O pozadini hrvatskog neoliberalnog kapitalizma

Oznake

blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state

Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:

“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”

Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.

Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?

Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.

Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.

To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.

Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.

Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.

Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:

“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”

Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.

Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.

Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Europska građanska inicijativa u novom pohodu – egzistencijalni minimum

Oznake

Bruxelles, ECI, EU, europska građanska inicijativa, Europska komisija, Europski parlament, Kapitalizam, minimalac, neoliberalizam, peticija, socijalizam, socijalna pravednost, socijalni minimum, univerzalni temeljni dohodak

O Europskoj građanskoj inicijativi, institutu direktne demokracije, pisao sam ovdje. Ukoliko do sada niste imali prilike čuti za ECI preporučam da pročitate linkani tekst prije ovoga.

Novi list izvještava – “Europljani traže pravo na egzistencijalni minimum”, prikupljaju potpise diljem Europe, susjedi Slovenci prednjače sa dosad 70% prikupljenih od ukupno 6000 potrebnih potpisa. Cilj utopijski, ali koga briga. ECI nastoji uvjeriti europćane kako je osnova inicijative demontaža neoliberalnog kapitalizma koji se nastanio širom Europe, što je naravno notorna glupost kada znamo da kapitalizam demontiraju europski birokrati postavljanjem bezbrojnih prepreka pred slobodnotržišne principe poslovanja. Dovoljno je već spomenuti kvote za većinu proizvedenih dobara koje se centralistički nameću državama članicama. O tome kako kvote uništavaju tržište, tvornice, poduzetnike i radnike pisao sam na primjeru virovitičke tvornice šećera Viro. Dakle ono što se realno dešava u EU, pa i u Hrvatskoj koja se pridružuje građanskoj inicijativi, jest, možemo reći, ubijanje i onog neznatnog preostalog postotka (kada bi se tako nešto moglo izmjeriti) iskonskog liberalnog kapitalizma koji se možda ponegdje i ispolji u socijal-totalitarnoj Europi.

Za one sumnjičave kojima primjer kvota nije dovoljan dokaz o tome tko uništava prosperitet europćana evo jedan bliži dokaz, iz Hrvatske. Zaposlenih građana u Hrvatskoj je manje od milijun, no neka bude okruglo milijun zbog jednostavnijeg prikaza veličina. Tih milijun građana ujedno su i porezni obveznici. Zadnji popis stanovništva govori o 4.284.889 živućih stanovnika RH. Odnos produktivnih i neproduktivnih skupina građana stoga je 1:3,28, što znači da na trošak jednog radnika živi još 3,28 stanovnika. Bez potrebe za dubljom analizom u ovom slučaju neosporno je kako se radi o pripadnicima mnogobrojnih socijalnih skupina. Naravno, ne radi se nužno o sirotinji već o stanovnicima koji su svoj status osigurali zahvaljujući socijalnoj državi blagostanja tj. glasovanjem za život na tuđi račun.

Posudit ću od Monopolizma prigodnu sličicu:

Kada bi postojala kakva statistika o socijalnom statusu glasača ove građanske inicijative vjerojatno bismo ustanovili kako se radi o dijelu skupine građana koji su se “utovarili na kola” i teško podnose činjenicu da među onima koji vuku još uvijek postoji netko kome ide dobro. Takvoga naravno treba oporezovati više kako bi se na kola mogao ukrcati još poneki član ali usput i podignuti standard cijeloj utovarenoj klapi.

Sadašnji sustav, čija definicija ovisi gledate li na problem s kola ili sa kraja užeta, tako očito proizvodi raslojavanje, čija definicija ovisi o pogledu i položaju onoga tko o raslojavanju govori. Tako će predvodnik skupine na kolima detektirati veliki nesrazmjer između sebe i onog najprosperitetnijeg pojedinca na kraju užeta (1:99 jaz), njegov indiferentni suputnik složit će se s njime kako bi im trebalo pružiti više dostojanstva i sigurnosti te podržati teoriju, dio onih koji vuku kola počet će i sami fantazirati o socijalnoj pravednosti uslijed teškog položaja u kojem se nalaze dok će onaj najjači s kraja užeta gledati kako da zapravo pusti to uže.

S obzirom da je državu blagostanja stvorila državna birokracija uz demokratsko odobrenje samih građana, a ne neka tamo babaroga koju ECI glasači vide u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu, ta ista birokracija ulaže i nastavit će ulagati nadljudske napore kako bi svima koji vuku kola ruke trajno zalijepila za uže. Država blagostanja je na točki pucanja pa birokratima više nije u interesu da na kola tovare nove putnike niti da postojeće s njih skidaju. Status quo će vjerojatno srušiti ovu inicijativu pred Europskom komisijom.

Zanimljiva informacija u istom članku, Švicarska će nakon ekspresno prikupljenih 130.000 potpisa morati raspisati referendum o uvođenju socijalnog minimuma od 2.500 CHF za sve stanovnike, bilo zaposlene ili nezaposlene. Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja. Nema sumnje kako će ta mjera uzrokovati i izumiranje mnogih tvrtki i profesija koje se nalaze u toj marginalnoj zoni. Isto će se odraziti na proračunske prihode Švicarske, iz kojih se očekuje realiziracija većih rashoda, kao i na rast cijena proizvoda i usluga koje su nudile na ovaj način upropaštene tvrtke i koje će Švicarci ubuduće morati potražiti izvan svojih granica.

Zagovornici socijalnog minimuma tako će reći:

Iako će se mnogima u Hrvatskoj već i sama ideja univerzalnog temeljnog dohotka učiniti egzotičnom i neprovedivom, riječ je o dojmu koji je ponajprije rezultat neobaviještenosti i nepostojanja bilo kakve ozbiljnije rasprave o alternativama postojećem poretku, iako je on očigledno pogrešan.

pa iako se slažemo kako je “postojeći poredak” uzrok problema zagovornici politike socijalnog minimuma će reći kako je prepoznavanje socijalne države blagostanja kao uzročnika problema tek pogrešan dojam proizašao iz neobaviještenosti i nedostatka ozbiljnije rasprave u koju realno sami nisu spremni ulaziti. Oni od građana ne očekuju ozbiljniju raspravu niti kritiku već tek da u ideju povjeruju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Crvena akcija i zdrav razum?

Oznake

besplatno zdravstvo, Crvena akcija, liberalizam, neoliberalizam, revolucija, socijalizam, tržište, vlada

Crvena akcija jučer je objavila tekst Bolest neoliberalizma u sustavu zdravstva u kojemu krive vlast za provođenje neoliberalnih reformi u zdravstvu.

Vrijedi za početak podsjetiti kao su na vlasti socijal-demokrati među kojima će većina od njih sami reći da su socijalisti (primjerice ministar Mrsić za EPSCO prilikom usvajanja European Youth Guarantee programa zapošljavanja mladih) što u potpunosti korelira sa njihovim politikama i sredstvima ostvarivanja cilja izgradnje socijalne države blagostanja. Naime mi imamo sustav “besplatnog” zdravstva od pamtivijeka. Svi domovi zdravlja i bolnice su državni, zdravstveno osiguranje je obvezno, a financira se kroz zakonsku ustegu na plaće radnika (13% od bruto plaće) te se na taj način prikupljen novac slijeva u državni proračun iz kojega potom planskom redistribucijom odlazi prema HZZO-u, a on pak kao državni monopolist upravlja sustavom zdravstvene skrbi. Zdravstvo RH bazirano je na političkom centralističkom sistemu upravljanja.

Kao što vidimo ništa liberalno niti neoliberalno niti “neo” u tome, barem ne na onu stranu na koju pažnju skreće CA. Njihova kritika je samim time pogrešna i besmislena što je i očekivano s obzirom na ono što kažu na samom početku i samom kraju teksta:

Malo što nam je važnije od našeg zdravlja…

…borba za zdravlje može imati samo jedan zahtjev: potpuno besplatno zdravstvo dostupno svima…

Crvenoj akciji zdravlje je očito vrlo važno, kao i sustav zdravstvene skrbi, no ipak ne toliko važno da bi platili trošak liječenja (lijek, liječnika, bolničku skrb…).

Da nema ništa neoliberalno u hrvatskom zdravstvu ipak shvaćaju i oni sami:

Razum nažalost ne vlada među odgovorima ili je stvar u tome da oni koji odlučuju o sustavu isti ni ne koriste, jer su ionako dovoljno bogati da se liječe po privatnim klinikama i u inozemstvu. To je privilegija koju ne dijeli većina u našoj zemlji.

Dakle jasno je kako privatne klinike u inozemstvu pružaju bolju zdravstvenu skrb od nacionaliziranog sustava zdravstvene skrbi u RH, pa se privilegirani ljudi (u pravilu socijalistički političari na vlasti) liječe u njima na račun radničke klase. Nažalost radnička klasa RH nema tu privilegiju jer podsjećam njihov novac za zdravstvenu skrb se otima s njihovih plaća i upumpava u državni sustav. Tako je zamišljeno od političkih planera. Radnici su prisiljeni tražiti pomoć od sustava kojeg prisilno financiraju. Oni za drugo ni ne znaju.

Kako bi se takvo stanje održalo, zajedno sa općim neznanjem građana o tome što im politika čini na njihovu vlastitu štetu, u RH nije omogućen sustav zdravstvene skrbi u kojem bi se po tržišnim načelima bolnice, klinike, poliklinike, ambulante mogle boriti za naklonost pacijenata pružajući im kvalitetniju, jeftiniju i humaniju zdravstvenu skrb. Zdravlje građana nažalost ovisi o tome što država i politika osmisle i taj status quo je zaštićen zakonskim propisima, poreznim sustavom i željom političara da vladaju i kontroliraju nad građanima.

No jasno je do čega je to dovelo. O tome sam rekao manje više sve u tekstu Potpuna istina o propasti HZZO. Ukratko, državno zdravstvo je građanima poskupilo svoje usluge 4x u posljednjih 17 godina. Isti broj građana 1994. plaćao je zdravstvo 5,5 milijardi HRK, a 2011. čak 22 milijarde HRK. Istovremeno državno zdravstvo stvorilo je dug od 5,7 milijardi HRK koji je Zakonom o sanaciji javnih ustanova prebačen na plaćanje poreznim obveznicima nad kojima se danonoćno vrši porezna presija zbog potrebe financiranja socijalne države blagostanja i ideoloških ciljeva političara na vlasti (socijalista, nacionalista, svejedno).

Crvena akcija svojim tekstom naravno ne predlaže ništa već samo inzistira na besplatnoj i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi za sve. Taj poklič ne govori ništa o sredstvima za ostvarenje tog cilja, no kao što vidimo u praksi socijalizam iza kojeg odlučno stoje očito ne može osigurati provedbu te ideje. Ali ne može ni kapitalizam. No razlika između ta dva pogleda na problem jest u tome što vas socijalizam putem zakona i politike prisiljava da vlastitim sredstvima financirate pokušaj ostvarenja tog cilja, dok kapitalizam uopće ne postavlja takve ciljeve. Kapitalizam vam daje za pravo da vaša plaća bude vaša plaća, da s njome slobodno raspolažete, da preuzmete odgovornost za vlastito zdravlje u svoje ruke i odlučite gdje ćete u slučaju zdravstvenih problema potražiti pomoć. Zato je važno da država dozvoli tržišno natjecanje. Kapitalizam ne odbacuje državno zdravstvo kao sustav koji može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, već ideju da se isti financira prisilnim oporezivanjem građana, pa ukoliko je državno zdravstvo superiorno alternativnoj privatnoj zdravstvenoj skrbi, kao što tvrdi CA, tada bi se građani i bez zakonske prisile odlučivali plaćati tu skrb, dakle dobrovoljno. Političari tada također ne bi imali razloga odlaziti liječiti se u privatne klinike zemalja koje su prihvatile više tržišne logike u rješavanju problema.

Primijetit ćete unutar teksta CA nekoliko fotografija poput ove:

Teško mi je povjerovati kako se iza njihovih ideja i akcija krije išta plemenito s obzirom da sprejevima s lak bojom, proizvedenima vjerojatno u nekoj kapitalističkoj tvornici, nagrđuju pročelja naših zdravstvenih ustanova koje požrtvovno i poslušno financiraju radnici. U ovom slučaju već vidim kako će vlastodršci odlučiti da se pročelja saniraju, raspisat će javni natječaj na kojem će pobijediti ponovno nečiji rođak ili kum (financijer partije), a trošak će platiti pogađate – požrtvovni i poslušni radnik, porezni obveznik.

Svako dobro,
vaš Kapitalac