Među svojom djecom imam jednu vrlo maštovitu kćer. Nije pretjerano zainteresirana, za razliku od dječaka, za igre koji zahtjevaju izražene motoričke vještine, (iako se bavi plesom i to vrlo uspješno) ali je zainteresirana, vjerujem poput većine djevojčica, za igre uloga (role play). Među omiljenim igrama su joj igra dućana i banke.
Obje igre svode se na šablonu (scenarij) što u slučaju dućana znači korištenje blagajne, novca (onaj iz Monopolyja je ok), raznih stvari koje ima u sobi i koje će poslužiti kao roba te neizbježne košarice u koju će kupac stavljati robu sa polica (police su stolci, kutije za igračke, krevet i sl.). Razumljivo je što slijedi ali ako niste maštoviti ili nemate kćer zahvaljujući kojoj ste mogli iskusiti čari ove igre uglavnom ona se svodi na to da sam ja kupac, kćer prodavačica/ blagajnica, pa u rundama dolazim u njenu sobu, uzimam košaricu i pravim se da kupujem pri čemu moram voditi računa da uvijek odabirem druge proizvode (i količinu) kako se runde odigravaju. Na bijeloj ploči (whiteboard) često znaju biti napisani proizvodi na akciji (npr. gumice za kosu 2+10 gratis). Igru (rundu) se mora proniknuti promatrajući cjelokupni setup jer može nastati problem ako propustite odigrati onaj korak koji si je prodavačica zamislila u glavi, poput spomenutih proizvoda na akciji kojom se implicira i njihov odabir. Tek tu i tamo prodavačica dozvoli zamjenu uloga pa i ja budem prodavač. Vrlo joj je zabavno kada na akciju stavim neke proizvode koje ni u snu nije očekivala.
Igra banke svodi se na klijenta koji dolazi u banku po novac, bankara koji sjedi za šalterom, reklamne letke s bankarskim proizvodima, obrasce za ispunjavanje, kalkulator, telefon, štambilj, kartice i novac (opet onaj iz Monopolyja, ali često se tu nađu i kovanice iz kasice prasice). Bankar je, pogađate, kćer, a ja sam klijent koji je došao u banku da bi dobio tretman, jer o tome se i radi. Za razliku od dućana ova igra ima znatno više improvizacije ali u principu rutina se svodi na slušanje klijenta, zatim ponude proizvoda koji odgovara klijentovim potrebama, zatim popunjavanje obrasca (za to vrijeme bankar tipka po kalkulatoru i nešto računa), zatim potpisivanje tog obrasca na 10-ak mjesta, pa kopiranje istog, pa skeniranje, pa pretipkavanje brojki u kalkulator, pa zvanje “šefice” telefonom kako bi se sve to ponovilo i verificiralo, te na kraju same isplate novca ili izdavanja kartice ako je o tome bilo riječ.
Obje igre, a osobito igra banke, nevjerojatno asociraju na upravni postupak. Iako kćer do sada nije imala priliku susresti se s birokracijom, jer ženina i moja odluka je da je ne vučemo sa sobom u tim prigodama (što je možda i pogrešno jer bi vjerojatno dobila nove ideje za igru), to što ona radi svojim smislom i rutinom gotovo je identično onome što rade šalterski birokrati.
A baš s tim birokratima se posljednjih dana družim nešto više nego obično. Naime ponovno sam postao otac (hvala što ste pomislili “ČESTITAM”) pa obilazim matične, MUP-ove, porezne, HZZO-ove i druge birokrate koji mi svesrdno pomažu da budem u skladu s onime što su prosvjećeni tirani putem države nametnuli kao elementarno i nužno da bi se čovjeka priznalo kao takvog (posljedično mu se i nametnulo 50-ak tisuća kuna javnog duga na teret). Za svaki korak propisan je zakonski rok i to upravo zbog zadnje navedenog. Svatko rođen unutar državnih granica mora preuzeti građanske obveze jer to je stvar civilizacijskog dosega i čini se za opće dobro (rekli bi to mnogi zadojeni drugari). U suprotnom, ako zanemarite obveze i rokove, bit ćete kažnjeni.
Na prvom koraku susreli smo se s matičarem. Dalje od njega neću jer me on napunio pozitivnom energijom za sve ostale birokrate u slijedu. Dolazak matičaru podrazumijeva popunjavanje obrazaca, donošenje biljega, štambilj, telefon, osobne iskaznice, kompjuter (opa!), printer, olovku i novac. Postupak izgleda otprilike ovako – Prvo pronađete kiosk i kupite biljege. Potom se pojavite na ulazu općine gdje vam portir uzme osobnu iskaznicu te podatke s nje unese u kompjuter te vas uputi k matičaru (kat taj, soba ta). Pokucate matičaru, on vam kaže da pričekate vani. Otvara vam par sekundi nakon što vam je rekao da pričekate vani i poziva vas unutra. Pita što trebate, vi kažete, on vam gurne obrazac na popunjavanje. Za to vrijeme prepisuje podatke s vaših osobnih iskaznica u kompjuter i usput odgovara na telefon. Traži vas biljege koje odlaže na onu namočenu spužvicu – ovo mi je posebno fora jer izgleda da su skužili kako će biljeg popiti dovoljno vlage da se aktivira ljepilo samo ako ga se ostavi na miru dovoljno dugo (Ne znam je li to vezano za neko poboljšanje procesa i uštedu vremena). Aplikacija za OIB javlja grešku. Matičar telefonira i nekome s druge strane prijavljuje problem. Odlogirava se iz aplikacije (na preporuku)… čeka… komentira nama kako se, zamislite, mora odlogirati i ulogirati… da bi nakon svega aplikacija ponovno javila grešku, pa se počeo sprdati s aplikacijom i sugestijom tehničke službe. Biljezi su se za ovo vrijeme od vlage zarolali u cilindar. S obzirom da ne može odraditi korak s OIB-om preskače na obrazac koji smo popunili još prije 10 minuta. Razvaljava biljege preko njega isfrustriran što su previše vlažni pa se neće zalijepiti kako treba (ćoškovi strše u zrak) i preko njih udara štambilj na kojem piše “poništeno”.
U ovom trenutku doživljavam katarzu! Emotivni flashback na svoju kćer i igru banke, vidim sebe kako glumim klijenta u njenoj maštovitoj igri i njeno nasmješeno i sretno dječje lice! ❤
… zamišljam kako matičar drapa obrazac po nekoj perforaciji, jedan dio skenira, a drugi nosi šefici na potpis, zatim traži mene još jedan papir i potpis, zaklama ga za neki treći, potom sprema u neki registrator, a od onog ostatka prvog obrasca izrezuje škaricama jedno veliko srce! Obuzela me čista ljubav! 🙂
Šalterski birokrati su zapravo nikad odrasla djeca, a prostor u kojem obitavaju je svojevrsna Panova Nigdjezemska. Oni uživaju sreću da su predivnu dječju igru uspjeli pretvoriti u posao za koji su nagrađeni plaćom. Pa iako se taj upravni postupak njima možda doima strašno smislenim i korisnim nekako mi se čini da nisu svjesni kako izvan sigurnosti dječje sobe leži onaj stvarni i drugačiji svijet. I da, možda je slučajno, a možda i nije, oni su uglavnom upravo djevojčice.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
