Oznake
2014, blagdani, Hrvatska, kalendar, neradni dani, političari, Sabor, saborski zastupnici, zakon
Plaće saborskih zastupnika, kao i vladinih dužnosnika, još uvijek se nastoje opravdati količinom proizvedenog rada umjesto količinom proizvedenog dobra. To se naravno neće promijeniti jer Hrvati smatraju radnu teoriju vrijednosti superiornom s jedne strane, a s druge strane saborski zastupnici kao i zakonodavci jednostavno ne proizvode dobro koje bi se građanima isplatilo financirati. No to ipak bezpogovorno čine.
Tako će kritika javnosti biti usmjerena na dane koje političari provedu sjedeći u svojim foteljama i za koje primaju punu plaću, stoga je mediokritetu važno da oni u njima sjede, kako bi izdvajanje bilo na neki način opravdano. Opravdano po radnoj teoriji vrijednosti. To što sjedeći u foteljama nedvojbeno čine uglavnom štetu, donoseći i stavljajući na snagu nebrojene zakone koji su u direktnoj suprotnosti s interesima građana, jest razmatranje i kritika koja izostaje.
U zadnje vrijeme zamjeraju im spajanja državnih praznika i katoličkih blagdana sa vikendima. Tako su za Dan neovisnosti spojili čak 10 dana, a i povodom Svih svetih neće raditi 4 (petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak). Ljetna stanka je dva mjeseca, zimska mjesec dana. Vikendima također ne rade, a praznika i blagdana ima pregršt.
Potpirit ću malo vatru. Evo kalendara za 2014. godinu, odnosno grafičkog prikaza radnih i neradnih dana te kako se radno vrijeme saborskih zastupnika uklapa u njega:
Crvenom bojom su obojeni neradni dani, a zelenom radni saborskih zastupnika. Ističu se ljetna i zimska stanka sa brojem neradnih dana koji je znatno veći od broja radnih. Zbroj crvenih i zelenih dana u svakom mjesecu daje kalendarski broj dana tog mjeseca (npr. siječanj ima 31 dan, 18+13=31 itd.)
Broj neradnih dana po mjesecu može se prikazati i postotkom, dakle koliko je neradnih dana u odnosu na ukupan broj dana u pojedinom mjesecu:
Plava linija koja se proteže od siječnja do prosinca je godišnji prosjek neradnih dana saborskih zastupnika. On iznosi 47%. Drugim riječima 174 dana saborski zastupnici će odmarati tijekom 2014. godine, a 191 dan će sjediti u saborskim foteljama, ne u “klupama”, kako se voli reći. Nisu te dušice baš toliko skromne.
Prosječnom građaninu Hrvatske, štovatelju kulta države socijalnog blagostanja, ova prezentacija bi mogla biti šokantna. Gotovo 50% godine oni ne rade!!! Ajme!!! Iako je proizvedeno dobro zakonodavaca i saborskih zastupnika u direktnoj vezi sa sve lošijim stanjem u državi, sve većim brojem zatvorenih tvrtki, otpuštenih radnika i novih socijalnih slučajeva, oni će ipak htjeti da političari rade više. To može jedino značiti više novih pravila i zakonskih akata te veću potrebu za zapošljavanjem dodatnih birokrata čiji zadatak će biti osiguravati provedbu istih. S obzirom da političari i birokrati ne proizvode novu vrijednost, već se hrane na teret poreznih obveznika, dok istovremeno podrivaju njihove interese, jasno je da poreznim obveznicima ne može biti u interesu da političari rade više. Barem ne političari koji predstavljaju kolektivističke ideje od kojih je država socijalnog blagostanja tek jedna.
Upravo suprotno, poreznim obveznicima bilo bi oportuno zahtjevati od političara da za isti novac rade manje. To bi značilo manje novih i nepotrebnih zakona koji se donose na njihovu štetu. Uslijed toga porezni obveznici bi se s vremenom prilagodili i postali produktivniji u okviru koji bi postao razumljiviji s obzirom da bi se prestao mijenjati toliko frekventno kao što se mijenja sada zahvaljujući mahnitom radu političara.
Naravno takvo što je u suprotnosti sa interesima ostatka građana s pravom glasa koji nisu pripadnici skupine poreznih obveznika i čiji glas je presudan u odabiru politike i vlastodržaca. Većinska skupina građana nisu porezni obveznici već građani koji na razne načine zahvaljujući socijalnoj redistribuciji ostvaruju povoljniji položaj od onoga koji ima skupina poreznih obveznika. Porezni obveznici su preglasani u ime korisnika državnog proračuna, a time i eksploatirani. Poreznih obveznika je u masi građana duplo manje od ukupnog broja građana koji pripadaju raznoraznim socijalnim kategorijama.
Promjena dakle nije izgledna sve do trenutka kada će korisnici proračuna i ovisnici o socijalnim programima ostati izgladnjeli. Tada će promjena krenuti s njihove strane zbog prihvaćanja činjenice da im političari neće pomoći (možda niti tada neće shvatiti kako su im otpočetka činili štetu i doveli ih do situacije u kojoj se nalaze). Prva prepreka na koju će naići biti će kolosalan zakonski i birokratski okvir koji im se ispriječio na put slobodnog djelovanja za vlastito dobro i korist. Nadam se da će u tom trenutku smoći snage za mirnu demontažu istoga kao što se sada mirno zalažu za održanje socijalnih programa i uvođenje novih pod svaku cijenu. Za sada još je važno jedino to da oni iz svog džepa ne plate ništa već da političari osiguraju sredstva ugnjetavanjem nekih drugih skupina građana.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 