Obvezni mirovinski fondovi, njih četiri – AZ, RBA, Erste i PBZ, većinu svog portfelja, tj. novca kojeg radnici odvajaju u svoj drugi stup, drže u obveznicama Republike Hrvatske, manji dio ulažu u državne tvrtke poput Croatia Osiguranja, dio u nekdašnje državne tvrtke u kojima još uvijek postoji državni udio (HT, INA), a tek neznatni dio u druga dionička društva, domaće ili strane fondove raznih vrsta.
Ulaganjem u državnu obveznicu fondovi vaš novac prebacuju u državni proračun u zamjenu za ugovor kojim se država obvezuje vratiti fondu posuđeni novac nakon dospijeća obveznice uz dogovorenu kamatu kao periodički prinos (otprilike 4-7% godišnje). To je praktički sve što trebate znati o obveznicama.
Državne obveznice su instrument kojim se vlast domaže novca kojeg onda troši. Znamo do čega je došlo uslijed te gorke želje i pohlepe vlastoljubaca kojima se taj novac predaje u ruke – konstantnog povećanja prihoda (poreza) i rashoda (potrošnje) na štetu građana, te enormnog javnog duga od gotovo 200 milijardi HRK. Novac je građanima pokraden različitim političkim malverzacijama, i nastavlja se bjesomučno krasti, pod izlikom državnih investicija, zdravlja, obrazovanja, mirovina i drugoga.
Preuzete obveze države, uslijed opetovanih debakala državnih projekata koji su “trebali pokrenuti ekonomiju” i opravdati otimačinu imovine građana, postale su omča oko vrata vlastoljupcima kojima su preostali samo očajnički pokušaji da spase vlastite guzice pa se tako u agoniji zadužuju gdje god mogu, bez obzira na uvjete (ekstremno visoke kamate) jer ionako se ne radi o njihovom već vašem novcu s kojim će se dugovi vraćati, a sve da bi pokušali pokriti dospjele obveze. I to im iz dana u dan sve teže ide, a država je na putu prema bankrotu. Dovoljno će biti ne podmiriti jedan paket dospjelih kamata i priča je završena. Krivca će u tom momentu politika nuditi u kapitalizmu i stranim centrima moći kojima smo prodali sve što imamo, a građani će u tu priču vjerovati.
No istina je samo jedna – vlastoljupci su se dočepali prevelike moći i za trenutak vlastite slave upropastili sudbinu svih redom građana Republike Hrvatske, koji ni sami više ne znaju razlikovati realnost od farse, tko je krivac, a tko žrtva.
Najnovija farsa sprema se na relaciji “mirovinski fondovi – autoceste”. Još na početku priče o tzv. “monetizaciji” autocesta pisao sam o tome kako nije vjerojatno da će Vlada naći budalu sa 3 milijarde eura koja bi uzela autoceste u koncesiju i preuzela obvezu zadržati sve postojeće parametre u sadašnjim okvirima (npr. broj zaposlenih). No moram priznati da mi u toj priči nisu pali na pamet mirovinski fondovi. Kada sam pročitao današnju vijest u Jutarnjem malo sam se razočarao sam u sebe – “Zločesti Kapitalac, ajde u kut!”.
S obzirom da su mirovinski fondovi marionete vlastoljubaca i drže po njihovom nalogu većinu portfelja u državnoj blagajni uz obećanje prinosa (koji se isplaćuje novim zaduživanjem na drugoj strani), sasvim je logično da će biti natjerani ulagati i u autoceste. Bože pomozi. Pa zar je moguće da građani nisu naučili ništa o rasprodaji mirovina uslijed političkih manipulacija i to u vrijeme kada još uvijek živi parsto tisuća umirovljenika čije mirovine su rasprodaje u bivšoj državi na državne projekte (Benkovac, Đerdap…)??? Heh, naravno da je moguće jer postojeće umirovljenike nije osobita briga za problem mirovina današnjih radnika pa o tome neće ništa ni reći današnjoj radničkoj klasi. Na problem prodaje vlastitih mirovina još uvijek žmire, a na prava se pozivaju farsom zvanom “međugeneracijska solidarnost” i vlastitoj djeci će predložiti da po istom principu prepuste pitanje mirovina na rješavanje svojoj djeci (“Građani razmnažajte se, trebate nekoga da vas financira u starosti. Što biste sami brinuli o vlastitom dupetu dok možete? E da, i buditi odani poslušnici političarima bez obzira na sve.”).
Zašto je vlastoljupcima osobito zanimljivo da mirovinci monetiziraju autoceste? Već sam rekao kako većinu portfelja drže u domaćim obveznicama koje će ovom manipulacijom doslovno zamijeniti za udio u koncesiji autocesta, a vlastoljupci će povratom obveznica u svoje vlasništvo moći fiktivno smanjiti javni dug države i pohvaliti se građanima fiskalnom odgovornošću. Građani će zapljeskati, čestitati Liniću i Vladi, ponovno ih izabrati, a magareće glave će im se povećati za jedan konfekcijski broj i tako do neke nove monetizacije iza koje zapravo stoji rasprodaja privatne imovine, novca, svakog građana ponaosob.
Svu ljepotu farse mirovinskih fondova možemo naći i u riječima koje dolaze iz jednog od njih:
Našim članovima je u interesu da nemaju baš 70 posto imovine uložene u državne obveznice. Njihov je interes da odnos cijene i rizika bude minimalan, a procjena je da bi ulaganje u monetizaciju moglo biti takvo.
Ako je članovima u interesu da nemaju 70% imovine u državnim obveznicama zašto je onda više od 70% njihove imovine upravo tamo? Što je to sada odjednom prestao biti njihov interes s obzirom da se jedan od tih fondova diči parolom…
Fond ostvaruje prinos isključivo u korist članova
….?
O beskrupuloznoj izjavi kako je ulaganje u monetizaciju u cilju smanjenja odnosa cijene i rizika da ne govorim. Užas nad užasima, manipulacija nad manipulacijom, laž povrh laži.
Priča o investicijama mirovinskih fondova jest priča o problemu razdvojenosti vlasništva od upravljanja. Vi, kao vlasnik novca, nemate apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odluke upravljača što će s njime činiti. I onda vas uvjeravaju da je to za vašu korist. Za vašu korist bilo bi da možete u ovom trenutku, kada vidite u što se fond sprema ulupati vaš novac, odlučiti da taj novac uzmete natrag u svoje ruke (pa uložite u nešto drugo ili ga gurnete u čarapu ako baš to želite) ili na isti način nastavite vjerovati porukama koje vam šalju vlastoljupci i upravitelji fondova i uložite u autoceste. Ovako, nema sumnje da se radi o ucjeni i manipulaciji koju ćete osjetiti na vlastitoj koži u budućnosti. U trenutku kada ćete se trebati umiroviti bojim se da se više nećete imati o čemu brinuti.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
