A što bi Hrvatska učinila s viškom zaposlenih?

Oznake

biro, burza, nezaposlenost, Njemačka, posao, višak, zaposlenost, zapošljavanje, zavod

Zbog rekordno niske nezaposlenosti od samo 4,8% njemačka vlast odlučila je otpustiti 17.000 zaposlenika državnog zavoda za zapošljavanje. Vijest je u Hrvatskoj prepoznata kao paradoks i čini mi se ništa više od toga. Osim što je stvar propušteno komentirati kao izuzetno racionalnu (Vlast može donijeti racionalnu odluku? Wow!) propušteno je komentirati i još jednu, jako važnu stvar – za razliku od hrvatske vlasti, pa i refleksa koji su razvijeni u nas, Nijemci izgleda nemaju problema s time “što će ti ljudi raditi i od čega će živjeti” nakon što im uruče otkaz.

U slučaju Hrvatske nema sumnje da bi se na prvu naznaku tako radikalnog napada na uhljebljene prvi javili njihovi sindikati, a rješenje bi se iznašlo u nekoj vrsti preraspodjele, iliti “utapanja” gomile nepotrebnog kadra u moru drugih državih službi. Sjetimo se samo slučaja Državnog inspektorata koji je uz šok i nevjericu javnosti ukinut (efekt je bio nešto u stilu “ajme, ta tko će nam sada upadat u firme i tlačit nas?”), kadrovi preraspodjeljeni po resorima, da bi u konačnici efekt bio povećanje opsega inspekcija no tako disperziran daleko teže saglediv. Na koncu konca Hrvatska vlast već 25 godina nije u stanju u javnost izaći sa točnim brojem zaposlenih na državnom proračunu.

Bilo kako bilo u Hrvatskoj se čovjeka oduvijek tretira kao stoku, nesposobnu za samostalan život pa otuda i ona “što će raditi i od čega će živjeti”. U Njemačkoj čovjek očito slovi za nešto inteligentnije biće, barem utoliko inteligentnije da je sposobno snaći se i još k tome poboljšati vlastiti životni standard čineći ono što zna i umije, te da mu se ta sposobnost prizna, a ne podvrgne politici. Recimo da ovo spada u domenu uvažavanja elementarnih sloboda i ovdje vidimo koliko se po tom pitanju razlikuju Hrvatska i Njemačka, Hrvati i Nijemci.

Njemačka je ovim potezom rasteretila porezne obveznike, uvjetno rečeno jer “ušteđena” suma plaće tih radnika neće postati porezno rasterećenje već će se alocirati drugdje pa i u socijalne naknade za te iste bivše zaposlenike zavoda za zapošljavanje, a bitnije od svega jest što zadržavanjem nepotrebnog kadra nije stimulirala nastanak novih birokratskih procedura kojima bi se opravdavala nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika čije obavljanje i smisao izravno štete tim istim poreznim obveznicima.

Dakle dio otpuštenih državnih zaposlenika, vjerojatno veći dio, asimilirat će vitalno tržište dok će ostatak biti ono što i jest – socijalni slučaj. I za to će dobiti fantastičnu naknadu.

Za slučaj Hrvatske recimo ovako – bilo bi isplativije svim redom hrvatskim uhljebima dati otkaz i potom im nastaviti plaćati mjesečnu socijalnu naknadu u punom iznosu plaće koju su dobivali prije otkaza. Taj trošak bi opravdala sama činjenica da više ne rade ono što rade sada; postavljaju kajle pod noge građana na čiji račun žive. 99% birokratskog postupka je totalni nonsens kojim se opravdava uhljebništvo, stimulira stranačka lojalnost (osvaja vlast) i održava svojevrstan feudalni odnos prema građanima koji osim što bivaju limitirani u svojim postupcima za isto plaćaju i obilati harač. Jednom oslobođeni uhljebničkog diktata nema sumnje da bismo i mi krenuli put prosperiteta i sreće.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Hrvatske svete krave i imovinska prava građana

Oznake

blokada, imovina, Lalovac, nezaposlenost, podstanarstvo, režije, socijalna pomoć, socijalna prava, socijalni slučaj, zaštićeni stanar

Privatno vlasništvo u Hrvatskoj nije na cijeni. Štoviše, ono je javno omraženo. Baš onako kako je omraženo u svakom socijalističkom društvu. Čini mi se da pred hrvatskim zakonima ono crno ispod nokta ima veća prava od građana da posjeduju imovinu i njome raspolažu. To dokazuje i ministar Lalovac najavom novih socijalnih mjera pomoći za desetke tisuća građana.

Od 1. siječnja 2015. država i javne tvrtke će prezaduženim građanima, koje ministar opisuje kao socijalne slučajeve bez imovine i ušteđevine te primatelje socijalne pomoći, opraštati dugove do određenog iznosa. Osim toga najavljuje uvođenje (pravnog) instrumenta koji bi onemogućio izbacivanje tih istih građana iz kuća.

Iz kojih kuća, pitam se, ako govorimo o ljudima koji nemaju imovine kako kaže ministar? Odgovor se otkriva sam – iz tuđih kuća.

Zamislite da imate podstanara u svojem stanu. Uredno ste ga prijavili i plaćate propisane dadžbine državi. U nekom trenutku vaš podstanar postane socijalni slučaj, što znači da zadovoljava kriterije koji su propisani da bi mu država dodijelila taj status. Osim što će dobivati socijalnu pomoć on će trajno dobiti na korištenje i vaš stan (vašu imovinu). Dogovorenu ratu stanarine više vam neće morati platiti, a vi nećete imati pravne osnove da ga izbacite. Osim toga bit ćete i dalje dužni državi plaćati propisane dadžbine ali ne samo to, to je manji dio troška, od tog trena bit ćete dužni plaćati vašem zaštićenom podstanaru i režije. Ako ih ne platite, u želji da parazita istjerate tjeranjem inata, to činite sebi na štetu – ovrha na neplaćene režije provest će se na vašoj imovini jer podstanar, kao što znamo, imovine nema. A zašto bi je i imao kada mu država daje pravo da ima vašu. Onako bi je mogao izgubiti od sebi sličnog, ovako dobiva status svete krave.

Index kaže “dobra vijest”, a ja vam kažem: Ekonomija nam je mortus. Socijalna država će se još neko vrijeme nastojati obraniti institucionaliziranom pljačkom svega što se produktivnom sloju građana može opljačkati. Najbezbolniji put da to izbjegnete, ili minimizirate gubitak, jest da smislite plan evakuacije, što znači da osigurate sebi i svojoj obitelji mjesto pod suncem u okviru granica neke druge države, preporučljivo izvan socijal-talibanske EU (Kanada, Novi Zeland, Švica…), prodate ispod cijene sve što imate ovdje (ili iz milosrđa poklonite nekome iz šireg kruga obitelji, nekome tko se već navukao na socijalni dop) i u pravom trenutku odmaglite.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mjere za poticanje zapošljavanja su nepotrebne – ukinimo minimalac!

Oznake

burza, HZZ, minimalac, mjere za poticanje zapošljavanja, neradni petak, nezaposlenost, poslovi, poticaji, radna mjesta, zavod

Mnogi ne shvaćaju da se ukidanjem minimalca mogu postići najmanje dvije stvari:

1. sačuvati radna mjesta i
2. zaposliti izvjestan broj nezaposlenih građana

Ponuda rada (radne snage) na tržištu već je dulje vrijeme veća od potražnje za radom (poslodavci). Unatoč tome Vlada raznoraznim intervencionističkim mjerama održava cijenu rada na razini relativno višoj od one po kojoj bi poslodavac zaposlio radnika (ili bi se nezaposlenom isplatilo da se samozaposli). Poslodavci tako ne zapošljavaju nove radnike, jer si ih ne mogu priuštiti, što posljedično utječe i na negativne vrijednosti ekonomskog rasta.

Gomila nezaposlenih s druge strane ostaje trajno nezaposlena i ovisna o socijalnoj pomoći koju su sukladno zakonima i posredstvom državnog proračuna dužni podmirivati preostali (i sve malobrojniji) porezni obveznici. Sretni mogu biti tek oni (iako je sreća relativna stvar) koji imaju posao. No među zaposlenima najmanje razloga za sreću imaju oni koji rade za minimalac. Prilikom idućeg povećanja minimalca njihova radna mjesta su ugrožena.

Na današnjoj sjednici Vlade predložen je Zakon o potporama za očuvanje radnih mjesta koji jednu od postojećih intervencionističkih mjera (neradni petak) u tom kontekstu proširuje i na četvrtak (čl.2 st.7). Mjera neradni petak omogućuje poslodavcu da trošak radnika za jedan dan u tjednu (po novom zakonu i još jedan dan) prebaci na državni proračun, odnosno porezne obveznike. Trošak koji bi za proporcionalni dio (ne)radnih sati time bio pokriven iz državnog proračuna ne smije prelaziti visinu minimalne plaće, a mjeru bi se moglo koristiti najviše šest mjeseci. Po mojem mišljenju to je šest mjeseci previše od optimalnog trajanja.

Ovaj zakon, i mjere koje se njime predlažu, radnu politiku nedvojbeno prebacuje u sferu socijalne politike. Osim toga on stvara nove birokratske zavrzlame zainteresiranim poslodavcima kojima bi bilo pametnije da se koncentriraju na vlastiti biznis nego na sakupljanje bezbrojnih papira i trčanje po državnim uredima, a sve kako bi se dočepali besplatnog novca. Taj novac, ponavljam, država nema. On je oporezovan nekim živim bićima s druge strane proračuna kojima je zbog toga i u proporcionalnom iznosu uskraćeno pravo na vlastitu imovinu (novac). Krajnje je nemoralno na taj način ostvarivati osobnu korist, a nemoral u tom smislu nije ništa manji zato što je u krađi posredovala država koristeći se izmišljenim i nakaradnim zakonskim propisom.

Sve do jedne mjere za poticanje zapošljavanja trebalo bi ukinuti, a u istom koraku i Zakon o minimalnoj plaći. Efekti na zapošljavanje bili bilo znatno bolji, a trošak nepotrebne birokracije značajno smanjen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Podrška za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj!

Oznake

400000, facebook, Hrvatska, inicijativa, lajk, nezaposlenost, poduzetništvo, posao, postotak, rad, radna mjesta

Pokrenuta je Facebook inicijativa “400.000 lajkova za 400.000 nezaposlenih u Hrvatskoj” kao podrška sve većem broju nezaposlenih građana. Njen cilj je osvješćivanje javnosti o tom sve većem i izraženijem problemu, njegovim uzrocima ali i potencijalnim rješenjima.

Isječak iz opisa inicijative…

“Radne i gospodarske strategije svih dosadašnjih Vlada pokazale su se i dokazale kao promašene, a nakaradan zakonski okvir koji regulira pitanja rada i poduzetništva doveo je građane Hrvatske do egzistencijalnog sloma. 

Rad, kao temeljna ljudska vrijednost i potreba, u Hrvatskoj je pretvoren gotovo u kriminalno djelo. Ljudi koji ostaju bez mogućnosti i prava u takvom okviru iz potrebe se okreću pronalaženju svakog mogućeg načina da prežive. Država takve marginalizira i imenuje lopovima, radnicima na crno, prevarantima i ne govori otvoreno o tome kako im je prije toga oduzela svaku mogućnost da svojim radom ostvare osobnu sreću i prosperitet.

…”

Lajkam!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Beskućnik protuekonomist i borba za socijalne privilegije

Oznake

beskućnik, birokracija, Država, HRT, Mile, nezaposlenost, osobna iskaznica, posao, protuekonomija, socijalna pomoć, socijalna skrb, ulične svjetiljke

Pregledavajući naslove članaka na monitor.hr naletio sam na jedan zanimljiv, Birokracija napokon izgubila bitku – beskućnik dobiva osobnu. Naslov mi je bio zanimljiv zbog toga što je njegov prvi dio kontradiktoran drugome. Naime “osobna” je državna, birokratska izmišljotina pa je nelogično da je birokracija išta izgubila njenim izdavanjem nekom čovjeku, jer to joj i jest namjera i cilj.

Pročitavši vijest iza linka otkrivam zanimljivu priču. Borbu jednog čovjeka za socijalne privilegije koje kani ostvariti na račun svojih sugrađana putem države (koja za to služi između ostaloga). Tako je čar njegove pobjede, dobivanja osobne iskaznice, u tome što je ona osnova za priznavanje socijalnih privilegija poput “besplatnog” zdravstva, socijalne pomoći, besplatnog noćenja u prenoćištima ali i prava glasa na izborima. Nema sumnje kako će svoj glas ovaj “beskućnik” podariti onim političkim opcijama koje će u svojim programima nuditi više “besplatnoga”. To besplatno stavljam u navodnike jer se račun za sve socijalne usluge ispostavlja meni, poreznom obvezniku. Njegova privilegija moj je trošak. Ono što je dostupno njemu nije dostupno meni. Iz perspektive tog “beskućnika” navodnike možemo maknuti jer njemu je sve navedeno doista besplatno (ne plaća ništa, dobiva sve).

Međutim stavio sam i “beskućnika” u navodnike. U članku možemo vidjeti kako beskućnik zapravo živi u unajmljenom stanu kojeg plaća prodajom Uličnih svjetiljki (časopis koji mogu prodavati samo beskućnici), bavi se fotografijom, organizira humanitarne izložbe. Odlično. Osim što beskućnik zapravo nije beskućnik vidimo kako je i prilično poduzetan. Borba za socijalne privilegije tek je jedan od njegovih poslovnih poduhvata. Naime sada, kada ima osobnu u rukama, moći će noćiti besplatno u prenoćištima za beskućnike što znači da će trošak najma stana postati njegova dobit, liječit će se na račun poreznih obveznika, primati novčanu naknadu i još štošta. Uzmemo li u obzir da je prihod koji ostvaruje prodajom časopisa neoporeziv, a moguće je da ima i druge izvore prihoda (fotografija i sl.), jasno je kako radi ispod radara, odnosno izlaže se državi tek onoliko koliko mu je potrebno da od nje ima koristi.

Iako je u fokusu haerteovog članka birokratski ping-pong beskućnika Mileta prava priča je zapravo ona o protuekonomiji, a vjerujem kako bi uz manje birokratskih prepreka (poput posjedovanja osobne iskaznice kao uvjeta za dobivanje posla) Mile bio mnogo uspješniji nego što jest, na njegovo osobno zadovoljstvo ali i zadovoljstvo njegovih sugrađana – poreznih obveznika.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Neuposlivost

Oznake

kriza, minimalac, neuposlivost, nezaposleni, nezaposlenost, otkaz, poslodavac, rad, radnik, recesija, ugovor o radu

Neuposlivost je netržišna pojava koju karakterizira uplitanje države u dobrovoljni ugovorni odnos između poslodavca i posloprimca tako što se zakonom odredi minimalna plaća koju je poslodavac dužan isplatiti posloprimcu za dogovoreni posao. Neuposlivost pogađa jednakom mjerom potencijalnog poslodavca i potencijalnog posloprimca.

Zakonski određena minimalna plaća je neprirodna prepreka između poslodavca i posloprimca. Kao posljedicu vidjet ćemo s jedne strane smanjenje poduzetničke aktivnosti i propadanje tvrtki uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog posloprimca, a s druge strane povećanje broja nezaposlenih uslijed nemogućnosti pronalaska optimalnog poslodavca.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Protiv nezaposlenosti glancanjem kamenja

Oznake

legalizacija, Nekretnine, nezaposlenost, radna mjesta, Schiff, zapošljavanje

Kada bi vlast odlučila građane zaposliti na javnim radovima možemo jedino konstatirati da bi nezaposlenost pala. Ako razmislimo o korisnosti zapošljavanja ljudi na poslovima javnih radova vlast će vjerojatno gurnuti prst u uho, pokazati statistički pad nezaposlenosti i uzviknuti “ceteris paribus”! Nema veze ima li od tog posla ikakve koristi, za ljude same, bitno je što makroekonomski podaci govore uz istovjetno ignoriranje svih ostallih činjenica koje im očito ne idu u prilog.

Podsjetit ću ponovno na antologijski strip Irwina Schiffa “How an Economy Grows and Why it Doesn’t” (pdf) i dio u kojem vlada rješava enormnu nezaposlenost, uzrokovanu vlastitim prethodnim preambicioznim i pretjeranim uplivom, projektom “glancanja kamenja” na plažama hipotetskog pitoresknog otoka-države. Tom mjerom postižu punu zaposlenost i potpunu ekonomsku neproduktivnost.

Legalizacija nekretnina usporediva je primjeru projekta “glancanja kamenja”. Državna birokracija je konstatirala kako je za obradu svih pristiglih zahtjeva za legalizaciju nekretnina potrebno zaposliti gotovo 2000 ljudi i u tom smjeru se odlučno ide. Dnevnik.hr u legalizaciji vidi priliku za vojsku nezaposlenih. Prst u uho.

Ideje za slične projekte pljušte mi pred očima. Država bi mogla na sličan način zaposliti vojsku nezaposlenih inžinjera prometa kroz “doregistraciju osobnih vozila” (pustite mašti na volju što bi to moglo značiti), zatim prometne znakove mogli bi pridržavati ljudi umjesto da ih se fiksira za beton, nadalje more inspektora mogli bi ići po Hrvatskoj i gledati je li što “u funkciji” čega ili nije – primjerice, čovjeka koji gura bicikl po pločniku trebalo bi kazniti jer bicikl služi tome da se vozi, a ne da ga se gura (od postupka inspektor ima posla, proračun države se puni, a građane se disciplinira), zatim bi se moglo propisati obveznim zamijeniti stare registarske pločice na vozilima novim pločicama, sa EU obilježjima, čime bi se stvorila nova radna mjesta na šalterima policijskih uprava, a i samih šaltera bi trebalo biti više kako bi asimilirali velik broj zahtjeva što znači i dograđivanje postojećih objekata i posao za građevinski sektor, ili da skratim, gdje god danas postoji kakav administrativni proces može se uvesti još jedan korak zahvaljujući kojem će se zaposliti ljude.

Nema dvojbe da će zapošljavanje zbog legalizacije, koja će kao proces biti učinkovita (i potpuno nepotrebna, a time i štetna), dovesti vlastodršce do sličnih ideja.

Ukoliko ste među morem sugrađana koji se vesele vijestima o ovakvom načinu stvaranja radnih mjesta, pa se nakon nekog vremena stanete osjećati razočarano potezima vlasti, namagarčeno, porezima opterećeno, pravno nesigurno, osiromašeno i izigrano, neznajući u čemu je problem – glasujte na narednim izborima za suprotnu političku opciju (pa onda ponovno za suprotnu), a možda najbolje da ne izađete na izbore i samo gurnete prst u uho.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Milijarde se provlače ispod radara

Oznake

Država, dug, ekonomija, HBOR, investicije, kriza, Linić, nezaposlenost, pad standarda, porez, poticaji, represija, vlast

Bilo je potrebno manje od 45 minuta da ova vijest sa naslovnice Index.hr iscuri i nestane u bezbrojnim vijestima zametnutim u arhivi.

HBOR je uzeo zajam od EIB-a u iznosu 250 milijuna EUR, ili pretvoreno u HRK po srednjem tečaju na današnji dan to bi iznosilo 1.880.692.250 HRK (milijarda i osamstoosamdeset milijuna i kusur kuna).

Zajmom će se kreditirati malo i srednje poduzetništvo u nadi da će isto postati i ostati dovoljno produktivno da kredite vrati HBOR-u, a ovaj EIB-u. Koliko nas je samo ta “nada” vladajućih političara koštala?

Deficit države u ovom trenu je preko 10 milijardi HRK i premašio je planirani iznos za kraj 2013., dug države je preko 180 milijardi HRK, a vijest o Linićevom novom zaduženju kroz obveznice od preko 8 milijardi HRK još se nije ni slegnula.

Sve navedeno platiti će prije ili kasnije građani te osjetiti trošak samovolje vlasti na vlastitoj koži kroz pad standarda, rast nezaposlenosti i urušavanje ekonomije. Uf… čekajte malo, pa to se već osjeti, a osjeti se jer se na isti način već godinama milijarde provlače ispod radara građana koji prešutno odobravaju vlastitu propast u režiji vlastodržaca. Samo što će biti još i gore.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o obmanjivanju radnika

Oznake

Mrsić, nezaposlenost, prava radnika, sindikati, zakon o radu

Zakon o obmanjivanju radnika radu (tzv. ZOR) nije se mijenjao od 2009. godine, a kako mi se čini neće se promijeniti u smjeru liberalizacije tržišta rada niti unatoč najavama izmjena u drugoj polovici godine. Zašto sam skeptičan?

Prije svega, o Zakonu pregovaraju Vlada i sindikati. Tu su i poslodavci, naravno. No uzmimo u obzir da je nezaposlenog stanovništva (registriranog i neregistriranog na Zavodu za zapošljavanje) daleko više nego ukupnog broja zaposlenih. Poslodavci naravno uopće ne zastupaju tu populaciju već se u pregovorima nalaze jer moraju pro forme, pa ipak smo demokratska zemlja ;), a u kontekstu socijalnih pregovora, u koje vlast i sindikati svrstavaju rad (što je užas nad svim užasima), sasvim je sigurno da će većina, još k tome uvelike nezaposlena (nju predstavlja Vlada), vrlo lako nametnuti poslodavcima bilo kakve uvjete, a oni se uglavnom svode na pripisivanje kojekakvih paušalnih prava koje bi željeli nametnuti poslodavcu i bez obzira na interes radnika, njegovu sposobnost, kvalitetu i učinak o kojem bi prosuđivati trebao onaj koji radnika plaća.

Nastavno na prethodni pasus moje sumnje potvrđuje i sam ministar Mrsić, also known as “Mr. zapošljavam za 1600 HRK dok svi drugi poslodavci moraju platiti minimalac od 2800 HRK, i baš sam velika faca”, koji kaže da novi Zakon mora riješiti “problem” produživanja ugovora o radu na određeno vrijeme u nedogled. Osobno, uopće ne vidim kako to postojeće forme određenog ili neodređenog ugovora štite radnika? Upravo držim da postojeći Zakon o radu, zajedno sa još nekim vezanim zakonima poput primjerice Zakona o minimalnoj plaći, zapravo šteti interesima radnika jer ih normativno sprječava da se zaposle. Mnogi bi pristali, kada sam već spomenuo minimalnu plaću, raditi i za 2500 HRK, ili za 2000 HRK, pa i za 1600 HRK koliko sada plaća Mr.Mrsić za poslove kod uskog broja poslodavaca koji odgovaraju zadanim uvjetima, no sada im to nije dozvoljeno.

Smatram da vlast, po pitanju određivanja pravila rada, ne bi trebala činiti ništa osim, u idealnom slučaju gdje je uspostavljena vladavina prava, osigurati da u ugovoru nije moguća prodaja prava koja nisu vlasništvo kako poslodavca tako i radnika. Ugovor koji poštuje to osnovno načelo definirati bi trebali poslodavac i radnik sami, odnosno prije svega poslodavac koji nudi posao nekome, dok taj netko tko bi želio postati radnik može ili ne mora prihvatiti uvjete koje nudi poslodavac, što ovisi isključivo o osobnoj volji i želji tog potencijalnog radnika.

Nadalje, ministar smatra da je radnik slabija strana. Ovo je diskriminatorna izjava za svakog radnika koji je čuje! Doslovno sramotno da se radnici pouzdaju u ministra koji se o njima tako izjašnjava! Izmjenama Zakona samo će dodatno pojačati tu “slabost” radnika u odnosu na poslodavca, jer sjetimo se Zakona o strateškim investicijama, koji se odnosi na poslodavce (investitore) kojima vlast omogućava da preskaču sve zakone, domognu se novčanih poticaja kako na projekt tako i na radno mjesto koje otvore, ali i na porezne olakšice do čak 100%! Kakve porezne olakšice ima radnik? Nikakve! Čak štoviše, progresivne porezne stope, kojima vlast opterećuje veće plaće, govore poslodavcu da mu je bolje držati radnika na plaći ispod tih pragova, na nižim iznosima, jer tada je porezno opterećenje niže. Ministar radnike ograničuje i minimalnom plaćom, što sam napisao iznad u tekstu čak i u slučaju kada bi radnik pristao raditi za manje, ukoliko nema druge i bolje opcije, to mu nije dozvoljeno Zakonom!!!!

Dakle ako govorimo o radniku kao slabijoj strani onda radnici na tome mogu zahvaliti ministru i svim dosadašnjim vladama. Dragi radnici, u vašem je interesu da o sadržaju ugovora pregovarate s poslodavcem sami i zbog toga Zakon o radu treba rezati u svim elementima u kojima vam se nudi tobožnja sigurnost, jer vam se time podvaljuje mnogo toga lošega što se na prvi pogled ne vidi – barem ne direktno povezano ali pogledajte broj nezaposlenih u državi i opću sliku.

Ministar predviđa pojavu pozitivnih trendova u zapošljavanju i rast ekonomije za iduću, 2014. godinu, dok ovu godinu naziva “godinom istine”. Istina će biti da će se svi potezi Vlade, a naročito ministarstva rada u ovom kontekstu, pokazati kao beskrupulozna laž i obmana. Vlada i njeni ministri danas govore o budućnosti, nesvjesni besmislenosti proročanskih izjava, a još manje svjesni štetnosti njihovih politika. Građani bi se trebali sami zapitati kakve rezultate su donijele sve prethodne mjere koje su vlasti povlačile, a koje klasični liberali poput mene, koji su rijetka pojava, kritiziraju već godinama bez da ih itko želi saslušati? Kakvi su dosadašnji rezultati vladinih politika?

Trenutni broj registrirano nezaposlenih je 372.003, što predstavlja povećanje od preko 56.000 novonezaposlenih otkako je trenutna vlast na vlasti te povratak na razinu s početka prošlog desetljeća. Broj zaposlenih trenutno je oko 960.000 (u realnom sektoru koji stvara novu vrijednost). Ti malobrojni zaposleni ljudi i njihovi poslodavci plaćaju i naknade za nezaposlenost 87.404 osoba, u prosječnom iznosu 1.725,99 HRK, što je mjesečno 150.858.429,96 HRK ili godišnje 1.810.301.159,52 HRK. Uz direktna novčana primanja nezaposlenima plaćaju i zdravstveno osiguranje, invalidnine, školovanje, umirovljenicima mirovine, vladi i birokratima (kojih je preko 300.000) plaće i radna mjesta, seljacima poticaje, brodarima restrukturiranje prije nego ih država proda pod sumnjivim okolnostima, a plaćaju i plaće i doprinose sindikalnim vođama.

Unatoč svim dosadašnjim debaklima radnih politika, o kojima, po ne znam koji puta, pregovaraju u najvećoj mjeri zaštićene skupine zaposlenih i nezaposlenih ljudi ne čudi da se ova inicijativa naziva “socijalno partnerstvo”. Vladi i sindikatima cilj je, kao i uvijek, isposlovati što privlačnije uvjete (ali ne i bolje) za skupine koje predstavljaju, jer to ih drži na poziciji, dok poslodavci sve teže te uvjete zadovoljavaju i sve su manje skloni zapošljavati nove radnike.

Odabrane izjave ministra Mrsića poslušajte na:
http://www.mediaservis.hr/2013-02-12/ministarstva/mrsic-za-ms-ugovor-na-odredjeno-ipak-ne-moze-do-vjecnosti/

Svako dobro,
vaš Kapitalac