Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac

Energetski certifikati služe održivom razvoju birokracije i interesnih skupina

Oznake

energetski cerfitikat, energija, EU fondovi, kuća, Nekretnine, oglas, okoliš, pravilnik o certificiranju, prodaja, stan, Taritaš, zakon, zeleni

Energetski certifikati su briljantan primjer sistema prisile građana na kupnju besmislenog papira. Iza njih stoji vlastodržac, motiviran novcem iz zelenih fondova EU, koji je uvjetovan uvođenjem mjere energetskog certificiranja, ali i interesne skupine među kojima prednjače tvrtke koje su dočepavši se licenci za izdavanje certifikata došle u respektabilan rentijerski položaj. Osim njih tu su i zeleni aktivisti, lažni moralisti i štovatelji svega što provodi vlast osobito ako se odnosi na financijsko kažnjavanje sugrađana za koje procjenjuju da su u boljem položaju od njih samih.

Lijep prikaz odnosa tih figura u društvu napravio je Intelektualac (ex Nedjeljni Komentar), a osobito je značajan položaj birača, građana i poreznih obveznika, koji služe tek kao sredstvo ostvarenja političkog cilja i u krajnjoj liniji kao financijski pokrovitelji:

Ova dinamika ilustrira održivi razvoj birokracije i s njom povezanih igrača. Mjere koje ta kasta nudi građanima na odobrenje u pravilu se donose na štetu građana. Energetski certifikati su realno običan parafiskalni namet, i to vrlo skup.

Za održivost položaja eksploatatora bitno je osigurati funkcioniranje sistema na način da se onemogući ikakvo tržišno natjecanje, iako je to samo po sebi apsurdno s obzirom da se trguje krajnje netržišnim i nikome korisnim “dobrom” (cerfitikatom), stoga je država uspostavila sustav licenciranja, kako bi nadzirala i ograničila broj pružatelja usluge certifikacije, dok su sami certifikatori organizirali udrugu energetskih certifikatora (HUEC) kako bi kroz nju pokušali sa što manje trzavica definirati način održivog djelovanja (možemo smisao i metode operiranja izjednačiti s kartelom). U cjelini može se steći dojam postojanja tržišnih mehanizama no radi se o kleptokratsko-kronističkoj namještaljci.

Dobro posložen sustav ostavlja dojam urednosti i funkcionalnosti pa takav odolijeva kritici javnosti. Problem koji se gotovo odmah pojavio pred kartelom jest što postoje certifikatori koji spuštaju cijenu certifikata, na korist građana koje se obvezuje da ga pribave (uvjetno rečeno korist, s obzirom na dosad rečeno), što nikako ne ide na ruku održivosti kartela. Kartel se poziva na zakonsko ograničenje minimalne cijene, no istina je, ako sam dovoljno dobro proučio pravilnik o certificiranju, kako je zakonom određen tek plafon cijene. Minimuma nema. Zanimljiv refleks jednog od certifikatora iz kartela možete pročitati ovdje.

Država je svoj dio održivosti osigurala zakonski te je propisala obvezu zanavljanja energetskog certifikata svakih 10 godina, a sprema se i izmjena postojećeg zakona kojim će se obveza izbavljanja certifikata proširiti i na dosad nepogođene nekretnine površine manje od 50 čm.

Negativne socioekonomske posljedice su očite. Osim što se građane prisiljava na kupnju izmišljenog papira (direktan atak na kućne budžete i standard građana) svjedočimo i strmoglavom padu broja ponuđenih nekretnina na tržištu s danom stupanja zakona na snagu. Naime broj oglašenih nekretnina na Njuškalu 1.1.2014 kretao se oko 300.000. Nakon što je portal obavijestio oglašivače o primjeni novog zakona čak 240.000 oglasa je obrisano (povučeno iz ponude).

Nije li upravo bizarno kako birokracija otima i hrani se novcem građana? Kako u tu svrhu osmišljava perfidne mjere i mehanizme te ih podmeće upakirane u šareni papir omotan mašnom? Porezni obveznici, kao poslodavci i sponzori birokracije, istu sude baš po tom šarenom paketiću, financiraju je i, najgore od svega, daju joj ekskluzivno pravo da radi tek sebi u korist, donoseći mjere kojima nastavlja financijski eksploatirati te iste građane, naravno uvijek s nekim “ozbiljnim” opravdanjem i podržana od mnogobrojnih interesnih skupina.

Ovaj dinamički proces mogao bi se još opisati odnosom lovine i lovca kojeg sam ukratko opisao u jednom od ranijih tekstova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O deportiranju umirovljenika – Komuna za Švicarce

Oznake

deportacija, desničar, Država, komuna, Nekretnine, parlament, Sabor, tržište, umirovljenici, Švicarska

tema nije o CHF-u već o prijedlogu švicarskog parlamentarca, desnog opredjeljenja, da se razračuna sa siromašnim švicarskim umirovljenicima koje vidi kao socijalni teret državi… zapravo samo želi više novca poreznih obveznika za sebe… no moglo bi biti interesantno i čitateljima koji su baš u CHF-u podigli stambene kredite, skučili se i sada krpaju kraj s krajem, a da realno nisu ni svjesni kakav kraj im mogu priuštiti voljene državne institucije.

Uglavnom, kako u Švicarskoj živi izvjestan broj siromašnih građana koji su na neki način teret državnom proračunu, vjerojatno zbog toga što je Švicarska država socijalnog blagostanja per se i financira sve i svakoga po rođenju, tako je genijalac iz parlamenta došao na ideju da državnim novcem financira izgradnju nekakve komune u Maroku u koju bi preselio te marginalizirane građane. Naravno, za njihovo dobro jer kaže da bi tamo za iznos svojih socijalnih primanja mogli znatno ljepše živjeti. Država bi se o njima nastavila brinuti i u izgnanstvu.

Osim što bi se rado riješio nepoželjnika vjerojatno je računao i kako im u Maroku ne treba niti toliko novca pa će usput i socijalna davanja za njih smanjiti. Prednost vidi i u revitalizaciji tržišta nekretnina koja bi uslijedila jer pretpostavlja da bi u slučaju odlaska oni prodali svoje nekretnine u Švicarskoj. Što će im takva kad su jelte trajno odselili? Genijalac.

Naravno, logika stvari nalaže da kada bi toj skupini građana u Maroku bilo uistinu toliko bolje živjeti tada bi oni već odavno sami tamo odselili. No očito je kako osim što posjeduju nekretnine u Švicarskoj, iako su pripadnici socijalnih skupina (percepcija siromaštva je svakim danom sve bizarnija), oni uživaju dovoljno drugih pogodnosti zahvaljujući socijalnoj skrbi da ovome kažu odlučno – NE!

Tako je moguće preseliti ih tek silom. Ne znam kako ih u tom pogledu štiti njihova direktna demokracija ali znam da bi u Hrvatskom slučaju nekim demokratskim preglasavanjem, potaknutim referendumom, vrlo lako odplahutali iz države.

I sada se, dragi robovi CHF stambenjaka, stavite u poziciju tih umirovljenika. Život vas je “mazio i pazio”, ugazili ste samovoljno u aranžmane iznad vlastitih mogućnosti no ipak nekako probavili taj kamen, dočekali starost i oslobođeni grijeha prošlosti odmarate pod stare dane u zlatom plaćenim stanovima. I tada, pojavi se dobronamjerni ministar i deportira vas primjerice na jugoistok Albanije, učini od vas zatvorenike u nepoznatoj sredini i kulturi, proda vam nekretninu kako bi “oživio” tržište nekretnina, tamo nastavite živjeti i do smrti budete ovisni o socijalnoj pomoći koju će vam ministarstvo slati, naravno sve za vaše dobro.

Genijalno. A mislio sam kako država uopće ne razmišlja o dobrobiti građana. Naivac.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Troškove legalizacije plaćaju i vlasnici legalno izgrađenih nekretnina

Oznake

Anka Mrak Taritaš, birokracija, državni ured, legalizacija, Ministarstvo graditeljstva, nameti, Nekretnine, porez, porezni obveznici, rok za legalizaciju, vlada, zahtjev za legalizaciju

…ali i oni koji uopće nemaju nekretninu u vlasništu!

Ministrica Mrak Taritaš najavljuje zapošljavanje dodatnih 550 djelatnika na poslovima obrade zahtjeva za legalizaciju nekretnina.

Na ukupno 820.000 zaprimljenih zahtjeva državni proračun je profitirao oko 57,40 milijuna HRK (70 HRK biljega po zahtjevu). Prema zadnjem izvješću DZS-a prosječna plaća u javnoj upravi iznosi 6.056 HRK neto, ili 8.700 HRK bruto što znači da će trošak godišnjih plaća novozaposlenih 550 djelatnika iznositi 57,42 milijuna HRK. Podudarnost ovih suma je očita, dakle odluka o broju novih birokrata koje će država zaposliti donesena je s obzirom na prikupljena sredstva i uvidom u prosječne iznose plaća u javnoj upravi. Da je kojim slučajem prikupljeno više novca država bi zaposlila više birokrata i građanima pravdala trošak potrebom da zahtjeve riješi u što kraćem roku.

Dio pristiglih zahtjeva odbačen je u startu iz razloga što ne podliježu legalizaciji, a dio zbog podnošenja nakon zadnjeg roka. Ukupno za riješiti ostaje 777.972 zahtjeva. Naravno i ovim odbačenim naplaćen je državni biljeg na konto čega je državni proračun utržio gotovo 3 milijuna HRK, ili razloženo više od 42.000 građana ostalo je bez 70 HRK u džepu bez potrebe i bez mogućnosti da ih od države povrate. Država s tih 3 milijuna kuna zapošljava 28 od ukupno 550 novih birokrata. Baš zgodno, zar ne?

No u kojem roku država namjerava riješiti sve zaprimljene zahtjeve?

Bilo je svakakvih špekulacija o konačnom završetku tog posla, neke su sezale i do deset godina u budućnost, no zadnja koju iznosi ministrica kaže da će sve zahtjeve riješiti do kraja 2015. uz uvjete da se državni uredi ubrzaju. Naime iako je proces legalizacije najavljen još davnih dana državni uredi se do njegovog početka nisu pripremili, a prema ministričinim informacijama oni rješavaju tek 30-40 zahtjeva mjesečno. Ubrzanje rješavanja zahtjeva očekuju tek početkom iduće godine i to do 1500 zahtjeva mjesečno, dakle ubrzat će se više od 42 puta. No je li to dovoljno?

Postoji 21 državni ured te 90 njihovih ispostava po gradovima, koji se bave rješavanjem zaprimljenih zahtjeva. Ako nastave do kraja godine rješavati u prosjeku 35 zahtjeva po jedinici, to znači da će tim tempom, zbog nepostojanja organizacije, do 31.12.2013 riješiti ukupno oko 19.500 zahtjeva. Preostaje još 758.472 zahtjeva za riješiti do kraja 2015..

U naredna 24 mjeseca tako bi svaka jedinica trebala riješiti oko 285 zahtjeva da se dostigne zamišljeni rok do kraja 2015., dakle ubrzati se oko 8 puta u odnosu na postojeći tempo rješavanja. Nitko naravno ne može reći može li se te urede natjerati na ubrzanje od 8 puta, a još manje na ubrzanje od 42 puta koliko bi bilo potrebno da se obradi čak 1500. zahtjeva mjesečno. Kada bi nekim čudom uspjeli postići ubrzanje od 1500 zahtjeva mjesečno rješavanje ukupnog broja dovršili bi okvirno u svibnju 2014.

Ministrica je očito u procjeni promašila više puta. Dakle ili će rješavanje zahtjeva trajati duže ili će zaposliti i dodatne birokrate povrh najavljenih 550.

S obzirom da novaca u državnom proračunu nema za nova zapošljavanja, izuzev ovih 550 koje će zaposliti na konto prikupljenog novca od biljega, veća je vjerojatnost kako će rješavanje zahtjeva potrajati i dulje od onoga što govori ministrica. Taj dojam pojačava i činjenica kako državni uredi još uvijek nisu spremni za ubrzanje. Nastave li i u narednim godinama rješavati zahtjeve tempom od 35 zahtjeva mjesečno za rješavanje ukupnog broja zahtjeva trebat će im nevjerojatnih 195 mjeseci tj. 16 godina.

U tom periodu naravno svi zaposleni birokrati, pa i novopečeni, očekivat će redovito primati plaće za svoj rad. Trošak plaća 550 novozaposlenih birokrata dostatan je tek za jednu godinu. Istekom tog perioda trošak tih plaća prebacit će se u potpunosti na državni proračun što dovodi do zaključka iz naslova. Njihove plaće očito će se nastaviti financirati od novca oporezovanog građanima, što od njihovog osobnog dohotka, dobiti ili potrošnje. Među tim građanima nalaze se i oni čije su nekretnine legalne ali i oni koji uopće nemaju nekretninu u vlasništvu.

Stoga je legalizacija nekretnina još jedna u nizu pobjeda vlastoljubaca nad građanima u stvaraju politike i zakona čiji je jedini smisao da ojačaju vlastitu poziciju i stvore preduvjete za zapošljavanje novih generacija birokrata. Svako kreirano birokratsko radno mjesto načelno postaje trajni trošak građanima – poreznim obveznicima, a dosadašnja racionalizacija javnog sektora ukazuje na to kako je “rezanje potrošnje” zapravo isprazna fraza jer se dešava upravo suprotno – na konto povećanja birokracije i daljnje potrošnje nemilice se eksploatira porezne obveznike koji svojim radom u suštini stvaraju realnu i opipljivu korist za sve. Uništavanjem korisnog rada na konto beskoristnog sustavno propadamo u siromaštvo i očaj. Pravo na uživanje u plodovima vlastitog rada produktivnim građanima se oduzima kako bi se omogućile trajne privilegije skupinama građana koji ne sumnjaju u moralnost takvog postupanja. Oni porezne obveznike smatraju tek sredstvom, limunoglavcima, koje treba cijediti.

Uzmemo li u obzir da te skupine dominiraju društvom, kako brojem tako i položajem pojedinaca na visokim društvenim funkcijama, nema sumnje kako će se politička i aktivistička praksa uništavanja realne ekonomije i osiromašenja produktivnih građana nastaviti kroz nametanje novih politika, poreza i mjera na u cilju očuvanja položaja privilegiranih.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv nezaposlenosti glancanjem kamenja

Oznake

legalizacija, Nekretnine, nezaposlenost, radna mjesta, Schiff, zapošljavanje

Kada bi vlast odlučila građane zaposliti na javnim radovima možemo jedino konstatirati da bi nezaposlenost pala. Ako razmislimo o korisnosti zapošljavanja ljudi na poslovima javnih radova vlast će vjerojatno gurnuti prst u uho, pokazati statistički pad nezaposlenosti i uzviknuti “ceteris paribus”! Nema veze ima li od tog posla ikakve koristi, za ljude same, bitno je što makroekonomski podaci govore uz istovjetno ignoriranje svih ostallih činjenica koje im očito ne idu u prilog.

Podsjetit ću ponovno na antologijski strip Irwina Schiffa “How an Economy Grows and Why it Doesn’t” (pdf) i dio u kojem vlada rješava enormnu nezaposlenost, uzrokovanu vlastitim prethodnim preambicioznim i pretjeranim uplivom, projektom “glancanja kamenja” na plažama hipotetskog pitoresknog otoka-države. Tom mjerom postižu punu zaposlenost i potpunu ekonomsku neproduktivnost.

Legalizacija nekretnina usporediva je primjeru projekta “glancanja kamenja”. Državna birokracija je konstatirala kako je za obradu svih pristiglih zahtjeva za legalizaciju nekretnina potrebno zaposliti gotovo 2000 ljudi i u tom smjeru se odlučno ide. Dnevnik.hr u legalizaciji vidi priliku za vojsku nezaposlenih. Prst u uho.

Ideje za slične projekte pljušte mi pred očima. Država bi mogla na sličan način zaposliti vojsku nezaposlenih inžinjera prometa kroz “doregistraciju osobnih vozila” (pustite mašti na volju što bi to moglo značiti), zatim prometne znakove mogli bi pridržavati ljudi umjesto da ih se fiksira za beton, nadalje more inspektora mogli bi ići po Hrvatskoj i gledati je li što “u funkciji” čega ili nije – primjerice, čovjeka koji gura bicikl po pločniku trebalo bi kazniti jer bicikl služi tome da se vozi, a ne da ga se gura (od postupka inspektor ima posla, proračun države se puni, a građane se disciplinira), zatim bi se moglo propisati obveznim zamijeniti stare registarske pločice na vozilima novim pločicama, sa EU obilježjima, čime bi se stvorila nova radna mjesta na šalterima policijskih uprava, a i samih šaltera bi trebalo biti više kako bi asimilirali velik broj zahtjeva što znači i dograđivanje postojećih objekata i posao za građevinski sektor, ili da skratim, gdje god danas postoji kakav administrativni proces može se uvesti još jedan korak zahvaljujući kojem će se zaposliti ljude.

Nema dvojbe da će zapošljavanje zbog legalizacije, koja će kao proces biti učinkovita (i potpuno nepotrebna, a time i štetna), dovesti vlastodršce do sličnih ideja.

Ukoliko ste među morem sugrađana koji se vesele vijestima o ovakvom načinu stvaranja radnih mjesta, pa se nakon nekog vremena stanete osjećati razočarano potezima vlasti, namagarčeno, porezima opterećeno, pravno nesigurno, osiromašeno i izigrano, neznajući u čemu je problem – glasujte na narednim izborima za suprotnu političku opciju (pa onda ponovno za suprotnu), a možda najbolje da ne izađete na izbore i samo gurnete prst u uho.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Previše legalnih nekretnina

Oznake

legalizacija, Ministarstvo graditeljstva, Mrak Taritaš, Nekretnine, rušenje

Hrvatski građani predali su čak 130.000 zahtjeva za besplatnu legalizaciju nekretnina, a ista je besplatna za nekretnine izgrađe prije 1968. godine. Očekuje se oko 500.000 zahtjeva ukupno, dakle ovih na kojima država neće zaraditi ni lipe je preko 25%. Evidentno previše – stoga Ministarstvo graditeljstva, predvođeno s Mrak-Taritaš, uvodi nova pravila igre (vijest).

Bez obzira ima li vlasnik potvrdu da mu je kuća izgrađena prije 15.02.1968. ista mu neće biti uvažena od te iste države, koja mu je potvrdu izdala i naplatila, sve dok se postojanje nekretnine ne dokaže dodatno – uvidom u zračne snimke koje su arhivirane u Beogradu. S obzirom da je tehnologija kojom su snimke načinjene zastarjela i da za digitalizaciju postoje samo 4 takva skenera u okolici (2 u Beogradu, 1 u Sloveniji i 1 u Makedoniji) domaći birokrati-nametljivci dogovorili su s tim državama posudbu skenera, pod kojim uvjetima ne znam ali sasvim sigurno ne besplatno, dok su sa srbijanskim birokratima dogovorili i posao – nepoznat broj njih ručno će skenirati i digitalizirati preko 40.000 tih snimaka (besplatno?).

U konačnici Mrak-Taritaš valjda očekuje da ni jedna od tih 130.000 nekretnina nema osnovu za besplatnu legalizaciju. Pretjerujem? Čemu onda osporavanje ispravnosti prethodno izdanih potvrda te sav taj dodatni angažman i trošak (kojeg će snositi, pogađate, građani RH nad kojima se vrši porezna represija, vezano i nevezano za ovu priču) oko skeniranja snimaka ukoliko tek neznatni postotak nekretnina nema osnovu za besplatnu legalizaciju?

Samo na taksama država će na ovih pola milijuna zahtjeva uprihoditi oko 35 milijuna HRK. I to je tek simbolični dio u ukupnom trošku gdje se našlo još parazita koje će primiti dozu novca građana pa i zaštićenih skupina poduzetnika poput ovlaštenih arhitekata i geodeta koji sada trljaju ruke.

EDIT 10.07.2013: Min. Graditeljstva ustanovilo je preko 770.000 zahtjeva za legalizaciju. Vladin odgovor na upit o iznosu prihoda od taksi na Twitteru:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH2m
@kapitalactwitt Vezano uz tvoje pitanje o #legalizacija, korist od naplate biljega od 70 kuna po zahtjevu, ukupno iznosi oko 56 mil kn

Ovaj stari objekt na uglu Koturaške i Savske (Zagreb) ruši se danas. Nije u funkciji već godinama i mnogi će se složiti da bi ga i trebalo srušiti no kada bi osim toga trebali otvoriti novčanik i platiti sat rada bagera, odvoz i zbrinjavanje otpada, možda bi im bilo i svejedno što tamo stoji. Ovako se trošak provlači kroz proračun pa porezni obveznik nema osjećaj da ga sam snosi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Superračunalo ministarstva financija!

Oznake

Linić, ministar, ministarstvo financija, Nekretnine, OIB, porez

Kaže ministar Linić Jutarnjem listu kako se nalazi u posjedu računala kojim će preko OIB-a snimati ponašanje svakog registriranog građanina, njihovu potrošnju vode, struje, kolika im je plaća, gdje su prijavljeni i u tom smislu više neće tolerirati da primjerice muškarac živi prijavljen na jednoj adresi, a njegova supruga na drugoj ne bi li izbjegli plaćanje poreza na nekretnine kojem je smisao natjerati bračni par iz primjera, ali i svakog građanina u posjedu dvije ili više nekretnina, da tu drugu ili n-tu nekretninu daju na korištenje trećoj strani. Istovremeno govori kako zakon zapravo samo zamijenjuje postojeću komunalnu naknadu koja je tobože relikt socijalizma. Uz navedeno je nadrobio još kojekakvih gluposti koje će na veliku žalost građana uskoro postati dio njihove svakodnevice, samo što toga još nisu svjesni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. fotografija je fotomontirana, ministar Linić u ovom trenutku nije izgledao kao sjevernokorejski diktator niti se družio s njegovim vojnim službenicima niti je sjedio za tim stolom niti je računalo na slici superračunalo u nadzornom centru ministarstva financija tijekom puštanja u pogon. Elementi fotomontaže su javno dostupni na internetu.

Sindrom hrvatskog modela stambene štednje

Oznake

Nekretnine, poticaji, stambena štednja

Ne iznenađuju me više osobito medijski napisi o ekonomskoj situaciji, niti posljedicama koje zbog krize osjećaju građani. Čak ni napisi koje objavljuje Index, iako znaju tu i tamo objaviti koji protržišni, ali više je onih maloumnih poput današnjeg kojeg doduše nisu sami sastavili već preuzeli od MediaServisa, a tamo ga je naškrabao tko zna tko.

Kaže tako MediaServis da će zbog smanjenja poticaja na stambenu štednju doći do destabilizacije tržišta nekretnina. Radi se naravno o apsolutnom nonsensu. Osim što je stambena štednja bila jedna od građanima naprivlačnijih investicija, zbog solidne kamate koju su štedionice nudile, stambena štednja zapravo nikada nije služila onome za što su je štedionice zamislile (kupovina nekretnine).

Zašto je to tako? Nije služila stambenoj štednji, dakle onoj koja bi rezultirala kupovinom nekretnine, jer je vlast odlučila dijeliti obilate državne poticaje (alocirati novac građana kojeg pokupi kroz poreze) što je dovelo do kratkoročnih ulaganja građana s isključivom namjerom da se ostvari izuzetno visoka dobit. Stambene štedionice stoga danas propadaju. Pitanje je naravno da li bi uopće u tom volumenu djelovale na domaćem tržištu, a bilo ih je mnogo, da se vlast nije upetljala sa idejom da “pomognu ljudima” (pomagati jednim poreznim obveznicima novcem drugih poreznih obveznika i nije baš neko pomaganje), naročito mladima, da se skuće. Pretpostavljam da bi ih bilo znatno manje i da bi funkcionirale racionalnije no s obzirom da su i same banke s vremenom razvile vrlo primamljive ponude stambenih kredita, bez uvjeta stambene štednje, vrlo je upitno da li je u tom investicijskom segmentu uopće bilo potencijala.

Danas “ekonomski stručnjaci” govore kako će smanjenje poticaja (pazite, ne radi se uopće o ukidanju istih) utjecati negativno na tržište nekretnina, na koje očito uopće nemaju utjecaj upravo zbog toga što se poticajem ljude navuklo da stambenu štednju koriste kao kratkoroćno i nevjerojatno visoko ukamaćivanje novca. S obzirom da se kompletno tržište uvuklo u recesijsku jamu, pa tako i nekretninsko tržište, keynezijanci sada zagovaraju poticanje tržišta i smatraju ovaj potez lošim. Uz mišljenja “ekonomskih stručnjaka” u ovakvim vijestima uvijek ćete naći i mišljenje “stručnjaka” iz područja o kojem se govori. U ovom slučaju našli su nekog “stručnjaka za nekretnine”, koji zapravo govori iz perspektive vlasnika agencije za nekretnine i koji bi volio da se u tu branšu, koja je njemu osobito interesantna, i dalje upumpava novac iz državnog proračuna po načelu “što više to bolje”. Jadni naši novčanici uz tolike stručnjake i socijaliste-demokrate na vlasti koji im ispunjavaju želje (jer to mogu).

Ono što je loše jest da vlast nema hrabrosti ukinuti poticaje. Ne samo na stambenu štednju već na bilo što. Ukidanjem poticaja, kojih je godišnje isplaćeno na milijarde HRK, omogućilo bi se smanjenje proračunskog deficita kao i poreza građanima, a to bi stvorilo uvjete u kojima je ulagati novac u nešto (što god onaj koji novac ima misli da je dobro za njegov novac) primamljivo.

Ono što će ubrzo uništiti tržište nekretnina do krajnjih granica, te dodatno umanjiti kupovnu moć i financijsku stabilnost građana, jest porez na nekretnine. No o tome ni riječi od MediaServisa. Kladim se, s obzirom na promućurnost “ekonomskih stručnjaka” na koje se pozivaju mediji, da će im nakon uvođenja poreza na nekretnine i postepenog kolapsa tog segmenta, još uvijek puna usta biti ovog beznačajnog i za tržište nekretnina nebitnog smanjenja poticaja na stambenu štednju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radikalna legalizacija bespravno sagrađenih nekretnina!

Oznake

legalizacija, Nekretnine

Samo trenutak ranije gotovo da nisam pao sa stolca nakon što sam pročitao naslov i sadržaj članka objavljenog na vecernji.hr

Već poznata priča koja se vuče po medijima unatrag mjesec dana govori o namjeri države da bespravno izgrađene nekretnine legalizira u određenom roku i po određenim uvjetima. Iako je prethodna vlast rušila sve redom, pa čak i nekretnine ljudi koji su imali sve valjane dozvole za gradnju, ovoj vlasti je sasvim normalno kontrirati postupcima prethodnika, inatiti se pisanom slovu zakona i dapače tolerirati graditelje ilegalce. Da se razumijemo odmah, nemam ništa protiv da čovjek, koji je vlasnik komada zemlje, na toj zemlji radi što hoće pa i gradi do mile volje. Nema opravdanog razloga za oduzimanje tog prava osim ako se ne radi o nekoj vrsti otimačine.

Naravno, za to postoji država. O svoj sili papirologije i dozvola potrebnih za izgradnju nekog objekta te cijeni istih neću posebno govoriti (prelazi iznos jeftinijih novih vozila na HR tržištu) ali za cilj ima upravo to da simulliranjem kompleksnog sustava i definiranjem rigidnih i kompliciranih birokratskih pravila uvjere ljude koji nešto grade u nužnost i nezaobilaznost istih što opravdava i samu visoku cijenu sudjelovanja u tom procesu. Nema se tu više što sumnjati u opravdanost tog iznosa.

Moram priznati da mi je na prvi pogled bilo i pomalo drago da prkos pojedinaca koji su gradili kuće bez poštivanja besmislenih pravila koja je postavila država pobjeđuje sam sustav, uz istovremeno žaljenje onih kojima su kuće porušili, no to je bilo naivno. Proces legalizacije će itekako biti predmet novog otimanja novca iz đepova ljudi.
Nema još objavljenog konkretnog iznosa koji će ilegalci morati izdvojiti da ih se prebaci u skup legalaca no Večernji govori da država sprema kreditnu liniju za tu svrhu što bi značilo da neće biti dovoljno popuniti formular i stavit na njega nešto biljega, već prije da će se trčati uplatnicom s ispisanim pozamašnim iznosom u najbližu poslovnicu FINA-e. Kreditna linija bit će osigurana hipotekom na legaliziranu nekretninu do dospijeća zadnje rate.
Tko nema za platiti osjetiti će koliko je država zapravo moćna. Nekretnina će se legalizirati po sili zakona, a trošak će se naplatiti putem ovrhe. Kome niti to ne bude dovoljno jasno upozorenje o njihovoj namjeri ostat će bez nekretnine na javnoj dražbi. Nakon prodaje država se namiruje za trošak legalizacije – pazi paradoksa, sami izmisle administrativnu kategoriju pa se onda i naplate – a vlasniku isplaćuju eventualni višak nakon podmirenja legalizacije.
Nova vlast snašla se bolje u ovom problemu utoliko što nije zasjela u bagere i uz poklič krenula u nove rušilačke pohode već je razmislila o problemu i odlučila ljudima izaći ususret, milom ili silom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac