Povratak iseljenika na socijalnu pomoć

Oznake

emigracija, iseljenici, Mađarska, naknada, socijalna pomoć

Mađarska Vlada odlučila je financijski potaknuti povratak mladih iseljenika natrag u Mađarsku. Financira im povratnu avionsku kartu te daje poticaj od 2500 HRK mjesečno u periodu od godine dana po povratku. U par mjeseci tu mjeru je prihvatilo 800 mladih raseljenih Mađara.

Ova priča je podijeljena s Hrvatima vjerojatno zbog Adrisove kampanje ‘Razveseli mamu i vrati se doma“. Malo se gađa na emocije Hrvata koji sve češće glasuju nogama.

No ove kampanje se razlikuju. Adrisova je produkt tržišnog načina razmišljanja, a ova druga političkog. Prva je vrijednija od druge. Šteta je što u oku javnosti one vonjaju na isto jer su u biti potpuno različite. Adrisova kampanja je otvorena poslovna ponuda mladim hrvatskim stručnjacima, a iz Hrvatske za sada većinom odlaze takvi, dok je kampanja mađarske vlade poziv neuspjelim emigrantima na povratak gdje ih čeka socijalna pomoć. Na taj način mađarska vlast preuzima brigu za svoje građane iz ruku država u koje su oni emigrirali. Time šteti vlastitim poreznim obveznicima i ekonomiji jer im povećava troškove života i poslovanja, a to je upravo i najjači motiv građana da se odsele.

U izvjesnom roku ova mjera će se pokazati izuzetno štetnom za Mađare jer dodatno potiče produktivne građane na emigraciju (povećava im se trošak), dok one koji nisu kapitalizirali svoj odlazak u inozemstvo potiče na povratak i spas u izdašnoj socijalnoj pomoći (često toliko izdašnoj da građani gube daljnji motiv raditi). Ako im već restriktivnim zakonima mađarska vlada zabranjuje da se zaposle za plaću ekvivalentnu iznosima danih poticaja onda je jedina racionalna politička odluka ostaviti ih da rade u inozemstvu za usporedivi, granični iznos plaće (tako ostaju dio ekonomije i stvaraju neku korist za sve), ili da budu teret njihove socijalne države i poreznih obveznika, jer tako ne postaju teret građanima koji su ostali u Mađarskoj.

Naravno, mađarska vlada je mogla smanjiti vlastitu rastrošnost, proporcionalno i poreze, ukinuti gomilu restriktivnih zakona kojima guši građane i ekonomiju, i tako stvoriti one prave poticaje koji vode do jačanja i dugoročne održivosti ekonomije i posljedično rasta standarda građana.

Ove preporuke se generalno odnose i na Hrvatsku. Ipak, treba naglasiti kako te preporuke nisu odbojne zbog svoje očite povezanosti sa doktrinom klasičnog liberalizma već zbog opće nespremnosti da se prihvati jedna gorka istina – kako su građani demokratski izglasali ekonomski neopravdanu rastrošnost države i navikli se na brojne blagodati koje su, realno, financirane javnim dugom. Protiviti se mjerama štednje znači zagovarati rastrošnost države. To znači protiviti se jedinom logičnom i održivom načinu života koji kaže da se trošiti može onoliko koliko se i stvori. To je osobito važno kada su u pitanju javne financije jer za razliku od neodgovornog pojedinca, koji će sam odgovarati za svoje propuste, neodgovorna vlast može upropastiti cijelu naciju. Dakle gorka istina je da su građani putem politike i demokracije pokušali sami sebi izglasati socijalni mir i blagostanje. I ne odustaju od toga. Međutim zbog ekonomskih zakonitosti tako nešto nažalost nije moguće. Tko na tome ipak inzistira, i tko na biračkom listiću traži kruha preko pogače, osuđen je na socijalnu i ekonomsku propast pod političkim diktatom vlastodržaca. Bila to Grčka, Mađarska ili Hrvatska.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Stečena prava jednima, a obveze drugima

Oznake

braniteljska mirovina, invalidnina, naknada, pomoć, pravo na mirovinu, pravo na naknadu, pravo na što mi god padne na pamet, socijalna pomoć, socijalna prava, stečena prava

Uz sva stečena prava o kojima se govori, primjerice stečena prava hrvatskih branitelja, postoji jednak broj stečenih obveza o kojima se javno NE govori. Da se odmah na početku razumijemo; u obitelji imam mnogo branitelja, uglavnom dobrovoljaca, srećom svi su se živi vratili s bojišnice na kojoj su uglavnom bili od početka do kraja rata, i prema njima gajim veliki respekt. Niti jedan od njih nije član ikakve udruge, niti je u povlaštenoj mirovini, niti je fingirao PTSP, niti iskoristio povlasticu za stan ili auto, niti je u ikojem drugom obliku pokušao na konto rata, a posredstvom države, ostvariti ikakve privilegije. Niti jedan. Zbog toga je moj respekt prema njima još i veći.

Dakle za svako stečeno pravo nekome je nametnuta obveza. Onaj tko je “stekao pravo” (u načelu privilegiju) sam sebe će uvjeriti kako je obvezu preuzela država, no onaj tko to pravo mora platiti, primjerice porezni obveznik od svoje plaće, uviđa pravu sliku stvari – a ta je da je država u cijeloj priči posrednik u novčanom transferu od jedne osobe prema drugoj, ili od jedne skupine građana prema drugoj. Država kao posrednik, odnosno osiguravatelj opstojnosti tih transfera, uživa zavidnu poziciju jer: 1. raspolaže sredstvima prisile kojima utjeruje novac od jednih 2. uzima dio tog novca za sebe kao naknadu za transfer 3. omogućavanjem sve većeg broja transfera sebe nameće kao figuru bez koje se ne može (normalno) živjeti.

Stečena prava postaju kardinalan problem u trenutku kada ih država podijeli previše. 10 radnika koji su financirali jednog umirovljenog nije bila razina problema vrijedna pažnje niti se itko zamarao očitim pogoršanjem trendova. Međutim do danas taj broj je pao na ispod 1:1 te postaje velik problem prema kojemu se pristupa onako kako se dosad naučilo – ne zamara se očitim. Ali to nije sve. Genaralno, pitanje dijeljenja prava pati od velikog stupnja paralelizma. Što to znači? Ne dijeli se samo jedno pravo nekoj manjini već gomila prava različitim skupinama. Sve ih je više. A osim što ih je sve više postojeća prava šire se na sve veći broj korisnika i sve su izdašnija.

I to nije slučajno. Podjela prava bio je (i ostao) način kako dominantne političke stranke šire svoju stranačku mrežu, dolaze na vlast i ponovno se na nju vraćaju. Stečena prava u najvećem su broju slučajeva nagrada za političku lojalnost, a njihova količina svojevrstan je dokaz kako se u Hrvatskoj gotovo o svemu odlučuje političkim putem unatoč raširenom uvjerenju o nekakvim kapitalističkim, liberalnim ili tržišnim silama pod čijim djelovanjem se kao društvo raspadamo. Dakle stečena prava i politikanstvo osnovni su uzrok društvene dekadencije. A u Hrvatskoj nema odricanja od stečenih prava niti života bez političkog odlučivanja.

Branitelji na Savskoj nisu došli srušiti ministra branitelja već braniti svoja stečena prava. Oni žele smjeniti ministra samo da pokažu svoju moć. Ništa drugo. Paradoksalno, njihova prava u ovom trenutku uopće nisu ugrožena jer o njihovom smanjenju ne priča se ni u kuloarima. Ako shvaćamo odnos između stečenih prava i stečenih obveza ovaj nesuvisli prosvjed odjednom postaje sasvim suvisao. Oni su tamo da pokažu kako su još uvijek tu i kako se s njihovim stečenim pravima nitko neće kockati (čak i kada se ne kocka). To što s druge strane netko mora platiti njihova stečena prava, kažu prosječno 5000 kuna mjesečno za svaku braniteljsku mirovinu ili gotovo 6 milijardi kuna godišnje u ukupnom iznosu, nije ih briga. Strana koja plaća njihova stečena prava nije samo nezastupljena već je otvoreno i besramno eksploatirana. Ovakvi prosvjedi stoga daju legitimitet državi da još jače stisne produktivne građane, daju odobrenje za uvođenje novih poreza (na nekretnine, na štednju, na internet, na bilo što…), daju naredbu da se nad poreznim obveznicima provodi jača represija.

Radi se o ljudima koji su formalno prisiljeni financirati braniteljske, povlaštene, redovne, nasljeđene i ine mirovine, zdravstveni sustav i njegove rastuće dugove pa i školovanje doktora koji s diplomama odlaze preko granice, istovremeno i socijalne naknade u 16 milijuna varijacija, državu, njene projekte i birokraciju, uključujući i javni dug kojim se prikriva stvarna cijena socijalnih transfera kao i golemi iznos danih garancija i poticaja politički podobnim fizičkim i pravnim osobama. Sve je to jedna velika politička, antitržišna predstava u kojoj je glumaca daleko više nego gledatelja, cirkus u kojem u sjeni reflektora uvježbani prevaranti džepare publiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

U obranu telekom operatera – pohlepna država obmanula medije i građane!

Oznake

HAKOM, mobitel, naknada, raskid ugovora, telekom, ugovorna obveza, Zakon o elektroničkoj komunikaciji

Mediji su danas krenuli u napad na telekom operatere, kako bi navodno zaštitili pretplatnike od plaćanja viših cijena usluga, da bi time, vjerujem nesvjesno, zauzeli poziciju zagovaratelja nepoštivanja ugovonog odnosa pa čak i samih zakona koji vrijede u ovom nakaradnom zakonskom okviru kakav je izgrađen u RH. Jutarnji u ofenzivi ovdje, a Index ovdje, Večernji ovdje, Dnevnik.hr ovdje… svi redom prenose (dez)informaciju Hine. Nema sumnje, navukli su svoje čitatelje na bijesne reakcije. Vidjet ćemo i sasvim neopravdane.

Dakle, Kapitalac u obrani telekoma u ovom slučaju, a osobito u obrani imovinskih prava i ugovornih odnosa koji su zasnovani na dobrovoljnom odnosu telekoma i pretplatnika. O čemu se radi?

Država, takva kakva jest, pohlepna za novcem poreznih obveznika, odlučila se na novi namet (naknadu za uporabu radiofrekvencijskog spektra te naknadu za uporabu adresa i brojeva) koji neminovno vodi do povećanja troškova poslovanja telekom operaterima. Država je u propagandi koja je uslijedila uvjeravala građane kako se navedeno neće odraziti na povećanje cijene usluga krajnjim korisnicima. Tko je u to povjerovao je u najmanju ruku naivan.

Cijene telekom usluga sasvim sigurno će u izvjesnoj mjeri ići gore. S obzirom na kakvo-takvo postojanje konkurencije na tržištu za očekivati je da će to poskupljenje biti najmanje moguće, jer niža cijena ponovno će po načelima konkurencije privući korisnike k onom operateru koji će biti spreman to poskupljenje minimizirati odnosno ponuditi cijenu nižu od konkurencije, a unatoč trošku koji proizlazi iz novog nameta.

Ono bitno jest da cijene ne idu gore zbog gramzivosti telekom operatera već zbog troška koji proizlazi iz novog nameta, a baš taj namet mogli bismo opisati kao gramzivost države za vašim novcem. Proračun je prazan, sjećate se?

Međutim nema koji čas kako je Hakom izdao stručno mišljenje o najavljenim promjenama cijena korištenja usluga u mobilnim mrežama u kojemu pojašnjava kako novi namet ne može biti opravdanje za više cijene usluga te kako telekom operateri, ukoliko se ipak odluče povisiti svoje cijene, moraju omogućiti pretplatnicima raskid ugovora bez naknade. U tom stručnom mišljenju Hakom kaže da je izmjena ugovora bez suglasnosti pretplatnika moguća tek u tri slučaja. Tri slučaja među koje nova naknada navodno ne spada:

1. posljedica regulatornih obveza koje proizlaze iz ZEK-a,
2. posljedica izmjene poreza na dodanu vrijednost,
3. posljedica izmjene veleprodajnih cijena na koje operator javnih komunikacijskih usluga
nema utjecaja.

E pa stručno mišljenje Hakoma je ništa drugo do li pravno pogrešno! Ali ipak dovoljno da se na njega naivno navuku mediji, a nakon njih vjerujem i gomila gnjevnih pretplatnika. To je bilo dovoljno. Odgovornost skrenuti sa pohlepne države na telekome. Pravilnik kojim je regulirano uvođenje nove naknade donesen je na temelju Zakona o elektroničkim komunikacijama i kao takav odgovara upravo podebljanoj točci 1., a to znači da telekomi ipak imaju zakonsko pravo naplatiti naknadu za raskidanje ugovora pretplatnicima koji bi se zbog poskupljenja usluga odlučili na raskid.

Bilo kako bilo raskid ugovora se ne plaća niti sada. Naknada za raskid, ili penal, plaća se isključivo u slučaju postojanja ugovorne obveze, a takva se uglavnom odnosi na obvezno trajanje pretplatničkog odnosa (12, 24 mjeseca) na koje se pretplatnici odlučuju kako bi po povoljnijim uvjetima kupili kakav mobitel (često i za simboličnu 1 kunu).

Do sada je nadam se postalo jasno gdje se nalazi povreda ugovornog odnosa – država novom mjerom utječe na već zaključene ugovore – pravna retrogradnost je jedan od najjačih demotivatora u poslovanju, te povreda imovinskih prava – država daje mogućnost pretplatnicima da bez naknade (penala) raskinu ugovor odnosno da se izvuku iz ugovorne obveze iako ta obveza proizlazi iz kupnje mobitela po povlaštenoj cijeni, a ne iz cijene telekom usluga na koje je utjecala ova nova naknada!

Ovo je samo još jedan primjer nedorečenosti hrvatskih zakona i koliko se njima lako manipulira ukoliko ste na poziciji. Takvi zakoni imaju samo jedan cilj – stvoriti povoljniji položaj zakonodavcu (vlasti, proračunu), ali kao posljedicu donose mnoge loše stvari za građane, prije svega donose pravnu nesigurnost, mažu oči medijima, a bijes građana okreću u krivom smjeru. Pa ti živi i posluj u takvoj državi!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Povjerenje u rad Porezne uprave je iskaz vjere u socijalnu državu

Oznake

gorivo, HŽ, Lalovac, Linić, Milanović, naknada, porez, porezna uprava, trošarine, vlada

Povjerenje građana u rad Porezne uprave mora biti naprosto neupitno. Stoga one koji to povjerenje ruše treba udaljiti iz sustava i za to se ne čekaju sudske odluke nego tu djelujemo sami…!, prozborio je maločas Milanović na sjednici Vlade!

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović ne misli na mene i ostale porezne obveznike. Jer ono u što vjerujem u slučaju Porezne jest da će me svaki puta kada ostvarim prihod ili dobit primjereno kazniti otimanjem pozamašnog dijela istog. Stoga bih bio vrlo sretan da Porezna iznevjeri to navodno povjerenje i barem jednom zaboravi uzeti dio mojeg kolača i da se, naravno, toga kasnije ne prisjeti.

Kada govori o povjerenju u Poreznu Milanović se obraća građanima koji žive od proračuna i socijalnih transfera. Kako bi sačuvao svoj politički integritet i vlast u rukama povjerenje u eksploataciju poreznih obveznika posredstvom Porezne, a u svrhu tovljenja mnogobrojnih interesnih skupina (poreznih konzumenata), mora biti neupitno jer te skupine to i očekuju od Vlade i Porezne. U protivnom ode ti položaj, a pitanje je i u kakvom bi se scenariju to odigralo. Oku ugodnom ne, to je sigurno (više o tome danas možete pročitati kod Reakcionara).

Usput rečeno danas je najavljeno podizanje trošarina na gorivo, koje će posljedično poskupiti oko 50 lipa po litri (štovatelji kulta države će to zaboraviti pa će krivac ponovno biti liberalizirano tržište), zatim naknade za mobilnu telefoniju (eto kako se izmišlja parafiskalni namet), oporezivanje drugog dohotka (nemaš ti što raditi mali čovječe, a da ne budeš kažnjen za to), a porezni obveznici će indirektno platiti i 250 milijuna kuna novog kredita HŽ Carga koji će se potrošiti na restrukturiranje tvrtke i zbrinjavanje radnika. Ne daj Bože da prodaju imovine u istom iznosu i tako podmire račun za tu egzibiciju.

Ovakve prijetnje građanima Vlada najavljuje (i stavlja na snagu) gotovo svakodnevno. I kako to čini tako financijska moć građana opada, tvrtke se gase, broj zaposlenih od 2009. do danas smanjio se za 470 tisuća, a broj nezaposlenih prešao je 22%. Mnogi građani su ostali izgubljeni negdje izvan dometa statističkih izvješća. I sve dok će Porezna svoj posao obavljati dobro ova surova realnost će se zanemarivati. Teret kojeg malobrojni porezni obveznici moraju nositi na svojim leđima postaje sve veći jer država ne odustaje od projekta socijalne države čiji se rast očituje kroz sve veće rashode državnog proračuna. I doista dok ta stvar, socijalna država, ne propadne (kao projekt i kao ideja u glavama građana) u Hrvatskoj neće biti kruha za poštene i marljive ljude.

Svako dobro,
vaš Kapitalac