vlastitu starost radnik pobrine tijekom vlastitog produktivnog dijela života. Ta briga znači svjesno odvajanje dijela vlastitog rada u individualiziranu mirovinsku štednju. Po prvi puta novac bi bio prisutan u obliku štednje u realnom vremenu te bi se ukamaćivao s godinama. U optimalnom trenutku radnik bi samostalno odlučio o umirovljenju jer bi bio u potpunosti neovisan od drugih štediša ali prije svega bi bio zaštićen od tragedija kojima svjedočimo danas kada je suočen sa činjenicom da ne postoji dovoljan broj radnika koji bi od svojeg rada namirili njegovu mirovinu. S vremenom prvi mirovinski stup ostao bi bez korisnika, a porezni obveznici razriješeni krimena neodgovornih političara i njihovih nasilnih ideologija kroz koje su građane učinili ovisnima o državnim odlukama i komandama koje su iz njih proizlazile. Te političke komande imale su izravan utjecaj na njihovu dobrobit (ili bolje rečeno – štetu) u prošlosti ali srećom ovime bi i same postale prošlost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Malverzacije u poticanju zapošljavanja – iznimka ili pravilo?

Oznake

1600 kuna, mjere, Mrsić, politika zapošljavanja, posao, poticaji za zapošljavanje, pripravnički, Romi, ugovor o radu, volontiranje

Osim po ekonomskim rezultatima, koje prosuđujemo kroz makroekonomske pokazatelje, urođenu nesposobnost države da planira možemo vidjeti i u brojnim drugim stvarima. Primjerice u politici zapošljavanja.

Država, odnosno vlast, osmislila je politiku aktivnog zapošljavanja pa kroz desetak mjera pomaže povezati radnika i poslodavca. To čini u pravilu tako da proračunski novac poklanja poslodavcima da zaposle radnike kandidate. Osim što pri tome troši novac poreznih obveznika, dakle kanibalizira nečiji produktivan rad i zbog čega taj netko (porezni obveznik) ima lošiji životni standard, država na ovaj način doprinosi stvaranju lošije plaćenih radnih mjesta, na kraći rok, iako bi na tržišnim osnovama ti radnici ostvarivali znatno bolje uvjete. Preduvjet tome je, naravno, bolji standard građana koji započinju poduzetnički poduhvat, a bolji standard u našim okolnostima postiže se smanjenjem, a ne povećanjem poreznog opterećenja (što čine sve Hrvatske Vlade, bez obzira na boju).

Jedan čitatelj bloga, koji će za ovu priliku ostati u potpunosti anoniman, za što jamčim vlastitim integritetom u svakom pogledu, poslao je zanimljiv e-mail u kojem govori o svojem iskustvu zapošljavanja u jednoj udruzi, a posredstvom državne politike aktivnog zapošljavanja. Unatoč tome što je ugovor između HZZ-a i udruge zaključen, a on dobio posao, uz mizernu plaću ali eto bar nekakvu za početak, taj ugovor je obična malverzacija jer je zbog nedostatka sredstava u optimalnoj kategoriji (javni radovi) on zaposlen na konto Nacionalnog programa za zapošljavanje Roma iako nije Rom, pa je ovime država realno uskratila posao jednom pravom Romu.

Uostalom pročitajte sami i pogledajte sken ugovora (za ovaj slučaj bitno je zaglavlje):

Mlad san čovik, iman dva faxa i nikako o posla. Amo tamo. Ne pišen ovo zbog žaljke neke. Uglavnon od 9 miseca dobija san ti posa priko javnih radova u jednu Udrugu ka stručni suradnik. Daj šta das eli. Bolje i 2400 nego mater i ćaću pitat za cigarete. Uglavnon nisan iša za tin kad san nikidan otkrija nešta na šta san popizdija:

Za javne radove poslodavac i HZZ sklapaju ugovor o financiranju eli. I onda tek poslodavac s menon sklapa ugovor o radu na određeno. Sve bi bilo ok da u Ugovoru između HZZ-a i mog poslodavca ne stoji da je financiranje ovog radnog mista za javne radove ustvari iz fonda za Rome. I tako san ti ja posta Cigan (nemoj krivo svatit, neman protiv nji ništa). Uglavnon caka je da prednost pri zapošljavanju na sredstva javnih financija imaju međuostalin i pripadnici manjina. Samo se tribaju pozvat na zakon o nac. manjinama ali nisu dužni dokazivat pripadnost.

Uglavnon ja nisan pripadnik Romske manjine, niti san ikad igdi to izjavija niti san se ikad pozva na tu zakonski predviđenu prednost pri zapošljavanju. HZZ me deklarira Romon, baš lipo. Na stranu na to šta su ovi ugovori javno dostupni na traženje stranke pa neko jednog dana me može prozvat za to, a državno odvjetništvo more me također i kazneno goniti po više osnova (ne bi sad nadugo o tome, ali viruj mi da more po više točaka vise zakona). Stvar je da je ovo pronevjera i nenamjensko trošenje javnih šoldi.

Kad san to sve reka u firmu popizdili su da seren i da nek mućin jer da ce popušit radnike koji su potribni našin članovima, a ja nisan jedini koji je preko ovih financ sredstava zaposlen (naša san još 3 slučaja ljudi koji trenutno radu priko sredstava za Rome). A kad bi iša kopat siguran san da bi naša još masu takvih slučajeva.

Nisan bisan na poslodavca nego na jebeni socijalistički mentalitet koji promiče državno financiranje zapošljavanja dajući ogroman prostor za malverzacije (osobno znan za bar 5-6 slučajeva razno raznih Udruga di se ljudi fiktivno zaposle preko javnih radova),ali ovi slučaj šta ti san ti opisa di san ja je jos gori.

Ovaj neposredni primjer pokazuje stvarne (neočekivane i neželjene) efekte politike poticanja zapošljavanja odnosno što država (vlast) čini da zaobiđe nedostatak vlastite sposobnosti da sagleda sve moguće scenarije politike koju stavlja na snagu i tako izbjegne neželjene posljedice. Iako bez obzira na scenarije koje sagleda uvijek će se naći jedan kojeg je izostavila. Nemojte ovo krivo shvatiti, društveni procesi su isuviše kompleksna stvar da bi se mogli projektirati. Tvrdnje vlastodržaca da to mogu uspješno činiti su lažne i obmanjujuće. Zbog navedenog, uvjereni u nadljudske sposobnosti i poštenje političara (čitaj: proračunatih nitkova) koje zbog tog uvjerenja građani montiraju na vlast, iznova svjedočimo debaklima koji te iste građane posljedično vrlo skupo koštaju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Da je živ, Reagan bi ismijavao Mrsića i poslodavce koji čekaju poticaje!

Oznake

Hyperactive, lista čekanja, mjere, Mrsić, poticaji, Reagan, startup, zapošljavanje

Jedna tragikomična priča s Jutarnjeg.

Ukratko, informatička start-up tvrtka koja se bavi razvojem mobilnih aplikacija privukla je velikog ulagača, a da bi odradila posao, za koji im je na raspolaganje investitor dao golemi budžet, morala je zaposliti dodatnog stručnjaka. Našli su jednog takvog … i napravili kardinalnu pogrešku! Umjesto da čovjeka plate koliko im vrijedi odlučili su od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražiti poticaj u okviru Mrsićevih mjera aktivnog zapošljavanja. Što da kažem na to, a da genijalce ne uvrijedim? Ne znam.

Uglavnom, zahtjev za poticaj zapošljavanja im se kuha u ladici nekog birokrata koji je, usput rečeno, pretrpan gomilom sličnih zahtjeva. Točnije 8000 zahtjeva za poticaje zapošljavanja trenutno je na čekanju. Čekaju tako poslodavci, čekaju radnici. Gomila čeka da im država bude posrednik u zapošljavanju. Tako eto izgleda država prepuna freetarda u svojem punom sjaju. U gotovo četiri mjeseca koliko čeka rješenje mladom poduzetniku se sada (neočekivano) desilo da je program poticanja zapošljavanja zamrznut. Nema dosta love za sve koji su se za lovom povampirili. U tome je ostao zamrznut i njegov zahtjev pa mu je palo na pamet nešto doista grozno, a to je da će na kraju, jadan, morati platiti stručnjaka onoliko koliko realno vrijedi. I drago mi je da je tako, zbog stručnjaka.

Tko ide u tal s državom stavlja glavu na panj i nepotrebno preuzima na vrat rizik disfunkcionalne države. A kako i ne bi bila disfunkcionalna kada gura svoj nos tamo gdje joj nije mjesto i još k tome gdje god stigne. Koliko toga je uzela pod svoje ne bi joj bilo dovoljno ni dva milijuna birokrata niti 10 milijuna poreznih obveznika da sve odradi u skladu s obećanjima i očekivanjima.

Međutim je li mladi poslodavac naučio lekciju? Naime, da se osobno odlučim investirati u njegovu tvrtku ne bih ni trenutka tolerirao takve špekulacije sa državom i sitnim interesima. Nekoliko tisuća kuna olakšice posredstvom države ne može opravdati višemjesečni zastoj u projektu kojeg ja financiram! Da ne spominjem njegovu izjavu gdje tolerira birokratski nerad, tobože jadni birokrati su zatrpani poslom… da ne povjeruješ! Pa što njih, skupa s tobom, motivira da budu dio ove krajnje glupe igrarije!?

Ah da, birokrate motivira želja za sigurnim poslom do mirovine, pa smišljaju nepotrebne ALI OBAVEZNE procedure u koje vas privlače povlasticama, a tebe, poduzetniče, to da trošak zapošljavanja ne platiš u cijelosti iz vlastitog džepa već da ga prebaciš malo na porezne obveznike.

Hehe, zato sam vam ja, dragi čitatelji, Pro-market, a ne Pro-business.😉

Gomila od 8000 ljudi koja stoji u redu i čeka zaposlenje zbog milostinje koja proizlazi iz igre države i uskogrudnih poduzetnika me podsjetila Reaganovu šalu o ekspeditivnosti planske ekonomije i državne birokracije, a ne sumnjam da bi se ista mogla uz sitne promjene modificirati i za prigodu o kojoj je riječ:

Teško je dobiti automobil u Sovjetskom Savezu. Uglavnom ga posjeduju elitni birokrati, a obični građanin nakon što ga naruči u prosjeku mora čekati 10 godina da ga dobije. Procedura kupovine automobila je komplicirana, a platiti ga morate unaprijed. U konačnici tek jedna od sedam obitelji u prosjeku ima automobil.

I tako čovjek naruči automobil, a prodavač mu kaže:
– U redu, po automobil možete doći za 10 godina!
Na to mu čovjek odgovara pitanjem:
– Ujutro ili poslijepodne?
Prodavač ga začuđeno upita:
– Pa kakve veze to ima?
Čovjek proračunato odgovori:
– Ujutro mi dolazi vodoinstalater pa mi više odgovara poslijepodne!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radno mjesto zdravstvenog radnika opasnije od gradilišta!?

Oznake

bolovanje, HZZZSR, Mrsić, ozljeda, ozljeda na radu, posao, prijelom, rad, sigurnost, zavod, zaštita na radu, zdravlje

Kada ne znaš kako opravdati smisao postojanja neke državne agencije tada je najbolje osmisliti još jednu koja će ispravljati navodne nedostatke prve. Ili bismo posljednju ideju ministra Mrsića mogli razmatrati kroz uzrečicu koja kaže kako je dobar birokrat onaj koji stvori posao za još jednog birokrata?

Na ministrov prijedlog djelovanje Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) pojačat će se osnivanjem još jednog zavoda sa potpuno istim zadatkom (poboljšanjem zaštite na radu) ali opet, prema ministrovim riječima, njihove nadležnosti neće se preklapati. Motiv za osnivanje novog zavoda ne nalazi se u izmišljanju poslova za nove birokrate, naravno, već u crnim statistikama koje govore o 333 tisuće ozljeda na radu tijekom posljednjih dvadeset godina te 767 poginulih radnika. U prosjeku navedenog razdoblja to je 16.650 ozlijeđenih radnika te 38 poginulih godišnje.

Na stranicama HZZZSR-a mogu se pronaći detaljne analize ozljeda na radu od 2009. godine na ovamo. Iz njih se može doznati kako je prosječan broj ozlijeđenih i poginulih na radnom mjestu manji nego u spomenutom dvatesetgodišnjem razdoblju ili preciznije od 2009. do 2012. godine zabilježeno je u prosjeku 14.400 ozlijeđenih radnika godišnje te 18,5 poginulih. Vrijednosti su dakle pale sa prosječno 16.650 ozljeda godišnje na cca 14.076 ozljeda u 2012. godini u kojoj je broj poginulih bio 14 (63% manje od prosjeka koji je motivirao Mrsića na osnivanje još jednog zavoda). S obzirom da i HZZZSR-ovi podaci ulaze u spomenuti dvatesetgodišnji prosjek zaključujem kako upravo svjedočimo trendu smanjenja broja ozljeda i smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Pitanje je kome li se uopće mogu pripisati zasluge za ovaj trend, HZZZSR-u koji se prema Zakonu o zaštiti na radu bavi praćenjem stanja, analizama, politikama i drugim povezanim poslovima administrativne naravi, Inspekciji rada koja vrši nadzor na terenu ili možda samim poslodavcima i radnicima kojima je u direktnom interesu da sigurnost na radu bude na što većoj razini kako bi se očuvala produktivnost i kontinuitet poslovanja?

Razinu odgovornosti poslodavaca i radnika možemo provjeriti u posljednje objavljenoj analizi HZZZSR-a, onoj za 2012. godinu. U sektoru graditeljstva inspekcijskim nadzorom je utvrđeno kako je čak 96% radnika na radnom mjestu koristilo propisanu zaštitnu opremu. U sektoru javne uprave, za usporedbu, propisanu zaštitnu opremu koristilo je tek 38% radnika. Prilično velik nesrazmjer između privatnog i državnog sektora kada govorimo o odgovornosti poslodavaca i radnika o pitanju zaštite na radu.

U analizi ima još zanimljivih podataka. Prema načinu nastanka ozljede možemo vidjeti da su ozljede najčešće uzrokovane padom. U svim djelatnostima ta vrsta ozljeda ima udio od 35%.

No državni djelatnici u prosjeku padaju i ozlijeđuju se češće od djelatnika u privatnom sektoru. Djelatnici javne uprave ozlijeđuju se padom u 42% slučajeva dok djelatnici u sektoru graditeljstva, za usporedbu, u bitno manjih 35% slučajeva. Približno jednak postotak (34%) vrijedi i za djelatnost “prijevoza i skladištenja”. Međutim djelatnici javne uprave nisu statistički najgori u postotku ozljeda uslijed pada. Statistički najgori su djelatnici zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. Oni se u padu ozlijeđuju u čak 47% slučajeva. Zanimljiva je još jedna kategorija nastanka ozljede – sudar radnika s predmetom (“pad predmeta na radnika” je zasebna kategorija, dakle ovdje se radi o naletu radnika na predmet). Zdravstveni i socijalni djelatnici sudaraju se s predmetima, i pritom ozlijeđuju, u 25% slučajeva. Za usporedbu, djelatnici u sektoru prijevoza i skladištenja, za koje bismo zbog prirode djelatnosti mogli očekivati veći postotak sudara s predmetima, bilježe tek 15% ozljeda tog tipa. U tome ih nadmašuju čak i djelatnici javne uprave sa 17%.

Uostalom možda je najbolje pogledati navedeno u tabličnom prikazu:

U odnosu na broj zaposlenih u navedenim sektorima broj ozlijeđenih na 1000 zaposlenih u graditeljstvu iznosi 14, u prijevozu i skladištenju 18, javnoj upravi 12 te zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 15. Evidentirani broj ozljeda na radu u sektoru graditeljstva manji je od broja ozljeda u sektoru zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.  No dok radnici na gradilištu ozljede ćešće zadobivaju zbog pada nekog predmeta na njih radnici u zdravstvu češće padaju sami ili se pak zalijeću u predmete kojima su okruženi. Zanimljivo.

Ukupan broj ozlijeđenih u 2012. godini u sektoru graditeljstva bio je 1111, u prijevozu i skladištenju 1112, javnoj upravi 1325, a zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 1307. Državni sektor očito prednjači kako u relativnim tako i u apsolutnim vrijednostima povezanim uz ozljede na radu.

Osnivanje novog državnog zavoda teško može pomoći radnicima državnog sektora da njihova radna mjesta postanu sigurnija, jer i novi bi zavod, statistički gledano, spadao u djelatnost zdravstvene zaštite i tako sam postao dijelom loše statistike. Državnom sektoru možda bi mogla pomoći inspekcija rada tako da pomogne uočiti i ispraviti nedostatke. Podatak o tek 38% zabilježenog korištenja zakonom propisane zaštitne opreme trebao bi biti dobar povod za konkretan inspekcijski nadzor. Možda bi zaštitne rukavice i štitnici za koljena popravili tu crnu statistiku? No i inspekcija rada je državna institucija koja i u ovom trenutku ima mogućnost da intervenirati ali unatoč statističkim vrijednostima koje u usporedbi sa privatnim sektorom značajno odskaču (u negativnom smislu) ona to ne čini. Teško da će svoj svome ići kaznu pisati. Lakše je udarati po privatnom sektoru što se toga tiče.

Što bi dakle bio motiv za osnivanje novog zavoda? Nema sumnje, to je stvaranje umjetne potrebe za državnom intervencijom u određeno pitanje pri čemu postoji značajna vjerojatnost da će biti zaposleni novi, nepotrebni birokrati koje će se namjestiti na nova, nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika.

HZZZSR prema podacima objavljenim na web stranici zapošljava 46 radnika, većinom VSS. U 2013. godini iz državnog proračuna financiran je sa 8,26 milijuna kuna (trošak po zaposlenom veći je od 14.000 kuna mjesečno). Za zdravstvenu zaštitu na radu u 2013. iz državnog proračuna potrošeno je više od 103 milijuna kuna. Nema sumnje kako je dobar dio tog iznosa potrošen na liječenje i odštete za ozljede nastale popikavanjem ili zalijetanjem u uredski inventar. Za rad Državnog inspektorata, dijelom kojega je donedavno bila i inspekcija rada, potrošeno je dodatnih 129 milijuna kuna.

Niti dodatnih 100 milijuna kuna povrh navedenog, kao ni dupliciranje zavoda za zaštitu na radu, neće pomoći u rješenju osnovnog problema. Besmisleno je pri tome tražiti način kako postojeće institucije optimizirati (jer to i Mrsić kaže da čini osnivanjem novog zavoda) i natjerati ih da rade bolje ono zbog čega postoje. To bi bio diskurs srednjestrujaša, populista te nadobudne opozicije. Ali jednako besmisleno bilo bi govoriti i o tome kako bi sve redom institucije povezane s problemom trebalo ukinuti, što ćete čuti od malobrojnih libertarijanaca. Jer Osnovni problem je to kako jedan ministar može gotovo nevjerojatnom lakoćom obmanjivati javnost, time si znatno olakšati ostvarenje svog skrivenog nauma, pri tome prikrivati činjenice koje mu ne idu u prilog, a provući se neopaženo i netakuto od oštre kritike javnosti.

U ovom trenutku jedino što bi valjalo učiniti jest sprječiti ministra Mrsića u ideji da osnuje još jedan zavod za zaštitu na radu! Uz to on ima i moralnu odgovornost i obvezu da objasni građanima svoju poziciju i namjere u ovom slučaju. Osobitu odgovornost on ima prema poreznim obveznicima koji će uz dva radnika javnog sektora koje svaki od njih nosi na svojim leđima teško naći mjesta za još jednoga, i pri tome ostati stajati na svojim nogama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kolaps mirovinskog sustava i Beškerova pomahnitala retorika

Oznake

Država, Inoslav Bešker, Jutarnji, kolaps, mirovine, mirovinsko, Mrsić, osiguranje, privatizacija, socijalno

Inoslav Bešker, novinar i dopisnik sa adresom u Rimu, pomahnitao je na Boškovićev podsjetnik o neodrživosti matematičke računice koja se nalazi u osnovi mirovinskog sustava baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ta razina neodrživosti, rasapa i propasti državnog monopola nad pitanjem mirovina očituje se u jednom trivijalnom podatku – omjeru broja radnika (čijom ustegom na plaću se osiguravaju sredstva za mirovine) i umirovljenika.

Taj omjer je krajem 2012. godine iznosio 1,18:1 – dakle svaki zaposleni građanin gotovo u cijelosti samostalno podmiruje mirovinu jednom umirovljeniku. Bošković špekulira da bi se taj omjer do kraja 2014. mogao srozati čak do razine 1,05:1.

U svojem tekstu Bošković se u osnovi bavi demografskim problemom. U vrijeme kada je uspostavljen sustav međugeneracijske solidarnosti (po Bismarckovim načelima – doprinosi radnika i poslodavca, fondovi, tripartitno upravljanje), to bi za naše pojmove bila 1937. godina kada je počeo sa primjenom prvi zakon o socijalnom osiguranju radnika, omjer zaposlenih bio je znatno veći. Primjerice 1950. godine 8,75 radnika pokrivalo je mirovinu jednog umirovljenika.

U vrijeme donošenja zakona prag odlaska u mirovinu bio je postavljen visoko na 70 godina starosti. To je bilo vijeme kada je životna dob bila znatno kraća nego danas. Iznos doprinosa određen zakonom bio je tek 3%. Danas se u mirovinu može sa 60-ak godina starosti, doprinosi iznose čak 20% bruto plaće, a očekivana životna dob ljudi je daleko veća. Uzmemo li u obzir navedene trendove rasta socijalne komponente kojom se nastojalo socijalno zaštititi sve veći broj ljudi te općenitu sklonost sistema da zanemaruje financijsku održivost takvog pristupa očito je da se u osnovi dobra stvar pretvorila u neodrživu ponzi piramidu koja se raspada pred našim očima.

Dakle uzroke današnjeg stanja mirovinskog sustava možemo tražiti u najvećoj mjeri u slijedećem:

1. demografskim promjenama (povećanje životne dobi),
2. ekspanziji sustava socijalne skrbi pod državnim upravljanjem,
3. nedostacima ekonomskih sustava (planska ekonomija) i ekonomskim krizama
4. nesavršenosti modela (osiguranje umjesto štednje)
5. političkim makinacijama (ulaganje novca iz mirovinskih fondova u kapitalne projekte poput Đerdapa, te posljeratno državno mešetarenje dionicama privatiziranih tvrtki gdje je nepovratno izgubljeno više od 50% vrijednosti mirovina)

Beškerova primjedba o tome kako su za sve navedeno krivi neki bivši upravljači koji su mirovine pokrali, pa tako i onu koju očekuje i sam početi primati dogodine, zapravo nikako ne stoji odnosno ona nije kompletna. U njegove ilustracije o medvjedima i eskimskim babama uopće nemam namjeru ulaziti.

Političarima se može zamjeriti na tome što su stavili šapu na dio sredstava i ulagali ih u kapitalne projekte, “za budućnost naše djece”, no pravi kolaps dešava se nakon 1990.. Osim što je mirovinska masa prepolovljena ulaganjem fondova u propale privatizirane tvrtke broj osiguranika se (radnika) drastično smanjuje, a broj umirovljenika drastično povećava. Pod socijalnu zaštitu država je i dalje gurala sve veći broj građana unatoč tome što se već 1990. godine moglo naslutiti kuda takva politika vodi (vidljivo iz trenda od 1950. naovamo).

Zapravo to se moglo naslutiti i znatno ranije, već 1980-ih godina – citat iz znanstvenog rada Vladimira Puljiza:

U to je vrijeme bilo malo umirovljenika, dok je broj osiguranika iz godine u godinu brzo rastao. Međutim, usporedno sa sazrijevanjem mirovinskog sustava broj se umirovljenika povećavao, tako da je osamdesetih godina, pred kraj socijalističkog razdoblja došlo do osjetnog pogoršanja omjera umirovljenika i osiguranika. Zbog gospodarske krize koja je u to vrijeme zahvatila zemlju, posebno zbog smanjenih mogućnosti zapošljavanja, nastupila je fi nancijska kriza mirovinskog sustava. Paradoksalno je da su upravo krajem osamdesetih godina, u razdoblju duboke gospodarske recesije, mirovine dosegle najveću razinu u odnosu na plaće zaposlenika. Međutim, bila je to anomalija u razvoju sustava u čijoj se pozadini mogla nazrijeti mirovinska kriza koja će snažno izbiti na površinu u ratnim i poratnim devedesetim godinama.

Omjer osiguranika se od 2,83:1 kakav je bio na početku rata 1990. godine srozao na 1,66:1 u 1996. godini. Ratom pogođena država doživjela je ekonomski kolaps te drastično smanjenje broja aktivnih radnika koji su činili osnovu mirovinskog sustava. No i u tom posljeratnom vremenu taj omjer je bio povoljniji nego li je bio na vrhuncu gospodarskog uzleta 2008. godine (1,4).

2008. godine broj osiguranika (radnika) počinje padati ali broj umirovljenika i dalje neumoljivo raste, što zbog demografskih razloga – što zbog širenja mirovinskih prava na nove skupine građana, te se do kraja 2012. taj omjer spušta na ranije spomenutih 1,18.

Teško je osporiva činjenica kako se od 1955. godine do danas nije moglo uočiti negativan utjecaj širenja socijalnih prava na sve veći broj građana. Ako se i nije uočio taj trend, te se pristupilo pravovremenoj reformi na osnovi toga, tada se nešto moralo učiniti u trenutku kada se po prvi puta odlučilo podmiriti dio mirovina korištenjem sredstava dodavanjem potrebne razlike iz državnog proračuna. Danas se gotovo 50% mirovina isplaćuje iz državnog proračuna, a temeljem uplata radnika samo druga polovica.

Dakle omjer od 1,18:1 koji se danas prezentira kao neodrživ tek je ušminkana slika mnogo goreg stvarnog stanja.

Problem s kojim smo suočeni se ne rješava jer se ne prezentira i ne priznaje kao problem. Broj umirovljenika tako i dalje raste, a broj radnika i dalje pada. Kozmetičke reforme koje se uglavnom svode na pomicanje dobne granice za umirovljenje nemaju nikakvog učinka već ako pretpostavimo da će se tijekom narednih 30 godina životna dob građana u istoj mjeri pomaknuti naviše. Povrh svega mirovine imaju trend rasta, dakle zahtjevaju sve veću novčanu masu.

Bez potrebe za prozivanjem za odgovornost, upiranjem prstom u ove ili one skupine građana, problem koji se nalazi pred nama vrlo je opipljiv i trebalo bi mu pristupiti vrlo ozbiljno. Barem jednom u posljednjih 50 godina i odgovorno. Ludilo gospodina Beškera nije metoda kojom bismo se trebali povoditi.

Reforme koje bi mogle obrnuti tijek negativnih događaja trebale bi ići u smjeru kako se predlaže lijevo u tabeli ali poučeni dosadašnjim iskustvima te univerzalnom nesposobnošću države da se učinkovito bavi ovako kompleksnim pitanjem vjerojatnije je da ćemo svjedočiti birokratskim rješenjima iz stupca desno:

Rješenja koja bi potaknula zaposlenost, popravila omjer ili uvećala prihode mirovinskog sustava:	Rješenja koja možete očekivati u okviru postojećeg sustava:
revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava	dodatno pomicanje dobnih granica na više, što znači manji broj ljudi koji dožive vrijeme mirovine, te kraće vrijeme provedeno u mirovini
povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost	zamrzavanje mirovina, što ne rješava problem, nego samo limitira troškove umjesto da smanjuje deficit
ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju	porast udjela sredstava iz državnog proračuna
pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima	vlast može pravnom prisilom ukinuti II.stup, te sredstva iz fondova oduzeti i prebaciti ih u I. stup zbog podmirenja obveza prema trenutnim umirovljenicima, čime zakida trenutne radnike za njihove vlastite mirovine u budućnosti
ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju	dodatne izdatke iz državnog proračuna za poticanje gospodarstva u nadi da će isti doprinijeti većoj gospodarskoj aktivnosti i zaposlenosti, što bi ukoliko propadne rezultiralo još nepovoljnijom ekonomskom i socijalnom situacijom
smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača	porast izdvajanja u I. stup, što posljedično dovodi do smanjenja neto plaće, te smanjenje prihoda lokalnih zajednica, koji će se kompenzirati nekim drugim vidom poreza ili rasta prireza
ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.	više poreze
povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob	stimuliranje planske ekonomije nauštrb privatne gospodarske inicijative

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sindikat umirovljenika javno poziva na pljačku imovine radnika!

Oznake

drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH

Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.

Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.

Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK

Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.

Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?

Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)

Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.

No je li?

Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.

Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.

Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.

Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.

Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.

Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?

Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:

Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK

Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK

Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK

Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK

Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.

Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.

Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.

Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.

Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.

Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.

To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.

Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.

Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.

Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prisiljavanje poslodavaca na zapošljavanje radnika

Oznake

blagajnice, Kapitalizam, Mrsić, trgovine, zakon, Zakon o trgovini, zapošljavanje, ZOR

Ingeniozna ideja iz naslova dolazi nam od ministra Mrsića, također poznatog pod nadimkom “Mr. zapošljavam za 1600 kuna dok pred druge poslodavce postavljam zakon o minimalnoj plaći”. Libertarijancima slabijeg želuca ne preporučam čitanje linkanog teksta s net.hr, prođite na brzinu kroz komentar u nastavku.

Fiskalizacija, kao instrument kontrole novčanog prometa među građanima, sve će se više koristiti ne samo kao sredstvo učinkovitijeg oporezivanja već i analitike u funkciji donošenja novih pravila po mjeri građana. U slučaju zapošljavanja u trgovini podaci prikupljeni fiskalizacijom pomoći će birokratima u iznalaženju novih standarda koje će poslodavci morati zadovoljiti ukoliko se žele baviti tom djelatnošću.

Tako pitanje zapošljavanja broja radnika više neće biti pravo onoga koji zapošljava i postavlja uvjete zaposlenja već će se ustanoviti nova zakonska regulativa. Zakonom o trgovini, čija dorada u tom smislu je u tijeku, će biti propisan minimalni broj zaposlenih prodavača po kvadratnom metru trgovine ili možda ovisno o prometu koji trgovina ostvaruje. Detalji još nisu specificirani.

Navedeno je naravno u ime borbe protiv eksploatacije radnika, a kad smo već kod nje i s obzirom da postoji široko uvjerenje da u voluntarnom odnosu radnika i poslodavca postoji neka eksploatacija preporučam da pogledate ovaj video koji će vam pomoći u razbijanju tog mita, ili vas možda potaknuti na kritičko razmišljanje:

Edgar the Exploiter (U prijevodu: Edgar izrabljivač):

Zanimljiv je podnaslov teksta s net.hr:

Prisila poslodavaca koji ne zapošljavaju dovoljno ljudi – još jedno prazno obećanje?

Dakle očito je da se implementacija ove mjere očekuje od vlastodržaca, a sumnja tek u “prazno obećanje” potvrđuje tezu o raširenosti mita o eksploataciji.

Ono što će radnici dobiti kao rezultat ove mjere jest manje posla (iliti više otkaza). Samo poslodavac bez mozga pristao bi zapošljavati više radnika nego što li je potrebno da bi se posao obavljao optimalno, a tvrtka poslovala sa pozitivnom računicom – no i takvom bi negativna bilanca uskoro razbistrila um. Ako mislite da će tko prisiliti vlasnika trgovine da se odrekne profita tada ozbiljno riskirate da vas ta zabluda sutra dovede u poziciju otkaza ugovora o radu. Cijenu rada efikasno određuje tržište, pogledajte još jednom Edgara izrabljivača, a uplitanje u taj proces posljedično će prouzročiti pad broja zaposlenih u trgovini kao i broja samih tvrtki koje se bave tom djelatnošću. O tome kako smo borbu za pravo na slobodno tržište već odavno izgubili pred nasilnom birokracijom da ne spominjem.

Kada se pretpostavke o štetnosti ove mjere pokažu istinitima to će tek biti dodatan povod za daljnje intervencije vlastodržaca. Od svih intervencija koje bi mogle uslijediti najviše me zastrašuje nacionalizacija. Linić je neki dan već probio led u tom smjeru prozvavši privatnike kako nisu u stanju pokrenuti gospodarstvo. A kako i bi kada sami ne mogu ništa uslijed uvlačenja politike u sve njegove pore?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država i HZMO umirovljenicima nezakonito oduzimaju pravo na mirovinu

Oznake

HZMO, isplata mirovina, ministarstvo, mirovine, mirovinski fond, Mrsić, OIB, Zakon o mirovinskom osiguranju

Uvjeti za ostvarivanje mirovine:

Starosna mirovina:

65 godina starosti i 15 godina radnog staža.
Iznimka: Žene 60 godina starosti ali do 2030. svake četiri godine starosna dob se pomiče za jednu godinu naviše i u konačnici će se uskladiti sa općim uvjetom, dakle 65 godina starosti. Izmjene zakona idu u smjeru 67 godina starosti ili 40 godina radnog staža.

Prijevremena starosna mirovina:

60 godina starosti i 35 godina radnog staža.
Iznimka: žene 55 godina starosti i 30 godina staža, gdje se oba parametra do 2030. povisuju u koracima od 3 mjeseca svake godine.

Invalidska mirovina:

O pravu odlučuje komisija, načelno uvidom u liječničku dokumentaciju koja dokazuje nesposobnost za rad/ stupanj invaliditeta. Ako je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka. Ako je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, uvjet mirovinskog staža nije potreban.

Komisija je ujedno i koruptivna točka, a primjeri ostvarivanja prava plaćanjem mita mogu se naći po hrvatskim sudovima.

Obiteljska mirovina:

Djeca, bračni drug, razvedeni bračni drug, izvanbračni drug, roditelj. Detalji u uvjetima HZMO.

Mirovine prema posebnim propisima:

• Djelatne vojne osobe, policijski službenici, službene osobe s posebnim dužnostima i ovlastima u sigurnosno-obavještajnom sustavu i ovlaštene službene osobe pravosuđa
• Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata
• Zastupnici u Hrvatskom saboru
• Bivši politički zatvorenici
• Borci NOR-a
• Domobrani
• Pripadnici bivše JNA

Detalji.

Sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju, Glava V., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje vodi matičnu evideniciju osiguranika tj. evidenciju obveznika plaćanja doprinosa i korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Prema članku 103. HZMO čuva dokumentaciju najmanje 30 godina od dana stjecanja prava te najmanje 10 godina nakon smrti korisnika prava, odnosno prestanka ili gubitka prava. Podatci su pohranjeni na informatičkim medijima HZMO-a.

Dakle mirovine se postojećim umirovljenicima isplaćuju u skladu sa Zakonom i uvjetima koje propisuje HZMO-u, osiguranicima i korisnicima.

Unatoč zakonskoj obvezi da vodi matičnu evidenciju, HZMO izvan zakonskog okvira propisuje nove postupke i veže ih uz već ostvareno pravo na mirovinu koje je dokazano dokumentacijom kojoj su u posjedu. Tako je korisnicima mirovina odaslao naredbu o dostavi OIB-a, iako ga već ima u svojem informacijskom sustavu, uz prijetnju neisplatom mirovine u studenom (za listopad). Do ovog trena naredbi se još nije odazvalo 5400 hrvatskih umirovljenika, 18 tisuća umirovljenika koji žive u Srbiji i Bosni i Hercegovini te oko 30 tisuća umirovljenika s hrvatskom mirovinom koji žive u ostalim zemljama.

Kažu iz HZMO:

Svi oni koji su se propustili odazvati pozivu za dostavom potrebnih podataka, mogu to učiniti do kraja listopada. A ako OIB ne dostave, mirovina za listopad im neće biti isplaćena.

Suprotno zakonskim odredbama postupa i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava koje vrši pritisak na umirovljenike da otvore račune u bankama na koje bi HZMO vršio isplatu mirovina, umjesto da im mirovine donosi poštar u gotovom novcu:

Umirovljenici koji ne budu htjeli otvoriti tekući račun u banci, mirovinu će i dalje moći primati putem pošte, ali uz uvjet da sami snose troškove isplate.

Ministarstvo je došlo do zaključka kako je trošak uplate na bankovni račun manji od dostave poštom, što je vrlo vjerojatno točno, no trošak isplate mirovine također nije pokriven zakonskim odredbama ili postojećim uvjetima, dakle država nameće umirovljeniku postupke van istih uz novi financijski teret.

U Ministarstvu rada i mirovinskog sustava izračunali su da bi država na taj način uštedjela velik novac. Naime, trošak isplate mirovina preko pošte porezne obveznike godišnej stoji oko 100 milijuna kuna.

No da ušteda novca (koji ionako nije njihov) nije pravi motiv za uvođenje ovih postupaka vidimo u slijedećoj izjavi:

Prijelazni rok u kojem će umirovljenici morati otvriti tekući račun u banci i broj dostaviti HZMO-u bit će šest mjeseci, odnosno prva polovica sljedeće godine. Kao jedan od razloga zbog kojeg su se odlučili na ovakvo rješenje u Ministarstvu rada navode i inzistiranje Ministarsva financija da se plaćanja obavljaju preko tekućeg računa.

Ministarstvo financija želi tek kontrolu nad gotovinskim prometom, kao i u slučaju fiskalizacije, stoga s Mrsićevim ministarstvom tek trguje uvođenjem dodatnih proceduralnih komplikacija kako bi ostvarilo svoj cilj. Argumentacija u smjeru ušteda s jedne strane, kao i u smjeru boljeg punjenja proračuna s druge strane, tek je jalova izlika za uvođenje novih represivnih mjera nad građanima i naravno na njihov račun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac