U srednjoj školi “Braća Radić” u Nehaju, na samom rubu Kaštel Štafilića, ovih dana se odvijala svojevrsna životna drama za 42 učenika i njihove roditelje. Radi se o većem srednješkolskom centru koji provodi obrazovne programe uglavnom vezane uz poljoprivrednu struku ali ima i opći gimnazijski smjer. Uz većinom četverogodišnje obrazovne programe (gimnazijski i tehničarski smjerovi) provode i programe dvogodišnjeg (pomoćni cvjećar, mesar) i trogodišnjeg obrazovanja (cvjećar, mesar – jedinstveni model obrazovanja koji se sastoji od tjedne izmjene teoretskog i praktičnog dijela). Da ne duljim o Školi ukoliko vas zanima više ovdje se nalazi njihova web stranica sa svim informacijama.
Sa upisima u srednje škole i gimnazije kao i sistemom bodovanja upoznati smo svi, manje više. Dovoljno je napomenuti da se kroz funkciju obrazovnog sustava, počevši od Ministarstva obrazovanja, pa nadalje svih škola, definirao sustav bodovne validacije ovisno o složenosti pojedinog obrazovnog programa koji može biti dodatno korigiran subjektivnim odlukama o ratingu/ popularnosti same škole. U tom smislu gimnazijski program općenito je ocijenjen kao najkompleksniji i sustav mu dodijeljuje najveći broj potrebnih bodova za upis, zatim slijede srednješkolski tehničarski programi te na kraju strukovni programi obrazovanja. Tako učenici završnih razreda osnovne škole imaju zadatak kroz uspjeh u određenim predmetima (ovisno koji program namjeravaju odabrati i u kojoj školi) kao i opći uspjeh na kraju školske godine, ostvariti što bolji mogući rezultat i osigurati si upis željenu školu tj. program obrazovanja.
U slučaju Škole “Braća Radić” gimnazijski programi ocijenjeni su bodovnim pragom od 46, srednješkolski-tehničarski sa 36, a strukovni bez bodovnog praga tj. upis je slobodan bez obzira na rezultat postignut u osnovnoj školi.
Problem u ovoj priči, za 42 učenika, nastao je vjerojatno još u srpnju prilikom upisa u srednju školu odnosno u trenutku odabira programa obrazovanja. Naime njih četrdesetdvoje nije imalo minimalno 36 bodova kako bi mogli odabrati neki četverogodišnji program, no meni i široj javnosti nepoznat razvoj događaja u tom trenutku tek sada ukazuje na to kako je ravnatelj škole na vlastitu inicijativu, što se jučer moglo vidjeti i čuti u raznoraznim tv vijestima, odlučio učiniti iznimku te na vlastitu ruku omogućiti upis tih učenika u srednješkolske-tehničarske programe.
Iako su bodovni pragovi i sistem predefinirani on je učinio iznimku, po tome bi mogao zaslužiti kritiku – no to će sada odraditi viša instanca tj. Ministarstvo. Govori se da broj kandidata na upisu nije bio problematičan tj. da škola ima dovoljno kapaciteta i može educirati još tih 42 učenika po tehničarskom programu pa s te strane ravnatelj može zaslužiti i pohvalu zbog namjere da toj djeci na neki način pomogne u stjecanju višeg stupnja stručne spreme. No ne želim sada niti kritizirati niti odobravati postupak ravnatelja ili roditelja. Želim uputiti na sustav validacije koji stoji iza svega toga i povući paralelu sa sustavom državnog obrazovanja.
Sustav validacije, odnosno model koji definira bodovne pragove za upise u škole, zapravo je statistički sustav temeljem kojeg određene državne instance balansiraju kvote obrazovnih programa i broj kandidata/ polaznika/ učenika unutar državnog sustava obrazovanja. Ovisno o prethodnim godinama, interesu za postojeće programe kao i uvođenju novih, rade se projekcije koje bi barem u tekućoj godini trebale rasporediti sve nove učenike u što više obrazovnih programa. Pri tome se koristi varijabla bodovni prag čijim korekcijama se usmjerava populacija učenika kandidata.
Državni sustav obrazovanja možemo okarakterizirati kao obrazovnog monopolista koji se financira iz državnog proračuna, a državni proračun, znamo, pune svi radno aktivni građani (fizičke i pravne osobe). Obrazovni monopolist samostalno tj. uz pomoć vlastitih struktura (MZOS i Agencije za obrazovanje) definira program obrazovanja kojeg građani nisu u mogućnosti ni na koji način kritizirati, a kamo li osporavati, jer to nije dozvoljena opcija u ovom društvenom sustavu.
Dakle za novac koji vam se oporezuje dobijete to što dobijete, a sustav validacije daje rigidnu i diskutabilnu mogućnost krajnjeg odabira kojeg čini učenik/ roditelj. Sustav vas zapravo prisiljava da unutar vrlo uskog okvira silom bodovanja nešto odabirete, a dok to činite imate osjećaj kako vam je na izbor dano sve što obrazovanje per se može ponuditi u skladu sa “trendovima u 21. stoljeću”. Istovremeno živite u uvjerenju kako vama tj. vašoj djeci taj sustav daje iste obrazovne uvjete i iste šanse i svi plaćate istu cijenu za to.
Istina je da u trošku državnog obrazovnog sustava svi participiramo s istim postotkom, što je samo po sebi pravedno, no za tu cijenu dobivamo prilično različitu vrijednost koja se temelji na postignutom uspjehu obrazovanja u jednom kratkom vremenskom intervalu, a za posljedicu ima mogućnost ili nemogućnost nastavka ili odabira vrijednijeg programa obrazovanja u budućnosti.
Dijete/ čovjek ima svoje uspone i padove i može se desiti da baš u 7. i 8. razredu osnovne škole postiže minimum svojeg potencijala i zbog toga će biti stigmatizirano do kraja obveznog državnog obrazovanja – iako to nije njegov maksimalni doseg. Razlozi koji dovode do pada potencijala mogu biti bezbrojni, od obične zaigranosti, do česte nekompetencije nastavnika koja stimulira nezainteresiranost učenika, osobnih trauma i slično. Tek rijetki učenici, koji su imali tu nesreću da nisu iskoristili puni potencijal u vrijeme validacije, će dosegom poslovne sposobnosti u budućnosti iskoristiti mogućnost privatnog obrazovanja te steći neki viši stupanj sukladno realnom potencijalu koji je bio zanemaren/ neprepoznat/ ignoriran u ranijem periodu, unutar državnog obrazovnog sustava.
S obzirom da u cijeni državnog obrazovanja svi participiramo jednakim omjerom pokušajte se sada staviti u poziciju roditelja ovih 42 učenika iz SŠ “Braća Radić”. Dakle kao poslovno sposobni i pretpostavljam većinom zaposleni ljudi oni plaćaju obrazovni sustav koji njihovu djecu svrstava u nižu kategoriju na ljestvici društvene vrijednosti.
Naravno, oni za svoju djecu žele najbolje, i tu nema mjesta za ikakvu zamjerku, a iako možda ne razmišljaju o cijeni koju kroz poreze plaćaju za sustav obrazovanja, potpuno je opravdano da dijete dobije obrazovanje u skladu sa time što roditelj plati pa iako sustav to ne nudi oni imaju pravo očekivati više od toga i inzistirati na tome.
Nažalost sustav to ne prepoznaje, formalna zamolba upućena od Škole i roditelja prema MZOS je odbačena, a da odluka dobije na težini u Školu se uputio i sam ministar valjda kako bi nastala halabuka stala odmah nakon njegovog odlaska. I tako državni obrazovni sustav, koji tvrdi da je državni monopol u obrazovanju, financirano kroz porezni sustav, jedino pošteno obrazovno rješenje za vaše dijete, postupa “pravedno”. O pravednosti oporezivanja pisao sam u prošlom postu pa se i ovaj na neki način može povezati s njime.
S druge strane pitanje je i da li je obrazovni program za zvanje “mesar” u ikojem smislu lošiji od programa obrazovanja za zvanje “veterinarski tehničar”, a još je veće pitanje da li je uopće realno smatrati kako je isplativije u konačnici biti veterinarski tehničar ili mesar. Ja bih osobno čak radije postao mesar nego veterinarski tehničar jer mislim da se od tog posla može živjeti bolje. No to je moja subjektivna procjena. Roditelj će u većini slučajeva svojem djetetu dati drugačiju preporuku koja će naginjati usmjeravanju u što više moguće obrazovanje koje može osigurati i relativnu financijsku prednost ukoliko se ostvari maksimum koji taj smjer nudi. Svakako, poželjno je težiti višem cilju no treba biti svjestan da to u pravilu nosi sa sobom i veći rizik od neuspjeha u realizaciji – iako se to djetetu prezentira na drugačiji način, čisto motivacijski, a najmanje racionalno razmotreno, pa mu se govori kako napornim učenjem jednog dana neće morati raditi naporno kao mesar, a istovremeno će uživati znatno veću korist od njega. Rekao bih da je konačan ishod u većini slučajeva drugačiji tj. obrnuto je proporcionalan očekivanom.
Dakle ostaje “problem” koji državno obrazovanje nosi u svojem genomu, a vidimo mu obrise u primjeru SŠ “Braća Radić”. Što učiniti po pitanju toga da učenik za plaćenu vrijednost dobije obrazovanje kakvo želi i koje bi njegove potencijale dovelo do maksimuma?
Školstvo tj. obrazovanje treba liberalizirati. Građani bi trebali imati izbor svojim novcem odlučiti u kakvom obrazovnom sustavu, po kojem programu i u kojoj školi će se obrazovati. To podrazumijeva mogućnost ulaska u obrazovanje nezavisnim, privatnim školama ali i izuzimanje financiranja postojećeg monopolista kroz porezni sustav. To bi bila jednaka početna pozicija za sve građane. Ne mislite da je to pravedno? A da li je pravedno da u ovom slučaju roditelj, čije dijete po bodovnom pragu ne može ostvariti više obrazovanje, kroz porez plaća obrazovanje nekog gimnazijalca, a da pri tome svoje dijete školuje za cvjećara ili mesara, što nije nimalo bitno – nemam namjeru vrijeđati ikoje zanimanje i sva izrazito poštujem, tj. za zanimanje koje niti njegovo dijete niti on sam kao roditelj ne želi?
U ovom primjeru čak je svedena na istu mjeru financijska moć građana, isto je da li je on siromašan ili bogat, radi se o mogućnosti izbora koja sada ne postoji, a postojala bi da umjesto monopolističkog obrazovnog sustava s MZOS na čelu imamo liberalan sustav koji se bazira na realnoj cijeni i u kojem škole međusobno konkuriraju kvalitetom obrazovnog programa i uvjetima boravka.
Istovremeno, iznad zanemaren slučaj su i djeca nezaposlenih roditelja – je li općenito pravedno uvesti i održavati obavezno obrazovanje ukoliko roditelj ne može priuštiti svojem djetetu školovanje? Mislite da jest? Znači pravedno je i da roditelj djeteta iz priče SŠ “Braća Radić” plati posredno kroz porez u cijelosti školovanje tuđeg djeteta, roditelja koji ne sudjeluje u proračunu, dok njegovo vlastito dijete može ostati u potpunosti zakinuto za obrazovanje, samo i isključivo zbog rang liste tj. sustava manipulacije kvotama na koju ga se silom stavlja? Krasno.
Pitanje je kakvu sigurnost imamo u postojećem modelu i kakva je perspektiva naše djece s obzirom da ih se kroz ludilo rang liste i konstantno bodovanje, uvedeno isključivo zbog manipulacije kvotama, tjera da postaju nešto što ne žele postati i za cijenu koju su prisiljeni plaćati jer nemaju drugog izbora – pače, osnovnoškolsko obrazovanje je obavezno po sili zakona što dodatno otežava provođenje ikakve pozitivne promjene u monopolističkom sustavu.
Naslov za ovaj tekst inspiriran je jednim poglavljem knjige TEORIJA NEOBRAZOVANOSTI – Zablude društva znanja, autor Konrad Paul Liessmann, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, koju preporučam vezano za naslovnu problematiku.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 