Maštrukov socijalistički Končar i Antonov 225

Oznake

Antonov 225, avion, Filipini, Jugoslavija, Končar, nacionalizacija, privatizacija, socijalizam, transformator

Maštruko je napisao jedan zgodan tekst, o velikom uspjehu Končara koji se upravo sprema isporučiti golemi transformator Filipinima, a po njega dolazi ni manje ni više nego najveći avion na Svijetu, teretnjak Antonov 225. Usput rečeno i jedan jedini takav avion. Pače kalkuliram da bih ga s klinkom otišao vidjeti kako slijeće u petak ili polijeće u nedjelju. Stvarno je impozantan.

Ono na što Maštruko gađa jest uspjeh Končara koji ostaje nezapažen, valjda i neslavljen od masa, koje su okupirane manje važnim stvarima poput primjerice pokušaja jednih da referendumom izoliraju druge od njihovih elementarnih prava da žive kako žele (pederluk, lezbijstvo i slično zapravo uopće nemaju veze s prirodom referendumskog problema jer problem nastaje u pravnoj domeni odnosno u vladavini prava koja bi već jednom trebala zamijeniti vladavinu većine ili organiziranih interesnih skupina). Končar veže poput mnogih drugih tvrtki uz socijalizam. Kaže Končar je dijete socijalizma koje je preživjelo privatizaciju, kleptokraciju bivših i nesposobnost aktualnih političara na vlasti.

No ipak povijest o Končaru govori nešto sasvim drugo. Nažalost Končar nije preživio nacionalizaciju. Naime on je osnovan davne 1921. godine kao podružnica Siemens AG-a u Zagrebu te je kasnije nasilno nacionaliziran i otet vlasnicima u vrijeme kada su i mnoge druge privatne tvrtke nacionalizirane i preimenovane u imena mnogih antifašističkih i socijalističkih narodnih heroja. Od tog trena socijalistički povjesničari pisali su povijest, a socijalistički učitelji podučavali mnoge Olege i Kapitalce pričajući im narodne priče. Naravno pogrešne.

21. stoljeće srećom nudi mogućnost svakome tko to želi da se suoči s turobnom činjenicom da smo više od pola stoljeća dogmatizirani i indoktrinirani krivom slikom povijesti. I meni, inače vrlo slobodnoumnom čovjeku, bilo je dosta teško prihvatiti da neke stvari koje sam usvojio kao činjenice zapravo to i nisu, a još teže bilo je početi graditi iznova ovu novu ali realnu sliku Svijeta.

Tko unatoč svemu vjeruje u suprotno, bez želje da se suoči s povijesnim faktima, je žrtva indoktrinacije. Možda je dobro napomenuti kako je upravo ta opća kriva slika posljedica državnog, obveznog, monopolistički ustrojenog obrazovnog sustava, osmišljenog u glavama kolektivističkih ideologa i planera, koji vas ne uči o činjenicama već o pričama kroz koje vas se formira da budete sukladni s kolektivističkom ideologijom koju zagovaraju političke klase.

O tome tko je industrijalizirao Hrvatsku i kada pisao je Šimun prije gotovo dvije godine. Preporučam da pročitate njegov zanimljiv tekst.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Privatizacija INA-e kao izgovor za novo haračenje

Oznake

nacionalizacija, nafta, Večernji

Mislili ste da je benzin dobar samo za čišćenje uprljanih mehaničkih dijelova? Ma ne, možete njime “čistiti” i ljudski mozak. Večernjakov g. Biočina donosi čitateljima ekskluzivnu vijest o namjeri Vlade RH da osnuje državnu naftnu kompaniju.

Prema Večernjaku Vlada nije zadovoljna rezultatima privatizacije INA-e, ali zapravo nije zadovoljna (ovime započinjem vlastite opservacije) time što kroz postojeću rudnu rentu (oblik tarife vezane za eksploataciju rudnih bogatstava) ne utržuje dovoljno novca u državni proračun.

Ideja je kroz novoosnovanu državnu tvrtku uvesti novi model haračenja nazvan “Product Sharing Agreement” iliti umjesto paušalne rente privatne bi tvrtke morale dijeliti određen postotak proizvedenih ugljikovodika sa novom državnom tvrtkom. Odlično! Povratak planske ekonomije sa sve izraženijim fašističkim obilježjima.

Iza svega stoji, a tko bi drugi, nego “stručna javnost”, HAZU, Znanstveno vijeće za naftu i plin te Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa koji su dali prijedlog da se osnuje nova državna Agencija (HANDA valjda ne odgovara tom zadatku, no to ne znači da je ne treba dalje financirati novcem poreznih obveznika) no promućurno Ministarstvo gospodarstva ipak je odlučilo da to bude tvrtka jer prema zakonu agencija nema pravo baviti se gospodarskom djelatnošću niti biti “partner” nekome. O sklonostima lobističkih skupina da tjeraju vodu na svoj mlin korištenjem države i zakona govori Friedman u knjizi “Kapitalizam i sloboda”.

Ovome predstoji Zakon u ugljikovodicima, jer naravno sve mora biti legitimno pa će se napisati sve što treba, a nakon toga samo je nebo granica. Vlada dakle hrabro nastupa s idejama o nacionalizaciji, prisjetimo se nedavne vijesti o izgradnji nacionalne optičke mreže, monopol u elektroenergetici ima oduvijek i čvrsto ga drži, a sada ulazi i u eksploataciju ugljikovodika gdje će se za rastjerivanje konkurencije poslužiti bizarnim Product Sharing Agreementom i osigurati si povlašten položaj u toj branši.

Čudi stoga Biočinin zaključak teksta, citiram:

Osnivanje nove državne tvrtke mogao bi biti prvi korak k ponovnom okrupnjavanju stručnosti u naftnom sektoru pod kapom države te stvarne liberalizacije tog segmenta ekonomije.

Okrupnjavanje nečega pod kapom države je primjer stvarne liberalizacije? G. Biočina, vama je temperatura očito iznad 41°C. Ne znam jeste li toga svjesni no možda je krajnje vrijeme za jedan brufen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac